Skadarska kriza 1913, naziv za diplomatsku i političku krizu nastalu usljed neslaganja velikih sila sa crnogorskom opsadom grada i kasnijim zauzećem grada Skadra, tokom Prvog balkanskog rata (→ Crna Gora u balkanskim ratovima 1912/13). Crna Gora je oktobra 1912, sa Srbijom, Grčkom i Bugarskom, napala Osmansko carstvo i tokom Prvog balkanskog rata, kao primarni vojni i politički cilj, postavila zauzeće Skadra. Crna Gora je naročito bila zainteresovana za „mirditsko pitanje”, još od Veljeg rata 1876, i svojim diplomatskim aktivnostima, neposredno prije balkanskih ratova, radila je na tome da iskoristi albansko nezadovoljstvo i pokrete za autonomiju, koji su se javljali u pojedinim sjevernoalbanskim plemenima katoličke vjeroispovijesti, kako bi dodatno oslabila Osmansko carstvo. Napore crnogorske vojske da zauzme Skadar nijesu podržavale velike sile, koje su na Ambasadorskoj konferenciji u Londonu od 16. decembra 1912. (→ Londonska konferencija 1912–1913. i Crna Gora) odlučile o stvaranju nezavisne albanske države, dok je odluka o ulasku Skadra u novostvorenu državu konačno prihvaćena 22. marta 1913. godine. Crna Gora, nakon ove odluke, nije mogla računati na diplomatsko rješenje Skadarske krize, te se opredijelila za vojnu opciju. U međuvremenu, Skadar je bio pod opsadom crnogorske vojske, kojoj je u toj operaciji pomogla i srpska vojska. Austrougarska je zaprijetila oružanom intervencijom Crnoj Gori 21. marta 1913, ukoliko ne obustavi bombardovanje gradske oblasti i ne dozvoli neboračkom stanovništvu da napusti grad. Pregovori o ovim pitanjima poveli su se između → Petra Plamenca i → Esad-paše Toptanija, ali nijesu dali rezultate, te je odlučeno da se pripreme za konačni napad na grad nastave. Na sjednici Ratnog savjeta od 25. marta, određen je datum napada na Skadar i istovremeno su odluke velikih sila na Konferenciji u Londonu ocijenjene nevažećim. Austrougarska i Italija su se usprotivile ovakvoj politici Crne Gore najviše zbog toga što su područje Albanije vidjele kao svoju interesnu sferu. Austrougarska je krajem marta pokazala želju da sama, oružano, reaguje na napad crnogorske vojske, dok je Rusija pokušavala da predstavi mirnije razrješenje krize i uputila je prijedlog da, uz Austrougarsku, i Francuska i Velika Britanija pošalju brodove u crnogorske vode kako bi se Crna Gora privoljela da obustavi napad. U ovoj demonstraciji sile u crnogorskim vodama, ruska vojska nije učestvovala, ali ju je podržala. Početkom aprila, već pomenutim flotama su se pridružili i njemački i italijanski brodovi. Velike sile, koje su poslale brodove u crnogorske vode, istovremeno su i vršile pritisak na Grčku i Srbiju da obustave svaki vid pomoći Crnoj Gori. Sa ruske strane, početkom aprila je pristigla i inicijativa da se Crnoj Gori daju finansijske kompenzacije ukoliko ona prihvati odredbe Londonske konferencije, što bi značilo i odustajanje od osvajanja Skadra. Crna Gora je to odbila, kao i izlazak civilnog stanovništva iz grada, što je uticalo da velike sile donesu konačnu odluku o blokadi crnogorske obale. Na inicijativu Rusije, Srbija je obustavila pomoć Crnoj Gori, što je ranije učinila i Grčka, te je Crna Gora u svom spoljnopolitičkom angažmanu ostala usamljena i suprotstavljena svim velikim silama. Ranije, 1913. u martu, održavani su pregovori o predaji grada crnogorskoj vojsci, koji su se prekinuli u trenutku većeg angažmana velikih sila. Ipak, usljed odluke mladoturske vlade u Carigradu da otkaže pomoć Skadru, čelnici grada su odlučili da nastave pomenute pregovore i oni su vođeni između Esad-paše i prijestolonasljednika → Danila Petrovića Njegoša. U noći između 22. i 23. aprila zaključen je sporazum o predaji Skadra, a već 24. aprila crnogorska vojska je zaposjela grad. U Beču, koji je bio najviše zainteresovan za „skadarsko pitanje”, zatražena je hitna vojna intervencija protiv Crne Gore, iskrcavanje vojnih snaga na crnogorsku obalu, uz njeno bombardovanje. Sile Antante su, sa druge strane, podržavale ideju o predaji Skadra na miran način, povlačenjem crnogorske vojske. Austrougarska i ostale velike sile, usljed zauzeća Skadra, proširile su pomorsku blokadu obale i formirale međunarodni odred od 1.000 ljudi, koji je stajao kao prijetnja Crnoj Gori. Suočen sa sve jačim i ozbiljnijim međunarodnim pritiskom, kralj → Nikola I Petrović Njegoš, na sjednici Ministarskog savjeta 3. maja, donosi odluku o predaji Skadra, uprkos prijedlozima dijela ministara i samog prijestolonasljednika da se to ne čini, jer su vjerovali da bi, u slučaju napada Austrougarske, Crna Gora mogla dati snažan otpor, i to dovoljno dugo dok se sile Antante ne uključe u sukob. Konvencija o predaji Skadra velikim silama potpisana je 9. maja 1913, a pet dana kasnije u Skadar je ušao odred međunarodnih snaga. Crnogorska vojska je Skadar napustila 14. maja. Time je prekinuta blokada crnogorske obale.