Vinogradarstvo i vinarstvo u XIX vijeku, gajenje vinove loze, proizvodnja vina i vinska kultura u periodu XIX vijeka.

Usljed siromaštva, nepovoljne ekonomske situacije i prehrambene nesigurnosti, slabo razvijene trgovine, čestog zatvaranja granica i nemogućnosti uvoza, vinogradarstvo u Staroj Crnoj Gori (Crmnička, Riječka i Lješanska nahija) je stagniralo, pa i nazadovalo u odnosu na stanje iz doba Nemanjića, Balšića i Crnojevića. U poslanici Petra I Petrovića Njegoša navodi se da je područje → Crmnice bilo glavni proizvođač vina u tadašnjoj Crnoj Gori. Prema popisu iz 1855, proizvedeno je 10.000 akova vina u državi (→ Mjere za zapreminu vina). Tokom XIX vijeka, Crnu Goru su posjećivali brojni putopisci, inostrani putnici, izaslanici, botaničari, profesori poljoprivrednih nauka, agronomi, koji su u svojim izvještajima i saopštenjima isticali kvalitet grožđa i crnogorskog vina, posebno crmničkog, upoređujući ga po kvalitetu s francuskim vinima (→ Vinova loza i vino u putopisnoj literaturi). Proizvodnja vina u tom periodu u Crnoj Gori bila je ograničena, dovoljna samo za sopstvene potrebe, a zbog primitivne proizvodnje i nepoznavanja tehnologije njegovog čuvanja, bilo je podložno brzom kvarenju i promjeni organoleptičkih osobina. Kvalitet vina bio je narušen i transportom u mješinama, od kojih je vino dobijalo neprijatan miris. Prema podacima Konstantina Petkovića, ukupna godišnja proizvodnja vina u Crnoj Gori 1863. iznosila je 26.833 vedra: u Pješivcima 1.268, u Riječkoj nahiji 7.137, u Crmničkoj nahiji 11.446, u Lješanskoj nahiji 2.189, u Bjelopavlićima 4.608 i u Piperima 185 vedara. Ukupan broj barela vina 1883. iznosio je 9.733 barela, 1885. bilo je 5.147, 1890. evidentirano je 7.315, 1895. posvjedočeno je 2.688, a 1900. zabilježeno je 1.789 barela (→ Mjere za zapreminu vina).

Prema podacima iz 1885, površine pod vinogradima iznosile su 18.685 motika vinograda (→ Mjere za površinu vinograda). U katunskoj oblasti bilo je 1.123, crmničkoj 1.656, primorskoj 186, lješanskoj 1.087, zetskoj 2 i brdskoj oblasti 4.072 motike vinograda.

U prilogu Gajenje vinove loze u Crmnici (1891) predstavljen je sortiment, način sadnje vinove loze, obrade zemljišta, zrele i zelene rezidbe, postavljanja naslona, kao i načini razmnožavanja vinove loze (položenicama i kalemljenjem). Iz priloga se uviđa da se gajilo crno, riđe i bijelo grožđe sorti: → kratošija, reavica, → vranac, vranac krstač, sijerovina (→ sijer), lisičina (→ lisica), muškaćelica (→ muškaćela), muškat, kao i stone sorte → razaklija i → čauš bijeli. U prilogu je opisana i berba i način prerade grožđa, kao i proizvodnja vina i rakije u Crmnici.

U cilju obrazovanja stanovništva i proizvođača, u XIX vijeku otvorene su prve poljoprivredne škole, prvo → Knjaževska crnogorska zemljodjelska škola u Danilovgradu 1875, a onda i → Knjaževska crnogorska zemljodjelska škola u Podgorici 1893, u kojima se izučavalo vinogradarstvo i podrumarstvo. U okviru škole u Podgorici, osnovani su prvi voćni i lozni rasadnici, što je dalo podstrek za podizanje novih vinograda. Tome je doprinijela i naredba knjaza Nikole (→ Nikola I Petrović Njegoš), iz 1890, da svaki crnogorski vojnik, na mjestu gdje loza može da rodi, mora da posadi najmanje 200 čokota vinove loze, koji će postati svojina onoga koji ih bude posadio. Ko posadi više od 200 čokota, dobijao je u vlasništvo veću površinu zemlje, a oni koji posade 2.000 čokota bili su oslobođeni plaćanja poreza u narednih deset godina. Kako u tom periodu nije bilo → filoksere u Crnoj Gori, pa su vinogradi uglavnom podizani domaćom lozom (reznicama), preporučivano je da se, u cilju odbrane od filoksere, loza sadi na američkoj podlozi. Zbog toga je uvezeno sjeme američke loze, koje je posađeno u državnom rasadniku. Kasnije su od te loze nastale → lozne podloge za kalemljenje domaće loze, a reznice su bile podijeljene stanovništvu. U pripremi za odbranu crnogorskih vinograda od filoksere, crnogorska vlada je 1891. angažovala poznate francuske vinogradarske stručnjake – Pjera Vialu i saradnike da, prema sastavu i vrsti zemljišta iz pojedinih vinogradarskih područja Crne Gore, odrede koja će američka vrsta (→ Lozna podloga) najbolje odgovarati za kalemljenje i sadnju.

Na osnovu analiza zemljišta (dubina zemljišta od 20 cm i 70 cm) iz 13 vinogradarskih područja Crne Gore, francuski stručnjaci su zaključili da crnogorskim vinogradima odgovara pet američkih vrsta (podloga) i to: Rupestris, Riparia glabre, Riparia tomentosa, Berlandieri i Solonis. Takođe, bio je utvrđen plan po kojem se konkretna američka vrsta preporučuje kao lozna podloga u određenim vinogorjima: za Ćemovsko polje podloga Rupestris; za Doljane – za ocjedne položaje Rupestris, za vlažne Riparia tomentosa; u Berima – za ocjedne položaje Riparia glabre, a za vlažne Solonis; u Zeti − Rupestris; u Ždrebaoniku – Berlandieri ili Rupestris; u Drenovštici – za ocjedne položaje Riparia glabre, a za vlažne Solonis; u Šobajićima – Solonis; u Godinju – Solonis; u Gluhom Dolu – Riparia glabre; u Baru – za ocjedne položaje Rupestris, a za vlažne Solonis; u Mrkojevićima – Berlandieri; u Ulcinju – Riparia glabre i u Ceklinskoj župi – za ocjedne položaje Riparia tomentosa, a za vlažne Solonis. Crnogorska vlada naručila je njihovo sjeme, kao i sjeme još nekih američkih loza, koje je gajila u rasadniku samo za naučne i ogledne ciljeve. Pojava filoksere očekivala se spremno i u skladu sa tadašnjim dostignućima. U to vrijeme su, u Crnoj Gori, u sektoru poljoprivrede bili angažovani francuski đaci, laureati Poljoprivredne nacionalne škole (franc. École Nationale d'Agriculture) iz Monpeljea, poznati vinogradarski stručnjaci (Pjer Viala, Luj Ravaz). Jedan od agronoma koji je doprinio razvoju crnogorskog vinogradarstva i vinarstva u tom periodu bio je → Filip Franjo Jergović. Pored rada na obrazovanju učenika u Knjaževskoj crnogorskoj zemljodjelskoj školi u Podgorici, objavio je veliki broj članaka u periodičnoj publikaciji Glas Crnogorca (→ Časopisi i listovi). U svojim radovima isticao je kvalitet crnogorskog vina, posebno crmničkog, koje svojim kvalitetom, kad je dobro proizvedeno, ne zaostaje za vinima Žironde (vinska oblast Francuske). Međutim, proizvodnja crmničkog vina bila je samo 20.000 hl godišnje, što nije bilo dovoljno ni za domaće potrebe.

Vino se trošilo i prodavalo nekoliko nedjelja nakon same berbe, te se nije moglo u potpunosti saznati kakvog bi kvaliteta bilo nakon odležavanja. Prepreka širenju vinograda i većoj proizvodnji vina nijesu bile nedovoljne površine podesne za podizanje vinograda, već činjenica da vinograd počinje da donosi korist tek u trećoj godini, što je za siromašnog crnogorskog vinogradara bio dug period čekanja roda. Za vina iz različitih vinskih rejona Crne Gore, Jergović je, 1892, naveo da se međusobno znatno razlikuju iako su vinski rejoni teritorijalno jedan blizu drugog i na istoj geografskoj širini. Dao je karakteristike i opise lokalnih vina: „Podgoričko bijelo vino”, „Crmničko crno vino” i „Župsko crno vino”. „Podgoričko bijelo vino” većinom je bilo slatko iako prisustvo zaostalog šećera u njemu proizvođači nijesu smatrali nedostatkom. Ovo vino bilo je isključeno iz trgovine izvan regije jer je, zbog zaostalog šećera, bilo nestabilno i podložno kvarenju tokom transporta. Vino iz Crmnice bilo je suvo, bez zaostalog šećera, te se po kvalitetu moglo mjeriti s najboljim vinima iz Bordoa. Župsko vino bilo je bez imalo zaostalog šećera i po svom sastavu slično crmničkom, s tim što nije bilo tako intenzivne boje. Uvidjevši probleme u berbi grožđa i proizvodnji vina, Jergović je podučavao svoje učenike i lokalno stanovništvo da berbu grožđa treba obavljati kasnije (najčešće se vršila u septembru) zbog nižih temperatura, kao i da u preradi grožđa, umjesto velikih bačvi, treba koristiti burad manje zapremine u cilju pravilne fermentacije (vrenja) i sprečavanja zaostajanja šećera u vinu.

U posljednjoj deceniji XIX vijeka, u crnogorskim vinogradima pojavljuju se nova gljivična oboljenja loze (pepelnica i plamenjača), praveći velike štete na grožđu i vinovoj lozi (→ Bolesti vinove loze). Nove bolesti su dotadašnjoj jednostavnoj i jeftinoj tehnologiji gajenja vinove loze nametnule nove, komplikovanije i skuplje zahvate, za koje proizvođači nijesu bili pripremljeni, što je dovelo do zapuštanja i propadanja mnogih vinograda. Crnogorska vlada nastojala je da pomogne vinogradarima, te je iz državnih sredstava obezbijedila 50 pumpi (brizgalica) i dovoljno → plavog kamena (konjskog kamena) za vinogradare kako bi zaštitili svoje vinograde. Izvještaj o pojavi peronospore, mjerama za suzbijanje ove bolesti i stanju vinograda u Crnoj Gori sačinio je Filip Jergović, 1889. godine. Ukazao je na pojavu bolesti i mjere zaštite, koje su pripremljene uz podršku knjaževske vlade. Na temelju njegovih preporuka, u Crnoj Gori se prvi put primijenilo prskanje (tretiranje) loze plavim kamenom u cilju zaštite od peronospore. U tu svrhu su iz inostranstva poručene štrcaljke (pumpe za prskanje), koje je Jergović lično podijelio po kapetanijama i obučio vinogradare za njihovu primjenu. U svom izvještaju obratio je pažnju i na kvalitet zemljišta u oblastima koje je obišao, ocjenjujući da je zemljište na Ćemovskom polju najpodesnije za gajenje vinove loze i da je na tom prostoru potrebno podići vinograde. Isticao je da je Crna Gora zemlja „golog kršja i pitome loze”.

Brojne aktivnosti crnogorske vlade, kao i edukacija stanovništva u oblasti poljoprivrede, kako bi se vinogradarstvo i vinarstvo učinili značajnom granom poljoprivrede, postavili su temelje za razvoj crnogorskog → vinogradarstva i vinarstva u XX vijeku.