Nikola I Petrović Njegoš (Njeguši, 1841 – Kap d’Antib, 1921), crnogorski vladar, knjaz i kralj Crne Gore. Vladao je od 1860. do 1918. godine. Osnovnu školu pohađao je u Trstu (1852–1854), a jednu godinu učio je njemačku školu u ovom gradu. Od 1856. do 1860. pohađao je Licej „Luj Veliki” u Parizu. Govorio je italijanski, njemački, francuski i ruski jezik. Crnogorski vladar postao je nakon smrti knjaza → Danila I Petrovića Njegoša, avgusta 1860. godine. Oktobra 1860. oženio se Milenom Vukotić. Od početka vladavine nastavio je da vodi tradicionalnu nacionalnooslobodilačku politiku, sa ciljem da se Crnoj Gori pripoje okolne oblasti pod osmanskom vlašću. Istovremeno je radio na društvenom preobražaju zemlje i razvoju državnih institucija. Do početka rata sa Osmanskim carstvom (1876), reformisan je najviši organ vlasti – Senat, otvoreno oko 40 osnovnih škola, osnovan Djevojački institut i Bogoslovija, otvorena prva bolnica, osnovano novo naselje (Danilovgrad), izvršena administrativna reforma, reorganizovana vojska, pokrenute književne publikacije i prve novine. Kada je 1876. došlo do rata sa Osmanskim carstvom, knjaz Nikola je kao vrhovni komandant učestvovao u pohodu u Hercegovini, gdje je crnogorska vojska pobijedila u Bici na Vučjem Dolu. Komandovao je crnogorskom vojskom i prilikom operacija za oslobođenje Nikšića i Bara (1877). Poslije završetka rata, Crna Gora je teritorijalno dvostruko uvećana, a na Berlinskom kongresu (→ Berlinski kongres i Crna Gora) dobila je i zvanično priznanje državne nezavisnosti (1878). U novim okolnostima knjaz Nikola nastavlja sa reformom državnih institucija, pa ukida Senat i formira Državni savjet, Veliki sud i Ministarstvo sa šest odjeljenja, među kojima je i odjeljenje za spoljne poslove (1879). Uvedena je stajaća vojska, otvorene nove osnovne i srednje škole, a započeo je i razvoj industrije. Od 1879. do 1905. izgrađeno je i oko 250 km kolskih puteva. Do početka XX vijeka unaprijeđen je crnogorski pravni sistem donošenjem oko 40 zakonskih akata, kojima se reguliše rad organa vlasti i imovinsko-pravni odnosi. Najznačajniji događaj u zakonodavnoj djelatnosti knjaza Nikole i crnogorske vlasti predstavlja donošenje Opšteg imovinskog zakonika (1888). Knjaz je 1905. dao Ustav, kojim je Crna Gora postala parlamentarna monarhija. U spoljnoj politici knjaz je održavao intenzivne diplomatske odnose sa velikim silama, posebno sa Rusijom, Austrougarskom i Osmanskim carstvom. Njegovom inicijativom Crna Gora je prva balkanska zemlja (→ Balkan – političke granice) koja je sklopila međudržavni ugovor sa Svetom Stolicom (→ Konkordat Knjaževine Crne Gore i Svete Stolice). U želji da afirmiše svoju vladarsku poziciju, knjaz Nikola se na pedesetogodišnjicu vladavine proglasio za kralja (1910). Nedugo nakon proglašenja Crne Gore za kraljevinu, kralj Nikola inicira stvaranje ratnog saveza balkanskih država (→ Balkanski savezi 1866–1912) protiv Osmanskog carstva. Kao članica saveza, Crna Gora je prva objavila rat Osmanskom carstvu, čime je počeo Balkanski rat (1912) (→ Crna Gora u balkanskim ratovima 1912/13). Ubrzo je došlo do izbijanja Prvog svjetskog rata (→ Crna Gora u Prvom svjetskom ratu), a na strani sila Antante u rat je ušla i Crna Gora (1914). Kralj Nikola je januara 1916. napustio zemlju i otišao u emigraciju, u Francusku. Kada je završen Prvi svjetski rat, saveznička Francuska nije mu dozvolila povratak u Crnu Goru. Novembra 1918. u Crnoj Gori je organizovan prevrat, kojim je detronizovan (→ Podgorička skupština 1918). Knjaz i kralj Nikola imao je tokom nekoliko decenija vladavine intenzivnu diplomatsku i spoljnopolitičku aktivnost. Njegova diplomatska aktivnost počela je dva dana nakon stupanja na prijesto, kada je pismima obavijestio ruskog, austrougarskog i francuskog cara o smrti knjaza Danila i nasljeđivanju prijestola. Tokom prve godine vladavine, njegove glavne spoljnopolitičke aktivnosti odnosile su se na pregovore o zajedničkoj vojnopolitičkoj akciji sa Srbijom. Nekoliko mjeseci nakon stupanja na prijesto, primio je izaslanika srpskog kneza → Mihaila Obrenovića, sa kojim je razgovarao o djelovanju protiv Osmanskog carstva. Zadatak Crne Gore bio je da izazove ustanak u Hercegovini i da ovaj pokret iskoristi kao povod za rat. Sredinom 1861. knjaz je predstavnicima velikih sila rekao da Crna Gora može umiriti ustanak u Hercegovini (→ Hercegovački ustanci i Crna Gora 1852–1882), ali da joj kao nadoknadu treba priznati nezavisnost, ispraviti granicu na rijeci Morači i dati pravo korišćenja luke Spič. Uslijedilo je uključivanje Crne Gore u ustanak, što je izazvalo osmanski pohod na Crnu Goru (1862). Za kratko vrijeme osmanska vojska je probila crnogorske odbrambene položaje i počela da se približava → Cetinju. Knjaz je tada ruskoj vladi uputio apel za pomoć. Od ruske vlade traži da izvrši pritisak na Portu i primora je da obustavi pohod protiv Crne Gore. Nakon završetka rata, knjaz je vodio diplomatsku aktivnost da izbjegne izvršenje kaznenih sankcija, na koje je Crna Gora morala pristati prilikom potpisivanja mira. Uslijedili su i višegodišnji pregovori o rješavanju pograničnih odnosa i korekciji granice. U prepisci sa osmanskom diplomatijom, koja je bila poznata po bespotrebnom odugovlačenju svakog spornog pitanja, knjaz je pokazivao strpljenje i umijeće. Na njihovo odugovlačenje u rješavanju problema, knjažev odgovor je često bio – stvaranje novih spornih pitanja, i to bez ikakvog razloga. Nerješavanje spornih pitanja njemu je koristilo kao argument da se crnogorsko-osmanskim odnosima moraju posvetiti i velike sile. Tako u pismu iz 1866. veliki vezir podsjeća knjaza da se Crna Gora po Carigradskom protokolu iz 1866. obavezala da neće polagati pravo na Velje i Malo Brdo, dok u stvarnosti Crnogorci stalno prisvajaju ova područja. Knjaz je odgovorio da mu je teško razumjeti izjavu velikog vezira i predlaže da se spor riješi tako što će osmanska vlada isplatiti Crnoj Gori 100.000 fiorina za Velje i Malo Brdo. Naknada za ovu oblast isplaćena je početkom 1871. godine. Pod pritiskom ruske vlade, knjaz je 1865. stupio u pregovore sa Srbijom o sklapanju vojnopolitičkog ugovora. Ugovor je potpisan naredne godine i njime Crna Gora prihvata politički primat Srbije, a knjaz se u slučaju ujedinjenja dvije zemlje odriče prijestola u korist srpskog vladara. Kriza u srpsko-ruskim odnosima, do koje je došlo 1867, omogućiće mu da se odrekne ugovora bez posljedica. U ovom periodu knjaz je uživao i podršku francuske vlade, pa ga je jula 1867. u Parizu primio francuski car → Napoleon III Bonaparta. Caru je ukazao na probleme u crnogorsko-osmanskim odnosima, kao i na potrebu Crne Gore da dobije teritorijalno proširenje. U Parizu se iste godine susreo i sa osmanskim sultanom, kome je iznio crnogorske teritorijalne zahtjeve. Tražio je da se Crnoj Gori ustupi dio Hercegovine sa Nikšićem, odnosno prostor od Pive do Kolašina, smatrajući to uslovom za prijateljske odnose između dvije zemlje. Nakon posjete Francuskoj, knjaz je početkom 1869. primljen u zvaničnu audijenciju kod ruskog cara → Aleksandra II Romanova. Car ga je odlikovao i darivao mu sablju za koju je tvrdio da je pripadala srpskom kralju Milutinu. Crnogorski vladar je dobio rusku podršku za najvažnije ciljeve državne politike Crne Gore, postavši od tada najvažniji saveznik Rusije na Balkanu. Knjaz Nikola je 1871. pokušavao da dogovori vojnopolitičku saradnju sa Srbijom na ravnopravnoj osnovi. Početkom godine uputio je u Beograd vojvodu → Iliju Plamenca. Pretpostavljajući da je dinastičko pitanje glavni razlog odbijanja knjaza Nikole da sa Srbijom zaključi vojnu konvenciju, Namesništvo je predlagalo da u prvom planu „zajedničke radnje” bude oslobođenje srpskog naroda od osmanske vlasti, a da se rješavanje dinastičkog pitanja ostavi za kasnije. Ipak, svi pokušaji da se knjaz Nikola ubijedi u neophodnost sklapanja vojne konvencije bili su neuspješni. U spoljnoj politici, Crna Gora je od rata 1862. pokazivala posebnu obazrivost kada je u pitanju susjedna Austrija (Austrougarska). Knjaz Nikola je početkom 1865. zatražio prijem kod austrijskog cara → Franja Josifa I Habzburg-Lorena, želeći da dobije podršku za rješavanje pograničnih problema sa Osmanskim carstvom. Na molbu knjaza Nikole za prijem, austrijski ministar spoljnih poslova je odgovorio pozitivno, napominjući da je lično car izrazio zadovoljstvo knjaževim zahtjevom. Crnogorski knjaz boravio je u Beču krajem maja 1865. i tom prilikom je od cara, pored molbe za pomoć u rješavanju crnogorsko-osmanskih pograničnih problema, tražio i da mu carska vlada dozvoli kupovinu najnovijih austrijskih topova. Sa austrougarskim carem ponovo će se sresti 1873. u Beču, kada je posjetio Svjetsku izložbu. Tada će se susresti i sa ruskim carem Aleksandrom II. Dvije godine kasnije, kada austrougarski monarh posjeti Boku Kotorsku, doći će do trećeg susreta dva vladara. Knjaz Nikola je od kraja 1874. vodio spoljnopolitičku akciju, koja je imala za cilj da izazove pritisak velikih sila na Osmansko carstvo ne bi li pristalo na ustupanje novih teritorija Crnoj Gori. Kao povod, poslužio mu je tzv. Podgorički pokolj. Od ovog tragičnog događaja, u kome su stradali nenaoružani crnogorski državljani, on u međunarodnim kontaktima pokušava da dokaže da je Osmansko carstvo uzročnik nemira i nestabilnosti, te da je riječ o državi bezakonja. Da bi se spriječile posljedice takvog stanja, on predlaže sprovođenje korjenitih reformi osmanske države, posebno kada je riječ o pravima hrišćana, a ukoliko se pokaže da reforme nijesu moguće, onda Crna Gora ima pravo i da na drugačiji način zaštiti svoje državne interese. Kada naredne godine dođe do ustanka u Hercegovini, knjaz će podsticanjem nemira stvarati ambijent koji će učiniti da rat protiv Osmanskog carstva izgleda kao jedini način da se zaštite hrišćani. Dok je pripremao zemlju za rat, knjaz Nikola je obmanjivao osmansku vladu tvrdnjama o striktnoj neutralnosti. Samo nekoliko mjeseci prije crnogorske objave rata, knjaz je uvjeravao velikog vezira da nepoznata lica nabavljaju oružje i hranu za ustanike izvan Crne Gore i to bez znanja crnogorske vlade. Velikom veziru je saopštio da se njegova zemlja od početka ustanka drži „striktne neutralnosti” i da se takvo držanje nijedne sekunde nije izmijenilo. Od Porte traži da mu vjeruje, jer smatra da je jedino uzajamno povjerenje garancija za dobre i prijateljske odnose između dvije zemlje. Tokom rata protiv Osmanskog carstva (1876–1878) knjaz je vodio pregovore sa Portom oko uslova primirja, tražeći velike teritorijalne ustupke za sklapanje mira. Nakon završetka rata, knjaz je naznačio političke i teritorijalne zahtjeve Crne Gore. Najprije je smatrao da Crna Gora ne može pristati da se pitanje njene nezavisnosti izjednačava sa pitanjem nezavisnosti Srbije i Rumunije, koje su formalno zemlje pod sultanovim sizerenstvom. Tvrdio je da bi time bila povrijeđena osjećanja crnogorskog naroda, ali i njegova vladarska čuvstva. Budući da je Crna Gora oduvijek nezavisna, i budući da su njenu nezavisnost odavno priznale Rusija i druge velike sile, iako ne formalno, on očekuje da ruska vlada neće dopustiti da se tek sada proglašava i priznaje nezavisnost Crne Gore, već da će ona uticati da se potpiše mir između Osmanskog carstva i Crne Gore kao nezavisne države. Ako se u ugovoru morala navesti odredba o priznavanju nezavisnosti, knjaz smatra da bi takva formulacija morala ukazivati da Osmansko carstvo sada priznaje crnogorsku nezavisnost, ali da je nezavisnost i ranije postojala, uprkos osmanskom nepriznavanju. Ove njegove instrukcije našle su svoje mjesto i u odredbama Berlinskog ugovora. Poslije sticanja zvaničnog međunarodnog priznanja na Berlinskom kongresu, umnogome se mijenjaju spoljnopolitičke okolnosti, ali glavni pravci crnogorske spoljne politike neznatno su korigovani. Kao vladar međunarodno priznate države, ali i vladar nesumnjivog međunarodnog ugleda, knjaz Nikola se poslije 1878. susretao sa vladarima svih velikih sila. Najprije je 1879. posjetio austrijskog cara Franja Josifa, a 1882. primio ga je u Sankt Peterburgu i ruski car → Aleksandar III Romanov. Naredne godine bio je u posjeti sultanu → Abdul Hamidu II i austrougarskom ministru spoljnih poslova, a 1887. primio ga je ponovo car Franjo Josif. Naredne godine posjetio je Pariz. Zatim je 1889. ponovo bio u zvaničnoj posjeti Sankt Peterburgu. Knjaza je 1891. primio i predsjednik Francuske. Nakon ove posjete, knjaz je, na poziv cara Aleksandra III, ponovo krenuo za rusku prijestonicu. Tokom 1896. zvanično je boravio u Sankt Peterburgu, Beču i Beogradu. Marta 1897. susreo se sa britanskom kraljicom → Viktorijom Hanoverskom u Nici, a maja naredne godine došlo je do njihovog susreta u Londonu. Zatim je 1899. po drugi put posjetio sultana Abdul Hamida II, a 1901. boravio je u zvaničnoj posjeti Rusiji. Krajem 1904. bio je u posjeti Rimu, a 1905. posjetio je njemačkog cara Vilhelma II u Berlinu. Crnogorski knjaz, na poziv austrougarskog cara, posjetio je Beč 1906. i 1907, a 1908. boravio je u Rusiji na poziv cara → Nikolaja II Romanova. Posljednji zvanični susret sa ruskim i austrougarskim monarsima imao je 1912. godine. Kao apsolutni vladar, knjaz Nikola je i poslije 1878. bio jedini kreator crnogorske spoljne politike i njen glavni izvršilac. Formiranje → Ministarstva inostranih djela Knjaževine Crne Gore 1879. uopšte nije izmijenilo njegov upliv ili djelovanje u oblasti spoljne politike. Ministarstvo inostranih djela bilo je prvenstveno zaduženo da administrira u oblasti spoljne politike, da se bavi pograničnim sporovima, da prima izvještaje poslanika iz inostranstva i da vodi protokolarne poslove. Ministar inostranih djela je mogao voditi prepisku o nekom spoljnopolitičkom pitanju jedino ako mu rješavanje tog pitanja knjaz odredi kao zadatak. Poslije 1878. Rusija je za Crnu Goru i dalje bila najvažniji spoljnopolitički saveznik. Kao miljenik i izabranik ruske balkanske politike, knjaz Nikola je 1889. doživio rijetku čast da ga, prilikom zvanične posjete Sankt Peterburgu, car Aleksandar III nazove jedinim iskrenim i vjernim prijateljem Rusije. Odnosi sa Rusijom bili su najvažniji dio njegove spoljnopolitičke djelatnosti, budući da je ruska podrška bila glavni oslonac državne moći Crne Gore, ali i njegove vladarske moći i ugleda. Da bi jedini mogao da kontroliše odnose sa Rusijom, knjaz nikada nije htio donijeti odluku o osnivanju Crnogorskog poslanstva u Sankt Peterburgu, iako je ruska vlada bila spremna da finansira rad ove misije. Od 1889, kada se njegove kćeri → Milica Nikolajevna Romanova i → Anastazija Stane Nikolajevna Romanova udaju za rođake ruskog cara, knjaz će preko njih politički djelovati u Rusiji. I u odnosima sa Osmanskim carstvom poslije 1878. nastupa faza konsolidacije. Nakon okončanja procesa razgraničenja, biće uspostavljeni prijateljski odnosi između dvije zemlje. Knjaz Nikola je 1883. posjetio sultana Abdul Hamida II u Carigradu, dobivši od njega, pored skupocjenih darova, i dvorac Emirgijan kao lični sultanov poklon. Drugi put knjaz je posjetio Carigrad 1899. godine. Dva vladara razgovarala su o statusu Bosne i Hercegovine i održavanju mira u pograničnim oblastima. I sultan i knjaz složili su se da je ekspanzija Austrougarske opasna za dvije države. Poseban segment njihove diplomatske komunikacije bilo je pitanje regulacije voda rijeka Drima i Bojane i isušenja Skadarskog jezera. Politiku crnogorskog vladara prema susjednoj Austrougarskoj karakteriše velika obazrivost, znajući da ona bilo kojim oblikom ekonomskih sankcija može ugroziti stabilnost Crne Gore. Shodno tome, knjaz je donio odluku da se obustavi politička i propagandna djelatnost Crne Gore u Hercegovini, kao i da se u crnogorskom javnom životu ne iznose optužbe na račun njene ekspanzionističke i neprijateljske politike prema slovenskim narodima. Tek će od 1898. doći do promjene ove spoljnopolitičke koncepcije. Austrougarsku je smatrao oholim daviteljem slovenskih naroda i velikom silom koja jedino ima moć da ponižava i iznuruje male narode. Kao jedino rješenje koje može biti spasonosno, predlagao je zajednički vojni savez slovenskih država i rat protiv nje. Najlošije spoljnopolitičke odnose Crna Gora je, sve do posljednjih godina XIX vijeka, imala sa Srbijom. Kao glavni eksponent austrougarske politike na Balkanu poslije 1878, Srbija nije mogla imati dobre odnose sa rusofilskom Crnom Gorom. Knjaz je nakon udaje kćerke Zorke za izbjeglog srpskog kneza Petra Karađorđevića (1883) pokazao da želi ostvariti politički uticaj u Srbiji. On zato organizuje pristalice svrgnute dinastije Karađorđević i sa Cetinja, koristeći svoga zeta, pokušava da usmjerava njihovo djelovanje protiv vladajuće dinastije Obrenović. Ovakvu knjaževu politiku prema Srbiji umnogome su određivale njegove megalomanske dinastičke ambicije. On je vjerovao da bi, u slučaju ujedinjenja Crne Gore i Srbije, njemu trebalo da pripadne prijesto jedinstvene države. Da bi osnažio predstavu o svojoj pomiriteljskoj i ujediniteljskoj misiji, knjaz je prihvatio da prvi posjeti srpskog kralja → Aleksandra Obrenovića u Beogradu (1896). Naredne godine kralj Aleksandar mu je uzvratio posjetu na Cetinju, a nešto kasnije knjaz je na Cetinju primio i bugarskog kneza → Ferdinanda I Saks-Koburg-Gotu. Za spoljnopolitičku i diplomatsku djelatnost knjaza Nikole od značaja su bile bračne veze njegove djece, koje su i sklapane iz političkih razloga. Najprije se njegova najstarija kćer Zorka udala 1883. za srpskog kneza Petra Karađorđevića, koji je u to vrijeme bio politički emigrant. U tom braku rođena su tri sina: Đorđe, → Aleksandar Karađorđević (budući jugoslovenski kralj) i Andrija, kao i kćeri: Jelena i Milena. Druga knjaževa kćer Milica udala se 1889. za Petra Nikolajeviča Romanova, brata od strica ruskog cara Aleksandra III. Treća knjaževa kćer Anastazija Stane udala se 1889. za ruskog kneza Đorđa Romanovskog Lajhtenberškog. Princeza Stane se drugi put udala za velikog knjaza Nikolaja Nikolajeviča Romanova, bliskog rođaka ruskog cara Nikolaja II. Peta kćer knjaza Nikole → Jelena Savojska udala se 1896. za italijanskog prijestolonasljednika, princa → Viktora Emanuela III Savojskog, koji je postao kralj 1900. godine. Šesta kćer knjaza Nikole Ana udala se 1897. za Franca Jozefa Batenberga, potomka jednog ogranka hesenske dinastije. Franc Jozef Batenberg bio je u bliskim rodbinskim odnosima sa mnogim evropskim dinastijama – njegov brat je bio muž kćerke britanske kraljice Viktorije, tetka mu je bila ruska carica Marija Aleksandrovna, a brat nekadašnji bugarski knez → Aleksandar Batenberg. Nakon pet knjaževih kćeri, 1899. oženio se i prijestolonasljednik → Danilo Petrović Njegoš. On se vjenčao sa njemačkom princezom Jutom Meklenburg-Štrelic, a drugi sin crnogorskog vladara, knjažević Mirko, oženio se 1902. Natalijom Konstantinović, daljom rođakom srpskog kralja Aleksandra Obrenovića. Za spoljnopolitičku afirmaciju crnogorske države, pa i vladarske ličnosti knjaza Nikole, važna je njegova odluka o proglašenju Crne Gore za kraljevinu i knjaževo uzimanje kraljevske titule. Do proglašenja Crne Gore za kraljevinu došlo je na pedesetogodišnjicu njegove vladavine, avgusta 1910. godine. Na Cetinju se tada našao veliki broj inostranih izaslanika i vladara. Neposredno prije proglašenja Crne Gore za kraljevinu, na Cetinju je kao izaslanik sultana boravio bivši veliki vezir Hilmi-paša, kao i meklenburg-štrelicki knez-prijestolonasljednik. Na dan proslave, na Cetinju su bili kralj Bugarske Ferdinand, italijanski kralj Viktor Emanuel III i kraljica Jelena, srpski prijestolonasljednik Aleksandar i princ Petar Nikolajevič Romanov. Prva decenija XX vijeka donijela je mnoge promjene u međunarodnoj poziciji Crne Gore. Prelomni događaj od kojeg počinje preobražaj međunarodne pozicije Crne Gore, a posebno odnos Rusije prema njoj, bila je promjena na prijestolu u Srbiji, 1903. godine. Nasilnim svrgavanjem dinastije Obrenović i dolaskom na prijesto dinastije Karađorđević, mijenja se srpska politika prema Rusiji, a sa njom i prioriteti ruske politike kada su u pitanju Srbija i Crna Gora. Time je iz osnova promijenjena i uloga koju je crnogorski vladar do tada imao za Rusiju. Naklonost Rusije prema Srbiji rezultiraće i drugačijim stavom ruske vlade prema crnogorskom vladaru. Posljednji put on je posjetio Sankt Peterburg 1912, dobivši indirektnu podršku za rat protiv Osmanskog carstva. Pored podrške Rusije, za ratne planove Crne Gore od važnosti je bilo dobiti i podršku Austrougarske, pa je kralj, nekoliko mjeseci nakon posjete Sankt Peterburgu, primljen i u zvaničnu posjetu kod cara Franja Josifa. Tokom Prvog balkanskog rata glavni ratni cilj kralja Nikole bio je osvajanje Skadra. Operacije za zaposijedanje grada, kao i njegovo zauzeće aprila 1913, dovešće do pogoršanja odnosa sa Austrougarskom, koja se protivila crnogorskom angažovanju u ovoj oblasti. Tokom trajanja operacija za osvajanje grada, Austrougarska je zahtijevala da se one obustave, a kada je crnogorska vojska zauzela grad, tražila je njegovo napuštanje. Kralj je odbijao austrougarske sugestije, zbog čega je došlo do diplomatskog spora sa susjednom monarhijom, ali i velikim silama koje su podržavale njene zahtjeve. Pod pritiskom Austrougarske i velikih sila, kralj je morao narediti napuštanje Skadra (→ Skadarska kriza 1913). Nedugo nakon završetka balkanskih ratova Crna Gora će se zbog Sarajevskog atentata ponovo naći pred velikim političkim izazovima. Kralj Nikola i zvanična Crna Gora osudili su ubistvo austrougarskog prijestolonasljednika kao teroristički čin, strahujući od njegove eskalacije u novi regionalni rat. Kada je postalo izvjesno da će Austrougarska objaviti rat Srbiji, a time i da će Srbiju podržati Rusija, kralj obavještava srpski dvor da mogu računati na savezništvo Crne Gore. Zato je poslije austrougarske objave rata Srbiji, Crna Gora objavila rat Monarhiji. Na početku rata kralj je morao prihvatiti instrukciju ruske vlade da operativnu komandu nad crnogorskom vojskom prepusti srpskom generalu, kao i da usaglašeno operativno djeluje sa srpskom vojskom. Uprkos obavezi, kralj je stalno pokušavao da dobije što više prostora za samostalno vojno djelovanje, dobijajući zbog toga prijekore iz Rusije, ali i izazivajući sumnju da to čini zbog tajnog dogovora sa Austrougarskom. Posljednji dani Kraljevine Crne Gore potvrdili su neosnovanost ovih sumnji. Završnicu diplomatske aktivnosti kralja Nikole čini njegov emigrantski period. Nakon što je januara 1916. crnogorska vojska položila oružje, on je napustio zemlju i preko Italije otišao za Francusku. Najprije se smjestio u Bordou, a zatim u Nejiu kod Pariza. U Nejiu će ostati do maja 1920, a zatim će se preseliti u Kap d’Antib. Tokom izbjegličkih dana, kralj je pokušavao da izdejstvuje da Crna Gora dobije posebno mjesto u novoj jugoslovenskoj državi, kao i da se proces njenog ulaska u novu državu obavlja pod kontrolom crnogorske vlade. On se zalagao za stanovište da ujedinjenje treba izvršiti u skladu sa domaćim zakonodavstvom i međunarodnim standardima, ali nakon završetka rata i povratka kralja i vlade u zemlju. Na početku emigracije, kralj je napravio memorandum za Saveznike, tražeći da se očuva nezavisnost Crne Gore i da se proširi njena teritorija. U memorandumu ruskom ministru inostranih djela, marta 1916, navodi se da nezavisnost i samostalnost crnogorskog političkog života moraju biti obnovljeni i postavljeni izvan svake slučajnosti i opasnosti. Smatrao je i da velike sile moraju garantovati teritorijalnu cjelovitost i političku nezavisnost Crne Gore. Jedino u slučaju da ruski car tako odluči, kralj Nikola pristaje da Crna Gora bude u sastavu konfederativnog saveza slovenskih država. Memorandum sa sličnim zahtjevima kralj je uputio diplomatskim predstavnicima savezničkih zemalja i 1917, tražeći da Crna Gora dobije granicu do Drima na istoku, do Prijepolja na sjeveru i do Sarajeva na sjeverozapadu. Od Sarajeva granica bi išla Neretvom do mora, tako da bi od Neretve do Medovskog zaliva čitava obala pripala Crnoj Gori. Nakon završetka Prvog svjetskog rata, kralj je uputio predstavku predsjedniku francuske vlade → Žoržu Klemansou, predsjedavajućem Pariskoj mirovnoj konferenciji (→ Pariska mirovna konferencija 1919–1920. i Crna Gora), tražeći da se povrate suverena prava Crne Gore i da joj se osigura pravo slobodnog opredjeljenja. On kaže da je Crna Gora doživjela nezasluženu sudbinu, iako je u toku rata, svojim žrtvama i odnosom prema Saveznicima, pokazala najuzornije držanje. Velikom nepravdom smatra to što Crna Gora nije zastupljena na Mirovnoj konferenciji, iako je to pravo dato i onim državama koje su status savezničke zemlje stekle prekidom diplomatskih odnosa sa Centralnim silama. Kralj je na kraju rata iskazao očekivanje da će njegova zemlja ubrzo biti obnovljena kao nezavisna država, odnosno da će dobiti status državnog subjekta, koji je vjekovima imala.