Mezolit, srednje kameno doba, epoha na prelazu između starijeg kamenog doba, paleolita i mlađeg kamenog doba, neolita. U Crnoj Gori je arheološki dokumentovano u stratumu IV potkapine → Crvena stijena, koji je zbog uočenih razlika među kamenim alatkama razdijeljen u dva sloja: na stariji, obilježen kao IVa i mlađi kao IVb, od kojih je mlađi razdijeljen u dva horizonta, stariji IVb–1 i mlađi IVb–2. Pored Crvene stijene, kulturi mezolita pripada stratum IV pokapine → Medene stijene u kanjonu rijeke Ćehotine i stratum I pećine → Odmut u kanjonu rijeke Pive, danas na dnu akumulacionog jezera, koji je slično Crvenoj stijeni, zbog uočenih razlika u strukturi, boji i oblicima kremenih i koštanih alatki, podijeljen na dva sloja: stariji Odmut Ia i mlađi Odmut Ib. Takođe, mezolit je dokumentovan i u → Seockoj pećini, → Vrućoj pećini i→ Vrbičkoj pećini. Brojni primjerci kamenog oruđa i oružja, posebno manjih dimenzija, tzv. mikroliti, relativno siromašnih oblika i tehnika izrade, pokazuju da razvoj mezolitskih kultura u Crnoj Gori uglavnom počiva na tradicijama završnih faza mlađeg paleolita i da po svojim osnovnim karakteristikama pripada jadransko-mediteranskoj regiji, ali i da je obilježen elementima sopstvenog razvoja. Karakteristični oblici kamenih alatki, među kojima se izdvajaju strugači, rezači, strugalice, šiljci i posebno alatke geometrijskih oblika, zastupljeni su u većem ili manjem broju na svim mezolitskim lokalitetima u Crnoj Gori. Međutim, primjetno je da su na jednom lokalitetu određeni oblici alatki zastupljeni u većem broju i predstavljaju vodeće tipove, dok su ti isti oblici na drugom nalazištu prisutni u sasvim skromnom broju, ali je zato neki drugi oblik dominantan. Zanimljiv je pri tome podatak da kamenih alatki geometrijskih oblika u mezolitskom sloju Crvene stijene gotovo nema, dok su u mezolitskom sloju pećine Odmut, zastupljeni u većem broju i u fondu kamenih alatki ovog nalazišta predstavljaju gotovo dominantan oblik. Slično je i sa koštanim alatkama, koje se u mezolitu Crvene stijene javljaju isključivo kao bodeži i šila, dok su u Odmutu u impozantnom broju zastupljeni harpuni. Pri tome je potrebno naglasiti da sa oba nalazišta potiče po jedna koštana alatka sa ugraviranim geometrijskim motivima i da one danas predstavljaju najstarije oblike umjetničkog stvaralaštva na tlu Crne Gore. Pored navedenih razlika, među kamenim alatkama sa mezolitskih nalazišta Crne Gore uočavaju se i određene sličnosti, pri čemu je značajno istaći da izvjesni nalazi ukazuju na postojanje sličnosti i sa nalazima sa jednog broja mezolitskih lokaliteta sa šireg prostora Balkana i Evrope, na prvom mjestu sa područja Đerdapa, gdje se ističe lokalitet Vlasac, zatim sa mezolitskim nalazištima sa područja Grčke, posebno sa pećinom Frankti i pećinom Sidari, kao i sa pojedinim lokalitetima sa područja jugozapadne i zapadne Evrope i sjeverne Afrike, posebno sa tzv. Kapsijen kulturom. Očito je da su pored uticaja sa strane, za razvoj mezolita na tlu Crne Gore, značajnu ulogu odigrali lokalni faktori, što se posebno zapaža kod pećine Odmut, čija se mezolitska kultura u izvjesnom smislu može smatrati i osobenom i to ne samo u okvirima Crne Gore već i šire. Predmeti načinjeni od kosti, zuba divljeg vepra i jelenskih rogova, posebno harpuni do te mjere su osobeni da nemaju paralela ni u jednoj mezolitskoj kulturi Balkanskog poluostrva. Jedino se mogu povezati sa harpunima iz pozne faze Magdalenijena, odnosno sa azilijenskom kulturom jugozapadne i zapadne Evrope. Slično je i sa fragmentom od kosti sa ugraviranim geometrijskim ornamentom, kao i sa jednim rječnim oblutkom sa dekoracijom izvedenom oker bojom, za koje se paralele mogu naći jedino u finalnom paleolitu Franko-kantabrijske oblasti. Na pitanje kako su se i kojim putevima ostvarivale veze mezolitskih stanovnika pećine Odmut sa mezolitskim populacijama jugozapadne i zapadne Evrope, za sada nema pravog odgovora. Ispitani mezolitski lokaliteti omogućavaju da se uz određene rezerve formira relativno jasna slika o nastanku i razvoju mezolitske kulture na području Crne Gore. Mezolitska kultura konstatovana u pećini Odmut, Crvenoj stijeni i Medenoj stijeni, nesporno autohtonog porijekla, pokazuje dugotrajan, kontinuiran razvoj, u kome su se iskustva i navike gotovo u izvornim oblicima prenosili iz generacije u generaciju, te da su procesi usmjereni ka prelazu u drugu etapu, u mlađe kameno doba bili jako usporeni i bez dovoljno podataka da se pronikne u njihov intenzitet i kvalitet. Hronološki okvir mezolita, kako su to pokazivali 14C datumi iz pećine Odmut, bio je fiksiran na period između 8.100. i 5.200. g. p. n. e. Najnovijim analizama i kalibriranim datumima mezolit zahvata period 9.600–6.200/6.000. g. p. n. e.

Literatura: D. Garašanin, M. Garašanin, „Crna Gora u praistorijsko doba”, Istorija Crne Gore, I, Titograd, 1967, 40–41; D. Srejović, „The Odmut cave – a new facet of the Mesolithic Culture of the Balcan Peninsula”, Archaeologia Iugoslavica, XV, 1974, 3–7; Č. Marković, „The Stratigraphy and Chronology of the Odmut Cave”, Archaeologia Iugoslavica, XV, 1974, 7–12; Đ. Basler, „Stariji litički periodi u Crvenoj Stijeni”, Crvena stijena, Zbornik radova, Nikšić, 1975, 11–120; M. Malez, „Kvartarna fauna Crvene stijene”, Crvena stijena, Zbornik radova, Nikšić, 1975, 147–169; I. Radovanović, „Novija istraživanja paleolita i mezolita u Crnoj Gori”, Glasnik Srpskog arheološkog društva, 3, 1986, 63–76; D. Mihailović, „Upper Paleolithic and Mesolithic Chipped Stone Industries from the Rock-shelter of Medena Stijena”, Prehistoric Settlements in Caves and Rock-shelters of Serbia and Montenegro, I, Beograd, 1996, 9–60; Č. Marković, „Mezolit Crne Gore”, Matica, 15/16, 2003, 79–104; Č. Marković, Arheologija Crne Gore, Podgorica, 2006; Д. Борић, В. Димитријевић, „Апсолутна хронологија и стратиграфија Лепенског вира”, „Старинар”, LVII, 2007, 9–55; Д. Борић, „Култура Лепенског вира у светлу нових истраживања”, Гласник Српског археолошког друштва, 24, 2008, 9–44; E. Cristiani, D. Borić, „Mesolithic harpoons from Odmut, Montenegro: Chronological, contextual, and techno-functional analyses”, Quaternary International, 423, 2016, 166–192.

Č. Marković