Spoljna politika Knjaževine/Kraljevine Crne Gore od 1852. Nova faza u razvoju crnogorske države, ozvaničena proglašenjem Crne Gore za knjaževinu, marta 1852, nije uticala na promjenu osnovnih spoljnopolitičkih pravaca. Kao i u prethodnom periodu, nacionalnooslobodilački pokret protiv Osmanskog carstva dominantno će se oslanjati na spoljnopolitičku podršku Rusije i povremeno Austrije (Austrougarske) i Francuske, koje su imale svoje strateške interese na prostoru Balkana (→ Balkan – političke granice). Dominantan uticaj ruske diplomatije na dinamiku unutrašnjih odnosa u samoj Crnoj Gori biće evidentan i kroz proces proglašenja Crne Gore za knjaževinu i sam dolazak na vlast knjaza → Danila I Petrovića Njegoša. Tako je Rusija svojim diplomatskim autoritetom uspjela da osujeti pokušaj dijela crnogorskih glavara da za svjetovnog vladara proglase predsjednika Senata → Pera Tomova Petrovića Njegoša. Ruska vlada je u referatu podnijetom caru → Nikolaju I Romanovu objasnila da su razlozi za promjenu sistema vlasti opravdani i da je crnogorski narod jednoglasan u toj odluci. Takođe su zapazili da promjena sistema vlasti neće dovesti do promjene ključnih spoljnopolitičkih pravaca Crne Gore i da u tom kontekstu Crna Gora ostaje saveznik Rusije. Sa referatom ruske vlade, koji je predložio ministar spoljnih poslova K. V. Neseljrode, složio se i car Nikolaj I, čime su otklonjene sve prepreke za proglašenje Crne Gore za knjaževinu. Početak vladavine knjaza Danila obilježili su incidenti na crnogorsko-osmanskoj granici, zbog kojih se pojavila opasnost od vojne akcije. Neposredni povod za vojno angažovanje bilo je crnogorsko osvajanje važne strateške tačke na Skadarskom jezeru – utvrđenja Žabljak Crnojevića, januara 1853. godine. To je pokrenulo vojno angažovanje Porte, ali i koordinisanu akciju Rusije i Austrije, koje su pokušale da zaustave eskalaciju sukoba. Diplomatski predstavnici ovih država, u januaru 1853, organizovali su diplomatske konsultacije u kojima su osudili vojno angažovanje Crne Gore, a istovremeno tražili od Porte da odustane od bilo kakve odmazde. Ruska diplomatija tražila je od knjaza Danila da se povuče sa teritorija koje su osvojene u prethodnim akcijama i da izbjegava svaki oblik daljeg vojnog angažovanja. Organizovana diplomatska akcija ambasadorâ Rusije i Austrije na Porti nije promijenila stav osmanske vlade prema Crnoj Gori. U dopisu koji je predstavljen ambasadorima stranih zemalja, Porta je tvrdila da se radi o njenom unutrašnjem pitanju i da ona Crnu Goru smatra sastavnim dijelom Carstva, kako je objašnjeno – „provincijom koja ulazi u sastav Skadarskog sandžaka”. Ambasadorima je objašnjeno da nemaju pravo da se miješaju u unutrašnje stvari Osmanskog carstva i da je Porta zbog napada na njena utvrđenja i vojnike već naložila armijskom komandantu Rumelije → Omer-paši Latasu da pokrene vojnu akciju kako bi kaznio sve ustanike. Ruska diplomatija je nastavila sa pokušajima da zaustavi vojno angažovanje Porte prema Crnoj Gori, ali je u tome dobila i snažnu poruku austrijske diplomatije. Vlada u Beču pokušavala je na sve načine da postane sudionik u svim konfliktnim situacijama, pravdajući to interesima očuvanja mira na granicama. Sa druge strane, Austrija je diplomatskim angažovanjem oko Crne Gore, kao i ranijim problematizovanjem pitanja zaštite katoličkog stanovništva u Bosni, jasno nagovijestila da će ovaj prostor u budućnosti biti u fokusu njihove spoljnopolitičke aktivnosti. To je potvrdilo i imenovanje specijalnog diplomatskog izaslanika, grofa Lajningena Vesterburga, koga je na to mjesto krajem januara 1853. direktno imenovao austrijski car → Franjo Josif I Habzburg-Loren. Lajningen je na Porti, pod prijetnjom prekida diplomatskih odnosa sa Osmanskim carstvom, pokušavao da riješi pitanje zaštite katolika u Bosni, ali i pitanje Crne Gore. Iz Beča mu je sugerisano da ne problematizuje pitanje samostalnosti, već da se njegovo diplomatsko angažovanje prema Crnoj Gori ograniči isključivo na insistiranje da Porta odustane od vojne akcije. Pregovaračku poziciju austrijskog diplomate na Porti olakšavala je činjenica da su se Crnogorci, u dogovoru sa austrijskom i ruskom vladom, već povukli sa Žabljaka Crnojevića i teritorija koje su osvojili. Tokom sastanka sa izaslanikom austrijskog cara, veliki vezir Mehmed Ali-paša i osmanski ministar spoljnih poslova Fuad-efendija ponovili su ranije izrečen stav da Crnu Goru smatraju sastavnim dijelom Osmanskog carstva i da nemaju nikakve namjere da vrše represije prema stanovništvu. Austrijskom diplomati objašnjeno je da Porta ne namjerava da vodi rat protiv Crne Gore i da je spremna da uspostavi potpunu autonomiju ove provincije ukoliko bi Crna Gora pristala da svoje interese uskladi sa interesima Osmanskog carstva. Nakon teških pregovora i susreta sa sultanom, početkom februara 1853, na kome je Lajningen insistirao da se izbjegne vojna akcija protiv Crne Gore, Porta je prihvatila zahtjeve austrijskog diplomate. Sredinom februara 1853. Porta je izdala diplomatsku notu, u kojoj se obavezala na prekid vojnog angažovanja i povlačenje vojnih snaga Omer-paše iz Crne Gore. Uspjeh austrijskog diplomate na Porti otvorio je prostor za nastavak spoljnopolitičke saradnje Crne Gore i Austrije. Svjesna snažnog uticaja → Cetinja na prilike u Hercegovini, austrijska diplomatija željela je Crnu Goru za saveznika. U maju 1853. crnogorski knjaz Danilo bio je gost austrijskog cara Franja Josifa, koji ga je u Beču dočekao uz najveće državne počasti. Pošto su na osnovu sporazuma iz 1841. Crna Gora i Austrija već imale utvrđenu graničnu liniju, knjaz Danilo je od austrijskog cara tražio diplomatsku podršku da se na isti način utvrdi granica i sa Osmanskim carstvom, što bi bio uvod u međunarodno priznanje Crne Gore. Zbog sopstvenih strateških ciljeva i odnosa sa Portom, austrijski car nije mogao podržati ove ideje crnogorskog suverena, jer bi to vladu u Beču dovelo u direktan sukob sa Portom, što oni svakako nijesu željeli. Franjo Josif je sugerisao knjazu Danilu da umjesto toga prihvati formalni suverenitet Osmanskog carstva i da u direktnim pregovorima sa Portom, uz austrijsku podršku, rješava sva pitanja. Austrijska vlada je na taj način pokušavala da ograniči spoljnopolitički uticaj Rusije i reducira njen uticaj na Crnu Goru. Istovremeno, održavanjem dobrih odnosa sa knjazom Danilom, Beč je pokušavao da kontroliše prilike u Hercegovini pošto je Bosna i Hercegovina bila jedna od ključnih interesnih zona Monarhije. Ruska diplomatija je preko ambasadora u Carigradu takođe imala veliki uticaj na odustajanje Porte od vojne akcije prema Cetinju, ali je kroz angažovanje Austrije prvi put ozbiljno doveden u pitanje ruski monopol na diplomatsko zastupanje Crne Gore pred Portom. Gubitak monopola na zastupanje crnogorskih interesa u međunarodnoj politici za Rusiju će biti očigledan već tokom krize izazvane Krimskim ratom (1853–1856). I pored snažne proruske struje u samoj Crnoj Gori, pritiska ruske diplomatije i angažovanja specijalnog izaslanika → Jegora Petroviča Kovaljevskog, knjaz Danilo je prvi put od uspostavljanja savezništva sa Rusijom (1711) pokušavao da izbjegne vojno angažovanje Crne Gore. Presudan uticaj na knjaza Danila ostvarila je Francuska preko svog konzula u Skadru. Uticaj francuske diplomatije na crnogorsku spoljnu politiku biće još evidentniji tokom održavanja Pariskog mirovnog kongresa (→ Pariski kongres 1856. i Crna Gora), kojim je okončan Krimski rat. Početak mirovnog procesa u prijestonici Francuske knjaz Danilo je dočekao sa puno optimizma. I pored činjenice da je Rusija poražena u ovom vojnom sukobu, crnogorski suveren je očekivao da će, uz podršku Rusije i blagonaklon odnos Francuske i Austrije, Crna Gora dobiti međunarodno utvrđenu granicu sa Osmanskim carstvom, čime bi formalno bila i potvrđena njena samostalnost i nezavisnost. Dodatni razlog za optimizam ulivala su i zvanična obećanja ruske diplomatije i samog cara. Knjaz Danilo je neposredno pred početak Pariskog kongresa pisao ruskom caru, od koga je preko ruskog poslanika u Beču dobio obećanje da će se Rusija zauzeti za ova pitanja, važna za Crnu Goru. Veliki optimizam zbog podrške ruske diplomatije, ispostaviće se, bio je nerealan, pošto Rusija ne samo da nije zastupala interese Crne Gore, već je odricanjem od podrške međunarodnom priznanju Crne Gore u izvjesnoj mjeri pokušavala da poboljša svoju međunarodnu poziciju. Da Crna Gora neće moći računati na podršku ruske vlade, bilo je jasno već krajem marta 1856, kada je na jednoj od sjednica, nakon insistiranja predstavnika Austrije, ruski diplomata saopštio da njegova zemlja, osim simpatija i blagonaklonosti prema crnogorskom narodu, nema nikakve posebne političke veze sa njim. Takvo tumačenje međunarodnog položaja Crne Gore bila je samo potvrda onoga na čemu su insistirali diplomatski predstavnici Osmanskog carstva. Konstatovano je da Porta Crnu Goru smatra sastavnim dijelom Osmanskog carstva, čime je stavljena tačka na dalju raspravu o Crnoj Gori na Pariskom kongresu. Razočaran činjenicom da se na Pariskom kongresu uopšte nije raspravljalo o „crnogorskom pitanju”, u koordinaciji sa diplomatskom službom Francuske, knjaz Danilo je učesnicima Kongresa uputio protestno pismo. Ukazao je da konstatacija o Crnoj Gori kao dijelu Osmanskog carstva nije tačna, objašnjavajući da je njegova zemlja u viševjekovnoj oslobodilačkoj borbi potvrdila svoju nezavisnost od Porte i da u skladu sa tim ima istorijsko pravo na teritorijalna proširenja i međunarodno priznanje suvereniteta. Pored pisma, knjaz Danilo je učesnicima Kongresa poslao i poseban memorandum u kome je definisao osnovne spoljnopolitičke ciljeve njegove države. Memorandum upućen učesnicima Pariskog mirovnog kongresa predstavlja prvi javni spoljnopolitički program Crne Gore. Događaji na mirovnoj konferenciji u Parizu pokazali su ograničenja ruske spoljne politike na Balkanu. Ruska diplomatija je tada bila potpuno pasivna prema ključnim spoljnopolitičkim ciljevima Crne Gore. U suštini, željela je da pitanje Crne Gore drži otvorenim i da ga koristi u skladu sa sopstvenim političkim ciljevima. Nešto ranije, francuska diplomatija pokazala je ozbiljnije interesovanje za Crnu Goru, i to najprije otvaranjem konzulata u Skadru 1855, preko koga se vodila intenzivna diplomatska aktivnost prema Crnoj Gori. Francuska je preko ovog konzulata koordinisala svoju politiku prema Crnoj Gori, a prvi značajniji uspjeh angažovanja Francuske bila je posjeta knjaza Danila Parizu u martu 1857. i susret sa francuskim carem → Napoleonom III Bonapartom. Francuska diplomatija bila je dosta pragmatična, a njen interes bilo je očuvanje mira u graničnom dijelu prema Osmanskom carstvu i prekid nestabilnosti, čime bi se otvorio prostor za eliminisanje ruskog uticaja na Crnu Goru. Napoleon III je knjazu Danilu predlagao da Crna Gora prihvati priznanje vrhovne vlasti Osmanskog carstva u zamjenu za velika teritorijalna proširenja, uzdizanje Crne Gore u rang kraljevine i pravo na uspostavljanje diplomatskih odnosa. Knjaževa posjeta Parizu, direktni kontakti sa francuskim carem i prijedlog da Crna Gora u direktnim pregovorima sa Portom rješava međunarodni položaj, bili su direktan udarac ruskoj spoljnoj politici u ovom dijelu Evrope. Crnogorski knjaz je na taj način derogirao rusko pravo zaštite hrišćana u okviru Osmanskog carstva, ustanovljeno odlukama Kučukkajnardžijskog mira (1774). Tako se urušavao cjelokupan koncept ruske spoljne politike na Balkanu, a ruska vlada je zbog toga na sve načine pokušavala da osujeti namjere crnogorskog knjaza. Jedan od tih planova, povjeren ruskom konzulu u Dubrovniku, predviđao je i uklanjanje sa vlasti knjaza Danila i njegovo ubistvo. Eskalaciju sukoba između ruske vlade i Crne Gore spriječilo je političko zbližavanje Francuske i Rusije, ali prevashodno velika vojnička pobjeda Crne Gore nad osmanskom vojskom na Grahovcu, maja 1858. godine. Suočeni sa porazom, na Porti su odmah počeli pripreme za napad na Crnu Goru, što je pokrenulo veliku i koordinisanu diplomatsku akciju Francuske, Rusije i Velike Britanije na Porti, koja je primorala Osmansko carstvo da odustane od novog pohoda na Crnu Goru i da pitanje razgraničenja riješi arbitražom međunarodne komisije. Diplomatska inicijativa tri države dovela je do direktne komunikacije između Crne Gore i predstavnika Osmanskog carstva, a cijela akcija do → Carigradske konferencije 1858, čijim je odlukama Crna Gora dobila značajne atribute nezavisnosti: međunarodno utvrđenu granicu sa Osmanskim carstvom i pravo otvaranja konzulata u Skadru (→ Crnogorski konzulat u Skadru). Diplomatska podrška Rusije nakon Grahovca otvorila je novu etapu u razvoju crnogorsko-ruskih odnosa. Već nakon prve diplomatske inicijative ruskog ambasadora na Porti, početkom jula 1858, knjaz Danilo šalje pismo ruskom imperatoru, u kome zahvaljuje za podršku Crnoj Gori. U sličnom tonu bio je i odgovor koji je stigao iz Sankt Peterburga, koji je poslao ruski ministar spoljnih poslova → Aleksandar Mihajlovič Gorčakov. Svi problemi iz prethodnog perioda pripisani su lošoj komunikaciji, a ceh su platili sekretar knjaza Danila i ruski konzul u Dubrovniku, koji su optuženi kao krivci za pogoršanje odnosa između Crne Gore i Rusije. I ruska spoljna politika prema Balkanu pretrpjela je određene promjene, jer su u Sankt Peterburgu ocijenili da bi svaki razvoj događaja, sličan onome koji se desio na Pariskom kongresu, značio trajni gubitak njihovih interesa na ovom prostoru. U skladu sa tim, u ruskom Ministarstvu spoljnih poslova 1860. predstavljena je nova strategija, u kojoj su definisani ključni pravci ruske spoljne politike u rješavanju → Istočnog pitanja. Tim dokumentom, poznatijim pod nazivom „Gorčakovljev memorandum”, Rusija je iskazala svoje „istorijsko pravo” na zaštitu hrišćana na Balkanu, afirmišući ideju da diplomatskim putem, a ne ratom, pokuša da popravi njihov položaj. I pored utvrđivanja graničnih linija sa Osmanskim carstvom prema Hercegovini, za zvaničnu Crnu Goru ovaj prostor je bio ključno mjesto za nastavak oslobodilačkog pokreta. Nasljednik knjaza Danila, knjaz → Nikola I Petrović Njegoš, održavao je snažan uticaj na hrišćansko stanovništvo u Hercegovini. Nakon podrške Luke Vukalovića ustanicima, Crna Gora se 1862. ponovo suočila sa vojnom akcijom osmanskog vojskovođe Omer-paše Latasa. Vojnički cilj osmanskog vojskovođe bio je osvajanje Cetinja i on je u toj namjeri pokrenuo široku ofanzivu, koja je rezultirala porazom crnogorske vojske i napredovanjem prema Cetinju. Suočena sa vojnim porazom, uz snažno posredovanje ruske diplomatije, Crna Gora je u posljednjem trenutku izbjegla vojnički slom. Knjaz Nikola je bio prinuđen na potpisivanje teških uslova primirja, ali je i ovoga puta Crnu Goru spasila koordinisana diplomatska akcija Rusije, Francuske i Austrije na Porti. Crna Gora je izbjegla teške uslove primirja, a ponovo je došlo i do direktnih pregovora oko utvrđivanja granične linije. Preliminarni granični sporazum (Cetinjski protokol) potpisan je 1864, a dvije godine kasnije u Carigradu je parafiran konačni tekst graničnog protokola. Iako je političko i vojno djelovanje Crne Gore u Hercegovini bilo u direktnoj suprotnosti sa geostrateškim interesima Austrije, Crna Gora je sa ovom državom održavala intenzivne diplomatske kontakte. Rezultat te saradnje bila su i dva susreta knjaza Nikole i austrijskog/austrougarskog cara Franja Josifa u Beču (1865. i 1869). Poput francuske diplomatije, i Beč je pokušavao da odvoji Crnu Goru od uticaja ruske spoljne politike, predlažući knjazu Nikoli da bude uzdržan u odnosima sa Portom i da ne izaziva pogranične sukobe. Spoljna politika vlade u Beču potvrdila je u više navrata spremnost da pomogne nacionalnooslobodilački pokret Crne Gore, kroz direktno angažovanje njihovog ambasadora na Porti, ali su po pitanju crnogorske nezavisnosti uvijek bili uzdržani. Car Franjo Josif odbio je i prijedloge crnogorskog suverena o vojnoj saradnji, neprihvatanjem prijedloga knjaza Nikole da Crna Gora od bečke vlade kupi vojne topove. Austrijski car je tvrdio da bi na taj način došlo do narušavanja diplomatskih odnosa njegove vlade sa Portom, ali je iza te odluke ležala njegova zabrinutost da bi Crna Gora na taj način izazvala nestabilnost u regionu. Diplomatska saradnja Crne Gore i Austrougarske biće na ozbiljnom testu za vrijeme Krivošijskog ustanka (1869) (→ Krivošijski ustanci 1869/1882), kada je došlo do pobune pravoslavnog stanovništva Boke Kotorske zbog novog zakona o vojnoj obavezi. Ustanici su tražili podršku i pomoć zvanične Crne Gore, ali je ona izostala, čime je knjaz Nikola ispunio obećanje dato Beču da se Crna Gora neće miješati. Car Franjo Josif bio je zahvalan na ovakvom držanju Crne Gore, a to je potvrdio tokom posjete Boki Kotorskoj, aprila 1875. godine. Osim protokolarnog susreta u Kotoru, austrougarski car simbolično je sa knjazom Nikolom stupio na teritoriju Crne Gore, u selo Mirac, gdje je prisustvovao smotri crnogorske vojske. Uz posredovanje ruske diplomatije, za vrijeme knjaza Nikole dolazi i do intenzivnijih spoljnopolitičkih kontakata sa Srbijom. U prethodnom periodu, za vrijeme knjaza Danila, spoljnopolitička komunikacija Crne Gore i Srbije bila je više formalna i protokolarna. Već početkom šezdesetih godina XIX vijeka, pod uticajem ruske diplomatije i ministra spoljnih poslova Aleksandra Gorčakova, dolazi do definisanja prvih zajedničkih ciljeva dvije države i planiranja zajedničkih akcija protiv Osmanskog carstva. Srpski knez → Mihailo Obrenović poslao je u Crnu Goru krajem 1860. → Vuka Karadžića, čime su formalno započeli pregovori o podizanju zajedničkog ustanka protiv Osmanskog carstva. Vrlo brzo, u Beogradu je istim povodom boravio izaslanik crnogorskog knjaza Nikole – vojvoda → Mašo Vrbica. Uskoro se ispostavilo da su planovi o zajedničkim akcijama bili neadekvatno organizovani, što je potvrdio i napad Omer-paše Latasa na Crnu Goru, kada je u odsudnim trenucima za Crnu Goru izostala vojna pomoć Srbije. Savezništvo između Cetinja i Beograda bilo je dio šireg spoljnopolitičkog djelovanja Rusije na Balkanu, zbog čega su krajem 1862. u Beču organizovani pregovori o uspostavljanju čvršće političko-vojne koalicije dviju država. Tokom pregovora, srpska strana je insistirala da knjaz Nikola prihvati politički primat Srbije, zbog čega su pregovori završeni neuspjehom. Razgovori su nastavljeni početkom naredne godine u Beogradu, na kojima je interese Crne Gore zastupala udovica bivšeg crnogorskog vladara, knjaginja → Darinka Petrović Njegoš. Tek nakon pritiska Rusije, 1865. postignut je načelni sporazum o vojnopolitičkoj saradnji Crne Gore i Srbije protiv Osmanskog carstva. Crnogorska strana nije bila zadovoljna nacrtom ugovora, ali je na njega morala pristati 1866. godine. Tajni ugovor između Srbije i Crne Gore o zajedničkoj vojnoj i političkoj saradnji predviđao je zajedničke aktivnosti dvije strane na „podizanju ustanka protiv Turske, oslobođenju cijelog srpskog naroda u Turskoj i spajanju u jednu srpsku državu”. Knjaz Nikola se ovim sporazumom obavezao da će, u slučaju stvaranja zajedničke države, priznati srpskog kneza za vrhovnog vladara, a da bi on, uz materijalno obeštećenje, dobio titulu princa vladajuće porodice, koji bi naslijedio tron u slučaju da srpski knez nema muškog nasljednika. Crnogorski suveren se obavezao da samostalno neće pokretati nikakvu vojnu akciju protiv Osmanskog carstva, niti će ulaziti u bilo kakve dogovore sa Portom bez saglasnosti obje strane, a da će, u slučaju rata, svaku vojnu aktivnost koordinisati sa srpskim knezom. Ugovor koji je pod pritiskom Rusije potpisao sa Srbijom potpuno je ograničavao sve političke i vojne planove knjaza Nikole. Ruska spoljna politika tražila je od Crne Gore da svaku vojničku aktivnost usklađuje sa Beogradom, odnosno ruskom vladom. Kako Rusija u tom trenutku nije bila spremna za bilo kakvu ozbiljniju vojnu akciju protiv Osmanskog carstva, od Crne Gore je zatraženo uzdržavanje od vojničke akcije prema Osmanskom carstvu. Za Crnu Goru je posebno bila nepovoljna odredba sporazuma o slanju predstavnikâ srpske vlade na Cetinje, preko kojih su željeli da kontrolišu spoljnopolitičku aktivnost Crne Gore. Dodatni pritisak na knjaza Nikolu i njegovo okruženje Rusija je vršila preko konzula u Dubrovniku → Konstantina Petkovića. On je preko mreže pouzdanih ljudi iz knjaževog okruženja formirao snažnu prorusku struju, stvarajući na taj način prvu ozbiljniju političku opoziciju knjazu Nikoli, prema kome je ruska diplomatija tada bila sumnjičava. Ruskom konzulu naročito su smetale posjete francuskih diplomatskih predstavnika Cetinju. Te sumnje dodatno je pojačao susret knjaza Nikole i generalnog guvernera Skadra, osmanskog oficira Ismail-paše, koji je organizovao francuski konzul. Sastanak, upriličen na Rijeci Crnojevića u maju 1866, imao je za cilj rješavanje nekih graničnih pitanja i uspostavljanje mira, ali je ruski konzul iz Dubovnika, nakon sastanka, poručio knjazu da takvi susreti izazivaju podozrenje i sumnjičenja ruske diplomatije. Nepovjerenje ruske diplomatije dodatno je osnaženo nakon nove inicijative francuskog konzula u Skadru da knjaz Nikola u Carigrad pošalje delegaciju koja bi sa Portom razgovarala o novim ustupcima prema Crnoj Gori. Zbog ruskog diplomatskog pritiska, knjaz Nikola nije prihvatio ovu ideju, ali je sa mnogo više interesovanja prihvatio prijedlog francuskog konzula da sredinom 1867. posjeti Svjetsku izložbu u Parizu, gdje bi mu francuska diplomatija organizovala sastanak sa osmanskim sultanom i njihovim ministrom spoljnih poslova. Pritisak na knjaza Nikolu da napravi otklon od Francuske vršila je i Srbija, ali je i pored toga knjaz pošao u Pariz, gdje se 8. jula 1867. susreo sa carem Napoleonom III. Zahvaljujući francuskom posredovanju i planu o regulisanju crnogorsko-osmanskih odnosa, kao i podršci austrougarske diplomatije, knjaz Nikola je krajem 1867. u Carigrad poslao delegaciju koja je trebalo da pregovara o teritorijalnom proširenju Crne Gore i očuvanju mira na granici. I pored ozbiljnog angažovanja ambasadora Francuske i Austrije na Porti, ova diplomatska misija doživjela je potpuni neuspjeh. Porta nije željela direktno da pregovara sa predstavnicima Crne Gore, čime je zvanično stavljeno do znanja da oni i dalje Crnu Goru smatraju sastavnim dijelom Osmanskog carstva. Neuspjeh diplomatske misije u Carigradu biće veliko razočaranje za knjaza Nikolu i njegove pokušaje da uz diplomatsku podršku Francuske i Austrougarske, u direktnim pregovorima sa Portom, riješi pitanje Crne Gore. U ovom periodu desiće se dva značajna događaja, koja će potpuno promijeniti koncept crnogorske spoljne politike i koja će Crnu Goru ponovo vratiti pod uticaj ruske diplomatije. U prvom redu, to je smrt velikog vojvode → Mirka Stankova Petrovića Njegoša, koji je doživljavan kao najveći zagovornik saradnje sa Francuskom. Vojvoda Mirko bio je ključna ličnost crnogorske unutrašnje političke scene, čovjek koji je bio glavna smetnja snažnijem uticaju proruske struje, među najznačajnijim ličnostima tadašnjeg društvenog života u Crnoj Gori. Sa druge strane, važan segment obnavljanja savezništva između Crne Gore i Rusije bile su krupne političke promjene u Srbiji. Najznačajnija ličnost srpske političke scene i glavni zagovornik proruske politike, predsjednik Vlade → Ilija Garašanin, morao je odstupiti sa te funkcije 1867. godine. Samo godinu kasnije, u maju 1868, dolazi i do ubistva srpskog kneza Mihaila Obrenovića, nakon čega će spoljna politika Srbije ući u novu fazu. Uslijedilo je njeno udaljavanje od Rusije i njene balkanske politike i uspostavljanje sve bližih političkih i ekonomskih veza sa Austrougarskom. Sa promjenama u vrhu srpske političke scene Rusija je izgubila ključni oslonac svoje politike na Balkanu. Ruska diplomatija tada počinje da obnavlja bliske veze sa Crnom Gorom, pa će ona ubrzo postati najvažniji ruski saveznik na Balkanu. Početkom 1869. dolazi i do prve zvanične posjete crnogorskog suverena ruskoj prijestonici, gdje je dočekan uz najveće državne počasti i izuzetnu pažnju koju mu je ukazao ruski car → Aleksandar II Romanov. Posebnu pažnju crnogorskom knjazu ukazala su različita slovenofilska udruženja, koja su veličala ulogu knjaza Nikole u oslobodilačkoj borbi protiv Osmanskog carstva i njegovu privrženost Rusiji. Posebna epizoda ove posjete Sankt Peterburgu bila je audijencija knjaza Nikole kod ruskog imperatora. Tom prilikom, ruski car je knjazu Nikoli poklonio sablju, koja je navodno pripadala srpskom srednjovjekovnom kralju Milutinu Nemanjiću. Knjaz Nikola je ovaj čin doživio kao simboličnu podršku Rusije da upravo on bude vladar koji će obnoviti srpsku srednjovjekovnu državu. Potpunim odvajanjem od spoljnopolitičkog uticaja Francuske i Austrougarske, Crna Gora nije značajnije promijenila odnos prema Osmanskom carstvu. Osim sporadičnih graničnih incidenata, situacija u pograničnim oblastima prema Osmanskom carstvu bila je uglavnom mirna. Na to su uticale preporuke ruske vlade, koja nije bila spremna za konačni obračun sa Osmanskim carstvom, zbog čega je i od Vlade na Cetinju (→ Crnogorska vlada / Ministarski savjet Knjaževine/Kraljevine Crne Gore (1879–1916)) tražila da održava mir na granici. Takvo stanje na granici prema Osmanskom carstvu zadržaće se sve do sredine 1875, kada će doći do obnavljanja neprijateljstva između dvije strane. Prostor Hercegovine, koji je bio pod snažnim političkim uticajem Crne Gore, tokom sedamdesetih godina XIX vijeka konstantno je bio izvor nestabilnosti u širem prostoru. Sukobi između lokalnog stanovništva i osmanskih feudalaca permanentno su narušavali stabilnost i često prijetili da prerastu u nekontrolisani vojni sukob sa mnogo većim posljedicama. Upravo takav razvoj situacije mogao se nagovijestiti sredinom 1874, kada je lokalno pravoslavno stanovništvo u Hercegovini započelo pripreme za podizanje vojne pobune. Još u pripremnim fazama, ustanici su stupili u kontakt sa vlastima u Crnoj Gori, koje su ih odvraćale od ideje da u proljeće 1875. pokrenu vojnu akciju protiv osmanskih vlasti. I pored pokušaja vlasti sa Cetinja da zaustave namjere ustanika, sporadični sukobi tokom jula i avgusta 1875. eskaliraće u organizovani ustanak hrišćanskog stanovništva protiv osmanske vlasti (→ Hercegovački ustanci i Crna Gora 1852–1882). Razvoj situacije u Hercegovini nije crnogorskoj strani ostavio prostor za previše taktiziranja. Knjaz Nikola je avgusta 1875. podržao ustanike i započeo vojne sukobe sa osmanskim snagama. Ruska vlada nije podržavala ratnu opciju, zbog čega se na početku sukoba nije direktno stavila na stranu Crne Gore. Ipak, podržali su vojno angažovanje u Hercegovini i podstakli komunikaciju između Cetinja i Beograda o obnavljanju sporazuma iz 1866. i zajedničkom vojnom angažovanju protiv Osmanskog carstva. Početkom 1876. srpska delegacija je na Cetinju predstavila prvi nacrt ugovora, da bi konačan sporazum bio potpisan krajem maja 1876. u Veneciji. Novi Tajni ugovor o savezu između Crne Gore i Srbije, za razliku od sporazuma potpisanog deset godina ranije, uglavnom je razrađivao vojnostrategijska pitanja saradnje, dok su političke teme navedene samo u načelu. Vojnički uspjesi ustanika značajno su popravili i pregovaračke pozicije Crne Gore. Već početkom 1876. knjaz Nikola bio je u prilici da od osmanske vlade traži teritorijalno proširenje u zamjenu za obustavu ustaničkog pokreta, ali taj zahtjev nije prihvaćen, nakon čega su nastavljene aktivnosti za obnavljanje vojnih akcija. Aspiracije Crne Gore u tom trenutku najviše su ometale spoljnopolitičke projekcije Austrougarske i njeni teritorijalni interesi u Bosni i Hercegovini. Nakon početka crnogorsko-osmanskog rata, juna 1876, austrougarska vlada je sa pažnjom pratila crnogorsko napredovanje u Hercegovini, odredivši granicu do koje bi crnogorske operacije trebalo da budu obustavljene. Nakon Bitke na Vučjem Dolu (jul 1876), ona je preko vojnog atašea, barona → Gustava Temela, crnogorskoj strani stavila do znanja da neće dozvoliti njeno napredovanje ka Bileći i Trebinju. Dodatni problem za crnogorske planove u Hercegovini bilo je političko zbližavanje Rusije i Habzburške monarhije, koje je predviđalo podjelu interesnih sfera između ovih država. Višemjesečni pregovori Beča i Sankt Peterburga formalizovani su početkom 1877. potpisivanjem Budimpeštanske konvencije. Sporazumom između Rusije i Austrougarske, vlada u Beču se obavezala na vojnu neutralnost, dok je Rusija odustala od ideje stvaranja velike slovenske/pravoslavne države. Austrougarska je takođe dobila saglasnost Rusije da okupira Bosnu i Hercegovinu, dok je pitanje Novopazarskog sandžaka ostavljeno po strani. Dogovor iz Budimpešte bio je direktan udarac na planove crnogorskih vlasti o teritorijalnom proširenju u Hercegovini, ali i prvi nagovještaj da Crna Gora u narednom periodu za svaku vojnopolitičku aktivnost mora tražiti saglasnost i podršku velikih zemalja. Nakon pobjeda na Vučjem Dolu i Fundini, crnogorska strana je ponovo bila u poziciji da od osmanskih vlasti traži teritorijalno proširenje u zamjenu za prestanak vojnih akcija. Uspostavljena je i direktna komunikacija između dvije strane, a početkom 1877. izaslanici knjaza Nikole, vojvode → Božo Petrović Njegoš i → Stanko Radonjić, na Carigradskoj konferenciji 1858. ponudili su prekid neprijateljstva u zamjenu za teritorije u okolini Nikšića i Hercegovini, ispravku granice na Skadarskom jezeru, slobodu plovnog puta na Bojani, luku Spič na crnogorskoj obali, kao i izmještanje nove crnogorsko-osmanske granice na rijeku Cijevnu. Porta nije željela da pristane na ove uslove, što nije previše poremetilo planove Crne Gore, koja je ranije dobila uvjeravanja ruske vlade da će ubrzo i oni objaviti rat Osmanskom carstvu. Ohrabren tim najavama, knjaz Nikola je krajem aprila 1877. najavio nastavak vojnih operacija. Nakon vojničkog uključivanja Rusije u sukob, poraz Osmanskog carstva u ovom ratu bio je izvjestan. Suočena sa porazima na više frontova, Porta je početkom 1878. zatražila prestanak vojnih operacija i potpisivanje mirovnog sporazuma sa Rusijom i njenim saveznicama. Pregovori su održani u San Stefanu, marta 1878, a ugovorom koji je potpisan Crna Gora je dobila značajna teritorijalna proširenja (→ Sanstefanski mir i Crna Gora). Pokušaj Rusije da samostalno, u direktnim pregovorima sa Osmanskim carstvom, rješava Istočno pitanje, naišao je na otpor ostalih velikih sila. Ostale države nijesu željele da prihvate rusku politiku svršenog čina promovisanu u San Stefanu, zbog čega su tražile reviziju mirovnog sporazuma. Odluke Sanstefanskog ugovora revidirane su na Berlinskom kongresu (→ Berlinski kongres i Crna Gora) (jun – jul 1878), na kome je Crna Gora dobila zvanično priznanje nezavisnosti, ali su teritorijalna proširenja koja je dobila u San Stefanu redukovana. Takođe, odlukama Berlinskog kongresa, Crnoj Gori su ograničena prava kontrole akvatorijuma luke Bar i mogućnost formiranja mornarice, koja je bila predviđena mirovnim sporazumom u San Stefanu. Međunarodno priznanje nezavisnosti na Berlinskom kongresu nije promijenilo osnovne pravce spoljne politike Crne Gore. Bliske političke i diplomatske veze sa Sankt Peterburgom i u narednom periodu imaće ključni uticaj na spoljnu politiku Crne Gore. Oslonjena na međunarodnu podršku Rusije, Crna Gora je i u narednom periodu pokušala da se pozicionira kao centar antiosmanske politike na Balkanu. Crna Gora je na Berlinskom kongresu dobila značajna teritorijalna proširenja i izlaz na more, ali je ovaj kongres istovremeno stavio tačku na sve dalje aspiracije Crne Gore u Hercegovini, koja je postala interesna zona Habzburške monarhije. Austrougarska će tako postati najveća opasnost za sve planove teritorijalnog širenja Crne Gore. Istovremeno, Berlinskim kongresom biće okončan period u kome je Crna Gora bila u prilici da samostalno određuje sopstvene vojne i političke prioritete. Ograničeni različitim političkim, vojnim i ekonomskim obavezama, crnogorske vlasti biće u obavezi da u narednom periodu sve spoljnopolitičke prioritete usaglašavaju sa velikim silama. Potvrđivanjem državne nezavisnosti na Berlinskom kongresu, Crna Gora će biti u prilici da u punom kapacitetu razvija diplomatsku službu, prima diplomatske predstavnike i sklapa međunarodne ugovore. U nedostatku novca, kapaciteti Crne Gore u razvoju diplomatske mreže biće značajno limitirani. Do početka Prvog svjetskog rata (→ Crna Gora u Prvom svjetskom ratu) Crna Gora je uspjela da otvori predstavništva u Carigradu (1879) (→ Crnogorsko poslanstvo u Carigradu) i Beogradu (1913) (→ Crnogorsko poslanstvo u Beogradu). Nedostatak ozbiljne mreže diplomatskih predstavništava, koja bi omogućila sprovođenje spoljne politike Crne Gore, u izvjesnoj mjeri je nadomješten otvaranjem tridesetak počasnih konzulata (→ Počasni konzuli Crne Gore) i trgovačkih predstavništava u najznačajnijim evropskim gradovima. I pored ozbiljnih finansijskih problema, Crna Gora je kroz različite forme diplomatskog angažovanja pokušavala da afirmiše svoju poziciju u međunarodnoj politici. U tom kontekstu, posebno su značajna dva spoljnopolitička dostignuća: potpisivanje Konkordata Crne Gore i Svete Stolice (1886) (→ Konkordat Knjaževine Crne Gore i Svete Stolice) i → crnogorska misija na Kritu (1897). Bez obzira na to što su neposredno nakon Berlinskog kongresa imali niz diplomatskih i političkih nesporazuma vezanih za proces razgraničenja i sporove oko predaje Plava i Gusinja, Crna Gora i Osmansko carstvo sve do početka balkanskih ratova (→ Crna Gora u balkanskim ratovima 1912/13) imaće relativno stabilne i konstruktivne odnose. Prva posjeta crnogorskog suverena Osmanskom carstvu 1883. trebalo je da ubrza rješavanje nagomilanih graničnih problema, ali se knjaz Nikola vratio iz Carigrada neobavljenog posla. Posljednje granično pitanje između Crne Gore i Osmanskog carstva riješeno je tek u avgustu 1887, pa su druga posjeta knjaza Nikole Carigradu (1899) i njegov susret sa sultanom → Abdul Hamidom II bili mnogo srdačniji. Dva vladara imala su identičan stav o ulozi Austrougarske u Bosni i Hercegovini, koja je na ovom prostoru ugrožavala interese obje zemlje. U diplomatskim kontaktima aktuelizovano je i pitanje sporazuma oko regulisanja nivoa Skadarskog jezera. Crna Gora je od ovog sporazuma očekivala da će dobiti značajne površine obradivog zemljišta, ali, i pored načelne saglasnosti, do konkretnog sporazuma po tom pitanju nije došlo. Period relativno stabilnih odnosa između Crne Gore i Osmanskog carstva biće narušen nakon aneksije Bosne i Hercegovine 1908. (→ Aneksiona kriza). Prisajedinjenjem ovog dijela nekadašnje teritorije Osmanskog carstva, Habzburška monarhija ograničila je sve dalje pretenzije Crne Gore na prostor Hercegovine. U novim okolnostima, jedini prostor za dalje teritorijalno širenje Crne Gore bio je Novopazarski sandžak – teritorija Osmanskog carstva. Već sredinom 1910. počinju prvi granični incidenti na crnogorsko-osmanskoj granici. Svjestan da o ovako ozbiljnim pitanjima više ne može samostalno odlučivati, kralj Nikola je početkom 1912. posjetio Sankt Peterburg. Od ruskog cara → Nikolaja II Romanova dobio je podršku za rat protiv Osmanskog carstva, ali i sugestiju da sve buduće akcije koordinira sa Srbijom i Bugarskom. Ove dvije zemlje već ranije su počele pripreme za rat protiv Osmanskog carstva, pa je do avgusta 1912. utanačen sporazum o zajedničkom vojnom angažovanju Crne Gore, Srbije, Bugarske i Grčke protiv Osmanskog carstva (→ Balkanski savezi 1866–1912). Po dogovoru Saveznika, Crna Gora je 8. oktobra 1912. objavila rat Osmanskom carstvu i započela vojne operacije u Novopazarskom sandžaku i na sjeveru Albanije. Legitimišući se kao pouzdana saveznica, Crna Gora je slijedila osnovne pravce spoljne politike Rusije na Balkanu. Politička i ekonomska zavisnost Srbije od Austrougarske promovisale su Crnu Goru u ključnog saveznika ruske spoljne politike. Ruski car → Aleksandar III Romanov je 1889. za knjaza Nikolu rekao da je jedini vjerni i iskreni prijatelj Rusije. Blagonaklon odnos ruske spoljne politike prema Crnoj Gori, u kombinaciji sa austrofilskom politikom Beograda, dodatno su snažili uvjerenje crnogorskog knjaza Nikole da će Crna Gora biti centar budućeg okupljanja pravoslavnog stanovništva na Balkanu. Snažan impuls tom savezništvu davala je i konstantna finansijska podrška Rusije, bez koje nije bila moguća održivost crnogorskog budžeta. Srdačni odnosi između Crne Gore i Rusije biće na ozbiljnom testu krajem XIX vijeka, kada iz Sankt Peterburga sve češće stižu optužbe na račun crnogorskog dvora i knjaza Nikole. Izvještaji ruskih diplomatskih predstavnika ukazivali su na navodnu bliskost crnogorskih vlasti sa Austrougarskom i Italijom. Sumnje u pouzdanost savezništva Crne Gore i Rusije dodatno će produbiti smjena dinastija u Srbiji, nakon čega će Crna Gora izgubiti status glavnog saveznika Rusije. Knjaz Nikola je pokušao da opovrgne ove navode, što je direktno saopštio i ruskom caru, ali u očima ruske diplomatije crnogorski suveren nikada više neće biti tretiran kao iskreni partner njihove politike na Balkanu. Izmijenjen odnos ruske diplomatije prema Crnoj Gori biće evidentan neposredno nakon okončanja balkanskih ratova. Posvećeni ideji stvaranja velike slovenske države, u Sankt Peterburgu su zaključili da postojanje samostalne crnogorske države ometa njihove spoljnopolitičke koncepcije. Ruska vlada i njena diplomatija počinju da zagovaraju rješenje o prisajedinjenju Crne Gore Srbiji i stvaranju velike hrišćanske države, koja bi bila kontrateža sve snažnijem uticaju Austrougarske na Balkanu. Ne uviđajući promjene političkih prioriteta u ruskoj politici, kralj Nikola je i dalje nastavio da kompletan unutrašnji politički život prilagođava ideji stvaranja velike pravoslavne države. I dalje je vjerovao da upravo njemu, kao najstarijem ruskom savezniku na Balkanu, pripada uloga ujedinitelja i oslobodioca svih hrišćana na ovom prostoru. Uvjeren u takav razvoj događaja, kralj Nikola je nakon početka Prvog svjetskog rata pokušao preko kćerke → Milice Nikolajevne Romanove da lobira za interese Crne Gore kod ruskog cara. Crnogorska princeza, koja je bila udata za kneza Petra Romanova, predala je ruskom caru Nikolaju II memorandum, na osnovu koga bi nakon rata trebalo rješavati status Crne Gore. U memorandumu se ističu sve istorijske veze i savezništvo Crne Gore i Rusije, kao i žrtve koje je Crna Gora podnijela. Pozivajući se na petovjekovnu borbu za slobodu protiv Osmanskog carstva, navodi se da je jedino Crna Gora nudila nadu u oslobođenje svim hrišćanima na Balkanu. Uvažavajući te okolnosti, kralj Nikola je smatrao da bi Crna Gora nakon rata trebalo da dobije teritorijalna proširenja: Hercegovinu i kompletnu obalu od Dalmacije do Sjeverne Albanije, dio Bosne, prostor južno od Đakovice i okolinu Skadra. Očekivanja crnogorskog suverena bila su nerealna, jer je Rusija i prije početka rata, ali i kasnije, zagovarala rješenje o prisajedinjenju Crne Gore Srbiji. Osim Rusije, koja se pozicionirala kao ključna saveznica Crne Gore, najznačajniji uticaj na oblikovanje spoljne politike Crne Gore nakon Berlinskog kongresa imao je odnos sa Habzburškom monarhijom. Nakon ujedinjenja Njemačke, Balkan će postati prioritet spoljne politike Austrougarske. Kao prvi susjed Crne Gore koji je kontrolisao najveći dio crnogorske obale i kompletnu zapadnu granicu Crne Gore, vlada u Beču bila je zainteresovana za izgradnju saobraćajnih komunikacija preko crnogorske teritorije. Krajem XIX vijeka primjetan je i snažan prodor kapitala iz ove zemlje, koja je bila i glavni spoljnotrgovinski partner. Sa ovako snažnim uticajem na crnogorsku ekonomiju, Habzburška monarhija nadala se da će značajno uspjeti da kontroliše i spoljnu i nacionalnu politiku Crne Gore. Politika Austrougarske na Balkanu direktno je ugrožavala sve strateške ciljeve spoljne politike Crne Gore, prevashodno teritorijalna proširenja u Hercegovini. U sukobu sa tako moćnim susjedom kao što je bila Habzburška monarhija, crnogorska spoljna politika morala je ići linijom manjeg otpora. Kako je taj odnos izgledao u praksi, pokazala je aneksija 1908, kojom je Habzburška monarhija prisajedinila prostor Bosne i Hercegovine. Taj čin potpuno je rušio koncepciju daljeg teritorijalnog širenja Crne Gore, ali kako je Austrougarska za ovu akciju dobila podršku Rusije, Crnoj Gori samo je ostalo da nevoljno prihvati takvu odluku. Svi pokušaji Crne Gore da ospori odluku bečke vlade o aneksiji ostali su bezuspješni, pa je Crnoj Gori ostalo samo da iz cijele situacije izvuče neku korist. To je učinjeno djelimičnom revizijom člana 29 Berlinskog ugovora, kojim se Austrougarska odrekla prava kontrole crnogorske obale u akvatoriju luke Bar. Uspostavljanje vlasti Habzburške monarhije u Hercegovini značilo je da u budućnosti crnogorska država teritorijalna proširenja može očekivati samo na prostoru Novopazarskog sandžaka. Međutim, i u tom dijelu, crnogorska spoljna politika suočila se sa oštrim protivljenjem vlade u Beču. Kako bi nakon načelne podrške Rusije za vojnu akciju u Novopazarskom sandžaku dobio i podršku Beča, kralj Nikola je tražio susret sa carem Franjom Josifom. Od očekivane podrške nije bilo ništa, jer je crnogorskom suverenu sugerisano da ta država neće blagonaklono gledati na zajedničko osvajanje ovog prostora od strane Crne Gore i Srbije. I pored neslaganja Austrougarske, uz strateško partnerstvo Rusije, Crna Gora, Srbija, Bugarska i Grčka, okupljene oko Balkanskog saveza, uspješno su završile rat protiv Osmanskog carstva. Teritorijalna proširenja u Novopazarskom sandžaku dobila su podršku velikih sila, za razliku od vojne akcije Crne Gore u osvajanju Skadra. Habzburška monarhija protivila se svakoj vojnoj akciji na sjeveru Albanije, pa se Crna Gora suočila sa novim diplomatskim pritiskom Beča nakon osvajanja Skadra. Dodatni problem za crnogorske planove osvajanja Skadra bio je i stav ostalih velikih sila koje takođe nijesu podržale vojno angažovanje Crne Gore oko Skadra. Habzburška monarhija je vojnom flotom izvršila blokadu crnogorske obale, prijeteći da će osvojiti Bar, a snažan pritisak na Crnu Goru počele su da vrše i druge velike sile. Crna Gora je popustila, a kralj Nikola se još jednom uvjerio da je vrijeme samostalnog vođenja vojnih i političkih akcija prošlo, i da će za rješavanje svih teritorijalnih i političkih pitanja u budućnosti morati obezbijediti saglasnost velikih sila (→ Skadarska kriza 1913). Londonska mirovna konferencija (→ Londonska konferencija 1912–1913. i Crna Gora), kojom je završen Prvi balkanski rat, pokazala je sva ograničenja crnogorske spoljne politike. Prinuđena da slijedi prioritete ruske diplomatije, Crna Gora se i pored značajnih teritorijalnih proširenja nalazila u izuzetno teškoj situaciji. Stanovništvo koje se nakon 1913. našlo u granicama Kraljevine Crne Gore nije se identifikovalo sa novom državom. Problem je usložnjavala i nefunkcionalna državna uprava, koja nije bila u stanju da integriše ovaj prostor, kao i loša ekonomska situacija sa kojom se crnogorska država suočavala u prvim decenijama XX vijeka. Ipak, najveći problem crnogorske spoljne politike bila je činjenica da je, nakon rješavanja Istočnog pitanja i povlačenja Osmanskog carstva sa Balkana, interesovanje velikih sila za Crnu Goru potpuno nestalo. Štaviše, Rusija, kao ključni saveznik Crne Gore, već nakon balkanskih ratova počela je zagovarati rješenje o pripajanju Crne Gore Srbiji, uklanjanju kralja Nikole sa vlasti i formiranju Velike Srbije. Diplomatski izolovana, zavisna od Rusije i njenih spoljnopolitičkih interesa, Crna Gora je dočekala početak Prvog svjetskog rata. Nakon početnih uspjeha u prvoj godini rata, crnogorska država se krajem 1915. suočila sa opštim napadom austrougarske vojske na njenu teritoriju. Bez značajne vojne podrške Saveznika, u nedostatku osnovnih vojnih sredstava, crnogorski vojnici su na sve načine pokušavali da održe pozicije na Lovćenu. Napori crnogorske vojske da, i pored svih ograničenja, održi liniju fronta prema austrougarskim trupama nijesu prepoznati od strane Saveznika. Umjesto toga, među savezničkim snagama počela su sumnjičenja o držanju kralja Nikole i njegovoj navodnoj saradnji sa Austrougarskom. Francuski poslanik u Crnoj Gori → Oras Delaroš-Verne, iako za to nije imao čvrste dokaze, tokom kritičnih dana odbrane Lovćena obavijestio je predsjednika Francuske da kralj Nikola razmatra potpisivanje separatnog primirja i da je navodno spreman da ustupi položaje na Lovćenu u zamjenu za Skadar. Ispostaviće se da su sve priče o navodnim tajnim pregovorima Crne Gore i Austrougarske bile netačne, i da je jedina funkcija ovih glasina bila diskreditacija kralja Nikole i stvaranje uslova za njegovu eliminaciju iz političkog života. Posljednjih dana 1915. Crna Gora je bila pred kapitulacijom. Crnogorska vlada, prijeteći ostavkom, tražila je od kralja Nikole sklapanje mira. Pokrenuti su pregovori sa austrougarskom komandom, koja je tražila potpunu predaju oružja crnogorske vojske. Kralj Nikola je vjerovao da bi u ličnoj komunikaciji sa austrougarskim carem mogao dobiti nešto bolje uslove za sklapanje primirja, upućujući mu telegram u kome je ponudio uslove za pregovore o miru. Od Franja Josifa tražio je garancije da će Crna Gora zadržati atribute samostalne države, uz apsolutnu neutralnost u nastavku rata. Nudio je demobilizaciju vojske uz kontrolu vojnih vlasti Austrougarske i pomoć u hrani i ostalim životnim namirnicama za crnogorsko stanovništvo. Crnogorski suveren ponudio je i nekoliko alternativnih rješenja, kao što su ponuda da razoružanje izvrši austrougarska vojska, te mogućnost da on lično napusti zemlju uz garantovanje svih počasti koje mu kao kralju Crne Gore pripadaju. Vojna komanda Austrougarske nije odustajala od prvobitnih zahtjeva, a mogućnost potpisivanja primirja naknadno su uslovili izručenjem svih srpskih vojnika koji su se nalazili na prostoru Crne Gore. Kralj Nikola i Vlada nijesu bili spremni da prihvate ove uslove, pa su sredinom januara 1916. preko Albanije otišli u Italiju, a nakon toga u Francusku, gdje su u izbjeglištvu dočekali kraj rata. Još tokom trajanja rata, velike sile su počele da prave planove o budućnosti Balkana. U skoro nijednom od tih planova nije bilo mjesta za samostalnu crnogorsku državu. Vjerovalo se da bi samo velika država Južnih Slovena mogla garantovati stabilnost u ovom dijelu Evrope. To je komplikovalo položaj emigrantske vlade (→ Crnogorske vlade u egzilu (1916–1922)), koja je jedini način za očuvanje državne samostalnosti vidjela u intenzivnoj diplomatskoj aktivnosti. Suočena sa planom o formiranju velike južnoslovenske države, najvažniji spoljnopolitički cilj crnogorske diplomatije bio je očuvanje međunarodnog legitimiteta crnogorske države i pokušaj da Saveznici prepoznaju istorijsku i političku ulogu crnogorske države, koja bi joj garantovala poseban status u novoj južnoslovenskoj državi. Iz tog razloga, crnogorska vlada u emigraciji načelno se nije protivila ideji stvaranja nove države. Tražili su samo da se u procesu ujedinjenja prizna i uvaži istorijska uloga crnogorske države. Kralj Nikola je neposredno nakon odlaska iz Crne Gore uputio memorandum ruskom ministru spoljnih poslova, u kome je od ruske vlade tražio garancije da će Saveznice, nakon rata, garantovati teritorijalnu cjelovitost i nezavisnost Crne Gore. U obraćanju ruskoj vladi, kralj Nikola nije isključio mogućnost da Crna Gora nakon rata uđe u sastav nove, proširene jugoslovenske države, objašnjavajući da bi u tom slučaju to mogla biti jedna vrsta konfederacije slovenskih država. Slične stavove saopštio je i drugim Saveznicima, navodeći da je spreman da prihvati jednu vrstu konfederacije, kojoj bi bile povjerene nadležnosti monetarne politike, spoljnih poslova i vojske. Za razliku od crnogorske vlade, savezničke države su se već u drugoj polovini 1916. zalagale za formiranje jedinstvene jugoslovenske države. Podrška savezničkih država formiranju nove južnoslovenske države potvrđena je u julu 1917. usvajanjem Krfske deklaracije. Ovaj programski dokument, kojim su definisani ključni principi budućeg jugoslovenskog ujedinjenja, jasno je naveo da u novim okolnostima neće biti prostora za samostalnu crnogorsku državu. Emigrantska vlada je na različite načine pokušavala da ospori principe na kojima je zamišljeno stvaranje nove južnoslovenske države. Svjesni da diplomatske aktivnosti ne donose previše uspjeha, preko francuskih, a kasnije i američkih vlasti, pokrenuli su inicijativu za formiranje crnogorske vojske u izbjeglištvu, koja bi bila u funkciji ponovnog uspostavljanja vlasti u Crnoj Gori nakon oslobođenja. Ta ideja naišla je na oštro protivljenje francuske države, koja je emigrantsku vladu uvjeravala da nema potrebe za formiranjem posebnih vojnih trupa i da se njihov odnos prema Crnoj Gori kao savezničkoj i prijateljskoj državi nije promijenio. Dosta oštrije predstavnici francuske vlade reagovali su na zahtjev kralja Nikole da se nakon proboja Solunskog fronta vrati u Crnu Goru. Kralju Nikoli je preko francuskog diplomatskog predstavnika saopšteno da takva inicijativa nema podršku njihove vlade, uz upozorenje da bi Francuska, u suprotnom, obustavila subvencije kraljevskoj porodici i blokirala pola miliona franaka, koji su bili deponovani u francuskim bankama. Francuski predsjednik → Remon Poenkare, nakon ulaska savezničkih snaga u Crnu Goru, uvjeravao je kralja Nikolu da njegova zemlja neće dozvoliti bilo kakav pritisak na volju crnogorskog naroda, da će poštovati institucije i da je jedini razlog ulaska francuskih vojnika u Crnu Goru uspostavljanje reda. Crnogorska spoljna politika polagala je velike nade u SAD i načelo samoopredjeljenja naroda, koje je ta država promovisala u svjetskoj spoljnoj politici. U tom pravcu, već tokom 1916, pokrenuta je akcija za otvaranje diplomatskog predstavništva Crne Gore u SAD (→ Crnogorsko poslanstvo u Vašingtonu), koje je zvanično počelo sa radom u avgustu 1918. godine. Emigrantska vlada je vjerovala da će animiranjem javnog mnjenja u Americi uspjeti da dobije podršku za planove obnove crnogorske državnosti, a u tim naporima treba izdvojiti intervju kralja Nikole dat listu New York Times u martu 1917. godine. Crnogorska diplomatija je na više adresa u američkoj administraciji lobirala za interese Crne Gore, a u avgustu 1917. upućena je i zvanična diplomatska nota Vladi SAD. Veliki uspjeh crnogorske spoljne politike prema SAD bio je uspostavljanje direktne komunikacije između kralja Nikole i američkog predsjednika → Vudroa Vilsona. Crnogorski suveren je u aprilu i julu 1918. uputio dva protokolarna pisma američkom predsjedniku, u kojima mu je čestitao godišnjicu ulaska Amerike u rat i američki Dan nezavisnosti. Osim čestitki, u ovim pismima kralj Nikola je Vilsonu ukazao na težak položaj Crne Gore, koja je bila jedna od prvih država saveznica, a koja je na kraju rata došla u situaciju da se bori za očuvanje nezavisnosti i suvereniteta. U odgovorima na ova pisma, američki predsjednik izrazio je uvjerenje da će se pitanje Crne Gore riješiti pravedno i da njegova zemlja vjeruje da će se postići garancije očuvanja svih prava Crne Gore. Završnu fazu Prvog svjetskog rata crnogorska emigrantska vlada i kralj Nikola dočekali su u potpunoj diplomatskoj izolaciji. Njihovi pokušaji različitim urgencijama i memorandumima, koje su slali na sve moguće adrese, ostali su bezuspješni. U međuvremenu, dok su Saveznici ubjeđivali kralja Nikolu da će poštovati međunarodni suverenitet Crne Gore, u samoj zemlji vršene su posljednje pripreme za revolucionarni prevrat i uspostavljanje novih vlasti. Savezničke trupe koje su ušle u Crnu Goru i razoružale lokalno stanovništvo brzo su predale kontrolu srpskoj vojnoj komandi. Paralelno sa tim, srpska vlada je, preko posebnog odbora, vršila posljednje pripreme za uspostavljanje nove vlasti. Formalizacija tog plana okončana je na → Podgoričkoj skupštini (novembar 1918), na kojoj je donesena odluka o zbacivanju kraljevske porodice Petrović Njegoš i prisajedinjenju Crne Gore Srbiji. Posljednja šansa crnogorske spoljne politike da problematizuje pitanje budućeg statusa crnogorske države bila je Pariska mirovna konferencija (→ Pariska mirovna konferencija 1919–1920. i Crna Gora). I ovoga puta su sve urgencije crnogorske emigrantske vlade, u kojima se insistiralo na poštovanju međunarodnog prava i uvažavanju samostalnosti Crne Gore, ostale bezuspješne. Ipak, savezničke države nijesu mogle ignorisati činjenicu da je Crna Gora međunarodno priznata država, jedna od članica pobjedničke koalicije. Uvažavajući tu činjenicu, Saveznici su prihvatili inicijativu Italije da Crna Gora dobije svog predstavnika na Konferenciji, ali je ta odluka ostala bez konkretnog rezultata pošto je Francuska problematizovanjem pitanja crnogorskog predstavnika formalno isključila mogućnost da članovi emigrantske vlade učestvuju u radu Mirovne konferencije. Na početku Mirovne konferencije u Parizu, kralj Nikola je još jednom pisao američkom predsjedniku Vudrou Vilsonu. U pismu predsjedniku SAD, kralj je tražio pomoć Amerike, objašnjavajući da je u Crnoj Gori „uz pomoć srpskih bombi i novca” izvršena detronizacija njegove porodice. Kralj Nikola je pisao i da u Crnoj Gori vlada glad i da je srpska okupaciona vlast u logorima zatvorila sve one koji su podržavali njegovu vlast. Vilson je obećao da će se zauzeti za Crnu Goru i provjeriti sve navode o kojima mu je pisao kralj Nikola. Uvjeren da ima podršku Amerike, kralj Nikola je tražio prijem kod Vilsona, ali do tog susreta nije došlo. Razvoj događaja na Mirovnoj konferenciji promijenio je i stav SAD prema Crnoj Gori. Američka diplomatija prepustila je evropskim državama da rješavaju ove probleme, čime je stavljena tačka na sva očekivanja Crne Gore da će dobiti podršku Vašingtona. To je bilo jasno već u martu i aprilu 1919, kada su bez odgovora američke strane ostala pisma kralja Nikole i predsjednika Vlade → Jovana S. Plamenca. Posljednji pokušaj crnogorske spoljne politike da dobije podršku SAD bio je memorandum koji je američkom predsjedniku početkom jula 1920. uputio predsjednik crnogorske emigrantske vlade Jovan S. Plamenac. U memorandumu su istaknuti istorijska uloga Crne Gore, njena zalaganja za stvaranje društva vjerske tolerancije i ključna uloga u oslobodilačkom pokretu na Balkanu. Crnogorska emigrantska vlada je od američkog predsjednika očekivala da će SAD uvažiti proklamovane ideje i pravo naroda na samoopredjeljenje, ali i ovoga puta je američka administracija ostala nijema na zahtjeve Crne Gore. Predstavnici emigrantske vlade, uz podršku italijanske diplomatije, početkom marta 1919. dobili su priliku da se na jednoj sjednici obrate učesnicima Pariske mirovne konferencije. Crnogorska delegacija predstavila je memorandum u kome su predočili zahtjeve Crne Gore i njena očekivanja od Konferencije. Temeljni zahtjev crnogorske vlade upućen Mirovnoj konferenciji bilo je pitanje restauracije crnogorske države i njeno teritorijalno proširenje. Crnogorska delegacija ponovila je ranije saopšten stav da se oni načelno ne protive stvaranju jugoslovenske države, ali isključivo na principu konfederalizma. U memorandumu je oštro osuđena uloga Srbije, koja je optužena za okupaciju Crne Gore i organizovanje državnog prevrata, a u tom kontekstu naglašena je uloga nekih savezničkih država. Vrhovno vijeće Mirovne konferencije odbacilo je zahtjeve definisane u memorandumu kao nerealne, pa se o njima učesnici nijesu ni izjašnjavali. U posljednjim fazama borbe za očuvanje samostalnosti, crnogorska diplomatija mogla je da računa samo na diplomatsku podršku Italije. Ispostaviće se da podrška Italije nije bila dovoljna i da je vlada u Rimu više vodila računa o tome kako da aktuelizacijom crnogorskog pitanja dobije neke ustupke i teritorijalna proširenja na jadranskoj obali i u Albaniji. Nakon što su na Pariskoj mirovnoj konferenciji odbijeni italijanski zahtjevi da u zamjenu za teritorije u sjevernoj Dalmaciji dobiju Boku i Lovćen, italijanska diplomatija potpuno je odbacila pokušaj obnavljanja crnogorske državnosti i okrenula se aktivnostima na obnovi nezavisne albanske države pod njihovom kontrolom. Iako je sudbina Crne Gore i njene države već bila odlučena, formalni čin gašenja crnogorske državnosti dogodio se na Pariskoj mirovnoj konferenciji, u junu 1919, potpisivanjem mirovnog ugovora sa Njemačkom, koji je potpisala delegacija nove države – Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca. Tim činom, formalizovane su i legitimisane odluke Podgoričke skupštine i nasilno priključenje Crne Gore Srbiji.