Crnogorsko poslanstvo u Carigradu. Nakon završetka crnogorsko-osmanskog rata i sticanja zvaničnog međunarodnog priznanja, Crna Gora je otvorila diplomatsko predstavništvo u Osmanskom carstvu, koje je funkcionisalo od 1879. do 1912. godine. Ova odluka bila je u skladu sa članom 31 Berlinskog ugovora (→ Berlinski kongres i Crna Gora), kojim se utvrđuje da Crna Gora imenuje diplomatskog predstavnika u Carigradu. Za više od tri decenije postojanja, na čelu Poslanstva u Carigradu bilo je devet diplomata: → Stanko Radonjić (1879), → Gavro Vuković (1879–1881, 1882–1884), → Mitar Bakić (1884–1887), → Mitar Plamenac (1887–1889), Mitar Bakić (1890–1903), → Jovan Matanović (1903–1907), → Dušan Drecun (1907–1908), → Dušan Gregović (1909), → Jovo Popović (1909–1912), → Petar Plamenac (1912). Od devet diplomatskih predstavnika Crne Gore u Carigradu, Radonjić i Bakić imali su funkciju izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra, dok su svi ostali bili akreditovani kao otpravnici poslova. Za prvog diplomatskog predstavnika Crne Gore u Carigradu određen je šef → Knjaževske kancelarije za spoljne poslove, vojvoda Stanko Radonjić, koji je početkom avgusta 1879. stigao u Carigrad. Radonjić je primljen u audijenciju kod sultana → Abdul Hamida II, septembra 1879. godine. Ovim prijemom formalno je počeo rad crnogorskog diplomatskog predstavništva u Carigradu, koje u početku nije imalo svoje prostorije. Oslanjajući se na podršku ruskog, srpskog i italijanskog diplomatskog predstavništva, crnogorske diplomate u Carigradu započele su rješavanje obaveza koje su proisticale iz Berlinskog ugovora. Rad Poslanstva uveliko je ograničavao nedostatak novca i adekvatnog smještaja. Gavro Vuković, koji je naslijedio Radonjića, žalio se crnogorskoj vladi na uslove u kojima djeluje u Carigradu, navodeći da Poslanstvo nema svoj prostor i administrativne službenike, a da zbog nedostatka novca on ne može posjećivati zvanične diplomatske prijeme i da čak nema ni odjeću koja bi bila prikladna toj vrsti događaja. Situacija sa smještajem Poslanstva znatno se popravila nakon prve posjete knjaza → Nikole I Petrovića Njegoša sultanu Abdul Hamidu II (1883), jer je knjaz od sultana dobio na poklon dvorac Emirgijan, koji je od tada korišćen kao zgrada za crnogorsku misiju. Prvi značajniji uspjeh crnogorske diplomatske misije u Carigradu bilo je potpisivanje sporazuma u novembru 1880, kojim je postignut dogovor o razgraničenju između dvije zemlje. Taj sporazum, koji je postignut nakon diplomatske podrške Italije i Velike Britanije, doveo je do zamjene teritorija, pa je Crna Gora, u zamjenu za Plav i Gusinje, dobila Ulcinj. Aktuelizovano je i pitanje ekonomske saradnje i projekat regulacije voda rijeke Bojane, koji je trebalo da obezbijedi isušenje dijela Skadarskog jezera i njegovo pretvaranje u žitnicu. Crnogorsko poslanstvo u Carigradu, od ustanovljenja 1879, vodilo je računa o crnogorskim građanima u Carigradu. Samo u prvoj godini rada Poslanstva, crnogorskim državljanima izdato je oko 500 pasoša. Nešto kasnije, u Poslanstvu je počela da se vodi i evidencija crnogorskih građana u Carigradu. Sve poslove u diplomatskom predstavništvu Crne Gore obavljali su jedan lokalni pisar i prevodilac, da bi 1903. crnogorska vlada poslala u Carigrad Dušana Drecuna, koji je bio prvi službenik Poslanstva. Drecun će početkom 1906. biti imenovan za prvog sekretara Poslanstva, a u jednom periodu obavljaće i funkciju otpravnika poslova. Posljednji otpravnik poslova poslanstva Crne Gore u Carigradu, Petar Plamenac, imenovan je 22. marta 1912. godine. On će tu funkciju obavljati do 8. oktobra 1912, kada je, zbog objave rata (→ Crna Gora u balkanskim ratovima 1912/13), došlo do prekida diplomatskih odnosa između Crne Gore i Osmanskog carstva.