Petar II Petrović Njegoš (Njeguši, 1813 – Cetinje, 1851), crnogorski vladar i mitropolit. Vladao je od 1830. do 1851. godine. Tokom njegove vladavine ustanovljene su sudsko-represivne institucije državne vlasti, formirani su organi lokalne vlasti, ustanovljen sistem državnih finansija, otpočela je s radom prva državna osnovna škola i državna štamparija, pokrenut je književni časopis, izgrađena vladarska rezidencija, a potpisani su i ugovori o razgraničenju sa Austrijom i ugovor o pograničnim odnosima sa Hercegovačkim pašalukom. Tokom vladavine, učio je francuski, italijanski, ruski i njemački jezik. Od jezika koje je učio, najbolje je govorio i pisao francuski. Na početku vladavine moraće u dogovoru sa austrijskom vladom da rješava problem statusa manastirâ Stanjevići i Maine, koji su bili u crnogorskom vlasništvu, ali na teritoriji susjedne monarhije. Austrijske vlasti su mu uputile pismo u kome traže od porodice Petrović Njegoš da uzme iz manastirâ Stanjevići i Maine stvari koje su pripadale mitropolitu → Petru I Petroviću Njegošu, jer namjeravaju da stave manastire pod svoju vlast. Novi crnogorski gospodar je austrijskim vlastima odgovorio da imovina manastirâ Stanjevići i Maine ne pripada samo porodici Petrović Njegoš, već svim Crnogorcima podjednako, te da od svog prethodnika nikada nije čuo da se Stanjevići nalaze unutar teritorije Austrije. On će se sa ovim problemom u odnosima sa Austrijom susretati i nekoliko narednih godina. Početkom 1831. zatražio je od ruskog konzula u Dubrovniku da mu izdejstvuje dozvolu za posjetu Rusiji kako bi u Sankt Peterburgu bio hirotonisan za episkopa (vladiku). Odgovoreno mu je da još nije vrijeme za posjetu. Dozvolu za odlazak u Rusiju tražio je od ruskog konzula i početkom 1832, ali je i tada odvraćen od putovanja. Dozvolu je dobio tek 1833. godine. Sredinom juna 1833. crnogorski arhimandrit je krenuo iz Crne Gore da bi, nakon višenedjeljnog zadržavanja u Beču, u rusku prijestonicu stigao početkom avgusta. Primljen je kod ministra inostranih djela Neseljrodea, a zatim i kod sekretara Svetog sinoda. Nakon susreta sa arhimandritom Petrom II, ministar Neseljrode je referisao caru → Nikolaju I Romanovu o njihovom razgovoru, saopštavajući mu želju crnogorskog vladara da bude rukopoložen za episkopa. Car je odobrio njegov zahtjev, zakazavši hirotoniju za 6. avgust. Prije hirotonije, car Nikolaj je primio crnogorskog vladara u zvaničnu audijenciju. Od 1833. morao je intenzivno da se bavi nizom spoljnopolitičkih i pograničnih pitanja. Problemi u odnosima između Crne Gore i Osmanskog carstva javljali su se na dvjema stranama – prema Skadarskom pašaluku (basen Skadarskog jezera, Podgorički kraj, Kuči) i prema Hercegovačkom pašaluku (Grahovo i Nikšićka oblast). Sporovi na granici prema Skadarskom pašaluku uglavnom su bili izazvani neriješenim imovinskim odnosima između crnogorskih i osmanskih podanika, ali i njihovim međusobnim sukobima. Mitropolit Petar II je smatrao da su Osmanlije glavni krivci za sukobe, jer napadaju na crnogorska sela i otimaju imovinu crnogorskim podanicima. Mitropolit je ulagao dosta truda i da bi na granici održao mir. Tako je aprila 1834. izrazio žaljenje podgoričkim i spuškim Osmanlijama zbog toga što su Bjelopavlići u oružanom sukobu posjekli nekoliko osmanskih podanika (muslimana). Sredinom iste godine, tražio je od skadarskog vezira Hafis-paše da se sastanu na Vranjini i dogovore mir. Umjesto spremnosti da prihvati pregovore, skadarski paša mu je uzvratio zahtjevom da Crnogorci priznaju da su sultanovi podanici. Spremnost da se postigne sporazum pokazivaće i kasnije. U pismu skadarskom veziru Osman-paši zatražio je od njega da naredi svojim podanicima da ne izazivaju i ne napadaju Crnogorce, izjavljujući da je istu naredbu izdao i svojim podanicima. I pogranični sporovi između Crne Gore i Osmanskog carstva, izazvani socijalnim problemima i nacionalnim težnjama pravoslavnog stanovništva u Hercegovačkom pašaluku, zahtijevali su od mitropolita Petra II stalno diplomatsko djelovanje. Od početka 1834. on je pokušavao da neposrednim pregovorima postigne mir sa hercegovačkim vezirom → Ali-pašom Rizvanbegovićem-Stočevićem, kao i da utvrdi status Grahova. Do sporazuma je došlo 1838. godine. Dvije strane su na → Cetinju potpisale ugovor o rješavanju statusa Grahova, konstatujući da se uspostavlja mir između nezavisne države Crne Gore i pašaluka Bosne i Hercegovine. Sa hercegovačkim vezirom je o stanju na crnogorsko-osmanskoj granici ponovo pregovarao u Dubrovniku (1842). Napori za rješavanje pograničnih sukoba i sporova nijesu bili glavno obilježje samo spoljnopolitičkih odnosa između Crne Gore i Osmanskog carstva tridesetih i četrdesetih godina XIX vijeka. U istom periodu, pogranični problemi opterećuju i odnose između Crne Gore i Austrije. Priznajući mitropolita Petra II za vladara Crne Gore, austrijske vlasti su ga smatrale i najodgovornijim za sve pogranične probleme ili barem najpozvanijim da te probleme rješava. Zbog toga se tridesetih i četrdesetih godina XIX vijeka njihova prepiska uglavnom odnosi na sporove između crnogorskih i austrijskih podanika ili probleme koje su crnogorski podanici imali s austrijskim vlastima. Često se dešavalo da crnogorski podanici napadnu austrijskog podanika, i to na austrijskoj teritoriji, i da odmah nakon tog incidenta prebjegnu u Crnu Goru. Čim bi austrijske vlasti utvrdile identitet počinioca, one su se obraćale mitropolitu Petru II molbom da osumnjičenog pronađe, ispita i kazni. Na njihov zahtjev, mitropolit je uglavnom sprovodio istragu, obećavajući da će osumnjičeni, ako se dokaže da je počinio djelo za koje se tereti, biti kažnjen od crnogorskog suda. I crnogorski mitropolit se raznim povodima obraćao austrijskim vlastima. Obično su to bili zahtjevi za naknadu štete koju su austrijski državljani učinili Crnogorcima, za prinudnu naplatu zaostalih dugova, za davanje dozvole crnogorskim stočarima da u toku zimskih mjeseci napasaju stoku na austrijskoj teritoriji, kao i zahtjevi za isljeđivanje austrijskih državljana zbog krađe, nasilja ili ubistva. Mitropolit se interesovao kod austrijskih vlasti i za Crnogorce koji su uhapšeni, tražeći da mu što prije pruže dokaze o njihovoj krivici. U nekim slučajevima tražio je od austrijskih vlasti i da uhapšenika odmah puste na slobodu, ukoliko se, prema njegovim saznanjima, radilo o nevinom čovjeku. Mitropolit Petar II je 1834. ponudio austrijskom kancelaru da njegova vlada otkupi Manastir Maine. Od tada pa do 1837. vođeni su pregovori o uslovima prodaje manastira. Prilikom boravka u Beču, februara 1837, on je u direktnim pregovorima s austrijskim vlastima razgovarao o prodaji manastira, pristavši da ga proda za 17.000 fiorina. Mitropolit je odlučio da Austriji proda i Manastir Stanjevići. Ugovor o prodaji Manastira Stanjevići, sa svim njegovim dobrima, potpisan je maja 1839. godine. U pismu ruskom konzulu → Jeremiji Gagiću, crnogorski vladar je pokušao da opravda i objasni odluku o prodaji, tvrdeći da je manastir ruiniran, da bi trebalo uložiti veliki novac da se popravi, te da se ionako nalazi na tuđoj teritoriji. Pristanak mitropolita Petra II da proda Manastir Maine, a kasnije i Manastir Stanjevići, za austrijsku vladu bio je najvažniji uslov koji crnogorska strana mora da ispuni da bi došlo do zvaničnog razgraničenja između Crne Gore i Austrije. Nakon što je u razgovoru sa dalmatinskim guvernerom Lilienbergom pristao da proda Manastir Maine, mitropolita je primio austrijski kancelar → Klemens fon Meternih, koji mu je predložio da se izvrši razgraničenje između dvije zemlje. Mitropolit je taj prijedlog prihvatio, pa je iz Beča, februara 1837, uputio proglas crnogorskom narodu, kojim ga obavještava da će ubrzo započeti utvrđivanje granične linije. Septembra 1837. formirana je komisija za razgraničenje između Crne Gore i Austrije, koja je istog mjeseca počela da označava graničnu liniju na terenu. Tokom tog višegodišnjeg posla, mitropolit Petar II je pratio rad komisije i pomagao u rješavanju sporova. On je čak i lično učestvovao u označavanju granične linije, budući da su između pograničnih plemena i sela duž crnogorsko-austrijske granice odranije postojali imovinski sporovi, koji su se sada pretvorili u međudržavni problem. Rad na utvrđivanju granice između Crne Gore i Austrije okončan je jula 1841, kada je potpisan ugovor o razgraničenju i kada su usvojeni protokoli granica austrijskih opština sa susjednim crnogorskim oblastima. Prije otpočinjanja procesa razgraničenja sa Austrijom, mitropolit Petar II je odlučio da otputuje u Rusiju. Krajem 1836. krenuo je iz Crne Gore, da bi posljednjih dana decembra bio u Beču. Iako je u posjetu Rusiji trebalo da krene tek kada dobije odobrenje preko → Ruskog konzulata u Dubrovniku, on za ovo putovanje nije tražio zvanično odobrenje, niti je o tome obavijestio ruskog konzula. Tek je iz Beča uputio molbu ruskom caru da ga primi u audijenciju, poslavši mu i memorandum u kome traži da se Crnoj Gori prisajedini okrug Gornja Zeta i da se crnogorskoj vlasti daje redovna godišnja pomoć u novcu. Tražio je od cara i da Rusija uzme Crnu Goru pod svoje pokroviteljstvo. Najposlije, on upućuje zahtjev za redovnu godišnju pomoć Crnoj Gori od 80.000 rubalja, objašnjavajući da je taj novac neophodan za izdržavanje institucija vlasti, razvoj prosvjete i održavanje zakonskog poretka. Zahtjev crnogorskog mitropolita da mu se odobri posjeta Sankt Peterburgu nije dočekan s odobravanjem kod ruskih zvaničnika. Ruski poslanik u Beču dobio je instrukciju da mitropolita odvrati od posjete, dok je njegov memorandum caru ocijenjen kao nerealan i nepoželjan. Iz ruskog Ministarstva inostranih djela stigla je i instrukcija da se crnogorskom mitropolitu predloži povratak u zemlju. Takva odluka izazvala je kod njega razočaranje i on od austrijskog kancelara Meterniha traži pasoš za odlazak u Pariz. Kancelar Meternih ga odbija, s obrazloženjem da austrijska vlada ne može izdavati putne isprave stranim državljanima. Mitropolit se onda direktno obratio Francuskom poslanstvu, koje mu je, prema saznanjima ruske diplomatije, odobrilo posjetu Francuskoj. Iako je mitropolitova namjera da otputuje u Pariz izazvala negodovanje ruske vlade, ona je ipak uticala na njenu iznenadnu odluku da se crnogorskom vladaru dozvoli posjeta Sankt Peterburgu. Februara 1837. stiglo je odobrenje za posjetu i crnogorski mitropolit je krenuo za Rusiju. Kada je stupio na rusku teritoriju, dobio je naređenje da se izvjesno vrijeme zadrži u Pskovu, dok ne dobije saglasnost da nastavi put do ruske prijestonice. Razlog za takvu odluku ruske vlade bile su optužbe protiv crnogorskog mitropolita, uglavnom zbog načina vladavine i stanja u zemlji. Nakon višemjesečnog čekanja, odnosno nakon gotovo 13 nedjelja provedenih u Pskovu, crnogorski vladar je 18. maja stigao u Sankt Peterburg. Nakon šest dana primljen je u audijenciju kod cara Nikolaja I. Taj prijem nije bio prijatan crnogorskom vladaru, jer ga je car prekorio zbog namjere da posjeti Pariz, kao i zbog namjere da zauvijek napusti Crnu Goru. Mitropolit je kasnije pričao da na ove primjedbe nije imao šta da odgovori. Kasnije se u pismu caru Nikolaju I pravdao da je to bio plod očajanja i da bi možda i napustio Crnu Goru da nije uvijek bilo visoke carske zaštite koja čuva njega i crnogorski narod. Na primjedbe koje su se odnosile na prilike u zemlji, mitropolit je odgovorio da su plod intriga. Tokom vladavine mitropolita Petra II, Crnu Goru je prvi put posjetio jedan inostrani vladar. Bio je to saksonski kralj → Fridrih August II Vetin. On je maja 1838. krenuo na putovanje duž jadranske obale, da bi 30. maja stigao u Kotor. Iz Kotora je preko austrijskih vlasti poslao poruku crnogorskom vladaru da bi želio da posjeti Cetinje. Sa Cetinja je odgovoreno da će mitropolit Petar II rado ugostiti saksonskog vladara. Fridrih August II je sjutradan krenuo prema Crnoj Gori, a crnogorski vladar ga je dočekao u pograničnom selu Mirac i pozvao ga da posjeti Cetinje. Dva vladara su u večernjim satima stigli u crnogorsku prijestonicu, a saksonskom kralju stavljene su na raspolaganje odaje u Cetinjskom manastiru. Sjutradan je razgledao Cetinje i znamenitosti iz manastirske riznice, a zatim je napustio Crnu Goru. Od početka četrdesetih godina XIX vijeka, mitropolit Petar II je imao dosta problema u odnosima sa Osmanskim carstvom, naročito na granici prema Skadarskom pašaluku. Posebno su pogranični sporovi učestali od 1843, kada je na čelo Skadarskog pašaluka došao → Osman-paša Skopljak. Jedan od zadataka koji mu je dala centralna vlast bio je da stalno djeluje protiv Crne Gore. On je trebalo da izaziva pogranične sukobe i da poradi na stvaranju jakih proturskih grupacija u samoj Crnoj Gori. Mitropolit je pokušavao i da stupi u pregovore s Osman-pašom, iskazujući spremnost da se, uprkos provokacijama, održi mir. Posebno se zalagao za vraćanje dva ostrva u Skadarskom jezeru (Vranjina i Lesendro), koja je skadarski paša zauzeo. Boreći se za povraćaj ovih ostrva, on je tražio podršku i od ruske vlade, objašnjavajući da ova ostrva imaju poseban značaj za ekonomski život Crne Gore (1846). Nemiri na granici sa Osmanskim carstvom, kao i velika glad koja je nastupila krajem 1846, primorali su ga da uputi predstavku ruskom državnom kancelaru, u kojoj traži da se produži isplata stalne ruske subvencije Crnoj Gori, da se dozvoli crnogorskim porodicama preseljenje u Rusiju, da se izvrši pritisak na osmansku vladu ne bi li prestala s provokacijama na granici, te da se osmanska vlada primora da Crnoj Gori vrati Vranjinu i Lesendro. Mitropolit je zatražio dozvolu da posjeti Sankt Peterburg i lično saopšti svoje zahtjeve. Smatrajući da nema svrhe da lično izlaže zahtjeve koji su navedeni u pisanoj formi, ruska vlada je odbila da mu izda odobrenje za posjetu. Državni kancelar Neseljrode poručio je crnogorskom mitropolitu da bi bilo dobro da se ne udaljava od svoje zemlje. Za razliku od pograničnih odnosa sa Osmanskim carstvom, mitropolit Petar II je četrdesetih godina XIX vijeka uspijevao da održava mir na granici s Austrijom i dobre odnose s austrijskim vlastima. Kao i prethodnih godina, učestvovao je u rješavanju sporova između crnogorskih i austrijskih podanika, bilo da se radi o novčanim potraživanjima, ličnim sukobima ili povredama imovinskih prava. Vladi u Beču predlagao je početkom 1844. osnivanje mješovitih „kmetskih sudova” (po 12 sudija sa obje strane), čiji bi zadatak bio da rješavaju pogranične imovinske sporove. Jedan od njegovih poteza, kojim je doprinio da se uklone uzroci mnogih pograničnih sporova, bila je i naredba crnogorskim državljanima iz jula 1846. da austrijskim podanicima prodaju svoja imanja koja se nalaze na teritoriji Carevine. U želji da očuva dobre odnose s Austrijom, ali i da pomogne da se spriječe nemiri u crnogorskom susjedstvu, crnogorski vladar je bio protivnik revolucionarnog pokreta, koji je 1848. ugrozio temelje Carstva. Zato je maja 1848. uputio poslanicu Dubrovčanima i Bokeljima, kojom ih poziva da ostanu vjerni caru, ali i da budu suzdržani prema revolucionarnom pokretu, koji se sa Apeninskog poluostrva širio Dalmacijom. Bokeljima se obratio i posebnom poslanicom, u kojoj ih prekorijeva što su se zanijeli prevratničkim idejama i što pokazuju neposlušnost prema austrijskim vlastima. Smatrao je da za takvo držanje Bokelja nema razloga, već da se radi o obijesti koja im može donijeti nesreću. Nakon što ih je pozvao da se okanu takvih ideja i budu vjerni svome vladaru, crnogorski mitropolit im je zaprijetio da će ih, ako ga ne poslušaju, primorati na pokornost uz pomoć jednog odreda Crnogoraca. Dodaje i da će ih teže kazniti nego što bi to uradile Osmanlije. Mitropolit Petar II je održavao i političke odnose sa vladarima Kneževine Srbije. Prvih godina vladavine imao je prepisku sa knezom → Milošem Obrenovićem, koga je izvještavao o prilikama u Crnoj Gori, organizaciji državne uprave i odnosima sa Osmanlijama. Srpski knez mu je davao savjete o upravljanju narodom i državom, ali i sugestije kako da se drži prema nacionalnim pokretima u okruženju i prema Osmanskom carstvu. Mitropolit je srpskog vladara izvještavao i o svojim spoljnopolitičkim aktivnostima, uvjeravajući ga i da sa Srbijom želi najbolje odnose. Nakon promjene na prijestolu u Srbiji i dolaska na vlast kneza Aleksandra Karađorđevića (1842), mitropolit je sa njim održavao intenzivnije veze. Njihova prepiska odnosila se na nacionalnooslobodilački pokret u Osmanskom carstvu i Austriji, crnogorsko-srpsku političku saradnju, ali se ticala i ličnih odnosa. Mitropolit Petar II je imao prepisku i sa → Ilijom Garašaninom, srpskim ministrom unutrašnjih djela, sa kojim dogovara preseljenje crnogorskih porodica u Srbiju i školovanje crnogorskih đaka u Beogradu.