Aneksiona kriza. Do Aneksione krize došlo je zbog pripajanja okupirane Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske, 7. oktobra 1908, i to protivno odredbama Berlinskog ugovora (→ Berlinski kongres i Crna Gora). Njemačka i Austrougarska vršile su sistematske pripreme da učvrste svoje pozicije na Balkanu (→ Balkan – političke granice) i obezbijede prevlast nad moreuzima i uticaj u Osmanskom carstvu, čime bi im bila otvorena vrata za prodor na Bliski istok. Shvatajući opasnost od ovakve koncepcije Centralnih sila, vladajući krugovi Velike Britanije, Rusije i Francuske stvorili su pojedinačne vojnopolitičke sporazume, koji su imali za cilj, između ostalog, i suprotstavljanje stvaranju austro-njemačkog koridora preko Balkana. Na samom Balkanu narastale su i učvršćivale se političke snage riješene da uzmu u svoje ruke sudbinu balkanskih zemalja. Te su snage težile da konačno razore ostatke osmanske vlasti na Balkanu i da se, s druge strane, oslobode nacionalnog pritiska od strane Austrougarske. Svjesna opasnosti koja joj prijeti od jačanja nacionalnih pokreta na Balkanu, ali i od efekata Mladoturske revolucije, Austrougarska je odlučila da iskoristi povoljnu međunarodnu situaciju i anektira Bosnu i Hercegovinu. Aneksija Bosne i Hercegovine, proglašena 7. oktobra 1908, izazvala je oštre reakcije širom Evrope, a posebno u Srbiji i Crnoj Gori. Uzbuđenje javnog mnjenja je zahvatilo parlamentarnu i političku scenu u obje države, a ratni pokliči sa brojnih demonstracija i u Srbiji i u Crnoj Gori služili su vladama da ih iskoriste kao sredstvo pritiska i na Austrougarsku i na velike sile. Aneksiona kriza je od početka imala međunarodni karakter, jer su u njoj uzele učešće politike svih evropskih sila. Nakon proglasa aneksije, uslijedili su protesti i diplomatska akcija sila Antante, zbog jednostranog kršenja međunarodnog ugovora, dok je Austrougarsku energično podržavala njena saveznica Njemačka. Znajući da će aneksija izazvati otpor većine potpisnica Berlinskog ugovora, austrougarska vlada je pokušala da se sporazumije sa Rusijom. Ministri spoljnih poslova Rusije i Austrougarske sastali su se u zamku Buhlau, u Češkoj, septembra 1908. godine. Ruski ministar spoljnih poslova Izvoljski obaviješten je od austrougarskog ministra → Alojza Erentala o planiranoj aneksiji. Erental je prihvatio razmjenu mišljenja o kompenzacijama Rusiji, misleći pritom na promjenu režima plovidbe kroz moreuze. Izvoljski je ovo shvatio kao blagonaklon stav austrijskog ministra za promjenu odredaba Londonske konvencije iz 1871, gubeći iz vida činjenicu da takva promjena može uslijediti, takođe, samo kao rezultat međunarodnog dogovora. Nakon što je bila izigrana, Rusija se našla u teškoj situaciji, a od njenog stava i držanja zavisila je politika Crne Gore i Srbije. Situacija je bila još složenija jer je Erental koordinirao aneksiju sa proglašenjem nezavisnosti Bugarske. Protestovalo je i Osmansko carstvo, formalni suveren anektiranih pokrajina, ali je austrougarska diplomatija uspjela da se dogovori sa Osmanskim carstvom i da mu isplati novčanu odštetu za izgubljeni formalni suverenitet. Poslije konsultacija, ruski i britanski kabinet su se saglasili da predlože ostalim silama sazivanje međunarodne konferencije povodom aneksije. Predviđeni dnevni red uključivao je raspravu o odredbama člana 29 Berlinskog ugovora, kojim su ograničena suverena prava Crne Gore, i o kompenzacijama Srbiji i Crnoj Gori. Nije bilo planirano da se raspravlja o statusu moreuza. U Rusiji je preovladao stav da je djelotvornije ako se iskoristi aneksija za formiranje čvrste antiaustrijske koalicije balkanskih država, u koju bi bilo uključeno i Osmansko carstvo, pa su podržani pregovori za sklapanje srpsko-osmanske vojne konvencije. Odmah po proglasu aneksije, crnogorska vlada (→ Crnogorska vlada / Ministarski savjet Knjaževine/Kraljevine Crne Gore (1879–1916)) je uputila protestnu notu velikim silama, a sa njenim tekstom istovremeno je upoznata srpska vlada. U Crnoj Gori je preovladavalo mišljenje da su aneksijom nestale nade u proširenje u Hercegovini, kao i da je ugrožen državni položaj Knjaževine. Crnogorska vlada je 9. oktobra uputila drugu notu vladama potpisnicama Berlinskog ugovora, tražeći da joj se „ne uskrati ni jedna naknada koja bi bila pogodna da uspostavi političku i geografsku ravnotežu, a koja je tako silno poremećena na štetu Knjaževine”. U stvari, Crna Gora je od samog početka krize usklađivala svoj stav sa stavovima prijateljskih sila, u prvom redu Rusije. Knjaz i vlada su Rusiju uvjeravali da neće ugroziti mir, a Austrougarskoj su prijetili ratnom retorikom. Dvojna monarhija je od početka pristajala na izvjesne ustupke Crnoj Gori. Tako je već 7. oktobra austrougarski poslanik na → Cetinju, baron Kun, dao izjavu knjazu → Nikoli I Petroviću Njegošu da je Austrougarska spremna da se odrekne svojih prava po članu 29 Berlinskog ugovora i da Crnoj Gori dâ novčanu pomoć za građenje željeznice u Primorju, pod uslovom da ona prizna aneksiju. Baron Kun je 10. oktobra, po nalogu Erentala, ponudio lično knjazu Nikoli 500.000 kruna da bi ga pridobio, ali su sve ove ponude odbijene. Da bi se prepriječio dalji austrougarski prodor, knjaz i Vlada bili su odmah pristalice traženja kompenzacija u Sandžaku, ne toliko radi materijalnih koristi, koliko radi mogućnosti stvaranja barijere daljem austrougarskom prodoru. Uporedo sa tim, Crna Gora je odlučila da za nadoknadu traži i Spič. Kao što se vidi iz teksta njenih nota, crnogorska vlada se odmah proglasila oslobođenom obaveza iz člana 29 Berlinskog ugovora, a koje su ograničavale njen suverenitet i na moru i na obali, i predstavljale težak teret za ekonomski i politički suverenitet Knjaževine. Ostao je izvan toga veliki prostor da se, zajednički sa Srbijom, formulišu odgovarajući kompenzacioni zahtjevi. Odmah po proglasu aneksije, obnovljeni su diplomatski odnosi između Srbije i Crne Gore, za šta je bila vrlo zainteresovana i Rusija. Poslanik Srbije → Jovan M. Jovanović Pižon stigao je 12. oktobra na Cetinje i istog dana razgovarao sa knjazom Nikolom i predsjednikom Vlade → Lazarom Tomanovićem. Srpska vlada je uputila crnogorskoj vladi i bazu sporazuma za zajednički rad u nastaloj krizi, koja je u osnovi prihvaćena. Vrlo brzo, 24. oktobra, potpisan je sporazum dviju vlada, u kome se konstatuje da postoji „najtješnja saglasnost u pogledu bratskog rada za zaštitu zajedničkih narodnih i državnih interesa”, a u smislu već razmijenjenih pisama između dvije vlade. Crna Gora i Srbija su jednodušno odlučile da će svoja prava i interese i oružjem zajednički braniti, ako se za to ukaže potreba. Knjaz Nikola je obaviješten da srpska vlada pokreće diplomatsku akciju i šalje svoje predstavnike u razne evropske centre. Isto je uradila i Crna Gora, pa su u Rim poslati Lazar Tomanović i → Jovo Popović, koji je iz Rima otišao u Pariz, u Sankt Peterburg → Lazar Mijušković i u Carigrad → Janko Vukotić. Mijušković je trebalo da bude određen za crnogorskog posmatrača pri ruskoj delegaciji na međunarodnoj konferenciji, koji bi podnio crnogorske zahtjeve. Međutim, razvoj krize išao je tako da je njemu već krajem novembra Izvoljski izjavio da su šanse za održavanje međunarodne konferencije male, a što je bila posljedica čvrstog Erentalovog stava da ne može biti međunarodne rasprave prije nego što se postigne dogovor između Austrougarske i Osmanskog carstva. Pošto je taj sporazum o novčanoj naknadi Osmanskom carstvu potpisan 26. februara 1909, Erental je pojačao vojni pritisak na Srbiju i Crnu Goru koncentracijom trupa na granicama. Ruska vlada je sebi stavila kao prioritet da otkloni ratnu opasnost, pa je početkom marta Izvoljski obavijestio crnogorsku i srpsku vladu da, zbog nepovoljnih međunarodnih okolnosti, treba da se odreknu zahtjeva o teritorijalnim kompenzacijama. Na Rusiju se, sa austrougarske strane, stalno vršio pritisak da utiče na svoje balkanske štićenike da potpuno i bez uslova priznaju aneksiju Bosne i Hercegovine, a onda je krajem marta na direktan i ultimativan način to od same Rusije tražila Njemačka. Ruski imperator lično je poslao njemačkom caru Vilhelmu izjavu da Rusija priznaje aneksiju, što je 31. marta učinila i Srbija. U završnoj fazi krize, Crna Gora je, uz podršku italijanske i blagonaklon stav britanske diplomatije, uspjela da postigne izmjene člana 29 Berlinskog ugovora. Iako je knjaz Nikola bio razočaran što nije dobio Spič, Crna Gora je tako ipak izvukla određenu korist iz čitave krize.