Pariska mirovna konferencija 1919–1920. i Crna Gora. Nakon završetka Prvog svjetskog rata (→ Crna Gora u Prvom svjetskom ratu), u Parizu je održana međunarodna mirovna konferencija, na kojoj su potpisani mirovni ugovori i postavljene osnove međunarodnog poretka u XX vijeku. Konferencija je trajala od 18. januara 1919. do 21. januara 1920. godine. Osnovna programska osnova Konferencije oslanjala se na tzv. Četrnaest tačaka, koje je usvojio američki kongres. Zaključci Kongresa, na čijoj primjeni je insistirao američki predsjednik → Vudro Vilson, zagovarali su: načelo javne diplomatije, ravnopravnost naroda, samoopredjeljenja, načelo strategijskih granica, vitalnog ekonomskog interesa, istorijskog prava. Proklamovana načela Konferencije nijesu se poštovala, jer su najmoćnije države uglavnom vodile računa o sopstvenim interesima, zbog čega će odluke Konferencije u narednom periodu biti izvor mnogih problema. Na Pariskoj mirovnoj konferenciji postignut je niz međunarodnih dogovora i mirovnih sporazuma, od kojih su najznačajniji: Versajski sporazum sa Njemačkom, potpisan 28. juna 1919; sporazum u Sen Žermenu sa Austrijom, potpisan 10. septembra 1919; sporazum sa Bugarskom u Nejiu, potpisan 27. novembra 1919; Trijanonski sporazum sa Mađarskom, potpisan 4. juna 1920; sporazum u Sevru sa Osmanskim carstvom, potpisan 10. avgusta 1920, koji je naknadno promijenjen u Lozani 24. jula 1923; Rapalski sporazum između Italije i Kraljevine SHS, potpisan 12. novembra 1920, koji je takođe izmijenjen novim sporazumom u Rimu od 27. januara 1924. godine. U okviru Pariske mirovne konferencije, kao dio sporazuma, dogovoreno je i formiranje Društva naroda. Ova organizacija formirana je na inicijativu američkog predsjednika Vudroa Vilsona, koji se zalagao za formiranje organizacije koja će, bez obzira na veličinu države, svakoj članici garantovati političku nezavisnost i teritorijalni integritet. Odluka o formiranju Društva naroda donijeta je na prvoj sjednici Mirovne konferencije, 25. januara 1919. godine. Iako je bila jedna od zemalja pobjedničke koalicije u Prvom svjetskom ratu, zvanična Crna Gora nije učestvovala u radu Konferencije. Zemlje učesnice, prevashodno Francuska, formalno su održavale diplomatske veze sa zvaničnom Crnom Gorom, ali su istovremeno podržavale i odluke Podgoričke skupštine, predstavljajući pitanje Crne Gore kao unutrašnje pitanje Kraljevine SHS. Neposredno pred početak Konferencije, 12. januara, održan je sastanak četiri najveće države saveznice (Francuska, Britanija, Italija i SAD), na kojem je otvoreno pitanje učešća Crne Gore. Francuska se zalagala da Crna Gora nema predstavnika na Konferenciji, dok je Italija, uz podršku SAD i Britanije, afirmisala pravo da Crna Gora dobije svoje mjesto za pregovaračkim stolom. Ovaj sastanak održan je neposredno nakon podizanja → Božićnog ustanka 1919. u Crnoj Gori, što je omogućilo Francuskoj da problematizuje pitanje legitimiteta crnogorskog predstavnika na Konferenciji. Napravljen je kompromis – odlučeno je da Crna Gora dobije predstavnika na Konferenciji, ali da će se naknadno, nakon okončanja političke krize u Crnoj Gori, odlučiti ko će biti taj predstavnik. Ovim rješenjem Francuska je elegantno dobila ono za šta se zalagala. Uvažavajući stav Saveznika, pristala je da Crna Gora ima delegata na Konferenciji, ali je, problematizovanjem izbora predstavnika, formalno isključila Crnu Goru sa Mirovne konferencije. Tako je Crna Gora za konferencijskim stolom imala svoje mjesto, ali u stolicu crnogorskog delegata nikada niko nije sjeo. Crna Gora je tako postala jedina saveznička država koja na Mirovnoj konferenciji nije imala svog predstavnika. Odnos Saveznika prema Crnoj Gori najslikovitije je približio uvodni govor francuskog predsjednika → Remona Poenkarea, koji je, navodeći sve zemlje učesnice, izostavio da spomene i Crnu Goru. Događaji koji su prethodili početku Konferencije već su bili dovoljni za zabrinutost crnogorske emigrantske vlade (→ Crnogorske vlade u egzilu (1916–1922)). Vlada i kralj → Nikola I Petrović Njegoš pokušavali su diplomatskim putem da skrenu pažnju na položaj i ulogu crnogorske države. Kralj Nikola je od država saveznica tražio garancije da će pitanje obnove državnosti Crne Gore biti riješeno na Mirovnoj konferenciji. Sa druge strane, Francuska je na sve načine pokušavala da legitimiše princip svršenog čina, predstavljajući pitanje Crne Gore već riješenim odlukama Podgoričke skupštine. Jedinu diplomatsku podršku na Konferenciji Crna Gora je imala od Italije, koja je pokušavala da preko Crne Gore trguje sa drugim velikim silama oko sopstvenih interesa na jadranskoj obali i u Albaniji. Diplomatska izolacija, sa kojom se suočila Crna Gora na početku Mirovne konferencije u Parizu, pokušala se prevazići promjenama na čelu emigrantske vlade. Na mjesto predsjednika Vlade, 17. februara 1919, dolazi → Jovan S. Plamenac, koji pokreće diplomatsku akciju kojom bi ublažio negativnu kampanju prema Crnoj Gori. Imenovanjem Jovana Plamenca, zvanična Crna Gora je svoju diplomatsku sudbinu vezala za Italiju jer je novi predsjednik Vlade bio pod snažnim uticajem italijanske diplomatije. Diplomatskom notom od 24. februara Plamenac se obratio učesnicima Konferencije, insistirajući na uvažavanju uloge Crne Gore u Prvom svjetskom ratu i njenom pravu da bude ravnopravna učesnica Mirovne konferencije. Srpsku državu i njene predstavnike optužio je za organizovanje ilegalne skupštine, kojom je ukinuta državnost Crne Gore, ukazujući na zločine i intrige srpskih vlasti prema zvaničnoj Crnoj Gori. Poziciju Crne Gore na Mirovnoj konferenciji dodatno su komplikovale konstantne opstrukcije Jugoslovenskog odbora i delegacije Srbije, koji su na svakom mjestu pokušavali da diskredituju crnogorsku izbjegličku vladu. U tom pravcu organizovano je nekoliko diplomatskih akcija, među kojima se izdvaja formiranje međusavezničke komisije koja je trebalo da ispita stanje u Crnoj Gori. Na čelu komisije bio je Francuz D'Epere, koji je neposredno pred dolazak u Crnu Goru, u januaru 1919, izjavio da Srbija treba da vjeruje Francuskoj „koja iskreno pomaže srpsku stvar u Crnoj Gori”. Nalazi komisije bili su na tragu D'Epereovih obećanja. Komisija je utvrdila da su izbori za Podgoričku skupštinu bili slobodni, da srpska vojska nije okupirala Crnu Goru, da su Crnogorci za ujedinjenje i da je Božićni ustanak organizovan od nekoliko agenata bivših vlasti i italijanske obavještajne službe. Zaključci ove komisije bili su dodatni argument za legitimisanje politike svršenog čina prema Crnoj Gori. Uz diplomatsku podršku Italije, predstavnici crnogorske vlade dobili su priliku da 5. marta iznesu stavove učesnicima Mirovne konferencije. Ti stavovi pretočeni su u Memorandum, koji je podijeljen učesnicima Konferencije. Vijeću Konferencije u Parizu obratio se general → Anto Gvozdenović, dok su u delegaciji, pored njega, bili: Jovan Plamenac i → Pero Šoć. Centralni zahtjev crnogorske delegacije bio je restauracija Crne Gore i njeno teritorijalno proširenje. Gvozdenović je insistirao na tezi da je crnogorska izbjeglička vlada jedini legitimni predstavnik Crne Gore i da je ona tokom rata ispunila svako očekivanje savezničkih država. Gvozdenović je učesnicima prezentovao niz dokumenata kojima je pokušavao objasniti uzroke vojnog sloma Crne Gore 1916. godine. Delegacija je oštro osudila ulogu Srbije, optužujući Beograd za okupaciju i organizovanje prevrata koji je izveden na Podgoričkoj skupštini. Osim optužbi prema Srbiji, crnogorska delegacija oštro je kritikovala i ulogu nekih savezničkih država. Članovi delegacije poručili su članovima Mirovne konferencije da se zvanična Crna Gora ne protivi formiranju jugoslovenske zajednice, ali na principima konfederalizma, u čemu bi Crnoj Gori, kao i svim drugim narodima, bilo priznato pravo da sama odlučuje o svojoj sudbini. U drugom dijelu izlaganja, koji će kasnije u Memorandumu biti definisan kao „Zahtjevi Crne Gore”, Gvozdenović je, na osnovu „istorijskog prava i ekonomske potrebe”, od država učesnica tražio teritorijalno proširenje Crne Gore, koje bi predviđalo priključenje Skadra i dijela obale Skadarskog jezera, Boku i djelove Hercegovine. Članovi Vrhovnog vijeća Mirovne konferencije u Parizu ocijenili su da su zahtjevi Crne Gore nerealni. Optužbe crnogorske delegacije da su neke savezničke zemlje pomagale Srbiji da ukine državnost Crne Gore dodatno su komplikovale poziciju crnogorske delegacije. O Memorandumu crnogorske delegacije i zahtjevima izbjegličke vlade Mirovna konferencija nije ni diskutovala, a obraćanje crnogorske delegacije nije ni registrovano u zapisniku sa Mirovne konferencije u Parizu. Početkom maja 1919. položaj Crne Gore dodatno je iskomplikovan zbog diplomatskog sukoba SAD i Italije. Italija je u prethodnom periodu problematizovala pitanje Crne Gore kao jedan od načina da dobije zadovoljenje svojih interesa na Jadranu. Amerika je pokušavala da ograniči italijanske interese na Jadranu, što je pitanje Crne Gore potpuno stavilo u drugi plan. Zbog ovog sukoba, italijanska vlada je podnijela ostavku, čime je crnogorska izbjeglička vlada izgubila glavni oslonac na Mirovnoj konferenciji. Nova italijanska vlada, svjesna da neće moći dobiti teritorije koje su joj obećane Londonskim ugovorom, bila je spremna na kompromis. Prvi prijedlog italijanske vlade da se za teritorije u sjevernoj Dalmaciji dobije Boka i Lovćen je odbijen. Suočena sa neuspjehom, italijanska diplomatija okrenula se pitanju albanskih granica, a mjera kompromisa bilo je italijansko odustajanje od problematizovanja pitanja Crne Gore u zamjenu za formiranje nezavisne Albanije pod italijanskom kontrolom. Nakon ovih odluka, među članovima međunarodnih delegacija na Mirovnoj konferenciji počeli su da kruže memorandumi u kojima se govorilo o „bivšoj Kraljevini Crnoj Gori”, čime je nagoviješteno kako će biti riješeno pitanje Crne Gore. Formalna odluka o priznanju Kraljevine SHS, koja je značila i prihvatanje ukidanja državnosti Crne Gore, donesena je u junu 1919. prilikom potpisivanja mirovnog sporazuma sa Njemačkom. Učesnici Konferencije odlučili su da sporazum potpiše delegacija Kraljevine SHS, a ne delegacija Srbije, koja je učestvovala u radu Konferencije. Na taj način formalno je priznato postojanje nove države, a u narednom periodu razgovaralo se uglavnom o statusu Crne Gore u novoj zajednici. I pored toga, kralj Nikola je diplomatskim putem pokušavao da aktuelizuje pitanje Crne Gore. Francuskom predsjedniku vlade → Žoržu Klemansou uputio je 26. avgusta 1919. diplomatsku notu, u kojoj je od francuskog premijera tražio da „okonča nepravdu i nasilje prema crnogorskom narodu”. Kralj Nikola se u pismu osvrnuo na sve događaje od ulaska u rat do njegovog odlaska u Francusku. Nikola je optužio Srbiju za gaženje suvereniteta, naglašavajući da pitanje Crne Gore nije pitanje sukoba dviju dinastija, kako se to pokušava predstaviti. Crnogorski suveren tražio je od Klemansoa da još jednom razmotri detalje iz Memoranduma koji je izbjeglička vlada podnijela u martu 1919, tvrdeći da je to jedini način za uspostavljanje reda i mira u Crnoj Gori. Iako je još sredinom 1918. bilo jasno kako će biti riješeno pitanje Crne Gore na Mirovnoj konferenciji, konačni dogovor Saveznika i Italije, postignut početkom 1920, samo je to potvrdio. Odustajanje Italije od daljeg problematizovanja položaja Crne Gore stavilo je tačku na pitanje obnavljanja crnogorske državnosti nakon Prvog svjetskog rata.