Londonska konferencija 1912–1913. i Crna Gora. Poslije porazâ koje su članice Balkanskog saveza (→ Balkanski savezi 1866–1912) (Srbija, Crna Gora, Bugarska, Grčka) nanijele Osmanskom carstvu u Prvom balkanskom ratu (→ Crna Gora u balkanskim ratovima 1912/13), Porta je bila prinuđena da se 3. novembra 1912. obrati velikim silama molbom da posreduju u sklapanju mira, a osam dana kasnije veliki vezir je tražio od bugarskog kralja da zaključe primirje. Nakon što su zaraćene strane sklopile primirje 4. decembra, 12 dana kasnije (16. decembra), u palati Sent Džejms u Londonu, otpočela je sa radom Mirovna konferencija. Konferenciju je otvorio engleski ministar spoljnih poslova → Edvard Grej, a Crnu Goru su na njoj predstavljali: → Lazar Mijušković, → Jovo Popović i austrougarski državljanin → Lujo Vojnović. Balkanski saveznici tražili su na prvoj sjednici 16. decembra da im se ustupe sve teritorije zapadno od linije Rodosto – Midija i sva ostrva u Egejskom moru i Krit, što je osmanska delegacija odbila. Paralelno sa pregovorima koje su vodile zaraćene države, u Londonu je zasijedala Mirovna konferencija ambasadora velikih sila. Predstavnici balkanskih država nijesu imali pravo učešća na njoj, već im je dato samo savjetodavno pravo glasa. Konferencija ambasadora velikih sila je na prvoj sjednici 17. decembra donijela odluku da se stvori autonomna Kneževina Albanija. Tom odlukom Srbiji je uskraćeno pravo da preko Albanije dobije izlaz na more, a Crnoj Gori da se domogne Skadra. No, kako sjeverne granice nove države još nijesu bile određene, kralj → Nikola I Petrović Njegoš gajio je nadu da će Skadar ipak pripasti Crnoj Gori. Težnju crnogorskog kralja da osvoji Skadar, prije nego što velike sile odrede granice nove države, onemogućio je prekid pregovora između zaraćenih strana i nastavak ratnih operacija na Balkanu. Nakon završetka ratnih operacija na Balkanu (→ Balkan – političke granice), u Londonu je 30. maja 1913. zaključen mir. Londonski ugovor imao je 7 članova, a Osmansko carstvo bilo je primorano da preda sve teritorije zapadno od linije Enos – Midija, dok je Albanija dobila status nezavisne države. Zadatak da odrede granice Albanije povjeren je velikim silama, koje su pored toga trebalo da riješe i problem spornih ostrva u Egejskom moru. Rješavanje spornih finansijskih pitanja (član 6) bilo je povjereno Međunarodnoj komisiji, čije je sjedište bilo u Parizu, a pitanje ratnih zarobljenika, uz brojna druga pitanja (pravosuđe, trgovina, državljanstvo), trebalo je da u međusobnim pregovorima riješe sukobljene strane. Tako je završen Prvi balkanski rat.