Carigradska konferencija 1858. Nakon crnogorsko-osmanskog sukoba na Grahovcu, maja 1858, i pobjede crnogorske vojske, uslijedile su pripreme Osmanskog carstva za napad na Crnu Goru. Smatrajući da bi osmanski pohod mogao prerasti u sukob širih razmjera, Rusija i Francuska preduzimaju najenergičnije mjere na Porti da se od ove namjere odustane. Njihovi ambasadori u Carigradu zaprijetili su da će njihove zemlje zvanično priznati nezavisnost Crne Gore ukoliko osmanska vlada ne obustavi ratne pripreme i ukoliko ne pristane na razgraničenje sa Crnom Gorom. Pritisak na Portu izvršila je i britanska vlada. Uslijedila je i demonstracija francuske, ruske i britanske ratne mornarice u Jadranu, kao znak pritiska na Portu da pristane na sklapanje mira sa Crnom Gorom. Nakon ove pomorske demonstracije, osmanska vlada je odustala od pohoda na Crnu Goru i pristala da se formira međunarodna komisija za razgraničenje. Komisija za razgraničenje, koju su činili predstavnici evropskih sila, otpočela je s radom pretposljednjeg dana jula 1858, a rad je okončala krajem avgusta iste godine. Komisija je uspjela da utvrdi novu crnogorsko-osmansku granicu, i to uglavnom na osnovu argumentacije koju joj je dostavljala crnogorska strana. Dokumentaciju o izvršenom razgraničenju komisija je odnijela u Carigrad, gdje je trebalo da dođe do sastanka predstavnika velikih sila i Porte. Konferencija na kojoj je trebalo verifikovati granicu između Crne Gore i Osmanskog carstva počela je krajem oktobra 1858. i trajala je do kraja novembra iste godine. Na Konferenciji su učestvovali veliki vezir i ministar spoljnih poslova Osmanskog carstva, te austrijski, ruski, britanski, francuski i pruski diplomatski predstavnici u Carigradu. Predstavnici velikih sila su na početku Konferencije, većinom glasova, odbili kao neumjesan prijedlog predsjednika osmanske vlade da učesnici skupa konstatuju nespornost sultanovog sizerenstva nad Crnom Gorom. Tokom trajanja Konferencije osmanski i austrijski predstavnici su nekoliko puta bezuspješno pokušavali da ovo pitanje stave na dnevni red. Ruski i francuski predstavnici najenergičnije su se zalagali da se međunarodni subjektivitet Crne Gore smatra nespornim, dok su ostali učesnici Konferencije zagovarali stanovište da se to osjetljivo pitanje ne pokreće, već da se prvenstveno raspravlja o crnogorsko-osmanskom razgraničenju. Na kraju su se s ovim stavom saglasili i predstavnici Rusije i Francuske, pa se na svih pet sjednica Konferencije uglavnom raspravljalo o novoj graničnoj liniji. Nakon rasprave, utvrđena je nova, međunarodno priznata granična linija između Crne Gore i Osmanskog carstva, s tim što su učesnici Carigradske konferencije posebno vodili računa o tome da utvrđivanje međunarodno priznate granice Crne Gore ni na koji način ne asocira na zvanično međunarodno priznanje njene državne nezavisnosti. Za Crnu Goru, Carigradska konferencija bila je značajna i zbog toga što je po prvi put priznato njeno državno pravo na okolne oblasti. Time su proglašene legitimnim ne samo njene pređašnje, već i sve buduće teritorijalne aspiracije. Nakon ove odluke, nijedna velika sila nije mogla osporavati teritorijalne zahtjeve Crne Gore principom nepovredivosti državne teritorije Osmanskog carstva. Odlukom predstavnika velikih sila na Carigradskoj konferenciji, Crna Gora je dobila Grahovski kraj, Rudine, Uskoke, Župu nikšićku, Lukovo, Gornje Lipovo, Gornje Vasojeviće, te dio Drobnjaka i Kuča. Nova granica počinjala je od vrha planine Stijena, koja se nalazi iznad ostrva Grmožur na Skadarskom jezeru, zatim je išla ka Sutormanu, a od Sutormana prema Vrsuti, pa iznad Spiča sve do Presjeke, gdje je bila tromeđa Crne Gore, Osmanskog carstva i Austrije. Od Presjeke granica je išla pored sela Stanjevići, pa visovima iznad Kotora, zatim prema Dragalju, sve do brda Vučji zub, odakle je počinjala granica između Crne Gore i Hercegovine. Od Vučjeg zuba granica je išla linijom: Jastrebica – Mičimotika – Zaslap – Ilijino brdo – Skorča gora – Veliki Bovan – Bukovska gradina – Ćurevac. Zatim je granica obuhvatala Grahovo i Rudine, ostavljajući Zupce i Banjane Osmanskom carstvu. Sa vrha Kita granica se protezala prema izvorištu Velje rijeke, u blizini Nikšića, i vrhovima Pištetove glavice, Tovića i Vojnika. S vrha Vojnika granica je išla prema rijeci Tušini i vrhovima Oravice, Starca, Jabučkog vrha, Rujavog krša, do ušća rijeke Plješanice u Taru. Zatim je, u pravcu sjevera, išla do Šiškog jezera, a od Šiškog jezera ka vrhovima Bjelasice i Koma. Sa vrha Koma granica ide prema vrhu Crne planine i Maloj rijeci, sve do ušća Zete u Moraču. Zatim ide polukružno, ostavljajući Spuž Osmanskom carstvu, pa rijekom Sitnicom i Moračom do Skadarskog jezera. Na Skadarskom jezeru granica se pružala pored ostrvâ Vranjine, Lesendra i Grmožura, koja su ostala u sastavu Osmanskog carstva. Državna teritorija Knjaževine Crne Gore, nakon ovih teritorijalnih dobitaka, iznosila je 4.404 km², što je u odnosu na njenu pređašnju površinu uvećanje za oko 1.500 km².