Vasilije Petrović Njegoš (Njeguši, 1709 – Sankt Peterburg, 1766), crnogorski vladar i mitropolit. Vladao je od 1744. do 1766. godine. Kao pomoćnik i saradnik mitropolita → Save Petrovića Njegoša, ušao je u politički život 1740, kada se, kao jeromonah Cetinjskog manastira, obraća mletačkom izvanrednom providuru u Kotoru i zahvaljuje mu za pomoć u hrani, koju je Mletačka republika uputila Crnogorcima. Formalno je za mitropolitovog zamjenika izabran 1742, kada mitropolit odlazi u Rusiju. Jula 1743. obratio se ruskom ministru-rezidentu u Carigradu, Vešnjakovu, kome piše o prilikama u Crnoj Gori, pograničnim odnosima sa Osmanlijama i mletačkoj politici. Tada iznosi stavove koji će kasnije biti glavna polazišta njegove spoljnopolitičke koncepcije: da se crnogorski narod jedino može uzdati u Boga i zaštitu sveruskog imperatorskog veličanstva. Iskazujući vjernost ruskoj carici, on se nada da Rusija neće ostaviti Crnu Goru bez zaštite, sve dok se ona ne nađe pod zvaničnim pokroviteljstvom moćne imperije. Za vrijeme boravka mitropolita Save u Rusiji, pozvan je sa glavarima u Kotor (1743), gdje je sa izvanrednim providurom razgovarao o rješavanju pograničnih problema. Zbog neprijatnosti i prijetnji koje je doživio tokom susreta, obraća se generalnom providuru u Zadru, kome piše i o uslovima koje je potrebno ispuniti da bi se na granici obezbijedio mir. Nešto kasnije, arhimandrit Vasilije napisao je pismo i mletačkom Senatu, u kome traži smjenu čelnih ljudi vlasti u Kotoru. U namjeri da utiče na usvajanje ovog zahtjeva, arhimandrit Vasilije se aprila 1744. uputio u Veneciju. U Veneciji je predao predstavku Senatu, u kojoj ponavlja zahtjev da se kazne mletački činovnici koji su svojim arogantnim postupcima izazvali nezadovoljstvo Crnogoraca i koji će, sve dok su na tim mjestima, biti smetnja za uspostavljanje pograničnog poretka. Posebnom predstavkom podnio je zahtjev da se Crnogorcima odobri slobodan ulazak u Kotor i da se glavarima izdaje godišnja plata, smatrajući da je to neophodno ukoliko se od glavara očekuje da drže crnogorska plemena u miru. Avgusta 1744. Senat je uzeo u razmatranje zahtjeve koje je dostavio arhimandrit Vasilije. Od svih zahtjeva usvojen je samo jedan – da se Crnogorcima, pod određenim uslovima, odobri ulazak u Kotor. Septembra 1745. arhimandrit Vasilije će sa mitropolitom Savom i grupom crnogorskih glavara učestvovati na sastanku u Prčanju, gdje će sa mletačkim vlastima razgovarati o rješavanju pograničnih problema. Početkom 1746. arhimandrit Vasilije je pokušao da od ruske vlade dobije pomoć za crnogorske crkve, kao i za otvaranje manastirskih škola. U pismu grofu → Alekseju Petroviču Bestuževu-Rjuminu, ruskom kancelaru, on navodi da mu se obraća u ime crnogorskih glavara, i to kao prvom ministru imperije sa kojom Crna Gora ima tradicionalne prijateljske veze. U pismu traži da uz pomoć ruske vlade budu nabavljene svete knjige za crnogorske crkve, kojih ni prije osmanskih napada nije bilo dovoljno. Nabavkom tih knjiga osnažila bi se prosvjetiteljska i duhovna misija Pravoslavne crkve u crnogorskom okruženju, a posebno u Mletačkom primorju i Skadarskoj oblasti, gdje je uticaj katoličanstva sve jači. Snabdjevena crkvenim knjigama, Cetinjska mitropolija bi mogla djelovati kao centar i svjetionik pravoslavlja, isto kao što bi Crna Gora mogla biti središte oslobodilačkog pokreta protiv osmanske vlasti. Uz rusku pomoć, smatra arhimandrit Vasilije, u Crnoj Gori bi se mogle otvoriti škole koje bi služile za propagandu i širenje pravoslavlja na okolno rimokatoličko stanovništvo. On uvjerava Bestuževa-Rjumina da Crnogorci posjeduju prirodnu bistrinu, da bi čak i onaj Crnogorac koji je neškolovan, mogao nadmudriti rimskog filozofa, odnosno ubijediti ga u svoje stavove. Iako se u pismu ruskom kancelaru uglavnom iznose zahtjevi za pružanje materijalne pomoći crkvi, njegova namjena je isključivo politička. Jasno je da arhimandrit Vasilije želi da uz rusku podršku učini Crnu Goru političko-propagandnim središtem, odakle će se, uz pomoć crkve kao institucije, štititi i širiti pravoslavlje, a s njim i ideje koje mogu biti od koristi ruskoj politici na Balkanu (→ Balkan – političke granice). Energičnošću i preduzimljivošću, arhimandrit Vasilije je početkom 1749. uspio da se nametne pećkom patrijarhu Atanasiju II kao pogodna ličnost za obavljanje jedne delikatne misije u Austriji. Budući da je u vrijeme austrijsko-osmanskog rata (1737–1739) tadašnji pećki patrijarh Arsenije IV Šakabenta napustio Peć i odnio sa sobom u Ugarsku mnoge dragocjenosti i utvari koje su pripadale Patrijaršiji, novi patrijarh Atanasije II odlučio je da ih vrati u Peć. Zadatak da dragocjenosti i utvari Pećke patrijaršije vrati iz Ugarske povjerio je arhimandritu Vasiliju. Tokom misije u Ugarskoj (Sremskim Karlovcima) uspio je i da ugovori sopstvenu hirotoniju u Beogradu (1750), čime je stekao titulu mitropolita. Krajem 1750. uputio se u Beč. U Beču je uputio pismo carici → Mariji Tereziji Habzburg-Loren, u kome govori o političkom značaju koji bi Crna Gora mogla imati za Austriju. Za Crnu Goru kaže da je neprekidno nezavisna država (republika) još od vremena Aleksandra Velikog, a da njome upravlja mitropolit, koji je duhovni i svjetovni poglavar. Crna Gora se, prema njegovoj tvrdnji, prostire između Jadranskog mora, Bosne i Albanije. Mitropolit Vasilije obećava carici da će Crnogorci biti spremni da ratuju na poziv Austrije, kao i da pokrenu na ustanak sve okolne hrišćane. Njegovo pismo carica nije razmatrala, niti mu je na njega odgovorila. Krajem 1751. vraća se u Crnu Goru, a maja 1752. krenuo je u Rusiju, gdje je stigao nekoliko mjeseci kasnije. Želeći da ruskoj vladi predstavi situaciju u Crnoj Gori, kao i da je podsjeti na žrtve koje je ona podnijela zbog odanosti Rusiji, napisao je nekoliko memoranduma za najuticajnije ličnosti ruske imperije. Januara 1753. uputio je memorandum Kolegiji inostranih djela, u kome kaže da je Crna Gora, odgovarajući na poziv cara → Petra I Romanova (Petra Velikog), zaratila protiv Osmanskog carstva i da je zbog toga pretrpjela velika stradanja. Crnogorci su tada, jedini na Balkanu, učinili ono što je od njih tražio ruski car, i to ih je tokom nekoliko narednih decenija skupo koštalo. Iako ih je Osmansko carstvo od 1712. do 1739. stalno kažnjavalo zbog odanosti Rusiji, Crnogorci su ostali dosljedni u tom opredjeljenju. Da bi teško stečena crnogorska nezavisnost bila sigurna, mitropolit Vasilije traži od Kolegije inostranih djela da Rusija uzme u zaštitu Crnu Goru i da primora okolne države da se odreknu neprijateljskih namjera prema njoj. Crnogorski mitropolit obratio se memorandumom i ruskom kancelaru Alekseju Bestuževu-Rjuminu. U memorandumu je napravio kratak istorijski pregled crnogorsko-ruskih veza, odnosno crnogorskog žrtvovanja za Rusiju, napominjući da je Crna Gora odavno imala svoje nasljedne kneževe, a da se sada, kao nezavisna zemlja, nalazi pod vlašću svojih mitropolita. Pravedna nagrada za toliko puta iskazanu odanost i podnesene žrtve bila bi, prema njegovom prijedlogu, ne samo novčana pomoć, već i zvanično proglašenje Crne Gore za zemlju pod visokom zaštitom ruskog dvora. Mitropolit predlaže kancelaru Bestuževu-Rjuminu da carica → Jelisaveta Petrovna Romanova potvrdi gramatom da crnogorski principat nije nikome podređen osim Rusiji, i da Crna Gora zvanično uđe u rusku carsku titulu. Mitropolit Vasilije se tokom boravka u Rusiji obratio i grofu Petru Ivanoviču Šuvalovu, moleći ga da svojim uticajem na carskom dvoru podrži zahtjeve Crne Gore, a prije svega zahtjev da ona dobije zvanično rusko pokroviteljstvo. On je grofu Šuvalovu opširno izložio istorijsku argumentaciju koja preporučuje Crnu Goru za dobijanje ruske zaštite. Napokon, oktobra 1753. obratio se i carici Jelisaveti Petrovnoj. Za razliku od sadržaja molbi koje je dostavljao ruskim zvaničnicima, u ovom obraćanju nema političkih zahtjeva. Mitropolit podnosi ruskoj imperatorki tri zahtjeva: da novčano pomogne otvaranje slovenske škole u Crnoj Gori, da uputi novčanu pomoć crnogorskom narodu i da knjigama i utvarima pomogne crkvu u Crnoj Gori. Tokom boravka u Sankt Peterburgu, ruski Sveti sinod uvažio je mitropolita Vasilija izborom da na Veliki četvrtak služi liturgiju pred caricom, prijestolonasljednikom i najvišim ruskim zvaničnicima. Tada je, kako sam tvrdi, pričestio caricu i carevića, a nakon toga održao prigodan govor. Nakon crkvene svečanosti, razgovarao je s ruskom imperatorkom, a tri dana kasnije, kako se navodi u jednom istoriografskom radu, bio je primljen u oproštajnu audijenciju. Krajem maja 1754. on je počeo da se priprema za povratak u Crnu Goru. Avgusta 1754. stigao je u Beč, uspjevši, navodno, da bude primljen u audijenciju na carskom dvoru. Tokom mitropolitovog boravka u Rusiji, objavljena je u Sankt Peterburgu njegova Istorija o Crnoj Gori na ruskom jeziku (1754). Bila je to prva istorija Crne Gore. Knjiga ima 43 strane i predstavlja pregled prošlosti Crne Gore i Crnogoraca od srednjeg vijeka do 1750. godine. Iz sadržaja Istorije o Crnoj Gori mitropolita Vasilija jasno je da je ova knjiga isključivo pisana s namjerom da posluži u političko-propagandne svrhe. Ona je trebalo da ruskoj javnosti, ali prije svega najuticajnijim ličnostima ruske državne politike, prikaže prošlost Crne Gore na način koji je za njegove političke planove najpoželjniji. Takva namjenska istorija trebalo je da kod ljudi koji vode državnu politiku podstakne interesovanje za Crnu Goru, ali i da ih navede da o njoj razmišljaju kao o osloncu ruske balkanske politike. Kada se mitropolit Vasilije septembra 1754. iz Rusije vratio u Crnu Goru, već je bio postignut sporazum između mitropolita Save i bosanskog vezira, kojim se crnogorska plemena obavezuju da do početka naredne godine plate zaostale poreske obaveze. Mitropolit Vasilije bio je protiv ovog sporazuma. On je smatrao da takve ustupke ne treba praviti u odnosima s osmanskom državom, jer se time ugrožava sloboda koju je Crna Gora izvojevala. Na Zboru koji je nekoliko dana nakon njegovog povratka održan ispred Cetinjskog manastira, on je osudio takvu odluku, pozivajući Crnogorce da odbiju izvršavanje sporazuma. Stavovi mitropolita Vasilija o odbijanju plaćanja poreza Osmanlijama, i tvrdnje da će Crnu Goru podržavati Rusija, na većinu učesnika Zbora djelovale su uvjerljivo, tim prije što je on uz sebe imao i dokaze o ruskoj naklonosti. Promjena stava prema zahtjevima bosanskog vezira, izvršena pod uticajem mitropolita Vasilija, dovela je do krize u crnogorsko-osmanskim odnosima. Uslijedile su osmanske prijetnje vojnom ekspedicijom ukoliko ne pristanu na isplatu zaostalog poreza. Mitropolit je o tim prijetnjama najprije pisao ruskom poslaniku u Carigradu, a početkom 1755. obraća se i carici Jelisaveti. On obavještava caricu da bosanski vezir namjerava da napadne i pokori Crnu Goru, zbog čega je jedini spas za njegovu zemlju da Rusija stane u njenu zaštitu. Ruska zaštita, prema mitropolitovom mišljenju, ne treba samo da bude verbalnog karaktera, već je važno da bude ozvaničena gramatom o proglašenju ruskog pokroviteljstva nad Crnom Gorom. Početkom 1755. obratio se i ruskom poslaniku u Carigradu, molbom da interveniše za Crnu Goru na Porti, a krajem godine počinje da radi na pripremanju crnogorskih i primorskih plemena za odbranu. Maja 1756. na Porti je donesena odluku o otpočinjanju priprema za vojni pohod na Crnu Goru. Čak i prije nego što je odluka donesena, mitropolit je, očekujući takvu odluku, pokušavao da ubijedi Austriju i Rusiju da u slučaju osmanskog napada zaštite njegovu zemlju. Čim je dobio prve prijetnje od bosanskog vezira, on se obratio ruskom i austrijskom predstavniku u Carigradu molbom da utiču na Portu ne bi li odustala od napada. Istim povodom, obratio se početkom 1756. austrijskom dvoru, moleći da se preko carskog poslanika u Carigradu spriječi upućivanje sultanove vojske na Crnu Goru. Molbu za pomoć uputio je ruskom kancelaru → Mihailu Ilarionoviču Voroncovu, uvjeravajući ga da pokoravanjem Crne Gore ne bi samo nestala jedna nezavisna hrišćanska zemlja, već bi nadu za izbavljenje iz osmanskog ropstva izgubili mnogi hrišćanski narodi koji žive na Balkanu. Kao zemlja koja predvodi oslobodilačku borbu, Crna Gora je garancija da će i ostale zemlje, koje se nalaze pod osmanskom vlašću, doći do svoje nezavisnosti, ali ukoliko ona izgubi slobodu, onda će u tim zemljama hrišćanstvo postepeno nestati. Ruska vlada je na ovu molbu zvanično intervenisala na Porti. Ruski poslanik u Carigradu dobio je instrukciju i da saopšti mletačkom predstavniku da Rusija očekuje da Venecija neće zauzeti neprijateljski stav prema Crnoj Gori. Ove intervencije nijesu uticale na Portu da obustavi napad na Crnu Goru, do koga je došlo krajem 1756. godine. Nekoliko dana ranije, mitropolit Vasilije je napustio zemlju i sklonio se na teritoriju Mletačke republike. Zatim se uputio u Beč, a iz Beča u Rusiju, gdje je stigao krajem 1757. godine. Tada se obratio ruskom arhiepiskopu Dimitriju, molbom da bude njegov posrednik kod carice i ruskog Svetog sinoda, odnosno da ga preporuči kod najviših ruskih državnih i crkvenih zvaničnika. Crnogorski mitropolit se predstavkom obratio i ruskoj carici Jelisaveti, tražeći godišnju pomoć od 50.000 dukata za Crnu Goru. Taj bi novac bio iskorišćen da se od Crne Gore napravi moćna baza ruske politike na Balkanu. On traži i da se Crnoj Gori pošalju topovi, kao i stručnjaci koji njima znaju da rukuju, zatim inženjeri koji bi mogli tražiti zlatnu i srebrnu rudu, te štamparije i štampari kako bi, po svemu sudeći, Crna Gora postala ruski propagandni centar na ovom dijelu Balkana. Zauzvrat, od Crnogoraca bi se formirala regimenta od hiljadu vojnika, koja bi bila stavljena na raspolaganje ruskoj vojsci. Crnogorski mitropolit primljen je tokom 1758. dva puta u audijenciju kod carice Jelisavete Petrovne. Carici je saopštio tezu o posebnom značaju Crne Gore za opstanak i oslobođenje okolnih hrišćana, kao i o značaju Crne Gore za rusku politiku na Balkanu. Tvrdio je da hrišćanski narodi koji žive u crnogorskom susjedstvu mogu zauvijek propasti ukoliko Osmanlije osvoje Crnu Goru, ali da Crna Gora, uz rusku podršku, može ne samo da se odupre Osmanlijama, već i da bude centar ruskog uticaja na Balkanu. Ona bi, uz carsku podršku, sve pokorene hrišćane u svom okruženju mogla učiniti ruskim sljedbenicima. On je carici Jelisaveti dostavio i memorandum u kome ukazuje na posebnost političkog položaja Crne Gore na Balkanu i na njene neophodne potrebe. Od ruskih zvaničnika tražio je i materijalnu pomoć. Zahtjevi mitropolita Vasilija, posebno oni finansijski, bili su uglavnom prihvaćeni. Ruska carica je odlučila da se za političke potrebe odobri pomoć Crnoj Gori od 15.000 rubalja, a da se mitropolitu Vasiliju i glavarima koji su u njegovoj pratnji isplati 3.000 rubalja. Nakon ove odluke, donesen je i ukaz o dodjeli 1.000 zlatnih cekina na ime pomoći crnogorskom narodu, a isplaćena je i šestogodišnja subvencija Cetinjskom manastiru od 3.000 rubalja. I ruski Sveti sinod je odlučio da pomogne Cetinjski manastir sa 1.100 rubalja. Za razliku od finansijskih potraživanja, ruska vlada nije dala konkretan odgovor na glavni politički zahtjev mitropolita Vasilija – da se proglasi zvanično rusko pokroviteljstvo nad Crnom Gorom. Taj prijedlog zvanično nije odbijen, niti prihvaćen, već je saopšteno da se rasprava o tome odlaže. Mitropolit Vasilije vratio se u Crnu Goru avgusta 1759. godine. U njegovoj pratnji bio je i izaslanik ruske vlade → Stjepan Justinovič Pučkov, koji je trebalo da se neposredno upozna s prilikama u Crnoj Gori i da o tome napravi izvještaj. Njegov izvještaj o prilikama u Crnoj Gori, kao i o političkom značaju mitropolita Vasilija, bio je nepovoljan i negativan. Nakon odlaska ruskog izaslanika, mitropolit Vasilije se od kraja 1759. ponovo posvetio radu na uspostavljanju mira u Crnoj Gori i pograničnom području. Mletačkim vlastima je iskazao vjernost, obećavajući da će se, uz njihovu pomoć, u potpunosti posvetiti rješavanju pograničnih sporova. Sve do 1762. mitropolit Vasilije nije pokušavao da radi na obnavljanju crnogorsko-ruskih veza, a jedan od razloga bilo je i saznanje o negativnom mišljenju koje je o njemu dao izaslanik Pučkov. Smatrajući da je od tog negativnog izvještaja prošlo dovoljno vremena, te da su mnoge tvrdnje u izvještaju moguće i zaboravljene, on se aprila 1762. obraća Kolegiji inostranih djela, molbom da mu se dozvoli dolazak u Rusiju. U pismu kaže da bi želio da pokrene raspravu o dvije političke teme: problemima Crne Gore zbog napada Osmanskog carstva i prijedlogu o zvaničnom ruskom pokroviteljstvu. Kada je mitropolit dobio dozvolu, i da li je uopšte dobio, nije poznato, ali krajem maja 1765. on kreće za Rusiju, gdje je stigao oktobra iste godine. Tada se obratio ruskom kancelaru Paninu, molbom da mu dogovori audijenciju kod carice → Katarine II Romanove (Katarine Velike). Tvrdio je i da ne dolazi u svoje ime, već u ime naroda kome je poglavar i predvodnik. Prije dobijanja zvaničnog datuma audijencije, mitropolitu se pružila prilika da se susretne s caricom Katarinom II u pridvornoj crkvi u Sankt Peterburgu. Tada je carici iskazao odanost u ime crnogorskog naroda. Poslije susreta s caricom, primio ga je vicekancelar → Dimitrije Mihailovič Golicin. Nakon razgovora sa Golicinom, odlučio je da mu u memoaru iznese zasluge Crnogoraca za Rusiju, kao i istorijat njihovog ratovanja s Osmanlijama od 1711. godine. Početkom 1766. obratio se i Kolegiji inostranih djela, ponavljajući stav da je crnogorski narod, još od mitropolita → Danila Petrovića Njegoša, spreman da na zahtjev ruskog dvora prolije svoju krv. On tvrdi i da je ovaj slobodni narod opkoljen od Osmanlija, koje ga stalno drže u ratnom stanju. Zbog toga je za opstanak Crne Gore, vjerne ruske saveznice, potrebno obezbijediti redovnu godišnju novčanu pomoć. Dok je čekao odgovor na zahtjeve koje je podnio ruskim zvaničnicima, mitropolit Vasilije se iznenada razbolio i uskoro umro. Sahranjen je u Sankt Peterburgu, u Blagovještenskoj crkvi Aleksandronevskog manastira.