Crna Gora i Rusija. Političke veze Crne Gore i Rusije uspostavljene su 1711, u vrijeme rusko-osmanskog rata. Smatrajući da bi pozicija Rusije bila osnažena ukoliko bi pokrenula na ustanak hrišćane pod osmanskom vlašću, ruski car → Petar I Romanov (Petar Veliki), marta 1711, odlučuje da ih carskom gramatom (poveljom) pozove na ustanak. Carska gramata upućena je svim hrišćanima pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti, odnosno, kako se navodi, sveštenstvu i glavarima „Srbije, Slavonije, Makedonije, Bosne, Hercegovine i neposredno Crnogorcima, Nikšićanima, Banjanima, Pivljanima, Drobnjacima, Gačanima, Trebinjcima, Hrvatima i drugima”. Pored ove zajedničke gramate, ruski car se jedino Crnogorcima obratio posebnim proglasom. Njegov proglas, kojim poziva Crnogorce na ustanak protiv Osmanlija, donijeli su u Crnu Goru, juna 1711, njegovi specijalni izaslanici, oficiri u ruskoj vojsci – pukovnik → Mihailo Miloradović i kapetan Ivan Lukačević. Oni su donijeli i pismo koje je car uputio mitropolitu → Danilu Petroviću Njegošu, u kome se govori o razlozima crnogorsko-ruskog savezništva u borbi protiv osmanske vlasti. Mitropolit Danilo je prihvatio poziv ruskog cara i zajedno sa ruskim oficirima organizovao odred Crnogoraca, koji je trebalo da izvrši napad na okolne osmanske gradove. Jula 1711. odred je napao na okolna osmanska utvrđenja (Grahovo, Nikšić, Spuž, Gacko). Ove operacije trajale su oko dva mjeseca. Iako su crnogorski napadi imali malo efekta, oni su bili znak odanosti ruskom caru. Od svih balkanskih hrišćana kojima je car uputio poziv na ustanak, jedino su se Crnogorci odazvali. Naredne godine uslijedio je, u znak odmazde, osmanski napad na Crnu Goru, pa su se mitropolit Danilo i ruski izaslanik Miloradović morali skloniti na teritoriju Mletačke republike. Mitropolit se ubrzo vratio u Crnu Goru, a ruski izaslanik Miloradović je otišao za Rusiju. Do novog crnogorsko-osmanskog sukoba došlo je 1714, kada je Numan-paša Ćuprilić uspio da pokori Crnu Goru. Mitropolit Danilo se ponovo morao skloniti na teritoriju Mletačke republike, odakle je, novembra 1714, obavijestio crnogorske glavare da kreće za Rusiju da traži pomoć od cara Petra, ističući da je sudbina koja ih je zadesila posljedica crnogorske vjernosti Rusiji. Početkom 1715. stigao je u Rusiju, a tokom aprila boravio je u Sankt Peterburgu, gdje ga je primio i car Petar. Crnogorski vladar zatražio je od cara da uzme u zaštitu Crnu Goru i da je politički i materijalno pomogne. Tražio je da Rusija u budućim mirovnim pregovorima sa Osmanskim carstvom uvijek ima na umu interese Crne Gore, te da Crnu Goru stavi pod svoju visoku zaštitu (protektorat). Car Petar je obećao da će Rusija, uvijek kada je to moguće, zaštititi interese Crne Gore, te da će materijalno pomoći crkvu i narod. Car je odredio da se Crnoj Gori pokloni 10.000 rubalja, kao i da se Cetinjskom manastiru svake druge godine isplaćuje 500 rubalja. Uz to, odlučio je da se crnogorskom mitropolitu daju crkvene knjige i 160 zlatnih medalja. Car jedino nije mogao ispuniti zahtjev o zvaničnom ruskom pokroviteljstvu nad Crnom Gorom, jer je ona u formalno-pravnom smislu ipak bila dio Osmanskog carstva. Iako je odluka ruskog cara o stalnoj novčanoj pomoći Crnoj Gori imala dalekosežni politički značaj, nedugo nakon mitropolitove posjete Sankt Peterburgu dolazi do slabljenja ruskog interesovanja za Balkan (→ Balkan – političke granice), a time i do zamiranja crnogorsko-ruskih veza. Nekonfliktni karakter rusko-osmanskih odnosa poslije 1715. presudno je uticao na rusku politiku na Balkanu, pa i na njenu politiku prema Crnoj Gori. Do obnavljanja rusko-crnogorskih veza dolazi tek 1743, kada nasljednik mitropolita Danila, mitropolit → Sava Petrović Njegoš, dolazi u posjetu Rusiji. Početkom 1743. stigao je u Kijev, odakle je obavijestio kijevskog general-gubernatora da želi da posjeti rusku prijestonicu kako bi izdejstvovao pomoć za svoju zemlju. Kijevski general-gubernator je izvijestio caricu → Jelisavetu Petrovnu Romanovu o dolasku crnogorskog mitropolita, a carica je naredila da se on i njegova pratnja upute za prijestonicu. Mitropolit je u Sankt Peterburgu napisao predstavku carici, tražeći od nje da materijalno pomogne Crnu Goru, koja je na poziv cara Petra ustala protiv neprijatelja hrišćana i pravoslavaca. Tražio je i da se isplati zaostala pomoć koju je odredio car Petar, a koja nije isplaćivana više od 20 godina. Ruska carica je udovoljila svim zahtjevima crnogorskog vladara. Krajem maja 1744. on je krenuo za Crnu Goru. Crnogorsko-ruski odnosi postali su intenzivniji za vrijeme političkog djelovanja mitropolita → Vasilija Petrovića Njegoša. On je bio tvorac političke strategije koja se iskazivala u nastojanju da Crna Gora postane „principat” pod ruskom zaštitom i da kao zemlja pod zaštitom Ruske imperije uđe u naslov carske titule. Da bi ove ambiciozne spoljnopolitičke planove ostvario, on je tri puta boravio u Rusiji. Prvi put od početka 1753. do septembra 1754. godine. Za to vrijeme posjećivao je najvažnije ruske političke ličnosti, a bio je primljen i na carskom dvoru. Prilikom ovih susreta, tražio je da Rusija stavi Crnu Goru pod svoju zaštitu, kao i da pomogne izgradnju institucija državne vlasti. Ovakvi mitropolitovi zahtjevi nijesu bili realni i na njih nikada nije dobio zvaničan odgovor. Ipak, ruska vlada je imala razumijevanja za crnogorske materijalne potrebe, pa je mitropolitu dala pomoć od 5.000 rubalja i nekoliko stotina crkvenih knjiga. Kao pobornik spoljnopolitičke orijentacije prema Rusiji, mitropolit je poslije povratka u zemlju ubjeđivao Crnogorce da ne treba da plaćaju porez osmanskoj vlasti, jer su oni ruski štićenici nad kojima sultan nema nikakve vlasti. Njegovo ubjeđivanje dalo je rezultata, pa su Crnogorci na → Opštem crnogorskom zboru 1755. odbili da plaćaju porez. Njihovo odbijanje bio je jedan od razloga da 1756. dođe do osmanskog napada na Crnu Goru. Uoči napada, mitropolit Vasilije je uputio molbu ruskoj carici da na Porti interveniše u korist Crne Gore. Ruska vlada je tada, po prvi put, uzela u zaštitu Crnu Goru. Ipak, to nije zaustavilo osmanski pohod, koji se završio crnogorskim polaganjem oružja. Mitropolit Vasilije, kao glavni inicijator antiosmanskog pokreta, sklonio se na teritoriju Mletačke republike, a zatim se uputio u Rusiju. Nakon boravka u Beču, on je krajem 1757. stigao u Sankt Peterburg. I prilikom ovog boravka, opet se zalagao da Rusija zvanično stavi Crnu Goru pod svoju zaštitu kako bi stekla sigurnost od susjednog carstva. S namjerom da zainteresuje ruske zvaničnike za ovu ideju, on je preuveličavao politički značaj Crne Gore na Balkanu, posebno njen značaj za oslobođenje balkanskih hrišćana, koji se nalaze pod osmanskom vlašću. Ruski zvaničnici su i ovog puta ignorisali takve zahtjeve, ali su iskazali spremnost da zaštite Crnu Goru na Porti i da joj daju materijalnu pomoć. Tako je na osnovu naloga ruske carice mitropolit dobio pomoć od 15.000 rubalja za uspostavljanje vlasti u zemlji i 1.000 zlatnih cekina kao pomoć crnogorskom narodu. Istovremeno, ruska vlada je odlučila da zajedno sa mitropolitom u Crnu Goru pošalje i svog emisara → Stjepana Justinoviča Pučkova, koji je trebalo da napravi izvještaj o prilikama u zemlji. Avgusta 1759. mitropolit Vasilije i ruski izaslanik stigli su u Crnu Goru. Tokom boravka, Pučkov je napravio izvještaj, koji je bio nepovoljan za Crnu Goru i u kome se tvrdi da broj ruskih pristalica „ovdje” nije veliki. Takav izvještaj je najviše štete nanio mitropolitu, koga su sada smatrali nepouzdanim saveznikom i obmanjivačem. Saznavši kakav je izvještaj vladi dostavio ruski izaslanik, mitropolit Vasilije se zadugo nije osmjelio da se obrati ruskim zvaničnicima ili carici novim zahtjevom. Tek sredinom 1765. po treći put je došao u Rusiju. Tokom boravka u Sankt Peterburgu, marta 1766, iznenada se razbolio i umro. Sahranjen je uz najveće crkvene i vojne počasti u Blagovještenskoj crkvi Aleksandronevske lavre u Sankt Peterburgu, gdje i danas počiva. Carica → Katarina II Romanova (Katarina Velika) naredila je da se mitropolitove stvari prenesu u Crnu Goru, odredivši potporučnika → Mihaila Tarasova da to učini u ime ruske vlade. Krajem 1766. potporučnik Tarasov je stigao u Crnu Goru, donijevši mitropolitove stvari, trogodišnju pomoć za Cetinjski manastir i carsku gramatu, koju je predao mitropolitu Savi. Za caricu Katarinu II Tarasov je napisao detaljan izvještaj o prilikama u Crnoj Gori. Ovaj izvještaj je pokazao da njegov prethodnik Pučkov nije bio objektivan kada je riječ o političkim prilikama u Crnoj Gori. Ubrzo nakon smrti mitropolita Vasilija, dolazi do pojave samozvanog ruskog cara u Crnoj Gori, koji će se predstavljati kao svrgnuti ruski car Petar III. Koristeći se snagom kulta Rusije, koji je stvoren zahvaljujući djelovanju mitropolita Vasilija, ovaj samozvanac će se pod imenom → Šćepan Mali nametnuti kao crnogorski vladar. Pojava samozvanca Šćepana Malog izazvala je zabrinutost u Rusiji, jer se strahovalo da bi glasine da je car Petar III živ i da se nalazi u Crnoj Gori mogle izazvati nemire. Carica Katarina II je ruskom poslaniku u Beču → Dimitriju Mihailoviču Golicinu naredila da preduzme mjere za njegovo uklanjanje (1768). Ovaj zadatak Golicin je povjerio savjetniku poslanstva Georgiju Merku. Merku je naređeno da preduzme sve mjere kako bi samozvanac bio protjeran iz Crne Gore, kao i da mu se onemogući da nastavlja ili obnavlja svoju političku ulogu. Avgusta 1768. Merk je stigao u Kotor. Namjeravao je da nastavi za Crnu Goru, ali su ga mletačke vlasti spriječile da otputuje na → Cetinje. On se vratio u Beč neobavljena posla, pa je ruska vlada u novu misiju poslala kneza → Jurija Vladimiroviča Dolgorukova. Knez Dolgorukov je avgusta 1769. stigao u Crnu Goru, s namjerom da preuzme vlast u zemlji i ukloni Šćepana Malog, ali zbog otpora crnogorskih glavara njegovoj namjeri, samozvani ruski car se održao na vlasti. Ovakvo stanje dovelo je do pogoršanja crnogorsko-ruskih odnosa. Političke veze između Crne Gore i Rusije nijesu postale intenzivnije ni nakon smrti Šćepana Malog (1773) i dolaska mitropolita → Petra I Petrovića Njegoša na čelo Crne Gore (1784). On je, u namjeri da popravi odnose sa Rusijom, nakon hirotonije krenuo za Sankt Peterburg. U pismu ruskom kancelaru Potemkinu mitropolit kaže da želi, kao i njegovi preci, da sa svojim narodom bude u službi ruskog dvora. Ali, kada je krajem 1785. stigao u rusku prijestonicu, naređeno mu je da je odmah napusti. Budući da nije pristao da se bez uvjerljivog objašnjenja povinuje naredbi, policijske vlasti su ga uhapsile i protjerale preko granice. Razlog za ovakav postupak vlasti bile su intrige da se povezao sa nekim nepodobnim ruskim političkim ličnostima, ali moguće da je tome doprinijela i odluka da ga hirotoniše mitropolit koji je podanik austrijskog cara. Do promjene stava ruske vlade prema Crnoj Gori dolazi tek u vrijeme rusko-osmanskog rata (1787–1792), kada carica Katarina II, smatrajući da Crna Gora može pokrenuti ustanak unutar Osmanskog carstva, šalje nekoliko izaslanika na Cetinje. Najprije je u Crnu Goru upućen major → Sava Mirković, a zatim je u posebnu misiju, sa zadatkom da vojnički organizuje Crnogorce, stigao pukovnik → Marko Ivelić. Nakon njih, carica Katarina II je sa istom namjerom uputila u Crnu Goru pukovnika Tutolomina i majora Draškovića. Ruski izaslanici su donijeli carski manifest, kojim Katarina II poziva Crnogorce u borbu protiv zajedničkog neprijatelja. Uprkos nenaklonosti ruskih vlasti prema njemu, mitropolit Petar je iskazao spremnost da bude ruski saveznik. Isto kao i njegov prethodnik, mitropolit Vasilije, i on je pokušao da na račun tog savezništva izdejstvuje dobijanje zvaničnog ruskog pokroviteljstva. Kasnije, krajem 1796, uputio je molbu ruskom diplomati u Beču, knjazu Platonu Zubovu, da utiče na carsku vladu da proglasi pokroviteljstvo nad Crnom Gorom i odredi stalnu novčanu pomoć. Da bi ovi zahtjevi bili predočeni i drugim ruskim zvaničnicima, mitropolit Petar i crnogorske starješine odlučili su da u Rusiju pošalju izaslanika Nikolu Ćirkovića, ruskog državljanina rodom iz Podgorice. Noseći sa sobom akte koji ga ovlašćuju da u ime Crne Gore pregovara sa ruskim imperatorom, Ćirković je uspio da početkom februara 1797. bude primljen kod cara → Pavla I Romanova. Caru je prenio crnogorske zahtjeve, ali on mu je jedino mogao obećati da će uvijek štititi interese Crne Gore. U znak zahvalnosti i prijateljstva prema crnogorskom gospodaru, imperator je odlučio da ga odlikuje Ordenom Aleksandra Nevskog I stepena. Još za vrijeme Ćirkovićevog boravka u Rusiji, na Cetinju je krajem maja 1798. održana nova glavarska skupština, na kojoj je odlučeno da se u Rusiju pošalje novi izaslanik, koji će takođe pokušati da izdejstvuje zvanični carski protektorat. Za crnogorskog izaslanika određen je arhimandrit Stefan Vučetić. Arhimandrit Vučetić je dobio zadatak da zatraži prijem kod ruskog cara i da mu detaljno prikaže prilike u Crnoj Gori, a zatim da zatraži političku zaštitu i novčanu pomoć. On je trebalo i da predloži da ruska vlada pošalje jednog oficira u Crnu Goru, koji bi održavao stalnu vezu između Cetinja i Sankt Peterburga, i koji bi organizovao vojničke odrede. Takođe, Vučetić je dobio zadatak da traži od cara Pavla I da izvrši diplomatski pritisak na Carigrad i Beč kako bi dvije monarhije ublažile neprijateljsko držanje prema Crnoj Gori. Noseći sa sobom pismo crnogorskog naroda caru Pavlu I i pisma za ruske zvaničnike i Sveti sinod, arhimandrit Vučetić je krajem jula 1798. stigao u rusku prijestonicu. Vučetić je u Sankt Peterburgu upoznao ruske zvaničnike sa crnogorskim molbama. Ruska vlada ni ovog puta nije htjela razmatrati zahtjev o zvaničnom pokroviteljstvu nad Crnom Gorom, ali je ostale zahtjeve, posebno one materijalne prirode, odmah usvojila. Odlukom ruske vlade, donijet je akt o isplati novčane pomoći Cetinjskom manastiru za šest godina unaprijed, kao i odluka o donaciji od 2.000 rubalja za kupovinu crkvenih stvari. Za narodne potrebe određeno je da se isplaćuje 1.000 dukata godišnje. Ruska vlada je donijela i odluku da se carskom gramatom utvrdi da će Rusija uvijek štititi Crnu Goru od pritisaka Austrije i Osmanskog carstva. Ruski diplomatski predstavnici u Dubrovniku, Carigradu, Beču i Napulju dobili su posebne instrukcije o pružanju pomoći Crnoj Gori. Car Pavle I je posebnim ukazom, januara 1799, potvrdio ove odluke. Do promjene ruske politike prema Crnoj Gori doći će početkom XIX vijeka, odnosno prvih godina vladavine cara → Aleksandra I Romanova (1801–1825). Kada je ruska diplomatija saznala za tajne veze između crnogorskog mitropolita i predstavnika vlade → Napoleona I Bonaparte, u Sankt Peterburgu su odlučili da se zbog toga organizuje njegovo svrgavanje. Oktobra 1803. ruski Sveti sinod upućuje pismo mitropolitu Petru I, u kome ga optužuje za tajne odnose sa Francuzima, preporučujući mu da se povuče sa mitropolitske pozicije, a Crnogorcima savjetujući da izaberu novog poglavara. Crnogorskom narodu se tada obratio i imperator Aleksandar I, tražeći od njih da slušaju i slijede njegovog specijalnog izaslanika, generala Marka Ivelića, koji je upućen u Crnu Goru da bi organizovao mitropolitovu političku eliminaciju. U odgovoru na ova pisma crnogorski glavari su naveli da ruski car i ruski Sveti sinod ne mogu odlučivati o tome ko će biti crnogorski mitropolit. Predstavnici ruske vlade su zatim pozvali mitropolita u Kotor, na pregovore, ali on na ovaj sastanak nije htio poći, strahujući da bi mogao biti uhapšen. Kasnije se doznalo da je ruski plan bio da crnogorskog vladara uhapse i pošalju u zatvor u Sibiru, a da na njegovo mjesto postave svjetovnu ličnost koja bi im bila apsolutno poslušna. U namjeri da ruskim zvaničnicima saopšte istinu, sa crnogorskog zbora je jula 1804. upućeno pismo ruskom caru, u kome Crnogorci odbijaju optužbe protiv mitropolita, smatrajući da je riječ o intrigama. Oni su zatražili od ruskog cara da pošalje u Crnu Goru izaslanika koji će se uvjeriti u istinitost njihovih tvrdnji. Ovu sugestiju crnogorskog zbora ruski car je prihvatio, poslavši u Crnu Goru, avgusta 1804, izaslanika → Alekseja Mazurevskog. Ruska vlada je odlučila i da u Kotoru otvori konzulat (→ Ruski konzulat u Kotoru), koji je trebalo da se bavi „crnogorskim poslovima”. Za prvog ruskog konzula imenovan je Mazurevski. Njegovim zalaganjem riješeni su nesporazumi koji su opterećivali crnogorsko-ruske odnose, a mitropolit Petar I je iskazao potpunu vjernost ruskom dvoru. Na Cetinje je marta 1805. došao i ruski izaslanik → Stefan Andrejevič Sankovski, koji je Crnogorcima donio gramatu kojom car potvrđuje svoju blagonaklonost prema Crnoj Gori. Pored gramate, Sankovski je donio i novčanu pomoć od 3.000 dukata. Krajem 1805. došlo je do pristupanja Rusije antinapoleonovskoj koaliciji, a početkom 1806. ruski izaslanici su organizovali odred Crnogoraca, koji je uz podršku ruskih trupa trebalo da napadne na Napoleonove posjede u Primorju. Polovinom 1806, zajedno sa ruskim trupama, odred Crnogoraca zauzeo je Boku Kotorsku, Konavle i započeo opsadu Dubrovnika. Krajem 1806. crnogorsko-ruska vojska napala je na Nikšić i Klobuk. Zajedničko crnogorsko-rusko ratovanje trajalo je do početka 1807. godine. Ruske trupe su se ubrzo povukle, jer je ruski car Aleksandar I, mirom u Tilzitu (→ Tilzitski mir), pristao da se Napoleonu ustupe svi jadranski posjedi. Odričući se pretenzija na ove oblasti, Rusija je postala slabije zainteresovana i za političke prilike u Crnoj Gori. Ruska vlada je crnogorskom mitropolitu preporučivala održavanje mira na granici i poštovanje odluka koje velike sile donose, a tiču se crnogorskog okruženja. Zbog toga ruski car nije podržao ni odluku o → ujedinjenju Crne Gore i Boke Kotorske, koja je oktobra 1813. donijeta na skupštini u Dobroti. I početkom 1814, kada je specijalni izaslanik mitropolita Petra I, serdar Savo Plamenac, tražio od cara da prizna crnogorski suverenitet nad Bokom Kotorskom, dobio je isti odgovor. Crnogorski vladar nije znao da je Rusija pristala da se Boka Kotorska ustupi Austriji, tako da je logična bila njena preporuka mitropolitu da ne zauzima ovaj dio Primorja. Nakon završetka ratova u Primorju, mitropolit Petar se nekoliko puta obraćao ruskoj vladi molbom za pomoć, ali razumijevanja za njegove molbe nije bilo. Žalio se da mu Rusija odavno ne isplaćuje utvrđenu subvenciju, pa u jednom pismu iz 1822. navodi da ga je obustavljanje ruske pomoći dovelo do prosjačkog štapa. Smatrao je i da bez ruske pomoći i pokroviteljstva nije moguće održavati red u zemlji. Odnos Rusije prema Crnoj Gori promijenio se prvih godina vladavine cara → Nikolaja I Romanova. Car Nikolaj je 1828, odgovarajući na molbu mitropolita Petra, donio odluku da se isplate sve zaostale subvencije od 1825, te da se mitropolitu redovno isplaćuje penzija od 300 dukata i da se za izdržavanje crnogorskog praviteljstva isplaćuje 1.000 dukata godišnje. Na prijedlog admirala Senjavina – da Rusija objavi pokroviteljstvo nad Crnom Gorom, car je odgovorio da za takvu odluku ne postoji uporište u međunarodnim ugovorima. Juna 1829. mitropolit Petar je u Rusiju poslao izaslanika Mateja Vučićevića, s molbom da ubrza isplatu zaostalih ruskih subvencija i da isposluje davanje ruskog zajma Crnoj Gori od 50.000 rubalja. Vučićević je trebalo da zahtijeva od ruskog imperatora i da utiče na Osmansko carstvo da Crnoj Gori ustupi Zetu ili Bar sa okolinom, a ukoliko to nije moguće, da odobri preseljenje 40.000 Crnogoraca u Rusiju. Ni ovoga puta nije izostao zahtjev ruskom caru da uzme Crnu Goru pod svoje visoko pokroviteljstvo. Iako Rusija nije udovoljila glavnom crnogorskom zahtjevu – proglašenju pokroviteljstva nad Crnom Gorom, na Cetinju su bili zadovoljni zbog promjena u ruskom držanju. Bilo je jasno da bi se bez ruske materijalne i političke podrške crnogorska država našla u teškoj i gotovo bezizlaznoj situaciji. Ruska podrška Crnoj Gori nastavljena je i za vrijeme vladavine mitropolitovog nasljednika → Petra II Petrovića Njegoša. Na početku njegove vladavine ruska vlada je odlučila da pomogne izgradnju organa državne vlasti u Crnoj Gori. Kao osnova za realizovanje te ideje, poslužio joj je plan njenog činovnika Mateja Vučićevića. Vučićevićev plan imao je nekoliko stavki i predviđao je da se pri Cetinjskoj mitropoliji otvori osnovna škola, da se pospješi razvoj narodne privrede, da se formiraju oružane formacije, da se obrazuje Senat kao vrhovni organ vlasti i da se formira Savjet koji bi upravljao crkvenim poslovima. O ovom Vučićevićevom prijedlogu raspravljao je specijalni Komitet pri carskoj vladi, koji odlučuje da rusku subvenciju treba usmjeriti za rad crnogorskog praviteljstva, sprečavanje anarhije i pomoć siromašnom narodu. Da bi plan bio sproveden, Komitet predlaže da u Crnu Goru otputuju Matej Vučićević i → Ivan Vukotić, kao specijalni izaslanici carske vlade. Njihov zadatak bio je da organizuju organe državne vlasti i da kontrolišu političko djelovanje crnogorskog mitropolita. Ruska vlada je prihvatila prijedlog Komiteta, pa su u Crnu Goru upućeni Vučićević i Ivanović kao specijalni izaslanici. Septembra 1831. oni su stigli u Crnu Goru, a već 2. oktobra održana je skupština na Cetinju, na kojoj je donijeta odluka o ustanovljenju organa državne vlasti – Senata, Gvardije i Perjanika. Ruska vlada je za rad ovih organa vlasti dala pomoć od 2.000 talira. Sredinom 1833. crnogorski vladar je odlučio da pođe u Rusiju radi hirotonije, ali i radi uspostavljanja političkih kontakata sa ruskim zvaničnicima. U Sankt Peterburg je stigao avgusta 1833. godine. Najprije je primljen kod sanktpeterburškog mitropolita, a zatim je razgovarao sa grofom Karlom Vasiljevičem Neseljrodeom, ruskim ministrom spoljnih poslova i vicekancelarom. Neseljrode je izvijestio cara o razgovoru sa crnogorskim gospodarom. Nekoliko dana nakon Neseljrodeovog referisanja, car Nikolaj I je primio Petra II u zvaničnu audijenciju. Ubrzo je obavljena i njegova hirotonija. Crnogorski vladar je posvećen za episkopa u Sankt Peterburgu 6/18. avgusta 1833. godine. Hirotoniji je prisustvovao car sa ministrima i čitav Sinod Ruske pravoslavne crkve. Nakon zavladičenja, dobio je pomoć od ruske vlade u novcu i knjigama. Najveći dio pomoći bio je opredijeljen za „kulturne potrebe zemlje”. Novac koji mu je određen na ime pomoći isplaćen mu je preko → Ruskog konzulata u Dubrovniku. Mitropolitov sekretar preuzeo je početkom aprila 1834. sumu od 5.000 dukata, koja je određena kao pomoć crnogorskom sveštenstvu i narodu. Crnogorski vladar je od ruskog konzula dobio i instrukcije o držanju prema Osmanlijama. Preporučeno mu je da uloži najveće napore kako bi bili izbjegnuti pogranični sukobi. Godine 1837. mitropolit Petar II je ponovo krenuo za Rusiju, gdje je stigao tokom maja. Tokom boravka u Rusiji, dobio je niz primjedaba i kritika od ruskih zvaničnika, i to zbog optužbi koje je protiv njega iznio Ivan Vukotić, bivši predsjednik Senata. Vukotić ga je optužio da je upropastio crnogorski narod i da je svojom bezumnom politikom doveo u pitanje funkcionisanje vlasti. Takođe, optužen je i da je svojim nehajem uništio crkvenu imovinu i da je rasprodao crkvene dragocjenosti. Da bi ove teške optužbe provjerila, ruska vlada je naredila svom konzulu u Dubrovniku da utvrdi šta je istina. Ruski konzul je odmah otišao u Crnu Goru, gdje je sproveo višednevnu istragu. Izvještaj koji je sačinio poslao je u Sankt Peterburg. U tom izvještaju se demantuje većina Vukotićevih optužbi, pa se rusko držanje prema crnogorskom mitropolitu promijenilo. Pored ostalog, bio je pozvan u audijenciju kod cara, koji je odlučio da se godišnja pomoć Crnoj Gori uveća sa 1.000 na 9.000 dukata. To je bilo sasvim dovoljno za izdržavanje organa državne vlasti u Crnoj Gori. Da bi imala detaljniji uvid u trošenje tog novca, ali i da bi učinila Crnu Goru sposobnom za izvršavanje njenih političkih zamisli, ruska vlada je odlučila da u Crnu Goru pošalje → Jakova Nikolajeviča Ozereckovskog (1837). U instrukcijama ruske vlade navodi se da Ozereckovski ima zadatak da prikupi što više podataka o prilikama u Crnoj Gori, ali i da vodi nadzor nad crnogorskim vladarem. Ozereckovski je posebno trebalo da kontroliše njegovu politiku prema Osmanskom carstvu. Pod uticajem Ozereckovskog, mitropolit je izvršio reformu Senata i represivnih organa vlasti. Povećan je broj pripadnika Gvardije, a uvedena su i neka nova zvanja. Ozereckovski je bio zadovoljan sprovedenim reformama, smatrajući da će one ojačati crnogorsku državu i učiniti Crnu Goru spremnijom za nacionalnooslobodilačku politiku. U memorandumu koji je dostavio caru Nikolaju I, Ozereckovski predlaže da se nastavi sa finansijskom podrškom crnogorskoj vlasti. On primjećuje da Crna Gora još nema sopstvenih finansijskih izvora za funkcionisanje organa vlasti, te da Rusija zbog toga ima obavezu da joj novčano pomaže. Pored novčane pomoći, ruska vlada je od 1838. počela da upućuje Crnogorcima i veće količine žita, a zatim i da im pruža druge vrste pomoći. Zainteresovana izvještajem Ozereckovskog, u kome se kaže da u Crnoj Gori, kod sela Zlatice, ima zlatne rude, ruska vlada je 1838. poslala u Crnu Goru rudarskog inženjera → Jegora Petroviča Kovaljevskog. Njegov zadatak bio je da utvrdi da li postoje uslovi da se Crna Gora izdržava od sopstvenih ekonomskih izvora. Takođe, Rusija je poslala u Crnu Goru i → Aleksandra Vladimiroviča Čevkina, koji je trebalo da pomogne u procesu razgraničenja sa Austrijom. Njegova misija trajala je od 1839. do 1841. godine. Prilikom boravka u Crnoj Gori, Čevkin je poslao nekoliko izvještaja o prilikama u zemlji, ističući da u svim granama uprave postoje poboljšanja. Od ruskog cara mitropolit Petar II nije samo očekivao materijalnu pomoć za funkcionisanje državne uprave, već je tražio i političku podršku za realizovanje teritorijalnih aspiracija. U memorandumu iz 1836. tražio je od ruskog cara da pomogne da Crna Gora dobije dio Skadarskog pašaluka. Pored ovog zahtjeva, od ruske vlade je kasnije tražio i da se organizuje preseljenje crnogorskih porodica u Rusiju, da se obuzda agresivna osmanska politika prema Crnoj Gori, da ruska vlada utiče na Portu ne bi li vratila Crnoj Gori ostrva Vranjinu i Lesendro, da ruski Sveti sinod pošalje instrukcije za vođenje crkvenih poslova. Značaj Rusije za unutrašnju stabilnost Crne Gore i za njen sveukupni državotvorni razvoj posebno se pokazao kada je krajem 1851. došlo do promjene na crnogorskom prijestolu. Desetak dana nakon smrti mitropolita Petra II, ruski car je potpisao manifest kojim se Danilo Stankov (→ Danilo I Petrović Njegoš), uprkos osporavanju njegovog prava da naslijedi mitropolita, priznaje za njegovog zakonitog nasljednika i kojim se određuje specijalno izaslanstvo za Crnu Goru, koje treba da pomogne vladičinom nasljedniku da se učvrsti na vlasti. Car je prihvatio i da Danilo Stankov bude rukopoložen za arhimandrita u Rusiji. Za specijalnog izaslanika za Crnu Goru određen je pukovnik Jegor Petrovič Kovaljevski. Iako je ruski car iskazao spremnost da Danilo Stankov bude rukopoložen u Rusiji za arhimandrita, on je pokazao razumijevanje i za molbu crnogorskih glavara iz marta 1852, kojom traže da Crna Gora bude proglašena za knjaževinu, a Danilo Stankov za knjaza. Car Nikolaj je podržao stav državnog kancelara da je suvereno pravo crnogorskog naroda da sam bira oblik vladavine. Car je juna 1852. primio novog crnogorskog vladara u zvaničnu audijenciju i tom prilikom mu saopštio podršku za proglašenje Crne Gore za knjaževinu. Priznajući novi oblik vladavine u Crnoj Gori, Rusija je priznala Crnu Goru za nezavisnu knjaževinu. Car je preporučio crnogorskom vladaru da čuva dobre odnose s Austrijom i Osmanskim carstvom. Zaštitnički stav prema Crnoj Gori ruska vlada je pokazala i u vrijeme zaoštravanja crnogorsko-osmanskih odnosa i rata 1852/53. godine. Ruski kancelar Neseljrode sugerisao je poslaniku u Carigradu da preduzme sve mjere na Porti kako bi se spriječilo da osmanske trupe prodru u dubinu crnogorske teritorije. Rusija je imala značajnu ulogu i u konsolidovanju crnogorskih prilika poslije završetka rata protiv Osmanskog carstva. Do promjene u crnogorsko-ruskim odnosima dolazi nakon Krimskog rata (1855). Rusija nije blagonaklono gledala na akciju knjaza Danila za regulisanje odnosa s Portom, koju je knjaz vodio uz pomoć francuske diplomatije, ali ni crnogorski vladar nije bio zadovoljan držanjem Rusije na Pariskom kongresu (→ Pariski kongres 1856. i Crna Gora). Upravo je povod za pogoršanje odnosa između dvije zemlje bio stav ruskog predstavnika na Pariskom kongresu da Rusija nema nikakvih posebnih veza sa Crnom Gorom. Knjaz je reagovao na negiranje crnogorske nezavisnosti upućivanjem memoranduma za učesnike Pariskog kongresa, a jedan primjerak memoranduma je njegov izaslanik uručio ruskom caru → Aleksandru II Romanovu. Prilikom prijema knjaževog izaslanika, car je izjavio da on priznaje nezavisnost Crne Gore i da će je uvijek štititi od osmanskih nasrtaja. Ali, uprkos iskazivanju podrške, ruski imperator i Vlada bili su nezadovoljni zbog opredjeljenja knjaza Danila da glavni spoljnopolitički saveznik Crne Gore bude Francuska. Njegov izbor ruska vlada je smatrala gestom izdaje i nezahvalnosti. Jednako nezadovoljstvo izazvala je navodna odluka knjaza Danila da, uz posredovanje francuske diplomatije, započne pregovore sa Portom o priznavanju sultanovog sizerenstva. Zbog toga, krajem 1856. ruska vlada daje instrukcije o pripremama za prevrat u Crnoj Gori. Grupa knjaževih protivnika, uz podršku ruskog konzula u Dubrovniku, bezuspješno je pokušala da izazove pobunu u Crnoj Gori. Crnogorska vlast je otkrila povezanost ruskog konzula sa zavjerenicima, zbog čega je došlo do njegovog povlačenja iz Dubrovnika. Ruska vlada je uskoro ukinula i materijalnu pomoć Crnoj Gori. Do poboljšanja u odnosima između Crne Gore i Rusije došlo je tek krajem 1857, što je jednim dijelom posljedica rusko-francuskog približavanja nakon sastanka dva cara u Štutgartu. Krivica za krizu u crnogorsko-ruskim odnosima uglavnom je svaljena na ruskog konzula u Dubrovniku. Poboljšanje odnosa između Cetinja i Sankt Peterburga ponovo je učinilo Rusiju jednim od najznačajnijih činilaca u rješavanju „crnogorskog pitanja”. Taj uticaj Rusija je smatrala i najboljim pokazateljem rasta njenog političkog uticaja na Balkanu nakon Pariskog mira. Važnost Rusije za Crnu Goru i ostvarivanje glavnih ciljeva njene državne politike posebno su bili vidljivi nakon crnogorske pobjede u Bici na Grahovcu (1858). Tada je ruska vlada imala odlučujuću ulogu u verifikovanju teritorijalnih i političkih dobitaka Crne Gore. Rusija je, takođe, izvršila pritisak na Portu da obustavi pripreme za opšti napad na Crnu Goru. Na → Carigradskoj konferenciji 1858, koja je krajem 1858. rješavala pitanje crnogorsko-osmanskog razgraničenja nakon Grahovačke bitke, Rusija nije htjela dopustiti da se Crna Gora ni formalno tretira kao dio Osmanskog carstva. Kako je izjavio ruski ministar spoljnih poslova, Rusija nikada ne može priznati sultanovo pravo na Crnu Goru, niti može prihvatiti akt kojim bi se, makar i formalno, to pravo ozvaničilo. Spremnost da pomogne Crnu Goru i njenu političku borbu Rusija je iskazivala i prvih godina vladavine knjaza → Nikole I Petrovića Njegoša. Kao i njegovom prethodniku, ruska vlada je novom vladaru preporučivala suzdržavanje od pograničnih sukoba i stalno diplomatsko angažovanje u rješavanju teritorijalnih sporova sa Osmanskim carstvom. Samo nekoliko dana nakon stupanja na prijesto, knjaz Nikola se pismom obratio ruskom caru Aleksandru II, obavještavajući ga o preuzimanju vlasti i izražavajući potpunu vjernost Rusiji. Knjaz Nikola se ubrzo uvjerio koliki je značaj Rusije za crnogorsku državu, i to čim se susreo sa ekonomskim i socijalnim problemima crnogorskog društva. U Crnoj Gori je 1861. nastupila glad, pa se knjaz obratio ruskoj vladi molbom da organizuje preseljenje jednog broja crnogorskih porodica u Rusiju. U posebnu misiju u Sankt Peterburgu knjaz je poslao svog ađutanta Lazara Vlahovića. Početkom naredne godine, knjaz Nikola je od ruske vlade tražio zajam od milion rubalja za rješavanje ekonomskih problema. Prvih godina vladavine knjaza Nikole ruska vlada je nastojala da kontroliše crnogorsku politiku u okruženju, posebno njenu nacionalnooslobodilačku djelatnost u Hercegovini. Kada je 1861. izbio ustanak u Hercegovini (→ Hercegovački ustanci i Crna Gora 1852–1882), Rusija je preko svog konzula u Dubrovniku energično radila da primora Crnogorce na održanje mira. Knjazu Nikoli je predočeno da ratna avantura u Hercegovini može dovesti Crnu Goru u tešku situaciju i izložiti je osmanskim represalijama. Iako je obećavao da će se rezervisano držati prema ustanku, crnogorski vladar nije mogao spriječiti da ustanak dobije šire razmjere, niti je mogao donijeti odluku o potpunom obustavljanju pomoći ustanicima. Takva crnogorska politika biće uzrok crnogorsko-osmanskog rata 1862. godine. Iako je bila razočarana knjaževom nespremnošću da se suzdržava od izazivanja sukoba sa Osmanskim carstvom, Rusija je u toku rata energično diplomatski djelovala da obustavi osmanski pohod. Najprije je izdejstvovala od osmanske vlade izjavu da ona ne želi da pokori Crnu Goru, niti da dovede u pitanje njenu nezavisnost, već da samo želi da spriječi rasplamsavanje ustanka. No, kada je postalo jasno da osmanski pohod ima za cilj okupaciju crnogorske teritorije, ruski ministar inostranih poslova zatražio je od poslanika u Carigradu da protestuje na Porti. Ruska vlada je zahtijevala potpunu obustavu vojnih dejstava protiv Crne Gore. Kada su ruski zahtjev podržale i ostale velike sile, osmanski pohod je zaustavljen. Nakon završetka ratnih dejstava, Rusija je pokrenula diplomatsku aktivnost za reviziju crnogorsko-osmanskog mirovnog sporazuma, smatrajući da je njime Crna Gora dovedena u ponižavajuću poziciju. Preko svog poslanika na Porti ruska vlada je zahtijevala da se poništi odluka o izgradnji vojničkog puta kroz Crnu Goru, kao i odluka o podizanju osmanskih utvrđenja duž tog puta. Smatrajući da bi se sprovođenjem mirovnog sporazuma dovela u pitanje crnogorska nezavisnost, ruska vlada je uspjela da primora Portu na popuštanje. Poslije okončanja krize koju je izazvao crnogorsko-osmanski rat, Rusija je prijetećim tonom poručila crnogorskom vladaru da se okane neodgovornog vođenja politike u okruženju, napominjući da kritično stanje u kome se Crna Gora našla 1862. treba da mu bude opomena. Da bi spriječila da Crna Gora napravi istu grešku, Rusija je predložila crnogorskom knjazu da ubuduće crnogorsku nacionalnu politiku usklađuje sa srpskom. Ruska vlada je tada imala plan da od Srbije stvori središte za sve nacionalnooslobodilačke pokrete u južnoslovenskim zemljama. Knjazu Nikoli je rečeno da mora prihvatiti politički primat Srbije ili će, u protivnom, izgubiti rusku podršku. Iako nevoljno, knjaz je na ovaj diktat Rusije morao pristati. To će rezultirati i njegovim prihvatanjem političkog i dinastičkog primata Srbije. Ali, čim je 1867. došlo do promjene u spoljnopolitičkoj orijentaciji Srbije i pogoršanja srpsko-ruskih odnosa, Crna Gora dobija drugačije mjesto u ruskoj balkanskoj politici. Ideja Sankt Peterburga o političkom primatu Srbije nad Crnom Gorom nije više bila aktuelna, pa crnogorski knjaz postaje njen glavni eksponent na Balkanu. Da bi se pokazala blagonaklonost prema knjazu Nikoli, na Cetinje je krajem 1868. stiglo obavještenje da će ruski car zvanično primiti crnogorskog vladara. Knjaz Nikola je početkom 1869. stigao u Sankt Peterburg, gdje je primljen sa najvišim uvažavanjem, a od cara je dobio visoko odlikovanje i tobožnju sablju srpskog kralja Milutina. Ruski car je indirektno saopštio knjazu da ga smatra važnom političkom ličnošću na Balkanu, obećavši mu potpunu podršku. Pored političke podrške, knjaz Nikola je prilikom boravka u ruskoj prijestonici dobio 100.000 rubalja kao jednokratnu pomoć. Dvije godine kasnije (1871) ruski car je prihvatio i da bude kum crnogorskom prijestolonasljedniku → Danilu Petroviću Njegošu, što je imalo značaja za politički ugled knjaza Nikole. Promjena u ruskoj politici prema Crnoj Gori uticala je i na povećanje ruske materijalne pomoći. Zahvaljujući novčanoj pomoći ruske vlade i ruskog Svetog sinoda, u Crnoj Gori je ustanovljena srednja škola – Bogoslovija i Djevojački institut. Za Bogosloviju je određena pomoć od 8.000 rubalja, a za osnivanje Djevojačkog instituta 5.500 rubalja. Novac za osnivanje Djevojačkog instituta dala je carica Marija Aleksandrovna, pa je Institut dobio njeno ime. Nešto kasnije (1872) knjaz Nikola je dobio podršku ruske vlade za angažovanje → Valtazara Bogišića, profesora Novorosijskog univerziteta u Odesi, za izradu zemaljskog zakonika. Bogišićev dugogodišnji rad na izradi Opšteg imovinskog zakonika finansirala je ruska vlada. Rusija je 1872. odlučila i da udvostruči finansijsku pomoć koju je davala Crnoj Gori: umjesto 23.000 srebrnih rubalja, pomoć je povećana na 46.000 srebrnih rubalja. Ruska podrška Crnoj Gori bila je od velike važnosti i u vrijeme Velike istočne krize (1875) i crnogorsko-osmanskog rata (1876–1878). Bez ruske pomoći – političke i finansijske, Crna Gora bi teško mogla voditi rat. Izvori pokazuju da su državni prihodi Crne Gore tokom ratne 1877. trostruko uvećani. Prije početka rata, državni prihodi iznosili su oko 300.000 fiorina, a 1877. državna kasa je raspolagala sa preko 900.000 fiorina. Taj vanredni prihod od 600.000 fiorina rezultat je ruske pomoći. Ruska pomoć Crnoj Gori u ratu 1876–1878. iskazivala se i u zalaganju da Crna Gora dobije znatnije teritorijalno proširenje. U sporazumu s Cetinjem, bile su utvrđene i nove granice Crne Gore. Prema nacrtu ruskog diplomate, Crnoj Gori je trebalo da pripadnu Spič ili Bar, Donji Vasojevići, Banjani, Piva, Šaranci, Drobnjaci, Podgorica s okolinom (Dinoš, Selište, Zatrijebač), oblasti između rijeka Ljubovije, Lima, Tare i Pive, Južna Hercegovina – linijom Zaslap – Trebišnjica – Korita – Lipik – Piva, tako da bi Nikšić, Trebinje, Bileća i Goransko ušli u sastav Crne Gore. Na kraju rata, Rusija je Sanstefanskim mirovnim ugovorom (→ Sanstefanski mir i Crna Gora), marta 1878, uspjela da primora Osmansko carstvo da prizna nezavisnost Crne Gore i da pristane na stvaranje „Velike Crne Gore” od skoro 15.000 km². Odluke mira u San Stefanu ubrzo su revidirane na Berlinskom kongresu (→ Berlinski kongres i Crna Gora), na kojem se ruski predstavnik zalagao za što veće teritorijalne dobitke Crne Gore. Posebno je bio kategoričan ruski stav da Crna Gora mora zadržati izlaz na more, što je, bez sumnje, imalo presudnu ulogu u priznavanju ovog crnogorskog dobitka. Na Kongresu je ruski predstavnik saopštio i da Rusija odavno priznaje državnu nezavisnost Crne Gore, te da zbog toga nema potrebe da se ona tek sada priznaje. Kada je na kongresu u Berlinu zvanično priznata državna nezavisnost Crne Gore, ona je dobila pravo da šalje i prima diplomatske predstavnike drugih država. Prvi ambasador jedne strane zemlje koji je, septembra 1878, došao s akreditivima na Cetinje, bio je ruski poslanik → Aleksandar Jonin. On je na Cetinju ostao do 1883, a zamijenio ga je Aleksandar Kojander (1883–1884). Nakon Kojandera, diplomatski predstavnici Rusije u Crnoj Gori bili su: Kimon Argiropulo (1884–1897), Konstantin Gubastov (1897–1900), Petar Vlasov (1901–1902), Andrej Ščeglov (1902–1905), Petar Maksimov (1905–1909), Sergej Arsenjev (1910–1912), Aleksandar Girs (1912–1915) i Lav Islavin (1915–1917). Od sticanja zvaničnog međunarodnog priznanja pa do početka XX vijeka crnogorsko-ruski odnosi uglavnom su bili dobri. Ni u jednom periodu tih odnosa Rusija nije s toliko blagonaklonosti podržavala Crnu Goru. Nesumnjivo da je na takav ruski stav presudno uticalo austrofilsko opredjeljenje Srbije nakon Berlinskog kongresa. Kao glavni ruski saveznik na Balkanu, knjaz Nikola je 1889. doživio rijetku čast da mu prilikom zvanične posjete car → Aleksandar III Romanov nazdravi riječima: „Pijem u zdravlje knjaza Nikole, jedinog iskrenog i vjernog prijatelja Rusije!” Ruski car je imenovao knjaza Nikolu i za komandanta XV streljačkog puka, koji je dobio njegovo ime. Iste godine vjenčaće se crnogorske princeze → Milica Nikolajevna Romanova i → Anastazija Stane Nikolajevna Romanova za članove porodice Romanov. Princeza Milica se udala za velikog knjaza Petra Nikolajeviča Romanova, brata od strica ruskog cara Aleksandra III, a princeza Stane za Đorđa Lajhtenberškog, unuka cara Nikolaja I. Od zvaničnog priznanja nezavisnosti Crne Gore, knjaz Nikola je sedam puta bio u posjeti Rusiji, odnosno ruskom caru. Bile su to posjete različitog karaktera. Nekada su povod za posjetu bili zvanični susreti, nekad porodične obaveze, a nekad protokolarne posjete povodom krunisanja ruskih vladara. No, bez obzira na karakter posjete, njemu su u Rusiji ukazivane posebne počasti. Raznim povodima, crnogorski vladar je u Rusiji boravio 1882, 1889, 1891, 1896, 1901, 1908. i 1912. godine. Poslije 1878, Rusija je pored političke podrške bila i glavni finansijer crnogorske države. Rusku subvenciju dobijali su: Dvor, Bogoslovija, Djevojački institut, Bolnica „Danilo I”, crnogorska vojska, Ministarstvo finansija. Rusija je plaćala žito koje su Crnogorci dobavljali, kupovala oružje za crnogorsku vojsku, davala povoljne zajmove crnogorskoj vladi, a često je isplaćivala zaostale kreditne rate i kamate austrijskim bankama. Koliko je novca crnogorska vlada uistinu dobila od Rusije za period od 1878. do početka Prvog svjetskog rata (→ Crna Gora u Prvom svjetskom ratu), još nije precizno utvrđeno, ali je svakako riječ o ogromnim svotama. Dugogodišnji crnogorski ministar inostranih djela navodi da je tokom njegovog mandata Rusija davala različite vrste pomoći Crnoj Gori, ali da čak ni njemu nije sasvim poznato koliko su te novčane subvencije iznosile. Ono što on zna jeste da je za period od 1879. do 1889. ruska vlada dala Crnoj Gori na ime pomoći više od 7,5 miliona kruna. Ruska vlada je već 1879. dala Crnoj Gori pomoć od milion kruna za kupovinu žita, nešto više od milion kruna za izmirivanje dugova bečkim bankama, a 1882. dva miliona kruna za kupovinu topova. Godine 1889. otpisani su i crnogorski dugovi sanktpeterburškim bankama, dok je javna ruska subvencija Crnoj Gori povećana sa 46.000 na 100.000 rubalja. Na osnovu Ugovora o zajmu (1889), Državna banka Rusije odobrila je pod povoljnim uslovima kredit Crnoj Gori od milion rubalja, kojim je trebalo izmiriti dugove austrijskim bankama. Rusija je od 1896. davala novac i za izdržavanje crnogorske stajaće vojske (82.000 rubalja). Crnogorska vojska dobijala je i pomoć u oružju i ratnom materijalu. Od 1895. do 1905. Rusija je poklonila Crnoj Gori 60.000 pušaka, 25.000 revolvera i 26 miliona metaka. Početkom XX vijeka ruska finansijska pomoć Crnoj Gori značajno je povećana. Od 1903. javna subvencija je sa 100.000 povećana na 500.000 rubalja (1902), da bi 1911. iznosila gotovo milion rubalja ili dva miliona perpera. Crna Gora i Rusija su 1909. zaključile Ugovor o trgovini i plovidbi, kojim jedna drugoj daju status najpovlašćenije nacije u trgovačkim odnosima, carinama i pomorskim poslovima. Do promjene u crnogorsko-ruskim odnosima dolazi početkom XX vijeka. Od tada, Rusija pokazuje sve veće nepovjerenje prema crnogorskom suverenu, prigovarajući mu zbog političke dvoličnosti i nepouzdanosti. Na promjenu stava Rusije uglavnom su uticala dva razloga: prvi je, kako je tvrdio ruski vojni agent u Crnoj Gori, naklonost knjaza Nikole prema Italiji i Austrougarskoj, a drugi je promjena na prijestolu u Srbiji, 1903. godine. Dolaskom rusofilskog vladara iz dinastije Karađorđević na čelo Srbije, ruska vlada je smatrala da knjaz Nikola sada treba da ima drugorazredni značaj za njenu balkansku politiku. Već tada počinje da se formira uvjerenje da Rusija Crnu Goru treba da tretira samo kao dio svojih vojnih efektiva, a ne kao političkog partnera. Negativnom mišljenju o ulozi i držanju Crne Gore doprinijeli su i diplomatski izvještaji sa Cetinja. Ruski vojni agent, koji je 1903. došao u Crnu Goru, tvrdio je da se subvencije za vojsku troše nenamjenski. I ruski poslanik je bio istog mišljenja, smatrajući da se novac koji crnogorska vlada dobija od Rusije isključivo troši na izdržavanje nekorisnog državnog aparata. Ruski poslanik na Cetinju optuživao je knjaza Nikolu i za preveliku bliskost s Austrougarskom. Kada je 1908. knjaz Nikola posjetio Sankt Peterburg, najvažniji zadatak bio mu je da uvjeri cara → Nikolaja II Romanova u potpunu odanost Crne Gore Rusiji, a zatim da izdejstvuje povećanje subvencije. Da bi obezbijedio stalnost ruske vojne subvencije, ali i da bi kod ruske vlade povratio izgubljenu naklonost, kralj Nikola se saglasio sa tim da potpiše vojnu konvenciju s Rusijom. Vojni sporazum između Crne Gore i Rusije potpisan je krajem 1910. godine. Ovim ugovorom Rusija prihvata obavezu da razvija i usavršava vojne snage Crne Gore, kao i da pruža potrebnu pomoć u novcu i materijalu. Rusija se obavezuje i da o svom trošku pošalje u Crnu Goru oficire, koji će pomoći modernom ustrojstvu i obuci crnogorske vojske. Shodno tome, crnogorska strana se obavezuje da neće pozivati kao instruktore oficire iz armija drugih država, te da će Crna Gora, na poziv ruskog cara, staviti Rusiji na raspolaganje svoje cjelokupne vojne snage. Njihovo dejstvo ograničava se na prostor Balkanskog poluostrva. Prema ugovoru, kralj Nikola ostaje vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Crnogorska strana se obavezuje da, uz učešće ruskog vojnog agenta u Crnoj Gori, svake godine pravi plan dejstava crnogorske vojske, te da će se, u slučaju rata, na čelo glavnog štaba crnogorske vojske imenovati ruski oficir. Crnogorska vlada se ovim ugovorom obavezuje da ne preduzima nikakva vojna dejstva bez sporazuma sa ruskom vladom, niti da zaključuje vojne sporazume sa drugim državama bez saglasnosti ruskog imperatora. Ugovor se sklapa na neograničeno vrijeme. Početkom 1912. kralj Nikola je posljednji put posjetio Rusiju. Kralj je srdačno primljen, a car Nikolaj II ga je imenovao za feldmaršala ruske vojske. Glavni cilj kraljeve posjete bio je dobijanje ruske podrške za crnogorski rat protiv Osmanskog carstva. Car Nikolaj II nije bio spreman da odobri ulazak Crne Gore u rat, već je savjetovao kralju da politiku prema susjednoj imperiji usklađuje sa Srbijom i Bugarskom. Očito, Rusija je zazirala od nesmotrene i samostalne akcije Crne Gore prije nego se na rat protiv Osmanskog carstva odluče Srbija i Bugarska. Kada je 1913, uspješnim završetkom balkanskih ratova (→ Crna Gora u balkanskim ratovima 1912/13), Osmansko carstvo protjerano sa Balkana, stav Rusije prema crnogorskoj državi iz osnova se mijenja. Ruskim interesima na Balkanu sada je najviše odgovarala moćna slovenska država, koja će predstavljati pandan austrougarskom ekspanzionizmu, pa su u Sankt Peterburgu budućnost Crne Gore vidjeli u okviru takve države. Već od početka 1913. ruska diplomatija je imala plan o prisajedinjenju Crne Gore Srbiji i zbacivanju kralja Nikole. Predsjednik ruske vlade izjavljuje da je nakon balkanskih ratova stvorena mogućnost da se kralj Nikola detronizira i da se stvori „Velika Srbija”. Ruski ministar inostranih djela → Sergej Dimitrijevič Sazonov smatrao je da će ujedinjena srpska država predstavljati prepreku austrougarskom širenju prema Solunu. I njegov pomoćnik je tada rekao da će Rusija prema Crnoj Gori voditi politiku koja odgovara Srbiji. Ni na početku Prvog svjetskog rata za rusku vladu nije bilo dileme da nakon njegovog završetka treba ukinuti crnogorsku državu. Govorilo se da je Crna Gora postala teret za Rusiju i da njeno postojanje u novim političkim okolnostima više nema svrhe. Rusko zalaganje za prisajedinjenje Crne Gore Srbiji posebno je bilo pojačano u vrijeme crnogorskog egzila. Jedan ruski diplomata je još februara 1916. izjavio da je definitivno riješeno da se Crna Gora pripoji Srbiji. To je ponovio i ruski ministar spoljnih poslova, koji je rekao da će ujedinjenje Crne Gore i Srbije Rusija dočekati sa osjećajem potpunog zadovoljstva. Ruska vlada je insistirala kod kralja Nikole da radi na uniji sa Srbijom, prijeteći da će, u protivnom, uskratiti materijalnu pomoć. Kralj, naravno, nije htio pristati na dobrovoljnu detronizaciju, zbog čega je ruska vlada donijela odluku o uskraćivanju subvencije Crnoj Gori. Januara 1917. ukinuta joj je ruska materijalna pomoć. Sredinom 1917. ruska vlada je saopštila da je ona potpuno naklonjena ujedinjenju Crne Gore i Srbije, te da nema nikakav razlog da se interesuje za sudbinu vladara Crne Gore. Oktobra 1917. došlo je do revolucije u Rusiji i ukidanja monarhije.

Ž. Andrijašević

Crna Gora i Rusija od 1945. Odnosi Crne Gore i Rusije od 1945. do 1991. bili su segment međudržavnih odnosa Jugoslavije i SSSR, tj. država čiji su dio tada bile. Tek od juna 2006, kada su Crna Gora i Rusija, nakon priznanja crnogorske nezavisnosti, uspostavile diplomatske odnose, počinju političke veze koje su prekinute 1917. godine. Odnose između FNRJ i SSSR do 1948. karakterisale su intenzivna politička aktivnost i saradnja. U okviru jugoslovensko-sovjetske saradnje, na Cetinju je u maju 1945. osnovano „Društvo za kulturnu saradnju između Crne Gore i SSSR-a”. Početkom 1948. politički odnosi između dvije države su zapali u ozbiljnu krizu, da bi nakon Rezolucije Informbiroa (jun 1948) eskalirali u otvoreni politički sukob. Diplomatski odnosi na nivou ambasada ponovo su uspostavljeni u septembru 1953. godine. U okviru zvanične posjete FNRJ, u pratnji jugoslovenskog predsjednika Josipa Broza Tita, sovjetska delegacija, koju je predvodio prvi sekretar CK KP i predsjednik Savjeta ministara SSSR Nikita S. Hruščov, posjetila je SR Crnu Goru u avgustu 1963. godine. Tokom 1972, u okviru posjete SFRJ, Crnu Goru je posjetila državno-partijska delegacija na čelu sa članom Politbiroa i sekretarom CK KP SSSR Andrejem Kirilenkom. U okviru jugoslovensko-sovjetskih odnosa, uporedo sa političkom, odvijale su se kulturna i naučna saradnja između Crne Gore i sovjetskih republika. Zemaljska centralna biblioteka na Cetinju (danas Nacionalna biblioteka Crne Gore „Đurđe Crnojević”) uspostavila je tokom 1957. i 1958. saradnju sa bibliotekom „Vladimir Iljič Lenjin” i Fundamentalnom bibliotekom društvenih nauka u Moskvi. Godine 1960. Centralna biblioteka je dobila izuzetno vrijedne publikacije od sovjetskih kulturnih institucija. Uspostavljena je saradnja između CANU (→ Crnogorska akademija nauka i umjetnosti) i Akademije nauka SSSR, pa je 1981. u Crnoj Gori boravila delegacija Sovjetske akademije nauka. Nakon nestanka Jugoslavije (1991), Crna Gora je formirala federaciju sa Srbijom (od 2003. državnu zajednicu), u kojoj je imala mogućnost da održava ograničene spoljne odnose sa drugim državama, pa i sa Rusijom. Tokom 1998. u Podgorici je ustanovljen Generalni konzulat Ruske Federacije. Konzulat je zvanično otvoren u januaru 2001, a za generalnog konzula 2000. imenovan je Jurij Bičkov. U maju 2002. potpisan je Protokol o saradnji između Crne Gore i Ruske Federacije u oblasti kulture, dok je u oktobru 2005. potpisan Memorandum o saradnji između Vlade RCG i Vlade Ruske Federacije u oblasti turizma, a u novembru 2005. Konzularna konvencija između SCG i Rusije. I kao članica federacije, Crna Gora je radila na razvoju spoljnopolitičkih odnosa sa Rusijom. Predsjednik RCG (→ Predsjednik Crne Gore) → Milo Đukanović posjetio je Moskvu 1. avgusta 1999. godine. Đukanović je imao susrete sa predsjednikom Vlade Ruske Federacije Sergejem Stepašinom i gradonačelnikom Moskve Jurijem Luškovom. Predsjednik Državne dume Ruske Federacije Boris V. Grizlov posjetio je Crnu Goru 1. jula 2004. na poziv predsjednika Skupštine RCG (→ Skupština Crne Gore) → Ranka Krivokapića, i tom prilikom obratio se poslanicima Skupštine. Zatim je u zvaničnoj posjeti Ruskoj Federaciji, u septembru 2004, na poziv predsjednika Vladimira Putina, boravio predsjednik Vlade RCG (→ Vlada Crne Gore) Milo Đukanović. Rusija je, kao treća država koja je to učinila, nakon Islanda i Švajcarske, priznala Crnu Goru kao nezavisnu državu, 12. juna 2006. godine. Razmjenom nota između ministra inostranih poslova RCG → Miodraga Vlahovića i generalnog konzula Ruske Federacije u Crnoj Gori Vladimira Vanijeva, diplomatski odnosi na nivou ambasada između dvije države zvanično su uspostavljeni 26. juna 2006. godine. Generalni konzulat u Podgorici transformisan je u Ambasadu u januaru 2007. godine. Za prvog ambasadora Ruske Federacije u Crnoj Gori imenovan je Jakov Gerasimov. Na funkciju ambasadora Ruske Federacije u Crnoj Gori, za period od 2011. do 2015, imenovan je Andrej Nestarenko. Nakon njega, ambasadori su bili Sergej Gricaj (2015–2019) i Vladislav Maslenikov (od 2019). Ambasada Crne Gore otvorena je 1. maja 2007. u Moskvi. Funkciju privremenog otpravnika poslova do jula 2008. obavljao je ministar-savjetnik Miodrag Koljević. Za prvog ambasadora Crne Gore u Ruskoj Federaciji, nakon obnove nezavisnosti, imenovan je → Slobodan Backović. Funkciju ambasadora obavljao je od 2008. do 2011. godine. Za ambasadora Crne Gore u Ruskoj Federaciji 2012. imenovan je → Zoran Jocović. Funkciju ambasadora obavljao je do 2016. godine. Od jula 2016. do 2018. dužnost ambasadora obavljao je → Igor Jovović, kojeg je 2018. zamijenio → Ramiz Bašić. Od 2020. ambasador Crne Gore u Rusiji je → Milorad Šćepanović. Prva posjeta jedne visoke ruske delegacije Crnoj Gori, nakon obnove nezavisnosti, uslijedila je u avgustu 2006. godine. U posjetu Crnoj Gori, na čelu delegacije, doputovao je tadašnji ministar za civilnu odbranu, vanredne situacije i otklanjanje posljedica elementarnih nepogoda u Vladi Ruske Federacije Sergej K. Šojgu. Ministar Šojgu je imao prijem kod predsjednika Vlade Mila Đukanovića. Predsjednik Vlade RCG Milo Đukanović boravio je u avgustu 2006. u Rusiji, na poziv ruskog predsjednika Vladimira Putina. Zatim je, marta 2007, ministar inostranih poslova RCG → Milan Roćen boravio u Moskvi u zvaničnoj posjeti. Tokom posjete, ministar Roćen je imao susrete sa patrijarhom moskovskim i cijele Rusije Aleksijem Drugim, predsjednikom Državne dume Borisom V. Grizlovom, ministrom inostranih poslova Sergejem Lavrovom, gradonačelnikom Moskve Jurijem Luškovom i ministrom za vanredne situacije Sergejem Šojguom. Ministri Sergej Lavrov i Milan Roćen potpisali su Protokol o saradnji između MIP-a (sada → Ministarstvo vanjskih poslova Crne Gore) i Ministarstva inostranih poslova Ruske Federacije, kao i plan konsultacija između dva ministarstva za 2007. i 2008. godinu. Ministar Lavrov boravio je u uzvratnoj posjeti Crnoj Gori aprila 2008. i imao susrete sa predsjednikom Crne Gore → Filipom Vujanovićem, predsjednikom Skupštine Rankom Krivokapićem, predsjednikom Vlade Milom Đukanovićem i ministrom inostranih poslova Milanom Roćenom. Na poziv predsjednika Skupštine Crne Gore Ranka Krivokapića, predsjednik Državne dume Ruske Federacije Boris V. Grizlov posjetio je Crnu Goru u julu 2007. godine. Bila je to prva posjeta predsjednika parlamenta jedne strane države Crnoj Gori nakon obnove njene nezavisnosti. Predsjednika Državne dume primio je i predsjednik RCG Filip Vujanović. Predsjednik Skupštine Crne Gore Ranko Krivokapić boravio je u dvodnevnoj posjeti Ruskoj Federaciji, na poziv predsjednika Državne dume Ruske Federacije Borisa V. Grizlova. U septembru 2008. u službenoj posjeti Crnoj Gori boravio je ministar za vanredne situacije Ruske Federacije Sergej Šojgu. Ministar Šojgu je imao susrete sa predsjednikom Vlade Milom Đukanovićem i ministrom inostranih poslova Milanom Roćenom. Predsjednik Crne Gore Filip Vujanović, na poziv predsjednika Dmitrija Medvedeva, boravio je u zvaničnoj posjeti Ruskoj Federaciji, februara 2009. godine. Predsjednik Vujanović je na poziv predsjednika Medvedeva ponovo boravio u Moskvi 2010, kada je prisustvovao svečanosti obilježavanja 65-godišnjice pobjede nad fašizmom. U službenoj posjeti Crnoj Gori, u aprilu 2011, boravio je ministar inostranih poslova Ruske Federacije Sergej Lavrov i razgovarao sa predsjednikom Crne Gore Filipom Vujanovićem, predsjednikom Skupštine Rankom Krivokapićem, predsjednikom Vlade → Igorom Lukšićem i ministrom inostranih poslova i evropskih integracija Crne Gore Milanom Roćenom. Predsjednik Skupštine Crne Gore Ranko Krivokapić boravio je 31. marta 2014. u posjeti Moskvi. Krivokapić se sastao sa Valentinom Matvijenko, predsjednicom Savjeta Federacije, i Sergejem Nariškinim, predsjednikom Državne dume. U ekonomskim odnosima između dvije zemlje, najznačajniji događaj poslije obnove crnogorske nezavisnosti bila je kupovina Kombinata aluminijuma u Podgorici i nikšićkog Rudnika boksita od strane ruskih kompanija. Od 2007. Crna Gora postaje sve značajnija kao turistička destinacija za građane Ruske Federacije. Tako je u Crnoj Gori 2007. boravilo 102.000 ruskih turista, a 2014. bilo ih je 318.000. U 2013. ukupna robna razmjena između dvije zemlje iznosila je 9,59 miliona eura, od čega je uvoz 3,4 miliona, a izvoz 5,8 miliona eura. Investicije iz Rusije u 2013. iznose oko 136 miliona eura. Spoljnotrgovinski promet Crne Gore sa Rusijom u 2014. iznosio je 7,1 milion eura, od čega izvoz 4,0 miliona, a uvoz 3,1 milion eura. Direktne investicije u 2014. iznosile su 122,6 miliona eura. Ukupna robna razmjena sa Ruskom Federacijom u 2018. iznosila je 9,3 miliona eura, od čega je izvoz iznosio 2,1 milion eura, a uvoz 7,2 miliona eura. Politički bilateralni odnosi Crne Gore i Ruske Federacije su 2015, nakon uvođenja trećeg seta sankcija od strane EU i pridruživanja Crne Gore odluci EU, počeli da poprimaju negativan kurs. U oktobru 2015. razmijenjene su optužbe zvaničnika povodom antivladinih protesta dijela opozicije u Podgorici. U drugoj polovini 2016, nakon parlamentarnih izbora u Crnoj Gori, održanih 16. oktobra 2016, i događaja vezanih za njih, politički odnosi između Crne Gore i Ruske Federacije su pogoršani. I u narednom periodu odnosi Crne Gore sa Ruskom Federacijom postali su dodatno složeni zbog događaja u Velikoj Britaniji, zbog kojih je Crna Gora uvela nove sankcije Rusiji. U najnovijem periodu, odnosi Crne Gore i Ruske Federacije nijesu se dodatno usložnjavali.

Z. Jocović