Danilo I Petrović Njegoš (Njeguši, 1826 – Kotor, 1860), crnogorski vladar, knjaz Crne Gore. Vladao je od 1851. do 1860. godine. Osnovnu školu završio je na → Cetinju. Školovanje je nastavio kod privatnih učitelja. Od 1849. do 1855. u potpunosti je savladao italijanski, francuski i ruski jezik. Na vlast je došao oktobra 1851, kao nasljednik mitropolita → Petra II Petrovića Njegoša. Tokom devetogodišnje vladavine uspio je da unaprijedi i učvrsti državnu vlast, suzbije djelovanje proturske opozicije, donese Zakonik (1855) i teritorijalno uveća crnogorsku državu. Marta 1852. proglašen je za knjaza, a Crna Gora za knjaževinu. Ovu odluku potvrdio je ruski car → Nikolaj I Romanov, kada ga je crnogorski vladar posjetio u Sankt Peterburgu. Na Danilovom prijemu na dvoru, 15. juna 1852, car je rekao da poštuje pravo crnogorskog naroda da samostalno bira oblik vladavine, zbog čega priznaje proglašenje Crne Gore za knjaževinu, a Danila za knjaza. Crnogorski vladar dobio je i zvanični akt kojim se potvrđuje odluka ruskog cara. Poslije povratka iz Rusije, jula 1852, knjaz će se posvetiti organizovanju ustanka u Hercegovini, zbog čega će početkom 1853. doći do rata između Crne Gore i Osmanskog carstva. U ratu je osmanska vojska uspjela da probije crnogorske odbrambene linije, ali je intervencija ruske i austrijske vlade spriječila potpuni poraz. Zato je knjaz Danilo posebno uvažavao zasluge Rusije za obustavljanje osmanskog napada, pa se 20. marta 1853. zahvalio ruskom caru za pomoć i zaštitu koju je dobio iz Sankt Peterburga. On priznaje da je, pritiskom na osmansku vladu da prekine ratovanje, Rusija spasila Crnu Goru. Ona se, kako navodi knjaz, nije mogla oduprijeti višestruko brojnijoj osmanskoj vojsci. Knjaz je zahvalio i austrijskom caru na pomoći koju je Monarhija pružila Crnoj Gori u toku rata. Maja 1853. on je, na carev poziv, bio i u zvaničnoj posjeti Beču. Prilikom audijencije, knjaz je zahvalio caru → Franju Josifu I Habzburg-Lorenu za angažovanje njegove vlade na obustavljanju osmanskog napada, kao i za materijalnu pomoć koju je Crna Gora dobila tokom rata. Nedugo poslije završetka crnogorsko-osmanskog rata, došlo je do krize u odnosima između Rusije i Osmanskog carstva, a zatim i do rata između njih (Krimski rat). Početkom novembra 1853, nakon što je doznao da je došlo do sukoba, knjaz je obavijestio ruskog ambasadora u Beču o spremnosti da u ovoj situaciji zauzme držanje koje od njega bude tražila ruska vlada. Knjaz Danilo je već prvih godina vladavine koncipirao glavne ciljeve državne politike Crne Gore. Njegove političke težnje bile su: dobijanje zvaničnog međunarodnog priznanja Crne Gore i proširenje državne teritorije pripajanjem oblasti koje su joj ranije pripadale. Oba politička cilja knjaz Danilo je utemeljio na istorijskom pravu Crne Gore. Knjaževi savremenici će njegovu težnju za sticanjem zvaničnog međunarodnog priznanja i vraćanjem okolnih oblasti, koje su prije osmanskog osvajanja pripadale Crnoj Gori, nazvati „obnavljanjem Ivanbegovine”. To je bila težnja da se Crnoj Gori vrate međunarodni položaj i teritorije koje je imala u vrijeme → Ivana Crnojevića. Sve do 1856. na Cetinju se smatralo da se ciljevi državne politike Crne Gore jedino mogu ostvariti uz pomoć Rusije. Ali, poraz Rusije u Krimskom ratu, krajem 1855, i njena nezainteresovanost prema „crnogorskom pitanju” na Pariskom mirovnom kongresu (→ Pariski kongres 1856. i Crna Gora), marta 1856, uticali su na knjaza da promijeni ovakvo uvjerenje. Zbog toga knjaz Danilo pravi spoljnopolitički zaokret u odnosu na nju, i od početka 1856. svog najvažnijeg spoljnopolitičkog saveznika nalazi u Francuskoj. U njegovoj spoljnopolitičkoj preorijentaciji Crne Gore nije bilo drugih razloga osim želje da se za ciljeve državne politike izabere što bolji oslonac. Neposredno prije mirovnog kongresa u Parizu, knjaz Danilo se obratio pismom ruskom caru, tražeći da na konferenciji u Parizu podrži crnogorske zahtjeve, a to znači da podrži zahtjev da Crna Gora dobije izlaz na more (oko Bara ili Spiča), proširenje teritorije prema Albaniji i Hercegovini (Nikšić, Piva, Drobnjaci) i zvanično utvrđivanje granice sa Osmanskim carstvom. Knjaz je zamolio ruskog cara i da izdejstvuje da on (knjaz) ili njegov izaslanik prisustvuju konferenciji u ime Crne Gore. Ruski poslanik u Beču, koga je knjaz Danilo obavijestio o sadržaju svog pisma caru, iskazao je uvjerenje da će Rusija dobiti mirnim putem ono što nije uspjela da dobije ratom. On je uvjeravao knjaza da se može osloniti na podršku cara i Rusije. Uprkos obećanjima, ruski delegat ne samo da nije podržao crnogorske zahtjeve na Kongresu, nego se čak nije ni usprotivio tretmanu Crne Gore kao dijela Osmanskog carstva. Razočaran takvih odnosom, knjaz je maja 1856. uputio protestno pismo i memorandum ministrima velikih sila, potpisnicama Pariskog ugovora. Pismo je poslao i francuskom caru → Napoleonu III Bonaparti. U pismu francuskom caru knjaz navodi da je Crna Gora sa svih strana opkoljena neprijateljima i da joj je Osmansko carstvo oduzelo njene najplodnije teritorije, bez kojih uz najveće muke preživljava. Da bi se takvo propadanje zaustavilo, kao i da bi se prekinulo stalno ratno stanje na crnogorskim granicama, knjaz Danilo traži od cara Napoleona III da pomogne da se Crnoj Gori vrate okolne plodne zemlje i dodijeli izlaz na more. Memorandum koji je knjaz Danilo uputio zemljama potpisnicama Pariskog kongresa bio je povod za prijedlog francuske vlade o rješavanju „crnogorskog pitanja”. Taj francuski prijedlog podnesen je u vrijeme trajanja procesa komisionog razgraničavanja između zemalja učesnica Krimskog rata. Kada je juna 1856. knjažev izaslanik predao memorandum grofu → Aleksandru Valevskom, francuskom ministru spoljnih poslova, on mu je rekao da će francuska vlada podržati akciju Crne Gore da riješi svoj politički i životni problem, ali da nije moguće priznati njenu nezavisnost bez saglasnosti Osmanskog carstva, čijim je formalnim dijelom velike sile smatraju. Zbog toga je grof Valevski savjetovao knjaževom izaslaniku da se crnogorski vladar direktno obrati osmanskoj vladi i da se s njom sporazumije, a Francuska će mu u tom poduhvatu pomoći. Saznavši stavove francuskog ministra spoljnih poslova, knjaz Danilo je pristao da se direktno obrati Porti u vezi sa rješavanjem „crnogorskog pitanja”. Na Cetinju je avgusta 1856. napisan i prijedlog ugovora, koji sadrži spisak uslova koje Osmansko carstvo treba da ispuni da bi Crna Gora formalno priznala sultanovo sizerenstvo. Ovaj prijedlog ugovora, odnosno crnogorskih uslova, knjaz je namjeravao da pošalje Porti. Ugovor sadrži megalomanske i nerealne zahtjeve, tako da je jasno da knjaz traži razlog koji bi primorao Portu da prekine pregovore. Knjaz je predlagao da se Crnoj Gori pripoji čitava Hercegovina, dio Albanije i Bar sa okolinom, te da nakon takvog teritorijalnog proširenja ona bude uzdignuta u rang kraljevine. Ugovorom je trebalo da bude zagarantovana potpuna unutrašnja vlast crnogorskog knjaza nad čitavom kraljevinom, kao i očuvanje svih dosadašnjih državnih obilježja Crne Gore. U međunarodnim odnosima, Crna Gora je trebalo da ima status koji imaju sve druge nezavisne države, bez ikakvih obaveza prema sultanu. Sve ove povlastice trebalo je da dobije za samo jednu zvaničnu izjavu: da priznaje sultanovu vrhovnu vlast. Osmanska vlada je krajem 1856. odbila ponuđeni prijedlog. Samostalna akcija knjaza Danila poslije završetka Pariskog kongresa, kao i njegovi pokušaji da uz pomoć francuske vlade započne proces rješavanja „crnogorskog pitanja”, bili su uzrok promjene ruske politike prema Crnoj Gori. Smatrajući da knjaz ovakvim potezima nanosi štetu ruskoj politici na Balkanu (→ Balkan – političke granice), kao i da iznevjerava savezničke dužnosti, ruska vlada zauzela je prema njemu neprijateljski stav. Najveći ruski animozitet izazvala je knjaževa odluka da stupi u pregovore s osmanskom vladom oko priznavanja sultanovog sizerenstva. To je ocijenjeno ne samo kao katastrofalan politički potez, već i kao udarac u temelje na kojima počivaju principi ruske politike na Balkanu. Zato je ruski konzul u Dubrovniku dobio iz Sankt Peterburga tajnu instrukciju da, kada to ocijeni potrebnim, organizuje nasilno svrgavanje knjaza Danila. U Sankt Peterburgu je donesena i odluka da se ukine godišnja pomoć Crnoj Gori. Uprkos kaznenim mjerama ruske vlade, knjaz se uspio održati na vlasti. U vrijeme kada je ruska vlada pripremala zavjeru protiv knjaza Danila, on upućuje pismo francuskoj vladi, u kome iskazuje želju da dođe u Pariz i lično podnese prijedlog konferenciji velikih sila o rješavanju statusa Crne Gore. U odgovoru na knjaževo pismo, car Napoleon III navodi da nije pravo vrijeme za njegovu posjetu. Ovo odvraćanje nije uticalo na knjaza da odustane od svoje namjere i on početkom februara 1857. kreće u Pariz. U francusku prijestonicu stigao je 7. marta 1857. godine. Njegov dolazak izazvao je negodovanje osmanskog ambasadora, koji je smatrao za neophodno da francuskog ministra inostranih djela opomene da knjaz Danilo ne može uživati status vladara nezavisne države i da u zvaničnu audijenciju kod cara ne može biti primljen bez učešća osmanskog poslanstva. Ne želeći da Osmanskom carstvu daje povoda za optužbu da krši međunarodno pravo, a znajući da knjaz Danilo neće pristati da bude primljen u audijenciju uz prisustvo osmanskog poslanika, car Napoleon III odlučuje da crnogorskog vladara primi u neslužbenu posjetu. Iako je primljen kao privatno lice, za knjaza Danila je prijem, čak i pod takvim okolnostima, značio mnogo. Knjaz je primljen i kod grofa Valevskog, ministra spoljnih poslova. U tim razgovorima on je ponovio zahtjev za priznanje državne nezavisnosti i teritorijalno proširenje, ali sada s mnogo manje riješenosti da zauzvrat prizna i sultanovo sizerenstvo. Knjaz je kao kompromisno rješenje predlagao utvrđivanje međunarodno priznate granice između Crne Gore i Osmanskog carstva, ali da razgraničenje ne podrazumijeva zvanično međunarodno priznanje Crne Gore, niti priznavanje sultanovog sizerenstva. Za spoljnopolitičku poziciju Crne Gore, kao i za njene državne ciljeve, veliki je značaj imalo uspostavljanje savezništva između Francuske i Rusije, septembra 1857. godine. Na sastanku ruskog i francuskog cara u Štutgartu, postignut je sporazum da se dvije velike sile međusobno pomažu, i to tako da Rusija pokaže naklonost prema Francuskoj u njenom sučeljavanju s Austrijom, a da Francuska pruži podršku Rusiji u njenoj politici prema Osmanskom carstvu. Krajem 1857. došlo je do pogoršanja crnogorsko-osmanskih odnosa, i to zbog crnogorskog angažovanja u Hercegovačkom ustanku. Ustanički pokret knjaz je ponovo želio iskoristiti kao sredstvo za primoravanje Osmanskog carstva na pregovore o razgraničenju. On se obratio austrijskoj vladi, tražeći od nje da posreduje u pregovorima između Crne Gore i Porte oko razgraničenja. Austrija takvu ulogu nije htjela prihvatiti. Naklonost prema akciji knjaza Danila u Hercegovini nije pokazivala ni Rusija, smatrajući da knjaz uvlači zemlju u opasnu avanturu. Prvih mjeseci 1858. Hercegovački ustanak dobio je velike razmjere, tako da ga prema procjeni Porte više nije bilo moguće ugušiti bez intervencije centralne vlasti. Zato je početkom 1858. iz Carigrada u Hercegovinu upućeno 3.500 vojnika pod komandom Kadri-paše. Ovaj odred trebalo je iskoristiti ne samo za umirivanje ustanka, već i za demonstraciju sile prema Crnoj Gori. Uporedo s vojnim snagama, u Hercegovinu je upućen i specijalni emisar osmanske vlade Kemal-efendija, koji je trebalo da radi na političkom rješenju hercegovačke krize. Pregovori su završeni bez uspjeha, pa sredinom aprila 1858. Porta odlučuje da probleme u Hercegovini riješi vojnim sredstvima. Ubrzo dolazi do Bitke na Grahovcu i velike crnogorske pobjede nad osmanskom vojskom. Osmanska vlada je uzvratila pripremama za novi pohod na Crnu Goru, ali je rusko-francuska intervencija spriječila rat. Uslijedila je Carigradska konferencija (→ Carigradska konferencija 1858), na kojoj je izvršeno razgraničenje između Crne Gore i Osmanskog carstva. Crna Gora je tada dobila nove oblasti i međunarodno verifikovanu državnu granicu. Iako su odlukama Carigradske konferencije bili uklonjeni najvažniji uzroci crnogorsko-osmanskih pograničnih sukoba, ni tokom 1859. i 1860. nije bilo mira na granicama Crne Gore. U Hercegovini, početkom 1859, ponovo dolazi do ustaničkih nemira, koji će s manjim prekidima trajati tokom čitave 1860. godine. Tokom 1859. i 1860. bilo je pograničnih sukoba i sporova oko Podgorice i Spuža, upravo na prostoru gdje su crnogorski teritorijalni zahtjevi samo djelimično uvaženi. Knjaz je tvrdio da Osmanlije namjerno izazivaju sukobe na granici kako bi te nemire iskoristile da Crnogorce predstave kao njihove uzročnike. Predstavnike velikih sila je uvjeravao da je njegov cilj da u pograničnim oblastima prema Osmanskom carstvu vladaju mir i bezbjednost, baš kao što je to slučaj na crnogorsko-austrijskoj granici. Već tokom februara 1860. osmanske vlasti su iznijele prijedlog da se pristupi rješavanju svih spornih (imovinskih) pitanja u pograničnim oblastima oko Spuža i Podgorice. Na ovaj prijedlog knjaz je pozitivno odgovorio, ali je predložio da se, kao do sada, pregovori o tome ne vode posredstvom stranih konzula, već u direktnim kontaktima između osmanskih i crnogorskih vlasti. Prema njegovom mišljenju, trebalo je formirati crnogorsko-osmansku komisiju. Ona bi najprije rješavala problem oko piperskih pašnjaka na Malom i Veljem Brdu, a zatim pitanje svojine nad zemljištem u okolini Spuža. To je trebalo da bude dokaz da je Crna Gora najozbiljnije zainteresovana za prekid konflikata na granici i za postizanje trajnog mira. O problemima na granici knjaz je izvještavao diplomatske predstavnike velikih sila u Skadru, tvrdeći da je uzrok sporova u tome što Osmansko carstvo nije htjelo pristati na uspostavljanje prirodnih granica Crne Gore. Početkom jula 1860. stanje na crnogorsko-osmanskoj granici prema Podgorici dodatno se zakomplikovalo. Uzrok pogoršavanja situacije bila je namjera osmanskih vlasti da na Medunu podignu utvrđenje, čemu se knjaz Danilo protivio. Kada nije uspio ubijediti konzule u Skadru da intervenišu kod osmanskih vlasti u njegovu korist, zaprijetio je da će i on podići utvrđenje blizu crnogorsko-osmanske granice. Knjaz je planirao da podigne utvrđenje na brdu Praskvici, nedaleko od Spuža, kako bi time ojačao odbrambenu sposobnost Crne Gore. Jula 1860. knjaz poručuje evropskim konzulima da skida sa sebe odgovornost ukoliko bi došlo do sukoba zbog podizanja osmanskih utvrđenja oko Crne Gore. Desetak dana nakon ovog protestnog pisma konzulima velikih sila u Skadru, knjaz Danilo je ubijen u atentatu. Knjaz Danilo nije imao muških potomaka. Iz braka sa Darinkom Kvekić (→ Petrović Njegoš, Darinka), koji je sklopljen 1855, imao je kćer Olgu (1859–1896). Za nasljednika prijestola odredio je 1857. sinovca Nikolu Mirkova (→ Nikola I Petrović Njegoš).