Nakit, zajednički naziv za predmete namijenjene ukrašavanju (ukosnice, češljevi, trake, spirale, dijademe, naušnice, ogrlice, pektorali, privjesci, igle, fibule, aplike, narukvice, prstenje, pojasevi, kopče, nanogice, itd.), koji su imali statusni simbol, bili izraz moći, religijskih uvjerenja ili su odražavali modu jednog vremena, kao i pripadnost određenoj zajednici.

Nakit u praistoriji

U praistoriji je, različit u kulturnim regijama i vremenskim epohama, nakit bio izrađivan od organskog i anorganskog materijala, s dvostrukom namjenom: magijsko-simboličkom (vjerovanje u predmet, oblik, materijal, ideju) i društveno-dekorativnom (razlikovanje od drugih, isticanje ranga i prestiža). S obzirom na pol razlikuje se ženski, muški i dječiji, te na značaj statusni i obredni nakit. Primarno ga nalazimo u grobovima, zatim u → ostavama te zavjetovanog u svetilištima. Već od kamenog doba ljudi su se ukrašavali predmetima od kosti, roga i perja, školjki i puževa, kamenja i biljnih ornamenata, o čemu svjedoče paleolitski (→ Paleolit) i mezolitski nalazi (→ Mezolit) iz pećina širom svijeta. Tokom → neolita nakit postaje raznovrsniji s novim materijalima poput keramike, čilibara i prvih metalnih minerala (bakar, malahit). Nakit je sveobuhvatniji tokom metalnih razdoblja, pa od enolita postaje izrađivan od bakra, zlata, srebra i elektruma. Visoki tehnički i umjetnički nivo poprima u vremenu → bronzanog doba i → gvozdenog doba Evrope, kada se uvodi nakit od stakla, fajansa, korala, poludragih i dragih kamenja i emajla. Na prostoru Crne Gore zastupljen je najranije sa školjkom iz paleolitskog sloja → Crvene stijene i probušenim morskim pužićima iz Crvene stijene i → Mališine stijene. Iz mezolita potiču probušeni pužići iz Crvene stijene, → Vruće pećine i → Vrbičke pećine, gdje je nađen i privjesak od zuba bodorke. Keramički stilizirani T amulet iz naselja → Kremeštice jedini je koji se pripisuje nakitu neolita, a ogrlica od vučjih zuba iz → Torina (Radmanska klisura) vremenu eneolita (→ Bakarno doba). Posebno vrijedan je nakit iz ranog bronzanog doba, zlatne naušnice iz → tumula → Mala gruda, → Velika gruda i → Boljevića gruda, zatim zlatna ogrlica iz Ćemenca, bronzane narukvice iz → Rudeša i → Gotovuše. U vrijeme starijeg gvozdenog doba nakitni oblici (npr. fibule, pojasne kopče, privjesci, dugmeta, ćilibarske i staklene perle) potiču iz grobova u → Kličevu, → Žugića guvnu, iz Vješala, kao i iz → Glogovika. Najimpresivniji je nalaz figuralno ukrašenih ćilibarskih pektoralnih privjesaka iz elitnih grobova u → Lisijevom polju. U period mlađeg gvozdenog doba i helenističke umjetnosti smještaju se bogate nakitne garniture (fibule, privjesci, ogrlice, naušnice, narukvice, prstenje, pojasne kopče) iz grobova i grobnica nekropola u → Risnu, → Budvi, → Momišićima i Gostilju (→ Vele ledine).

M. Blečić Kavur

Nakit u antici

Ukrasni predmeti iz antičkog doba na prostoru Crne Gore oslikavaju stilove koji su vladali umjetnošću, zanatstvom i tehnologijama tog doba, a njihov razvoj diktirale su privredne i društveno-političke prilike. Pretežno je poznat iz funerarnog konteksta, kao sastavni dio pogrebne opreme. Društveno-politički uspon Ilirskog kraljevstva (→ Iliri), ardijejskih (→ Ardijeji) i labeatskih (→ Labeati) zajednica, koje su u III i II v. p. n. e. imale prevlast u regionalnom savezu na jugoistoku Jadrana, dijelom je zasnovan na privredi primorskih urbanih centara. Olcinij (→ Ulcinj), Buthou (Budva) i Rizon (Risan) na prostoru Crne Gore osnovale su u IV v. p. n. e. indigene zajednice s helenskim pridošlicama po uzoru na grčke kolonije. Pored Ardijejaca na jugu, Labeata u centralnoj regiji, u istorijskim izvorima pominju se → Pirusti koji se teritorijalno vezuju za sjever Crne Gore i Albanije. Uvoz luksuzne robe, nakita od plemenitih metala, kao i metalnih posuda (kultne posude) i defanzivne ratne opreme (→ Naoružanje), koji je posvjedočen u Budvi, jedinoj arheološki ispitanoj helenističkoj → nekropoli, pokazatelj je ekonomskog napretka stanovnika urbane naseobine, te privrednih i kulturnih kontakata sa grčkim gradovima na Jadranu i Mediteranu od IV do I v. p. n. e. Na budvanskoj nekropoli importovani zlatni nakit dio je pogrebne opreme žena. Ogrlice, naušnice, prstenje, narukvice pretežno iz III i II v. p. n. e., često su izvedene u kombinaciji s poludragim kamenjem (karneolom), a na osnovu nivoa zanatsko-umjetničke izvedbe dovode se u vezu s grčkim radionicama na jugu Italije (antičkog Taranta) i drugim regijama matične Grčke i Makedonije. Primjenom različitih tehnika najčešće se izrađuju elementi od kojih se sklapa nakit. Zavisno od materijala, u izradi helenističkog nakita primjenjivane su različite tehnike: metal (granulacija, filigran, iskucavanje, lemljenje i sl.), poludrago kamenje (sječenje, brušenje, graviranje), itd. Motivi su često stilizovani, floralni i/ili figuralni, odnosno mitološki. Izdvajaju se figure Nike, Erosa ili Ganimeda (naušnice), → Herakla (prsten), → Dionisa (medaljon) iz Budve; prikaz → Artemide (prsten) i mitološka scena Perseja s glavom Meduze (gema) iz Risna; dok je u Ulcinju nađena gema s ugraviranom glavom → Atene. Asocijacija na mitološke teme može biti i posredna. Manifestuje se kroz prikaze protoma lavova, bikova na završnim ukrasima naušnica i ogrlica, ili predstava grifona na prstenju. Disperzija ogrlica i naušnica sa negroidnim završecima, rađene u polihromnom stilu, tokom III–II v. p. n. e., ukazuje na mogući makedonski uticaj. Spiralne zmijolike narukvice od srebra, kakve su zabilježene i u Momišićima i Budvi, sudeći po dimenzijama, mogle su pripadati i djevojčicama. Jedini zlatan primjerak ovog tipa narukvice, za koji se pretpostavlja da potiče iz Budve, nosi ime zlatara, grčkog porijekla, LISAGORAS i datuje se u I v. p. n. e. Labeatske nekropole u Gostilju (Vele ledine) i Momišićima u basenu Skadarskog jezera, pored uticaja mediteranske civilizacije koji se s Primorja prenosio u centralnu regiju Crne Gore, izložene su latenskom uticaju iz unutrašnjosti Balkana. Ovdje se iznjedrio samosvojan, autohtoni zanatsko-umjetnički izraz, koji se ogleda u izradi nakita. Zlatni nakit je zastupljen sa svega nekoliko primjeraka (ogrlica, prsten i naušnice). Najčešći broj ukrasa u Gostilju su fibule (kopče za pričvršćivanje odjeće) od srebra i bronze, i dio su pogrebne odjeće i žena i muškaraca. Dok pojedini primjerci predstavljaju nastavak ilirske tradicije (Čurug-Štrpci i dvojne omega igle), fibule s dvije igle i latenoidne fibule, kakve se nalaze i u Momišićima i Budvi, imaju kopljasti ili listoliki ukras, i različitog su porijekla i razvoja. Figuralne predstave religijske tematike na pojasnim pločicama i prstenju svjedoče o vjerovanju Ilira (→ Pojasne pločice sa Velih ledina). Centralne predstave ženskih božanstava na srebrnom prstenju iz Gostilja i Momišića primjer su religijskog sinkretizma, prožimanja ilirskih i grčko-rimskih kultova (→ Antički kultovi). Posljednja zapažanja i tumačenja grobne arhitekture i nalaza na antičkoj nekropoli u → Kominima kod Pljevalja ukazuju da se na starijoj nekropoli obavljalo sahranjivanje, ne samo u rimsko već i u mlađe gvozdeno doba. Stilska analiza nakita (latenske fibule) i pogrebnog rituala idu u prilog toj tvrdnji. Pitanje etničke pripadnosti indigene zajednice, koja se u predrimsko doba sahranjivala nedaleko od Municipijuma S..., ostaje otvoreno (Pirusti). Nakit iz rimskog doba otkriven je na nekropolama urbanih centara (Butua) i gradova sa statusom → municipijuma (Dokleja, Municipijum S...), potom uz pretpostavljene putne stanice (→ Vuksanlekići, → Riječani), kao i na poljoprivrednim gazdinstvima (→ Vila rustika, → Mirišta, → Prevlaka). Lokaliteti su mahom pozicionirani duž cesta na jugoistoku provincije → Dalmacije, kasnije Prevalitane (→ Prevalis), kojoj teritorijalno pripada područje Crne Gore, sjever Albanije i jugoistok Srbije. Nakit u grobovima na nekropolama rimske Budve i Dokleje je malobrojan, a repertoar skroman. Predstavlja uobičajene forme rimskog nakita, koji se proizvodio u većim centrima Carstva (ogrlice, naušnice, prstenje, narukvice, privjesci, igle). U zavisnosti od forme nakita, koji se odlikuje jednostavnim i svedenim linijama, za njegovu izradu koriste se različiti materijali (metal, najčešće bronza, rjeđe zlato i srebro, a ima primjeraka od gvožđa i olova, zatim staklena pasta, ćilibar, gagat, kost). Vrsta materijala i umjetnički stil nekad otkrivaju njegovo porijeklo, kao što je ćilibarsko masivno prstenje s figuralno modelovanim glavama ili figurama iz Budve (I–II v.), koje se najvjerovatnije uvozilo iz Akvileje zajedno sa staklenim posudama. Na osnovu dosad objavljene građe sa arheoloških iskopavanja u Kominima, uočava se nešto veća zastupljenost nakita od plemenitih metala. Zlatni primjerci su čisto rimske forme (naušnice, prstenje) ili su nastali pod snažnim helenističkim uticajem u jednom od radioničkih centara na Jadranu, možda Salone (naušnice s figuralnom predstavom Erosa (→ Amor), naušnice od spiralno uvijene žice). Fibule čine najbrojniju vrstu nakita od bronze, rjeđe srebra, gvožđa ili olova sa dosad poznatih lokaliteta. Gotovo su jedina vrsta nakita u priobalnim vilama (Mirište, Prevlaka). U ranorimskom periodu prevladava aucisa (aucissa) tip, fibule koje su pretežno nosili muškarci, i to pripadnici vojnih jedinica. Na području Dalmacije javlja se više varijanti aucisa fibula sa dvije igle, a za njihovu genezu od značaja su primjerci sa labeatske teritorije iz II–I v. p. n. e. (Gostilj, Kaldrun kraj Skadra). Fibule sa zoomorfnim motivom, kao i sidraste i koljenaste uobičajeni su tipovi fibula tokom II i III vijeka. Srebrni lančići od upletene žice sa srcolikim privjescima ili lančići okačeni o fibule iz Komina jasno ukazuju na autohtonu tradiciju. O omiljenosti ovog odjevnog ukrasa i načinu nošenja fibula, uopšte, svjedoče nadgrobni spomenici na ovom području. Pored lukovičastih i omega fibula, i pređice za pojas i obuću čest su nalaz u grobnim cjelinama III i IV v. (okolina Bara i Sutomora, Budva, Vuksanlekići, Dokleja, → Anderba?, → Kamenjače), dok su tokom ranog hrišćanstva zastupljene pticolike fibule, Korintski, Balgota ili Bolonja tip (→ Svač, → Stari Ulcinj, Budva, Prevlaka, → Male Rose).

M. Vrzić

Nakit u srednjem vijeku

Ukrasni predmeti korišćeni za uljepšavanje ljudi, odjeće, obuće, od V do XV v. nastali su na osnovu dugotrajnog procesa sublimacije znanja o zlatarskoj umjetnosti, koju je Rim, tokom svog postojanja, prihvatao iz mnogobrojnih kultura, a čije su osnove utemeljene na hiljadugodišnjim iskustvima stvaranim od Mediterana do Dalekog istoka. Vizantija, kao nasljednica Rimskog carstva, nakon sloma 476, nastavlja ovu tradiciju, a njen prijestoni grad Konstantinopolj postaje centar izrade nakita u cijeloj tada poznatoj vaseljeni. Izrađuje se veliki broj tipova i podtipova luksuznih naušnica od srebra i zlata (grozdolike, sa jagodama, lunulaste, sa žičanim ukrasima, vjenčićima, sa karikom u obliku znaka pitanja ili nanizanim privjescima), zatim prstenje (trakastih ili punolivenih karika, sa umetnutom staklenom pastom i ispupčenom glavom), narukvice od metala i staklene paste, dijademe i počelice. U nakit spadaju i oni komadi nošnje posebne namjene: veliki broj tipova fibula, djelova pojasne garniture (jezičci, okovi i aplike), igle, pojasne kopče (tipovi Korint, Balgota, Sirakuza, Mitileni, Bolonja i dr.) i ogrlice izrađivane u velikom broju, od onih sa zlatnim i srebrnim ukrasima i sa dragim ili poludragim kamenjem, do onih običnih, modelovanih od staklene paste. Moda ovog vremena, koju je diktiralo Romejsko carstvo, veoma brzo je prešla na „varvarske narode”, pa su, prvo na periferiji carstva, pa na samom limesu, a onda i duboko u teritoriju Vizantije, počeli da se pojavljuju prvo Huni, koji su i pokrenuli lavinu Seoba 375, a zatim germanska plemena, Avari, Sloveni i Bugari. Oni prave nakit koji sa jedne strane odslikava savremeni vizantijski nakit, a sa druge postiže sopstveni umjetnički i duhovni izražaj, jer nakit osim funkcije ukrasa ima i apotropejsko svojstvo, i veoma je povezan za određena magijska vjerovanja, nerijetko i sa šamanskom religijom. Sve ove izrađevine prave se u kombinacijama raznih zlatarskih tehnika, od kojih su najpoznatije: iskucavanje, livenje, granulacija, rovašenje, nijelo, filigran, lemljenje, graviranje, fasovanje dragog i poludragog kamenja (almandin-granat, akvamarin, emerlad, ametist, gorski kristal i rubin). Među germanskim nakitom (Istočni Goti, Gepidi i Langobardi) i ukrasnim predmetima najrašireniji su: livene lučne fibule sa posuvraćenom nogom, lučne masivne fibule rađene iskucavanjem srebrnog lima, livene fibule sa rovašenjem i umetnutim almandinom; zatim krstolike, dvoglave i pločaste fibule, naušnice sa privjeskom u obliku korpice ili one sa poliedarskim privjeskom, pojasne kopče sa trnom u obliku životinje, masivno povijenog trna i trouglastog presjeka. Avarsko majstorstvo u izradi nakita i ukrasnih predmeta posebne namjene Prvog i Drugog avarskog kaganata najviše se prepoznaje po izvanrednim primjercima zlatnih i srebrnih pojasnih garnitura: jezičci, okovi, gajke, kopče, pređice; zatim po naušnicama sa privjeskom u obliku obrnute piramide (Sent Endre), šuplje kugle ili u obliku grozda i bobica od staklene paste. Posebna varijanta vizantijskog nakita na našim prostorima jeste nakit veoma kompleksnog etničkog elementa, kulture Komani-Kroja, koja se oko 680. pod bugarskim hanom Kuverom naselila na prostor Sjeverne Albanije i Crne Gore (→ Mijele kod Virpazara). O tome svjedoči i velika ostava zlatnih i srebrnih nalaza iz Vrapa i Erzeke, neprocjenjive umjetničke vrijednosti. U okviru ove grupe pronađen je veliki broj ukrasnih predmeta rađenih pod uticajem panonskih radionica (kulture Kesthelj-Frankepusta), zatim Saltovo-Majacke kulture i Avara Prvog i Drugog avarskog kaganata. Najkarakterističniji nalazi ove kulture su pločaste fibule sa podvijenom nogom, lučni privjesci, diskoidne fibule rađene od zlatnog i srebrnog lima iskucavanjem, razne vrste pojasnih gajki, okova, krstova, torkvesa, lunulaste i grozdolike naušnice, narukvice, pojasne kopče, ogrlice od raznobojnog stakla, među kojima ima i onog rađenog tehnikom milefiori. Sloveni na Balkanskom poluostrvu importuju nakit vizantijskih radionica ili ga rade po vizantijskom uzoru. Najstariji nakit na njihovim nekropolama vezan je za period VIII–IX v. na dalmatinskom prostoru, gdje su u starohrvatskim grobovima pronađene dvije vrste naušnica, u obliku karičice (bronzane, srebrne i zlatne) i grozdolike. U IX i X v. dolazi do veće upotrebe srebrnog nakita, na širem prostoru. To su karakteristične naušnice sa četiri jagode, granulirane i livene grozdolike naušnice, prstenje i dekorisane perle od staklene paste. Na → Martinićkoj gradini je pronađena jedna grozdolika naušnica sa dva kolenca na krajevima luka, ukrašena granulacijom i filigranom i jedan par naušnica sa imitacijama četiri jagode, ukrašene pseudogranulacijom i pseudofiliganom. Obje se datuju u X–XI vijek. Treća naušnica na prostoru Crne Gore iz ovog perioda pronađena je na Prevlaci Svetog Arhangela Mihaila, u sloju datovanom novcem Otona I (962–973). To je naušnica sa dvije jagode, od kojih jedna, veća, visi o polukružni luk ukrašen filigranom, dok je druga iznad luka, manja. Obje su na krajevima jagoda ukrašene granulama. Period između XI i XII v. doživljava blagu degradaciju u izradi nakita. On je prvenstveno liven u bronzi, rjeđe u srebru, i uglavnom je prilagođen ukusu seoskog stanovništva. Veoma su raširene jednostavne „S”, karičice, naušnice sa dva granulirana koljenca i naušnice sa jednom bikoničnom jagodom. To je upravo period tzv. bjelobrdske kulture, rasprostranjene na širem prostoru, koji obuhvata današnju Mađarsku, Srbiju, Hrvatsku i Rumuniju. Karakteristične su i niske raznobojnih perli, sa privjescima i kauri školjkama. Prstenje je rađeno od bronze u jednodjelnim kalupima, trakaste ili sa punolivenom karikom. Luksuzniji primjerci su naušnice sa jednom jagodom ukrašenom okruglim granulama – naušnice tzv. volinskog i tokajskog tipa. U XIII v., nakon pada Carigrada 1204, dolazi do uspona srpske srednjovjekovne države. Veliki broj rudnika, čak 7 u vrijeme kralja Stefana Uroša II Milutina (1282–1321), od kojih su najznačajniji: Brskovo (sa zlatarskom radionicom) (→ Rudnik Brskovo), Trepča, Rudnik, Rogozna i u XIV v. Novo Brdo (koji postaje najznačajniji sa svojim galvanskim srebrom), mijenjaju zlatarstvo na širem prostoru Balkana. U ovom periodu izrađuje se veoma luksuzno prstenje sa punolivenom karikom, sa heraldičkim motivom (što je pokazatelj jačanja feudalne aristokratije), kao i velike zrakaste naušnice, po uzoru na vizantijske, ukrašene biserima i dragim kamenjem, viseće naušnice sa dvije bočne jagode s kupastim dijelom i bogato ukrašenom granulacijom i filigranom, pojasevi, dijademe, ogrlice, i drugo.

M. Zagarčanin