Labeati (starogrč. Λαβεᾶται, lat. Labeatae), ilirsko pleme koje je živjelo na području oko Skadarskog jezera, koje danas dijele Crna Gora i Albanija. Iz istorijskih izvora, koji opisuju događaje uoči i nakon Trećeg ilirsko-rimskog rata 168 p. n. e., znamo da je zemlja Labeata (lat. terrae Labeatis) bila središte Ilirskog kraljevstva (→ Iliri). Najutvrđeniji grad Labeatide je Scodra (Skadar), smješten na uzvišenju u blizini mjesta gdje plovna rijeka Barbanna (Bojana) otiče iz jezera, a okružuju ga i rijeke Clausula (Kiri) i Oriundes/Drilon (Drim), obje u Albaniji. Važno labeatsko uporište na zapadu plemenske teritorije predstavlja grad Meteon, koji se može identifikovati sa gradinom u selu → Medun u Kučima kod Podgorice. Na taj način se mogu približno odrediti plemenske granice, od rijeke Mati (Albanija) na istoku do ušća rijeke Zete u Moraču na zapadu, obuhvatajući ravničarske predjele i planinsko zaleđe iznad jezera (planine Žijovo, Prokletije). Vijenac visokih crnogorskih planina, koji odvaja Primorje od jezera, predstavlja prirodnu granicu Labeata s juga. Skerdilaida, Pleurat i Gencije smatraju se plemenskim prvacima i pripadnicima posljednje ilirske dinastije. Ulogu hegemona nad plemenskim savezom preuzeli su od → Ardijejaca na prelasku III u II v. p. n. e, čije je središte bio grad Rizon (→ Risan). Nakon pada Ilirskog kraljevstva, Rimljani su 167 g. p. n. e. svrstali Labeatidu u jednu od tri novoformirane ilirske oblasti. Određeno je da grad Skodra plaća Rimu upola manji porez, nego što je plaćao ilirskom kralju. U drugoj polovini II v. p. n. e. Skodra je, pored primorskih gradova (Risan, Lis/Lješ u Albaniji), imala privilegiju da kuje novac, koji je na reversu nosio naziv etne LABIATAN (→ Numizmatika). Veći dio Labeatide biće najvjerovatnije uklopljen u područje peregrine zajednice → Dokleata, čiji je civitas uvršten u Naronitanski konvent, jedan od tri sudska vijeća rimske provincije→ Dalmacije. Naziv plemena očuvao se sve do srednjeg vijeka, sudeći po zabilješkama arapskog geografa Idrizija, koji stanovnike srednjovjekovnog Ulcinja naziva Labiqis.