Vinogradarstvo i vinarstvo u XX vijeku, gajenje vinove loze, proizvodnja vina i vinska kultura u XX vijeku.

Crnogorska vinogradarska područja u XX vijeku obuhvatala su dio Jadranskog primorja i područje Zetsko-bjelopavlićke ravnice, koje gravitira Skadarskom jezeru. Vinova loza gajila se uglavnom u čistim kulturama (vinogradi), osim na Primorju, gdje se gajila u kombinaciji sa smokvom, breskvom, bademom i maslinom.

U Kotorskom srezu 1931. bilo je evidentirano 418 ha vinograda, u Barskom 135 ha, u Titogradskom 188 ha, a u Danilovgradskom 114 ha. U neposrednom zaleđu Primorja, gajile su se → vranac, → kratošija i lisičina (→ lisica), od glavnih vinskih sorti, a od stonih → razaklija (drenak), dok su se u primorskim krajevima gajile sorte plavac, plavka, kadarun, bratkovina, rukatac, zlatarica. Lozni rasadnici u Virpazaru, Danilovgradu i u Čibači proizvodili su reznice američke loze, prporke i ožiljene kalemove. U rasadnicima su postojali sortimentski vinogradi radi proučavanja domaćih i introdukovanih sorti. Borba protiv plamenjače i pepelnice (→ Bolesti vinove loze) u vinogradima većinom je bila uspješna. Pored → filoksere, postojanje grožđanog moljca moglo je umanjiti prinos i do 30%. Najviše se proizvodilo obično crno stono vino (80%), dok je proizvodnja bijelog vina opala (20%). Od specijalnih vina, kvalitetom se isticalo crmničko vino u Barskom srezu. Crmničko vino je na → Balkanskoj izložbi u Londonu (1907) dobilo nekoliko prvih nagrada, a na izložbi u Beogradu (1928) svrstano je u red šest najboljih vina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Prva specijalizovana crmnička vinogradarsko-vinarska zadruga osnovana je 1911. godine. U periodu 1908–1912, osnovane su 23 zadruge sa mješovitom djelatnošću. U vremenu između dva svjetska rata vinogradarstvo u Crnoj Gori nastavilo je da se razvija. Podizani su novi vinogradi s odabranim sortama, dijelom sa kalemljenom lozom. Obnovljeni su stari i formirani novi rasadnici, kao i specijalizovane škole za proizvođače. Značajan doprinos pružile su vinogradarsko-voćarske zadruge. U Virpazaru je 1932. osnovana Crmnička vinogradarska zadruga, koja je u svom posjedu imala vinograde i rasadnik u Gornjem Polju. Zadruga je imala poslovnik, kojim su bili određeni rokovi berbe, plaćanje grožđa prema sadržaju šećera, djelimično zajednička prerada grožđa, snabdijevanje na kredit zadrugara vinogradarsko-vinarskim materijalom i opremom. Prva poljoprivredna škola za južne kulture „Topolica” otvorena je 1933 (→ JU Srednja stručna škola Bar). Površine pod vinogradima u Crnoj Gori su 1939. iznosile 1.149 ha, od kojih je 142 ha podignuto kalemljenom lozom, 972 ha nekalemljenom, domaćom, dok je 32 ha bilo pod → direktno rodnim hibridima. Započeta je izgradnja prvog modernog podruma u Crmnici. Usljed stradanja vinograda u II svjetskom ratu, nedostataka radne snage i sredstava za tretiranje protiv bolesti vinove loze, mnogi vinogradi su zapušteni, a rasadnici, kao i državna i zadružna sredstva, potpuno uništeni. Godine 1945. osnovan je → Zavod za poljoprivredna istraživanja, u kojem je 1952. formiran Odsjek za vinogradarstvo. Pojavom filoksere u vinogradarskim područjima Crne Gore 1950, došlo je do propadanja vinograda na privatnim posjedima, što je uslovilo napuštanje sela i preorijentaciju stanovništva na druge djelatnosti.

Crna Gora je 1955. raspolagala vrlo skromnim vinogradarskim površinama, zapuštenim i prorijeđenim vinogradima i bilo je vrlo malo vinograda podignutih u čistim zasadima. Pod vinogradima je bilo 942 ha, od čega 113 ha pod direktno rodnim hibridima. Ukupna proizvodnja grožđa iznosila je 3.155 t, od čega se prerađivalo oko 90%. Proizvodnja vina iznosila je oko 12.300 hl, a rakije 1.470 hl. Potrošnja grožđa u svježem stanju iznosila je 10% od ukupne proizvodnje. Prerada grožđa u vino bila je primitivna, a → randman vina mali.

Planska obnova vinograda počela je na društvenom sektoru 1955, podizanjem novih plantažnih vinograda modernom tehnologijom u vinogradarstvu (širokoredna sadnja, kordonski uzgojni oblici, primjena mehanizacije i dr.). Istovremeno je domaći sortiment obogaćen drugim sortama (→ Introdukovane sorte ). Započeta je izgradnja vinarskog podruma u Lješkopolju u Titogradu, 1956. godine.

Površine pod vinovom lozom, proizvodnja grožđa i vina nakon 1959. godine

Površine pod vinovom lozom 1959. iznosile su 1.010 ha, od čega je u podrejonu Crnogorskog basena Skadarskog jezera bilo 620 h, a u podrejonu Crnogorskog primorja 390 ha. U sortimentu je dominirala sorta kratošija, koja je krajem XIX vijeka bila izrazito dominantna u svim nekalemljenim zasadima i vinogradima, čineći 90% sortimenta, te se smatrala glavnom i najstarijom crnogorskom sortom (→ Vinogradarstvo i vinarstvo u XIX vijeku).

U podrejonu Crnogorskog basena Skadarskog jezera, koji je obuhvatao Crmničko, Riječko i Titogradsko vinogorje, glavni vinogradarski centri i mjesta bili su: Crmnica, Rvaši, Drušići, Meterizi, Beri, Doljani, Zagarač, Vražegrmci. Dominirala je kratošija, s velikim brojem tipova, dok je jedino u Crmničkom vinogorju dominantna bila sorta vranac. Vinarska proizvodnja bila je orijentisana isključivo na crvena (crna) vina. Bijelo vino proizvodilo se u ograničenim količinama, i to samo u Berima i Doljanima. Od stonih sorti, gajile su se razaklija i → čauš bijeli (petrovsko grožđe).

U Crmničkom vinogorju (→ Crmnica) je 1959. evidentirano 88,67 ha vinograda. Glavni vinogradarski centri bili su Godinje, Sotonići, Gluhi Do, Mačuge, Brijege, Donja Podgor, Limljani i Boljevići. Vinova loza se uglavnom sadila na međama, koje su podziđivale terasu, a vinograda u čistom zasadu bilo je u Godinju. Ranije je bilo mnogo više vinograda, o čemu svjedoče napuštene terase, kojih ima u svim crmničkim selima, a naročito u Brčelima. Površine vinograda u pojedinim KO su: Građani (5,24 ha), Utrg (0,33 ha), Ovtočić (1,22 ha), Tomići (1,33 ha), Brčeli (4,34 ha), Brijege (2,48 ha), Dupilo (2,45 ha), Papratnice (0,98 ha), Kočarno (0,37 ha), Trnovo (0,07 ha), Grahovo (2,85 ha), Virpazar (0,50 ha), Godinje (18,77 ha), Sotonići (7,98 ha), Bukovik (3,22 ha), Gluhi Do (9,21 ha), Limljani (0,32 ha), Boljevići (11,02 ha), Seoca (5,82 ha), Krnjice (0,63 ha), Arbneš (0,27 ha), Ostros (0,09 ha), Martići (0,18 ha). Karakteristična sorta Crmničkog vinogorja je vranac, koja je poznata kao crmnička sorta. Druga važna sorta u ovom vinogorju je kratošija, koja u sortnoj kompoziciji s vrancem daje poznato crmničko vino. Stone sorte u Crmničkom vinogorju bile su vrlo malo zastupljene (do 2%), i to uglavnom razaklija.

U Riječkom vinogorju je 1959. evidentirano 101,61 ha vinograda. Glavni vinogradarski centri bili su Rvaši i Drušići, a po površinama vinograda isticala su se sela Meterizi i Ljubotinj. Površine pod vinogradima u pojedinim KO su: Dobrsko Selo (6,46 ha), Štitari (5,99 ha), Đinovići (5,36 ha), Ceklin (5,91 ha), Ljubotinj I (10,50 ha), Ljubotinj II (3,39 ha), Dujevo (6,06 ha), Rijeka Crnojevića (2,94 ha), Meterizi (19,65 ha), Rvaši (15,85 ha), Drušići (11,30 ha), Žabljak (4,09 ha). U ovom vinogorju dominirala je sorta kratošija (95%), s više tipova (srednji vranac, vrančina, rehuljača). Ostalih 5% bile su sorte lisica (lisičine) i bijele sorte. Sorta vranac nije bila zastupljena u značajnijem obimu. Vina su se uglavnom proizvodila u selima Rvaši, Dodoši i Bobija. Od stonih sorti, u Riječkom vinogorju gajile su se razaklija i bijeli čauš. Ovo vinogorje bilo je poznato po proizvodnji izuzetno kvalitetne → lozove rakije od sorte kratošija (ceklinska rakija), dok su se vina u većem obimu uglavnom proizvodila u selima Rvaši, Drušići i Bobija.

Najveće, Titogradsko vinogorje imalo je 426,59 ha, u kojem je bilo više vinogradarskih centara: Brežine, Liješnje i Goljemadi u Lješanskoj nahiji; Rupice u Komanima; Malenza u Zagaraču; Beri i Doljani za bližu okolinu Titograda i Donja Gorica, gdje su bili vinogradi Poljoprivrednog dobra „Kruševac”; Jelenak i Lalevići za Bjelopavlićku ravnicu; Miokusovići, Bare Šumanovića i Šobajići za Vražegrmce. Površine pod vinogradima u pojedinim KO su: Bandići (8,43 ha), Bare (11,65 ha), Brijestovo I (0,58 ha), Vrela (7,76 ha), Glavica (0,49 ha), Grlić (0,21 ha), Danilovgrad (1,48 ha), Donji Zagarač (7,41 ha), Zagorak (0,34 ha), Jastreb (3,32 ha), Jelenak (8,14 ha), Kosić (1,08 ha), Kujava (0,90 ha), Martinići (3,21 ha), Novo Selo (1,26 ha), Pažići (0,77 ha), Podglavica (0,53 ha), Potkraj (0, 13 ha), Slap (1,79 ha), Spuž (1,88 ha), Ćurilac (0,23 ha), Grbe (0,11 ha), Gorica (0,99 ha), Titograd (5,86 ha), Masline (18,79 ha), Doljani (10,47 ha), Velje Brdo (2,04 ha), Draževina (4,12 ha), Gradac (12,72 ha), Buronji (5,75 ha), Progonovići (3,05 ha), Baloči (6,85 ha), Tološi (5,37 ha), Beri (23,09 ha), Donja Gorica (51,75 ha), Donji Kokoti (2,69 ha), Farmaci (6,33 ha), Liješnje (9,16 ha), Goljemadi (10,18 ha), Brežine (6,29 ha), Dajbabe (2,17 ha), Vrbica (3,77 ha), Fundina (3,62 ha), Gavrin (2,30 ha), Medun (5,94 ha), Bioče (3,73 ha), Mrke (3,20 ha), Crnci (2,68 ha), Stanjevića Rupa (1,08 ha), Cerovice (1,01 ha), Đurkovići (4,49 ha), Botun (3,33 ha), Grbavci (5,95 ha), Mataguži (8,51 ha), Golubovci (16,41 ha), Gostilj (42,26 ha), Vukovci (15,27 ha), Vranj (4,33 ha), Tuzi (1,18 ha), Dinoša (2,86 ha), Vuksanlekić (3,02 ha), Ubli (27,73 ha), Hoti (4,51 ha), Gruda (2,49 ha), Pelev Brijeg (0,31 ha), Blizna (1,59 ha), Rijeka (0,35 ha), Povija (5,00 ha), Milojevići (1,00 ha), Drenoštica (2,10 ha), Bogetići (1,20 ha). U zetskim KO evidentirane su značajne površine pod vinogradima, ali su se u njima uglavnom gajili direktno rodni hibridi. Starijih vinograda u Titogradskom vinogorju bilo je najviše u Berima i Doljanima, uglavnom na svom korijenu (→ Nekalemljeni čokoti), što ukazuje na njihovu starost i dužinu gajenja u ovom kraju. Glavna sorta ovog vinogorja je kratošija (80%), sa više tipova. U zavisnosti od vinogradarskog područja, gaji se pod različitim imenima: kratošija – čestozglavica, vranac, vrančina (Lješanska nahija); vranj i ljutica (Zagarač); crna krsta i crna loza (Vražegrmci); → crni krstač, crna krstača (Doljani); crno vinogradarsko i gorska loza (Beri). Od ostalih crnih vinskih sorti, oko 5% bile su sorte → čubrica, → alikant buše (francuzica) i crvene (ružica, ružulin). Druga važna sorta, i po površinama, u Titogradskom vinogorju (10%) bila je → bijeli krstač (najviše se gajila u Doljanima i Berima, a najmanje u Lješanskoj nahiji). Bijeli krstač je specifična sorta ovog vinogorja. Od stonih sorti (oko 5% sortimenta), dominirala je razaklija sa 95% (Komani, Gornja Lješanska nahija), a gajila se i sorta bijeli čauš.

U podrejonu Crnogorskog primorja, Bokeško, Budvansko-barsko i Ulcinjsko vinogorje činila su posebna geografska područja, sa jedinstvenim sortimentom, načinom gajenja vinove loze i kvalitetom vina. U Bokeškom vinogorju bilo je 289.64 ha vinograda. U ovom periodu slabo su se podizali novi vinogradi. Domaće loze bilo je nešto više u selima Zagora, Višnjevo, Prijeradi, Šišići, Nalježići i Mirac. To su uglavnom bili nekalemljeni vinogradi (1/3), koji su zbog napada filoksere sve više propadali, te su se kalemljena loza i → lozne podloge počele nabavljati i saditi (Aramon x Rupestris Ganzen br. 1, Ripara x Rupestris 3909 i Švarcman; Rupestris du Lot, Riparia portalis i pred rat Teleki 8B). Površine pod vinogradima po KO bile su: Babunci (32 ha), Baošići (5,05 ha), Bijela (25,16 ha), Brguli (0,77 ha), Đenovići (7,62 ha), Đurići (0,32 ha), Jošice (11,76 ha), Kameno (12,82 ha), Bijelske Kruševice (9,64 ha), Hercegnovske Kruševice (65,17 ha), Kumbor (18,43 ha), Kuti (22,35 ha), Mojdež (5,30 ha), Mokrine (4,00 ha), Mrkovi (1,34 ha), Podi (1,31 ha), Radovanović (2,55 ha), Raljiševina (1,02 ha), Rose (0,48 ha), Sasović ( 0,71 ha), Sutorina (33,02 ha), Topla (5,48 ha,) Trebesin (3,91 ha), Zabrđe (0,98 ha), Dub (1,53 ha), Dobrota (0,33 ha), Glavati (1,14 ha), Glavatičići (2,70 ha), Gorović (2,83 ha), Kavač (5,09 ha), Kolari (1,06 ha), Kostajnica (0,19 ha), Krimovica (0,26 ha), Kubasi (0,73 ha), Lastva Grbaljska (3,29 ha), Leševići (0,82 ha), Morinj (0,56 ha), Muo (0,09 ha), Nalježići (4,97 ha), Orahovac (0,02 ha), Pelinovo (2,10 ha), Pobrđe (2,17 ha), Prijerodi (4,69 ha), Prčanj (2,76 ha), Risan (0,27 ha), Sutvara (3,60 ha), Stoliv (0,70 ha), Šišići (4,85 ha), Škaljari (0,08 ha), Višnjevo (2,24 ha), Vranovići (1,70 ha), Zagori (3,57 ha), Bogdašići (3,38 ha), Bogišići (0,27 ha), Đuraševići (20,64 ha), Gošić (4,68 ha), Krašići (1,06 ha), Lastva – Donja (6,57 ha), Lastva – Gornja (0,76 ha), Lepetane (0,78 ha), Milovići (2,22 ha), Mrčevac (12,97 ha), Nikovići (1,63 ha), Radovići (2,02 ha), Tivat (12,27 ha). Dominirale su kvalitetne vinske sorte (90%): kadarun i plavka. U selu Zagora bila je više zastupljena kratošija (nekada glavna sorta na ovom području). Od vinskih sorti, pored kratošije, manje su bile zastupljene sorte vranac i plavac mali. U bijelom sortimentu dominirala je sorta → žižak, koja je bila namijenjena za pravljenje desertnog vina tipa prošek (u mjestu Bijela). Gajila se i bijela vinska sorta → žilavka. Od stonih sorti, u Bokeškom vinogorju bile su zastupljene → julski muskat, madlen anževin, → šasle, → kraljica vinograda i muskat hamburg. U ovom vinogorju gajile su se i mnoge druge sorte, koje su donosili bokeški pomorci prilikom putovanja po Mediteranu (→ Introdukcija).

U Budvansko-barskom vinogorju 1959. evidentirano je 60,36 ha vinograda. Glavni vinogradarski centri bili su Paštrovići sa Petrovcem i Buljaricom. Poneki vinograd mogao se naći i u okolini Budve, u Mainama, sa sortama vranac, kratošija i lisičina. Dobijena vina od ovih sorti po svom kvalitetu nijesu zaostajala za crmničkim. U Barskom polju i u Mišićima (Spič) bilo je i direktno rodnih hibrida. U ovom vinogorju nekada je bilo više vinograda, a u mjestu Žukotrlica bilo je malo pristanište, gdje se ukrcavalo vino iz Šušanja i okoline. Vinogradarske površine u pojedinim KO iznosile su: Budva (5,22 ha), Maini – Donji (0,42 ha), Maini – Gornji (0,84 ha), Pobori – Donji (3,95 ha), Pobori – Gornji (0,35 ha), Prijevor (1,75 ha), Podostrog (2,75 ha), Bečići (0,90 ha), Blizikuće (0,52 ha), Buljarica (6,18 ha), Čelobrdo (1,41 ha), Drobnić (0,12 ha), Đenaši (0,19 ha), Kaluđerac (3.10 ha), Katun (0,72 ha), Krstac (0,46 ha), Kuljače (0,71 ha), Novoselje (1,46 ha), Pržno (1,26 ha), Podbabac (0,11 ha), Petrovac (7,55 ha), Tudorovići (0,68 ha), Vrba (0,50 ha), Spič (5,57 ha), Tuđemili (0,81 ha), Zupci (2,53 ha), Stari Bar (0,73 ha), Novi Bar (7,53 ha), Tomba (1,09 ha), Bartula (0,14 ha), Zaljevo (0,04 ha), Dobra Voda (0,77 ha). Karakteristična sorta Budvanskog vinogorja je bijela vinska sorta → japudžak, koja je u mjestu Tuđemili činila 100% sortimenta. Od crnih vinskih sorti, u starijim zasadima dominirala je kratošija (30%), a u novijim, mlađim vinogradima vranac (30%). Od ostalih sorti (20%) gajile su se lisičina i druge ružičaste sorte. Od stonog sortimenta, bile su zastupljene mnoge sorte koje su donosili mještani, pomorci iz Grčke i Turske. Kvalitetom stonog grožđa isticale su se sorte → điritkinja, razaklija, krivaja, crveni čauš, julski muskat, muskat hamburg, → ribijer, afus ali i dr.

U Ulcinjskom vinogorju je 1959. evidentirano 37,35 ha vinograda. Glavno vinogradarsko područje bio je Ulcinj s bližom okolinom. U ovom periodu vinogradarstvo je bilo ekstenzivno i zapušteno. Bili su prisutni samo tragovi nekadašnjih vinograda, uključujući i vinske sudove namijenjene proizvodnji vina (badnjevi i bačve), koje su mještani koristili za druge namjene. Naseljavanjem porodica iz Stare Crne Gore u ulcinjski kraj, 50-ih godina XIX vijeka, od kojih su mnoge bile iz vinogradarskih područja, vinogradarstvo i vinarstvo počelo je da se obnavlja i razvija. Oni su donijeli sorte, uključujući i vinogradarsku agrotehniku i kulturu vina, te su podignuti čuveni vinogradi na Crvenom Brijegu, Pinješu, Đeranu, u samom Ulcinju i u Kodrama. Ovi vinogradi podignuti su nekalemljenom lozom. Vinogradarske površine u KO bile su: Pečurice (0,89 ha), Kunje (0,31 ha), Velje Selo (0,94 ha), Dabezići (1,16 ha), Mala Gorana (0,14 ha), Velika Gorana (0,19 ha), Pelinkovići (0,50 ha), Pinčići (0,08 ha), Gurza (0,16 ha), Vladimir (1,69 ha), Međureč (0,72 ha), Krute (0,12 ha), Mide (0,60 ha), Raspiš (0,24 ha), Kravari (0,87 ha), Sukobin (0,06 ha), Lisna Bori (0,06 ha), Štodra (0,15 ha), Klezna (0,92 ha), Ulcinj (13,89 ha), Bratica (0,32 ha), Kolomza (0,49 ha), Salč (2,24 ha), Krute (1,11 ha), Kruče (0,36 ha), Pistula (4,50 ha), Zoganje (1,02 ha), Briska Gora (0,26 ha), Darza (0,15 ha), Sv. Đorđe (0,42 ha), Reč (1,36 ha), Gornji Štoj (0,54 ha), Donji Štoj (0,7 ha), Ulcinjsko Polje (0,10 ha). U crnom sortimentu bile su dominante sorte kratošija (kardaši), → zadrimka (stara sorta ovog kraja) i vranac. Sorta lisičina (veltnus) i rane bijele sorte zajedno su činile 10% sortimenta. Od stonih sorti, dominantna je bila razaklija (razagi), a gajila se i stona sorta muškaćela, u Pečuricama. Od sorti manjeg značaja, u ovom kraju bile su poznate valu kazandža, ružibrad, lopušača, čelic. Gajili su se i direktno rodni hibridi, koji su bili otporni na bolesti i koji su redovno donosili rod, te se poneki čokot gajio na gotovo svim okućnicama.

Vinogradi u Nudolu (11 ha) bili su 1959. posebna vinogradarska cjelina. U njima su se ranije uglavnom gajile hercegovačke sorte, najviše žilavka. Nekalemljene vinograde u ovom području filoksera je uništila tokom 1945, a vinogradi su obnovljeni sortama prokupac i → smederevka. Nastavljeno je sa podizanjem novih vinograda, uz obogaćivanje sortimenta introdukcijom kvalitetnih sorti vinove loze.

Nakon osnivanja → Poljoprivredno-industrijskog kombinata 1963, zatim → Agrokombinata „13. jul” 1965, stvoreni su uslovi za organizovanu proizvodnju i razvoj vinogradarstva i vinarstva. Aktivnosti → Poljoprivrednog instituta bile su usmjerene na razvoj naučnoistraživačke saradnje sa Agrokombinatom „13. jul” i RO → Agroekonomskim institutom (formiran 1972. u okviru SOUR-a Agrokombinat „13. jul”). Istraživanja su vršena u sklopu programa „Aktiviranje Ćemovskog polja i priobalne zone Skadarskog jezera”. Rad na Programu počeo je 1967, a istraživanja iz oblasti vinogradarstva, 1968/69, obuhvatila su utvrđivanje najpogodnijih sorti i podloga vinove loze za gajenje na Ćemovskom polju (→ Naučnoistraživački rad u vinogradarstvu i vinarstvu Crne Gore). Brojna istraživanja, realizovana kroz → projekte u vinogradarstvu i vinarstvu, doprinijela su njihovom daljem razvoju tokom XX vijeka. Crna Gora je 1966. raspolagala vinogradima površine 1.440 ha, od čega u državnom vlasništvu 450 ha. U ovom periodu izgrađen je prvi značajni podrum za vino u Crnoj Gori, kapaciteta 100 vagona.

Rejonizacijom vinogradarstva SR Crne Gore iz 1977, Crnogorski vinogradarski rejon činili su: Crnogorsko primorsko vinogorje, Titogradsko vinogorje (→ Rejonizacija vinogradarskih geografskih proizvodnih područja Crne Gore) i vinogradarska oaza Nudo.

Površine pod vinogradima u Crnogorskom vinogradarskom regionu 1976. iznosile su 1.906 ha, u državnom vlasništvu 796 ha (41,8%), a u privatnom 1.110 ha (58,2%). Od ukupne površine pod vinogradima, pod vinskim sortama bilo je 1.515 ha (79,49%), a pod stonim 391 ha (20%). Od 796 ha vinograda u društvenom vlasništvu, 598 ha je bilo pod vinskim sortama: pod crnim 571 ha (95,52%), gdje je dominantna bila sorta vranac (85%), odnosno kratošija (10%). Bijele vinske sorte gajile su se na 27 ha (4,48%). Dominantna sorta bila je bijeli krstač (90%), a gajila se i žilavka (10%). Pod stonim sortama na društvenim površinama evidentirano je 198 ha (24,85%), sa dominantnim sortama → kardinal, kraljica vinograda, afus ali. Od 1.110 ha pod vinogradima u privatnom vlasništvu, na 917 ha (82,6%), pod vinskim sortama, dominirale su crne vinske sorte (882 ha): kratošija (48%) i vranac (40%). Od bijelih vinskih sorti, na površini od 35 ha, dominirala je sorta bijeli krstač (70%), a gajila se i sorta žižak (5%) i ostale bijele sorte (25%), kao što su → muškaćela, žilavka i dr. Stone sorte su se gajile na 193 ha (7,40%): dominantno razaklija (70%), zatim kraljica vinograda i muskat hamburg.

Ukupna proizvodnja grožđa u Crnogorskom vinogradarskom regionu u 1976. iznosila je 119.420 mc: u društvenom sektoru 63.920 mc (Titogradsko vinogorje 51.920 mc i Crnogorsko primorsko vinogorje 12.000 mc), u individualnom 55.500 mc (Titogradsko vinogorje 44.950, Crnogorsko primorsko vinogorje 10.550 mc). Najviše grožđa proizvodilo se u Titogradskom vinogorju, 96.870 mc (društveni sektor 51.920 mc i individualni 44.950 mc). Značajno manja proizvodnja grožđa bila je u Crnogorskom primorskom vinogorju, 22.550 mc (društveni sektor 12.000 mc i individualni sektor 10.550 mc). Ukupna proizvodnja vina u Crnogorskom vinogradarskom regionu iznosila je 836 vagona: u društvenom sektoru 447 (Titogradsko vinogorje 363 i Crnogorsko primorsko vinogorje 84), a u individualnom sektoru 389 vagona (Titogradsko vinogorje 315 i Crnogorsko primorsko vinogorje 74). Najveće količine proizvedenog vina bile su u Titogradskom vinogorju – 678 vagona (društveni sektor 363 i individualni sektor 315), dok se u Crnogorskom primorskom vinogorju proizvelo svega 158 vagona (društveni sektor 84 i individualni sektor 74).

Prekretnica u daljem razvoju crnogorskog vinogradarstva bila je realizacija projekta „Ćemovsko polje” (1977−1982). Ovim projektom Crna Gora je dobila 1.500 ha vinograda, kao i moderan vinski podrum, kapaciteta 2.000 vagona (→ „Ćemovsko polje”). Površine pod vinogradima u Crnoj Gori 1984. iznosile su 3.733 ha, od čega je u društvenom vlasništvu bilo 2.051 ha (55%). Od ukupnih površina pod vinogradima u društvenom vlasništvu, u Agrokombinatu „13. jul”, DD „Plantaže”, bilo je 1.930 ha (94%) u Titogradskom vinogorju, koje je postalo centar crnogorskog vinogradarstva. U strukturi sortimenta, stone sorte bile su zastupljene 10%, a vinske 90%. U vinskom sortimentu dominirale su sorte za crna vina (80%), dok su bijele sorte bile zastupljene 10%. U sortimentu za crna vina glavne su autohtone sorte vranac i kratošija. Na društvenim površinama bile su zastupljene sorte kaberne sovinjon, merlo, grenaš i sirah, a u starijim zasadima u Crnogorskom primorskom vinogorju zadržale su se još kadarun i plavka. Od bijelih sorti, najzastupljenija je bila autohtona sorta bijeli krstač, zatim žižak i muškaćela. U tom periodu počele su se širiti introdukovane sorte → rkaciteli, smederevka, → grenaš crni i → šardone. Od stonih sorti, najzastupljenije su bile afus ali, ribijer, muskat italija, kardinal, kraljica vinograda i sorte stvorene u Poljoprivrednom institutu (vrani biser, rani vranac, julska razaklija, gorica i crna razaklija). Od introdukovanih stonih sorti, počele su se širiti palijeri, pleven, bulgarija, gročanka i super rani afus.

Proizvodnja vina 1985. iznosila je 57.354 hl, u društvenom vlasništvu 42.854 hl (75%), a u privatnom 14.500 hl (25%). Krajem 80-ih i početkom 90-ih godina XX vijeka, stupanjem na snagu Zakona o vraćanju poljoprivrednog zemljišta ranijim vlasnicima, Agrokombinat „13. jul”, DD „Plantaže”, ostao je bez 430 ha vinograda i voćnjaka, što je znatno smanjilo površine pod vinogradima. Prema statističkim podacima, ukupne prosječne površine vinograda u Crnogorskom vinogradarskom regionu u periodu 1992–1996. bile su: 3.702 ha (oko 2,0% ukupnih obradivih površina Crne Gore), od toga u društvenom vlasništvu 1.863 ha (50,3%), a u privatnim gazdinstvima 1.839 ha (49,7%). Proizvodnja grožđa iznosila je 249–424 t, od čega 153.095 t (61,4%) u društvenim preduzećima, a 96.328 t (38,6%) u privatnim gazdinstvima. U proizvodnji grožđa oko 90% je bilo vinsko, a 10% stono. Godišnja ukupna proizvodnja vina u navedenom periodu bila je 48.548 hl, od čega 32.176 hl u društvenim preduzećima, a 16.372 hl u individualnim gazdinstvima, a lozove rakije 1.955 hl ukupno, od čega 13.354 hl u preduzećima, a 6.198 hl u individualnim gazdinstvima.

Glavni centar proizvodnje grožđa i vina bila je opština Podgorica, koja je imala preko 60% ukupnih površina pod vinogradima. Preko 95% čokota bila je → evropska loza, a 5% su se gajili direktno rodni hibridi, i to isključivo na posjedima individualnih proizvođača. Vinogradi u društvenim preduzećima podignuti su kalemljenom lozom, većim dijelom na podlozi Berlandieri x Riparia Kober 5 BB. Kod zasnivanja novih vinograda u Agrokombinatu „13. jul”, DD „Plantaže”, koristile su se lozne podloge otpornije na sušu: Berlandieri x Rupestris Paulesen 1103, Rihter 99, Šasla x Berlandieri 41 B i dr. Sortiment u vinogradima individualnih proizvođača na području Crnogorskog basena Skadarskog jezera (Crmnice i lokaliteta u okolini Podgorice) uglavnom su činile autohtone sorte za proizvodnju visokokvalitetnih crnih vina: vranac i kratošija. Na području jadranske obale gajile su se i sorte kadarun i plavka. Bijele vinske sorte (japudžak, žižak, krstač i dr.) gajile su se u znatno manjoj mjeri. Od stonih sorti, u Podgoričkom vinogorju najzastupljenija je bila razaklija (koju je potiskivala sorta kardinal), zatim afus ali, muskat italija, pleven, bulgaria, kao i sorte stvorene u Poljoprivrednom institutu (rani vranac, gorica, ribnica, PIT 14, PIT 15). U ovom periodu, u sastavu preduzeća DD „Plantaže” – Podgorica nalazilo se oko 1.850 ha vinograda i dva vinska podruma, ukupnog kapaciteta 25.000 hl. Naučnoistraživačka djelatnost obavljala se u okviru → Biotehničkog instituta u Podgorici.

Prema podacima Statističkog godišnjaka Republike Crne Gore (1998), Crna Gora je imala na raspolaganju 3.823 ha pod vinogradima (u društvenom sektoru 1.908 ha, u privatnom posjedu 1.915 ha). U loznom sortimentu Crne Gore, u društvenom sektoru dominirale su vinske sorte (90%), dok su stone sorte bile zastupljene 10%. Od vinskih sorti najviše su bile zastupljene vranac 1.244,4 ha (65,22%), šardone 116,6 ha (6,11%), merlo 102,1 ha (5,35%), rkaciteli 71,93 ha (3,77%), grenaš 40,83 ha (2,14%), dok su se sorte unji blan, župljanka, smederevka, sovinjon, krstač, šenin blan, pino blan, sirak i kratošija gajile na površini od 132,79 ha (6,96%).

U sortimentu stonih sorti dominirala je sorta kardinal, sa 157,92 ha (8,28%), zatim ribijer, sa 27,09 ha (1,42%), bijelo grožđe 10,49 ha (0,55%), muskat italija 3,053 ha (0,16%), vrani biser i rani vranac na 1,01 ha (0,053%).

U privatnom sektoru, od vinskih sorti dominirala je autohtona sorta vranac 65% (1.244,75 ha). Kao prateće sorte, zastupljene su bile kratošija i merlo na 517,05 ha (27%), dok su se smederevka, župljanka, krstača, muškaćela i žižak gajile na površini od 95,75 ha (5%). U sortimentu stonih sorti (2%) dominirale su kardinal, kraljica vinograda i razaklija na površini od 38,30 ha. Stoni sortiment se obogaćivao novijim introdukovanim i crnogorskim sortama vinove loze (pleven, super rani afus ali, vrani biser, rani vranac, PIT 11 itd.), koje su se gajile na površini od 19,15 ha. Zahvaljujući povoljnim agroekološkim uslovima u crnogorskim vinogradarskim regionima i subregionima i → teroaru, u kojim crnogorske → autohtone sorte ispoljavaju svoje najbolje karakteristike, omogućen je stabilan prinos i kvalitet grožđa i vina.

U XX vijeku, crnogorska vina Agrokombinata „13. jul” (danas „13. jul – Plantaže” AD Podgorica) dobila su više od 500 priznanja i nagrada na domaćim i međunarodnim sajmovima. Godine 1982, na međunarodnom → Ocjenjivanju vina Vino Ljubljana u Ljubljani, u konkurenciji vina iz 23 zemlje svijeta, vino sorte vranac osvojilo je titulu šampiona; potom Zlatnu evropsku nagradu za kvalitet i komercijalni prestiž iz Ženeve i Rima; zlatnu medalju sa takmičenja Mond Selection, iz Brisela, Rima, Madrida, Pariza i Ženeve (1982, 1983, 1984, 1985, 1986); zlatnu medalju na 27. međunarodnom sajmu prehrambene industrije, u Zagrebu, 1987; titulu šampiona međunarodnog sajma „Svet vina”, u Beogradu, 1994; Nagradu Međunarodne zajednice iz Brisela „OSCAR” (1999), pod nazivom „I oni su obilježili XX vijek”.

Zaštita imena, kvaliteta i geografskog porijekla vina i rakije

Shodno zakonskoj regulativi Jugoslavije i regulativi u Crnoj Gori, na osnovu Zakona o vinu i prerađevinama od grožđa i vina (1974), Elaborata za proglašavanje vina „Vranac” kao vrhunsko i zaštitu geografskog porijekla (1976), republički sekretar za poljoprivredu, 1976, izdao je Naredbu o zaštiti porijekla vrhunskog vina „Vranac”. Međunarodna zaštita žiga urađena je 1977 (→ Zaštitni žig) za „Vranac” crnogorsko kvalitetno crno vino, kod Svjetske organizacije za intelektualnu svojinu. Na osnovu → Elaborata o zaštiti imena, kvaliteta i geografskog porijekla vina, Republički komitet za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu donio je, 1985, Rješenje o zaštiti imena i geografskog porijekla za vina: Vrhunsko vino „Vranac” sa geografskim porijeklom; Vrhunsko vino „Krstač” sa geografskim porijeklom, Kvalitetno vino „Vranac”, Kvalitetno vino „Rose” i Kvalitetno vino „Duklja” sa geografskim porijeklom (→ Zaštita geografskog porijekla). Na osnovu → Elaborata o zaštiti imena i porijekla Crnogorske lozove rakije (1978), shodno važećoj regulativi, republički sekretar za poljoprivredu izdao je, 1978, Naredbu o zaštiti imena, porijekla i kvaliteta „Crnogorske lozove rakije”, proizvođača SOUR Agrokombinat „13. jul” Titograd. „Crnogorska lozova rakija” je od 1980. imala priznato pravo na robni žig (isprava br. 24752, ž. 414/76) kod Saveznog zavoda za patente, ali isto nije moglo biti produženo zbog ratnih dešavanja na teritoriji bivše SFRJ. Nakon sticanja uslova, Holding kompanija Agrokombinat „13. jul”, AD „Plantaže” iz Podgorice pokrenula je 2004. postupak za obnovu žiga, kao i postupak za zaštitu oznake porijekla i imena kvaliteta „Crnogorske lozove rakije”.

Organizacije za proizvodnju grožđa i vina

U Crnogorskom vinogradarskom regionu, 70-ih godina XX vijeka, postojalo je pet radnih organizacija za proizvodnju grožđa i vina, kao i i jedna koja se bavila isključivo prometom vina. Nije postojala radna organizacija koja se bavila otkupom grožđa. U okviru Crnogorskog primorskog vinogorja postojale su tri radne organizacije, koje su se bavile proizvodnjom i prometom grožđa i vina, ali ne i preradom grožđa: → „Primorje” iz Herceg Novog, → Poljoprivredno dobro „Boka” – Radanovići iz Kotora, → „Agropogon” iz Ulcinja. Postojala je i jedna koja se isključivo bavila prometom vina – → „Vinopromet” iz Herceg Novog. Na području Titogradskog vinogorja, u okviru RO Agrokombinat „13. jul”, poslovao je OOUR „Plantaže”, u kojem se proizvodilo stono i vinsko grožđe, obavljala prerada grožđa i vina, kao i promet vina. Stono grožđe plasirano je u svježem stanju na području Crne Gore, dok se jedan dio izvozio. Sve količine vinskog grožđa prerađivane su u vino u svojim prerađivačkim kapacitetima (vinski podrum kapaciteta 300 vagona) u Titogradu. Tokom 1985. izvezeno je 27.500 hl vina, dok je ostalo realizovano na jugoslovenskom tržištu. Proizvedene količine privatnog sektora služile su uglavnom za zadovoljenje sopstvenih potreba samog domaćinstva, a vrlo malo za tržište. Proizvodnja grožđa i vina u tom periodu bila je organizovana i u Poljoprivrednom institutu, koji je, na svom Oglednom polju u Lješkopolju, proizvodio manje količine stonog grožđa, dok se vinsko grožđe prerađivalo u vino u podrumu kapaciteta oko 5 vagona. Krajem XX vijeka, u društvenom sektoru (preduzeće i zadruge) nalazilo se 1.908 ha, od kojih je najviše površina pod vinogradima bilo u vlasništvu DD „Plantaže” (1871,38 ha), zatim u vlasništvu Biotehničkog instituta (15 ha), Poljoprivrednog dobra „Boka” – Radanovići (15 ha), a 6,62 ha vlasništvo je DD „Agroulcinj”. Kontinuitet rada Agrokombinata „13. jul” nastavila je kompanija → „13. jul – Plantaže” AD Podgorica, koja je najveći proizvođač grožđa i vina u Crnoj Gori.