Logo Agrokombinata „13. jul”, Titograd

Stručna publikacija „Ćemovsko polje i priobalna zona Skadarskog jezera”, 1969.

Vino „Vranac”, vino „Krstač”, „Crnogorska lozova rakija”, neki od proizvoda Agrokombinata „13. jul”, Titograd, 1970.

Diplome za kvalitet vina i rakije Agrokombinata „13. jul”, Novi Sad, 1972.

Srebrna medalja Saveznog izvršnog vijeća Jugoslavije za izvanredne rezultate i kvalitet proizvoda Agrokombinata „13. jul”, 1973.

Agrokombinat „13. jul”, Titograd – Šampion kvaliteta 1984–1989, Međunarodni poljoprivredni sajam u Novom Sadu

Agrokombinat „13. jul”, najveći crnogorski poljoprivredno-industrijski kombinat, osnovan 1965. u Titogradu. Nastao je koncepcijskom i organizacionom transformacijom → Poljoprivredno-industrijskog kombinata. Bavio se proizvodnjom, preradom i prometom poljoprivredno-prehrambenih proizvoda i drugih roba široke potrošnje. Generalni direktori Agrokombinata bili su: → Milorad Miko Stanojević (1965–1972), → Čedomir Đuranović (1972–1980), → Veselin Babić (1980–1985) i → Branko Radović (1985–1989). U periodu 1989–1993, predsjednik Poslovodnog odbora Agrokombinata bio je Radivoje Rašović, a 1993–2003. Tomo Škurić. Za vrijeme postojanja i razvoja Agrokombinata mogu se izdvojiti dva perioda, prvi 1965–1990. i drugi 1990–2003. godine. U prvom periodu, Kombinat je bio organizovan po teritorijalnom principu, preko pogona u Titogradu, Danilovgradu i Virpazaru, a kasnije se prešlo na organizaciju prema tehnološkom procesu proizvodnje, sa ekonomskim jedinicama i pogonima. Za izradu novog razvojnog koncepta Agrokombinata urađeno je 15 stručnih elaborata, od 27 vodećih jugoslovenskih instituta i organizacija. U konačnoj izradi razvojnog plana učestvovale su i službe Agrokombinata i Institut za ekonomska istraživanja Titograd. Agrokombinatu je 1967. pripojeno trgovinsko preduzeće „Prehrambeno” iz Titograda i Zemljoradnička zadruga Golubovci (1970). Tokom 1975. izvršeno je pripajanje zemljoradničkih zadruga u Ivangradu i Tuzima, maloprodajne mreže za unutrašnju trgovinu „Industrijaimport”u Titogradu i „Žitoprometa” Crna Gora. Bazična poljoprivredna proizvodnja obuhvatala je proizvodnju grožđa i vina, voća, povrća, mesa, mlijeka, priplodne stoke, ribe i ostalih ratarskih kultura. Industrijska prerada obuhvatila je preradu grožđa, mesa, mlijeka, žitarica i stočne hrane, proizvodnju hljeba i peciva. Prometna funkcija ostvarivala se kroz mrežu veleprodajnih i maloprodajnih kapaciteta. Dopunske djelatnosti bile su transport, zanatski i drugi servisi. Na inicijativu Agrokombinata, 1967, u saradnji sa OECD-om i FAO-om, započet je rad na aktiviranju zemljišta Ćemovskog polja (→ „Ćemovsko polje”) i priobalnog pojasa Skadarskog jezera i njegovog privođenja namjeni. Inicijativa je podržana i od Izvršnog vijeća SRCG i SO Titograd, koja je u vlasništvo Agrokombinata prenijela 4.500 ha zemljišta na Ćemovskom polju. U saradnji sa brojnim međunarodnim i jugoslovenskim stručnjacima, urađena je studija o aktiviranju i privođenju namjeni zemljišta Ćemovskog polja, koja je predstavljena u stručnoj publikaciji Ćemovsko polje i priobalna zona Skadarskog jezera, u izdanju Agrokombinata, 1969. godine. U sastavu Agrokombinata, 1969, bilo je 13 samostalnih OUR-a: „Ratar”, „Cvjećar”, → „Vinovoćeprodukt”, „Mlijekoprodukt”, „Mesoprodukt”, „Živinoprodukt”, „Mlinoprodukt”, „Velepromet”, „Maloprodaja”, „Polimljepromet”, „Građevinar”, „Agrotransport”, „Ćemovsko polje” i „Zajedničke službe”.

Radnički savjet Agrokombinata je 1970. odlučio da počnu pripreme za realizaciju projekta „Ćemovsko polje”. Proizvodnja, prerada i promet, tokom 1971, u Agrokombinatu odvijali su se u sklopu sljedećih OUR-a: „Plantaže” (voćnjaci, vinogradi, voćarski rasadnik, vinarski podrum, staklenici za proizvodnju cvijeća, sistem za navodnjavanje voćnjaka i vinograda, odgovarajuća mehanizacija i specijalizovana poslovnica sa prodavnicama za promet alkoholnih pića), „Žitoprodukt”, „Mlijekoprodukt”, „Mesoprodukt”, „Agromelioracije”, „Trgovački centar”, „Agrougostitelj”, „Agroservis”, → „Agroekonomski institut” i „Zajedničke službe Kombinata” (Sektor za plan, Sektor za finansije sa internom bankom, Kapitalno-razvojni sektor sa razvojem kadrova, Sektor interne kontrole, Komercijalno-proizvodni servis, Servis za kadrovske i opšte poslove, Servis sa privredno-pravne poslove).

Agrokombinat je bio investitor i u periodu 1977–1982. realizovao projekat „Ćemovsko polje”, vrijedan 62 mil. dolara. To je bio četvrti projekat u Jugoslaviji koji je od Svjetske banke dobio pomoć za razvoj poljoprivredne proizvodnje i drugi projekat koji je pomagao agroindustrijski razvoj. U okviru projekta, zasađeno je 2.014 ha vinograda i voćnjaka (1.492 ha vinograda, 214 ha zasada breskve, 282 ha zasada pod višnjom i 26 ha japanske šljive). Izgrađen je savremeni vinarski podrum, kapaciteta 190.000 hl, hladnjača, kapaciteta 3.000 t, kao i kompletna neophodna infrastruktura. Agrokombinat je, realizacijom ovog projekta, imao jedan od najvećih vinograda u Evropi u jednom komadu.

Od 1977. Agrokombinat je poslovao kao složena organizacija udruženog rada, sa sjedištem u Titogradu. U svom sastavu imao je 42 OOUR-a, koji su bili udruženi u 12 RO i 15 radnih zajednica. Dotadašnji OOUR-i postali su radne organizacije, a priključena im je i novoformirana RO → „Vinoprodukt Ćemovsko polje”, osnovana u cilju rada na realizaciji projekta „Ćemovsko polje”. Početkom 1981, u Agrokombinat su se integrisala preduzeća „Bisernica” iz Rožaja i „Sinjajevina” iz Šavnika, a u toku 1985. i „Primorka” iz Bara. Svoju djelatnost Agrokombinat je obavljao na području cijele teritorije Crne Gore. Imao je OOUR-e u opštinama: Titograd, Danilovgrad, Ivangrad, Nikšić, Cetinje, Bar, Rožaje i Šavnik, kao i predstavništva u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu. Njegovim poslovanjem rukovodio je Poslovodni odbor (kao kolegijalni poslovodni organ), koji su činili: predsjednik, zamjenik, tri potpredsjednika i četiri člana, koje je birao Radnički savjet. Zajednički organ upravljanja bio je Radnički savjet, a izvršni organ Radničkog savjeta bio je Izvršni odbor. Agrokombinat je imao i svoju internu banku. Izdavao je i glasila: mjesečni list „Agrokombinat” i dodatak „Službene novine”, kao i Mjesečni bilten poslovnog uspjeha pojedinih organizacija i preduzeća u cjelini (→ Časopisi i listovi). Dan Agrokombinata obilježavao se 13. decembra, odnosno 21. marta, od 70-ih godina XX vijeka.

Širom SFRJ Agrokombinat je postao veoma poznata i priznata organizacija, koja je za svoje poslovanje dobila brojna priznanja i nagrade, među kojima su: srebrna medalja u Jugoslovenskoj godini kvaliteta (1973), koju je preduzeće dobilo od Saveznog izvršnog vijeća za izvanredne rezultate poslovanja i kvalitet svojih proizvoda, Nagrada „19. decembar” (1967, 1973), kao i Nagrada Privredne komore Crne Gore (1975).

I pored širokog asortimana proizvoda, Agrokombinat je bio najprepoznatljiviji po aktivnostima u podizanju vinograda i voćnjaka na Ćemovskom polju, kao i po kvalitetu proizvedenih vina i lozove rakije. Vina „Vranac” i „Krstač”, kao i „Crnogorska lozova rakija” već su 1972. nagrađeni srebrnom i bronzanom medaljom na 39. međunarodnom poljoprivrednom sajmu u Novom Sadu. Nakon podizanja vinograda na Ćemovskom polju, vino iz berbe 1979. je, na 27. međunarodnom sajmu vina u Ljubljani, u konkurenciji najboljih vina iz 23 zemlje svijeta sa svih kontinenta, proglašeno za šampiona svijeta (→ Ocjenjivanje vina „Vino Ljubljana”), 1982. godine. Vino sorte vranac bilo je dobitnik i Velike zlatne medalje na takmičenju „Mond selection” u Briselu (1982, 1983, 1984, 1985, 1986), kao i brojnih drugih nagrada.

Agrokombinat je postepeno izrastao u najveće crnogorsko preduzeće. U 1989. imao je 6.500 radnika i godišnju proizvodnju od 16.600 vagona robe za tržište, od čega 4.000 vagona primarne poljoprivredne proizvodnje, 12.600 vagona agroindustrijske robe i 3.500 vagona agrarnih roba po osnovu kooperacije sa selom. U drugom periodu poslovanja (1990–2003), usljed promjena društvenih okolnosti, nastala je faza diskonuiteta, čime je započeo period segmentacije preduzeća. Članice SOUR-a Agrokombinata su 1992. formirale holding sistem. Izabran je Osnivački odbor i Stručni savjet. Holding je registrovan 1994, a 14 članica SOUR-a Agrokombinata transformisalo se u dioničarsko društvo. U sastav Holding kompanije Agrokombinat „13. jul” ušla su preduzeća iz Podgorice: DD „Plantaže”, „Agroekonomski institut”, „Izvoz – uvoz”, „Agrougostitelj”, „Građevinar”, „Agrokom”, „Staklenici”, „Agrotransport”, „Kooperacija”, „Tuzi – promet”, „Ribnjaci”, „Mesopromet” i „Sinjajevina” iz Šavnika i „Montena” sa Cetinja. Kao rezultat segmentiranja i privatizacije pojedinih članica, članice kojima je prijetila likvidacija („Agrougostitelj”, „Agrokom”, „Agroekonomski institut”, „Uvoz − izvoz” i „Ribnjaci”), 1998, pripojene su privrednom subjektu Holding „Plantaže” AD. Jedino je neprivatizovano ostalo preduzeće Akcionarsko društvo „Plantaže”, koje je poslovalo pod nazivom: Holding kompanija Agrokombinat „13. jul” AD „Plantaže” – Podgorica, koje od 2002. posluje pod nazivom → „13. jul – Plantaže” AD Podgorica.

LITERATURA I IZVORI: K. Stojanović, Ćemovsko polje i priobalna zona Skadarskog jezera, Titograd, 1969; N. Karpinski (ur.), Agrokombinat: proizvodnja, prerada i promet poljoprivredno-prehrambenih proizvoda: 1963–1973 (monografija), Titograd, 1973; Č. Marović, Trinaestojulski neimari – osvajanje ćemovske pustare: spomen-knjiga (1963–1990), Podgorica, 2012; Elaborat za proglašavanje vina „Vranac” kao vrhunsko i zaštitu geografskog porijekla, Titograd, 1976; Agrokombinat – list Agrokombinata „13. jul”, Podgorica, 2004.

V. S. Maraš