Konkordat Crne Gore i Svete Stolice, NMCG
Konkordat Knjaževine Crne Gore i Svete Stolice. Nakon dobijanja novih teritorija poslije Berlinskog kongresa (→ Berlinski kongres i Crna Gora) (1878), Crna Gora je dobila i nešto više od 5.000 podanika katoličke vjeroispovijesti, koji su uglavnom živjeli na prostoru između Skadarskog jezera i Primorja. Njihova vjerska institucija do 1878. bila je Skadarsko-barska nadbiskupija, koja je formirana 1867, pripajanjem Barske nadbiskupije Skadarskoj. Imajući relativno brojnu populaciju katoličke vjeroispovijesti u državi, knjaz → Nikola I Petrović Njegoš zatražio je od đakovačkog biskupa → Josipa Jurja Štrosmajera da mu kod Svete Stolice pomogne oko obnavljanja Barske nadbiskupije, pod čiju bi jurisdikciju došli svi crnogorski katolici. Knjaz je predložio da barski nadbiskup bude isključivo podložan Rimskoj kuriji, s kojom bi Crna Gora sklopila poseban sporazum o međusobnim odnosima. Smatrao je i da bi se izbor barskog nadbiskupa morao obavljati uz saglasnost crnogorske vlade. Prijedlozi knjaza Nikole bili su prihvatljivi za Svetu Stolicu. Iako je kod obje strane postojala načelna saglasnost da se Konkordat potpiše, usaglašavanje sporazuma teklo je sporo. Najprije se javio spor oko zahtjeva Svete Stolice da barski nadbiskup bude jednak u časti sa cetinjskim mitropolitom. Knjaz je zahtjev smatrao neprimjerenim, tražeći da se od njega odustane. Takođe, i Sveta Stolica je odbila knjažev zahtjev da dobije pravo prihvatanja ili odbijanja papskih bula koje budu upućivane vjernicima i sveštenstvu u Crnoj Gori. Bilo je sporova i oko ličnosti koja bi trebalo da bude postavljena za barskog nadbiskupa. Nakon višegodišnjih pregovora, dvije strane su se saglasile o osnovnim tačkama ugovora. U Rimu, 18. avgusta 1886, crnogorska država je sa Svetom Stolicom potpisala Konkordat, kojim je ustanovila (obnovila) Barsku nadbiskupiju kao vrhovnu vjersku instituciju za svoje državljane katoličke vjeroispovijesti i uredila njen položaj prema crnogorskoj državi. Ovim ugovorom utvrđena su prava i slobode katolika u Crnoj Gori. Konkordat ima 14 članova. U preambuli se navodi da su papa Lav XIII i knjaz Nikola I, u cilju zaštite interesa katolika u Knjaževini Crnoj Gori, odlučili da sastave ovaj ugovor. Prvim članom ugovora garantuje se da će se katolička vjera u Crnoj Gori ispovijedati slobodno i javno. Zatim se kaže da će papa, prije nego imenuje barskog nadbiskupa, o izabranoj ličnosti obavijestiti crnogorsku vladu kako bi se utvrdilo da li ima razlogâ koji bi se takvoj odluci protivili. Članom 3 se konstatuje da će pod vlašću barskog nadbiskupa biti svi katolici u Crnoj Gori, te da će nadbiskup u svim crkvenim poslovima zavisiti isključivo od Svete Stolice. U narednom članu se utvrđuje da će barski nadbiskup, prije nego što započne obavljanje službe, položiti zakletvu vjernosti crnogorskom vladaru. Zatim mu se garantuje da će imati potpunu slobodu u obavljanju crkvene službe i u upravljanju dijecezom. Član 6 utvrđuje da će se o ustanovljenju parohija dogovarati sa crnogorskom vladom, kao i da će za imenovanje parohâ koji nijesu crnogorski državljani tražiti saglasnost Vlade. U dogovoru sa državnim vlastima, on može podizati crkve (čl. 7). Članom 8 utvrđuje se da nadbiskup ima pravo da upravlja vjerskom nastavom u državnim školama i da postavlja vjeroučitelje. Zatim se Konkordatom utvrđuje da crnogorska vlada priznaje pravnu valjanost brakova između katolika, koji se sklope pred katoličkim parohom i prema crkvenim zakonima. Sve bračne sporove između katolika, osim onih koji su u nadležnosti građanskih zakona, presuđivaće nadbiskup (čl. 10). Konkordatom se utvrđuje i da će se u katoličkim crkvama, prilikom službe, pjevati molitva za crnogorskog knjaza. Članom 12 se utvrđuje da će crnogorska vlada i barski nadbiskup izabrati crnogorske državljane koji će se u Rimu školovati za sveštenike, te da će im država davati godišnju stipendiju. Narednim članom se konstatuje da će Sveti otac i crnogorski knjaz sva sporna tumačenja ovog ugovora prijateljski rješavati, a posljednjim članom se utvrđuje da će ugovor stupiti na snagu čim ga potpišu papa i crnogorski knjaz.
Literatura: I. Marković, Dukljansko-barska metropolija, Zagreb, 1902; R. Dragićević, „Ugovor Svete Stolice s Knjaževinom Crnom Gorom 1886. godine”, Zapisi, knj. XXIV, sv. 1, 1940; M. Zoler, „O odnosu J. J. Štrosmajera prema Crnoj Gori”, Istorijski zapisi, 1–2, 1978; I. Jovović, Iz prošlosti Dukljansko-barske nadbiskupije, Bar, 2004; I. Jovović, Prilozi za istoriju Barske nadbiskupije, Bar, 2012; Nikola I Petrović Njegoš, Politički spisi, priredio D. Živković, Cetinje – Titograd, 1989.
Ž. Andrijašević