Danilo Petrović Njegoš (Njeguši, oko 1670 – Maine, 1735), crnogorski vladar i mitropolit. Vladao je od 1697. do 1735. godine. Za poglavara Cetinjske mitropolije izabran je 1697, kao jeromonah, dok je u episkopsko zvanje hirotonisan 1700. u Sečuju (Ugarska). Prvo poznato pismo mitropolita Danila potiče iz aprila 1700, a upućeno je mletačkom guverneru Zanu Grbičiću. Pismo je njegov odgovor Grbičiću povodom pograničnog spora između mletačkih i crnogorskih podanika. Prvih godina XVIII vijeka mitropolit Danilo je često komunicirao sa mletačkim vlastima u vezi sa pograničnim odnosima i rješavanjem pograničnih sporova. U isto vrijeme imao je i prepisku sa osmanskim vlastima zbog odbijanja Crnogoraca da plaćaju poreske dažbine, kao i zbog optužbi da upadima na osmansku teritoriju ugrožavaju imovinu i živote sultanovih podanika. Intenzivnija spoljnopolitička aktivnost mitropolita Danila započinje poslije 1710, kada dolazi do uspostavljanja crnogorsko-ruskih političkih odnosa. Poslije dolaska dvojice izaslanika ruskog cara u Crnu Goru (1711), koji su donijeli carski poziv Crnogorcima da otpočnu rat protiv Osmanlija, mitropolit Danilo je, prema dinastičkoj tradiciji, pozvao Crnogorce da pomognu ruskom caru da oslobodi hrišćanski rod od osmanskog jarma. Tako su, na poziv ruskog cara, u Crnoj Gori počele pripreme za napad na osmansku teritoriju i podizanje ustanka hrišćana u crnogorskom okruženju. Prema izvještaju mletačkog generalnog providura, mitropolit je bio glavni organizator ustanka i on je u svojoj kući na Njegušima okupio predstavnike plemena Crne Gore i Hercegovine, gdje su se dogovorili da će napasti na osmanske gradove. Zatim je obavijestio kotorskog providura da se Crna Gora potčinila ruskom, koji će uskoro biti grčki, srpski i bugarski imperator. Mitropolit savjetuje kotorskog providura da bi mu bilo korisno da se lijepo odnosi prema njemu, jer time može obezbijediti naklonost ruskog cara. Pored toga, on poručuje izvanrednom providuru i da treba da se raduje što je Crna Gora dobila ovakvog saveznika, uz čiju će pomoć, i Republika i Crna Gora, vratiti zemlje koje su im Osmanlije otele. Uslijedio je crnogorski napad na osmanske gradove, koji se završio neuspjehom. Početkom 1712. crnogorski mitropolit obraća se ruskom caru, podsjećajući ga da je s oduševljenjem dočekao carske izaslanike i da je odmah krenuo da izvrši ono što car u proglasu traži. Mitropolit kaže da je sа pukovnikom → Mihailom Miloradovićem organizovao napade u Hercegovini, najprije na Nikšić, a zatim i na ostala manja utvrđenja, kao i na naselja u Zetskoj ravnici. U tim napadima, kako kaže mitropolit Danilo, poginulo je mnogo Osmanlija, ali gradovi nijesu mogli biti zauzeti, jer ustanici nijesu imali sredstava za rušenje utvrđenja. Nakon osvrta na crnogorsko ratovanje, on saopštava da Crnogorci očekuju da se uz pomoć Boga i ruskog cara oslobode osmanskog ropstva i da dođu pod visoku carsku zaštitu. Zbog crnogorskog napada na okolne gradove, uslijedila je osmanska kaznena ekspedicija na Crnu Goru (1712). Osmanska vojska uspjela je za kratko vrijeme da pokori Crnogorce. Mitropolit Danilo i ruski izaslanik, pukovnik Miloradović, bezuspješno su pokušavali da organizuju odbranu, pa se mitropolit Danilo morao skloniti u Grbalj, a Crnogorci su morali prihvatiti da plate jedan dio dugovanja carskoj kasi i da daju taoce. Krajem 1713. dolazi do sastanka mitropolita Danila i grupe crnogorskih glavara sa izaslanikom skadarskog paše, koji je iznio tri zahtjeva: da crnogorska plemena plaćaju porez direktno sultanu, i to godišnje 12 kesa, da obnove grbaljske solane i da daju taoce koji će biti garancija da neće napadati na osmanske podanike. Crnogorska strana je odgovorila da će ove zahtjeve iznijeti na Zboru, koji će odlučiti da li će ih prihvatiti. Od tri zahtjeva, na Zboru je prihvaćen samo jedan – da se isplati danak sultanu. Naredne godine, na Crnu Goru napada osmanski paša Ćuprilić, a mitropolit Danilo napušta zemlju i odlazi u Rusiju (1714). Iz Beča je uputio pismo ruskom caru, u kome kaže da su Crnogorci ostavljeni na milost i nemilost Osmanlijama, da su osiromašili i da je njihova zemlja razorena. Mitropolit traži od cara da ga primi u audijenciju, te da materijalno pomogne njegov narod i zemlju. Aprila 1715. mitropolit Danilo je stigao u Sankt Peterburg, gdje ga je primio car → Petar I Romanov (Petar Veliki). Crnogorski mitropolit je ruskom caru predao memorandum, koji je imao šest tačaka. U prvoj tački memoranduma, predlaže se caru da stavi Crnu Goru pod svoju visoku zaštitu i da u ugovorima koje Rusija bude sklapala s Osmanskim carstvom štiti crnogorske interese. Mitropolit je smatrao da bi bilo značajno da se ova odluka donese i kao tajni akt ako drugačije ne može. Drugom tačkom memoranduma mitropolit predlaže caru da izda novu gramatu crnogorskom narodu, kojom će im zahvaliti za vjernost carskom prijestolu i žrtvovanje za hrišćansku vjeru tokom 1711. godine. Treća tačka memoranduma sadrži molbu da se crnogorskim i hercegovačkim plemenskim starješinama dodijele medalje kao znak priznanja, a četvrtom tačkom traži se od ruskog cara da novčano pomogne obnavljanje Cetinjskog manastira i njegove riznice. Petom tačkom memoranduma mitropolit Danilo moli ruskog cara da se crnogorskim izaslanicima koji su ranije došli u Sankt Peterburg odobri povratak kući, a posljednjom tačkom traži se naknada troškova koje su on i pukovnik Miloradović imali zbog kupovine ratnog materijala. Sve mitropolitove zahtjeve, osim prvog, koji ima isključivo politički karakter, ruski car je ispunio. Car je dodijelio 5.000 rubalja kao pomoć postradalom narodu, a 5.000 rubalja za ratne troškove. Donesen je i ukaz kojim je obezbijeđena redovna pomoć Cetinjskom manastiru od 500 rubalja, a mitropolitu i njegovoj pratnji plaćeni su i svi putni troškovi. Mitropolitu je dato i 160 zlatnih medalja – da nagradi učesnike ustanka. Avgusta 1715. mitropolit Danilo je napustio Sankt Peterburg. Na povratku u Crnu Goru, u Beču je primljen kod princa → Eugena Savojskog, vrhovnog komandanta austrijske vojske na Balkanu (→ Balkan – političke granice). U Crnu Goru se vratio aprila 1716. godine. Prema informacijama mletačkih vlasti, on i njegova pratnja iskrcali su se u Grblju, okićeni medaljama s likom ruskog cara, a narod im je svuda iskazao naklonost. Vanredni providur saznaje i da mitropolit djeluje na pridobijanju i ujedinjavanju pravoslavnih podanika Mletačke republike i Osmanskog carstva, jer mu je želja da postane poglavar i jednih i drugih. Providur o mitropolitu kaže da u prepisci s mletačkim vlastima iskazuje prijateljsku naklonost, ali da mu je na srcu najprije ruski, a zatim austrijski car. Providur primjećuje da je on toliko drzak da na pisma koja upućuje mletačkim vlastima stavlja pečat s carskim likom. U mletačkim izvještajima se navodi da je mitropolit Danilo, čak i kada su mnoga crnogorska plemena 1716. prihvatila vrhovnu mletačku vlast, ostao dosljedan u odanosti ruskom i austrijskom caru. U govorima je veličao rusku i austrijsku vojsku, dok je Mletačku republiku nazivao siromašnom državom. Na mletačke molbe za savezništvo, odgovarao je da još nije vrijeme, a Crnogorce je uvjeravao da im Republika ne može pomoći u vrijeme ratovanja protiv Osmanlija. Vanredni providur ga je zbog toga smatrao opasnim i jakim protivnikom, koji bi mogao sasvim suzbiti mletački uticaj u Crnoj Gori, ukoliko se granici Republike približe austrijske trupe. Iako su znali da im mitropolit Danilo nije naklonjen, mletačke vlasti su pokušavale da ga učine saveznikom. Bez obzira na to što su u pridobijanju crnogorskih plemenskih starješina imali dosta uspjeha, Mlečanima je bio potreban i mitropolit, kao zasigurno najuticajnija ličnost u Crnoj Gori. On im je bio potreban ne samo da bi uspostavili potpunu političku kontrolu nad Crnom Gorom, nego i da bi njegovim pridobijanjem umanjili mogući austrijski uticaj u zemlji. Upravo u vrijeme kada se mitropolit Danilo vratio u Crnu Goru, u rat između Mletačke republike i Osmanskog carstva, koji je počeo krajem 1714, uključila se kao mletački saveznik i Austrija. Prvi mletački pokušaji da pridobiju crnogorskog mitropolita nijesu bili uspješni, jer je mitropolit izbjegavao da im konkretno odgovori na ponuđenu saradnju. Prema mletačkoj pretpostavci, on je odlagao odgovor jer je očekivao da će se ubrzo sresti sa austrijskim izaslanicima. Tek kada je 1717. postalo izvjesno da neće biti austrijskog angažovanja, mitropolit Danilo se obraća mletačkim vlastima, nudeći im političku i vojnu saradnju. Mlečani odlučuju da prihvate njegovu ponudu. Do susreta između mletačkih predstavnika i mitropolita Danila došlo je početkom septembra 1717. u Herceg Novom, a crnogorski mitropolit je iskazao spremnost da organizuje odred koji će napasti na osmansku teritoriju. Mitropolit je u razgovoru sa vanrednim providurom dao do znanja da je spreman da uvijek bude na usluzi Republici i da pomogne svim njenim ratnim poduhvatima. Rezultat sporazuma između mitropolita Danila i mletačkih vlasti bila je zajednička vojna akcija prema Baru. Oktobra 1717. mletačka vojska i odred od oko 1.200 Crnogoraca, s mitropolitom na čelu, napao je na Bar. Nakon ovog pohoda, novembra 1717, on je mletačkim vlastima podnio prijedlog o formiranju deset četa od Crnogoraca, Paštrovića i Zećana, koje će imati 4.000 ljudi. Zadatak četa bio bi da čuvaju granicu i puteve između crnogorske i osmanske teritorije, što znači da bi u slučaju rata sprečavale prodor osmanske vojske prema teritoriji Mletačke republike. Republika je trebalo da obezbijedi plate za sve vojnike i oficire. Mitropolit Danilo je zatražio od mletačkih vlasti i pomoć za izgradnju galija i nabavku topova, kojima bi trebalo osvojiti Skadarsko jezero od Osmanlija. Nijedan od ovih prijedloga mletački Senat nije prihvatio. Pored traženja podrške za stvaranje vojne organizacije, mitropolit je zatražio od Senata da mu prizna pravo duhovne jurisdikcije na prostoru Boke Kotorske i na osmanskim oblastima koje su nakon završetka rata s Osmanskim carstvom pripale Republici. Dukalom od 7. maja 1718. mitropolit je dobio pravo duhovne jurisdikcije nad pravoslavnim sveštenstvom u novodobijenim mletačkim oblastima, kao i pravo da u tim oblastima obavlja obrede i podiže crkve. Poslije 1718. mitropolit Danilo je održavao intenzivne odnose s mletačkim vlastima, i to uglavnom u vezi sa rješavanjem pograničnih sporova, odnosno sporova između mletačkih podanika i Crnogoraca. U rješavanju ovih sporova pokazivao je posvećenost, ali je uviđao da je ograničena njegova moć da nekoga primora na poslušnost. Mletačke vlasti su uglavnom bile zadovoljne njegovim angažovanjem, cijeneći da je njegov napor iskren. Naklonost prema Mletačkoj republici on je pokazivao i spremnošću da izvanrednog providura obavještava o prilikama u Osmanskom carstvu, a posebno o pokretima osmanske vojske. Kao prva vjerska i politička ličnost u Crnoj Gori, ali i kao duhovni poglavar pravoslavnog stanovništva u Primorju, mitropolit je poslije 1718. učestvovao u rješavanju čitavog niza njihovih svakodnevnih, životnih pitanja i problema. On je, na primjer, učestvovao u umirima između porodica, kada je predmet spora bilo ubistvo ili krvna osveta. Snagom svog autoriteta radio je i na sprečavanju svih drugih nemira i sukoba. Pokazujući spremnost da se svi sporovi, a posebno oni između pograničnog stanovništva, što brže rješavaju, on je na zahtjev mletačkih vlasti saslušavao Crnogorce koji su optuženi za nasilje prema mletačkim podanicima. U dogovoru s mletačkim vlastima uticao je i da se formira umirni sud od 24 člana, koji je trebalo da presuđuje u sporovima između crnogorskih plemena i plemena na teritoriji Mletačke republike, kao i da pomogne održavanju pograničnog mira. Održavanju mira i rješavanju međuplemenskih sporova, kao i očuvanju mira s Osmanlijama, uglavnom je bilo posvećeno djelovanje mitropolita Danila poslije 1720. godine. Izuzimajući pokušaj da obnovi političke veze s Rusijom (1721), njegovih znatnijih političkih poduhvata ili aktivnosti nije bilo. Njegova pisma poslije 1720. svjedoče o naporima da se rješavaju sporovi između Crnogoraca i mletačkih i osmanskih podanika, kao i da se suzbiju upadi Crnogoraca na teritorije susjednih država. Zbog rješavanja ovih sporova, on je često boravio na mletačkoj teritoriji, a njegovo posljednje sačuvano pismo iz 1734. odgovor je izvanrednom providuru na njegov upit o odbjeglim mletačkim vojnicima koji su se sklonili na teritoriju Crne Gore.