Petar I Petrović Njegoš (Njeguši, 1748 – Cetinje, 1830), crnogorski vladar i mitropolit. Vladao je od 1784. do 1830. godine. Tokom njegove vladavine dolazi do uspostavljanja prvih organa centralne vlasti, kao i usvajanja prvog zakonika (1798). Zahvaljujući vojničkim pobjedama nad Osmanlijama, Crna Gora je u njegovom dobu započela proces teritorijalnog širenja. Prije stupanja na vlast, kratko je boravio u Rusiji (1765–1766), gdje ga je, kao svog nasljednika, poveo mitropolit → Vasilije Petrović Njegoš. Mitropolit → Sava Petrović Njegoš ga 1775. šalje u diplomatsku misiju u Sankt Peterburgu. Putujući u rusku prijestonicu, on je avgusta 1775. stigao u Beč, gdje je stupio u kontakt sa diplomatskim predstavnicima Rusije, tražeći dozvolu i preporuku za dolazak u Sankt Peterburg. Ne postoje pouzdani podaci da li je dobio dozvolu. Dvije godine kasnije arhimandrit Petar ponovo odlazi u političku misiju, ali ovoga puta sa guvernadurom → Jovanom Radonjićem i serdarom Ivanom Petrovićem. Crnogorska delegacija uputila se u Beč, a nakon boravka u Beču, planirala je da se uputi u Sankt Peterburg. Crnogorski izaslanici namjeravali su da u austrijskoj prijestonici traže političku i materijalnu pomoć za Crnu Goru, nudeći Austriji vojničku podršku u slučaju rata protiv Osmanskog carstva. S takvim planovima, tročlano izaslanstvo je krajem 1777. stiglo u Beč, gdje ih je primio austrijski kancelar → Vencel Kaunic. Nakon posjete Beču, crnogorska delegacija je nastavila put za Sankt Peterburg, zasigurno s ciljem da izdejstvuje materijalnu pomoć za Crnu Goru. Prema svjedočenju arhimandrita Petra, delegacija je u Sankt Peterburgu boravila šest mjeseci, a primio ih je knjaz Potemkin. Aprila 1779. guvernadur Jovan Radonjić, serdar Ivan Petrović i arhimandrit Petar Petrović, koji se potpisivao kao „namjesnik mitropolijski”, ponovo su podnijeli austrijskom caru → Josifu II Habzburg-Lorenu prijedlog ugovora o savezu između Crne Gore i Austrije. Arhimandrit Petar je hirotonisan za mitropolita u Sremskim Karlovcima (1784), a nakon hirotonije uputio se u Rusiju da bi se predstavio kao novi crnogorski vladar. U pismu kojim najavljuje dolazak, ruskom kancelaru Potemkinu kaže da želi da nastavi tradicionalnu crnogorsku politiku prema Rusiji, iskazujući spremnost da zajedno sa crnogorskim narodom prolije i posljednju kap krvi ukoliko to zahtijevaju interesi Rusije. Novembra 1785. mitropolit je stigao u Sankt Peterburg, ali je, umjesto poziva za zvanični prijem, dobio policijsko naređenje da odmah napusti prijestonicu. Kao razlog protjerivanja, navedene su optužbe zbog veza s nekim ličnostima iz ruskog političkog života, koje su u to vrijeme bile u nemilosti, kao i primanje arhijerejske titule bez odobrenja ruskog Svetog sinoda. Glavni razlog njegovog protjerivanja bila je uloga koju je mitropolit imao u političkom približavanju Crne Gore i Austrije. Tako se, poslije višegodišnjeg odsustvovanja, mitropolit Petar, februara 1786, vratio u Crnu Goru. Naredne godine dolazi do rata između Rusije i Osmanskog carstva (1787). U taj rat se kasnije, kao ruska saveznica, uključuje i Austrija (1788). Zajednički rat Austrije i Rusije protiv Osmanskog carstva ponovo je izazvao njihovo interesovanje za balkanske nacionalne pokrete, pa time i za Crnu Goru. Od 1788. u Crnoj Gori su boravili izaslanici austrijskog i ruskog dvora s ciljem da utvrde političko stanje u Crnoj Gori i mogućnost vojničkog angažovanja Crnogoraca. Mitropolit je tada djelovao kao ruski privrženik, ometajući rad austrijske misije i sprečavajući Crnogorce da se uključe u redove austrijske vojske. Iako su Austrija i Rusija u to vrijeme sporazumno djelovale na Balkanu (→ Balkan – političke granice), crnogorski mitropolit je u svakoj prilici želio da pokaže da je on najodaniji sljedbenik i izvršilac ruske politike. On je tvrdio da se crnogorski narod jedino može oslanjati na Rusiju. Od sredine osamdesetih godina XVIII vijeka mitropolit Petar je posebno bio posvećen crnogorsko-osmanskim odnosima. Njegov glavni protivnik bio je skadarski vezir → Mahmut-paša Bušatlija. Od 1789. do 1792. on je nekoliko puta slao vojsku na pogranična crnogorska plemena. Početkom 1796. saznalo se da skadarski paša prikuplja vojsku za napad na pogranična plemena, ali i na Crnu Goru. Zbog toga je krajem maja 1796. mitropolit Petar pisao Bušatliji, želeći da provjeri da li je tačna vijest o njegovim pripremama za napad na Crnu Goru i okolna plemena. Ukoliko je ta vijest tačna, crnogorski mitropolit moli skadarskog pašu da od tog napada odustane. Mahmut-paša je odgovorio da prikuplja veliku vojsku i da neće s njom napasti Crnu Goru, već da samo želi da primora Pipere i Bjelopavliće na pokornost. Odgovarajući na Bušatlijino pismo, mitropolit je rekao da ne može uskratiti pomoć i utočište Bjelopavlićima i Piperima, jer su mu oni isto što i Crnogorci. Ukoliko ih napadne, mitropolit mu nagovještava da će se svi zajedno, do posljednjega, braniti od njegove sile. Poslije poraza vojske Mahmut-paše na Martinićima i Krusima, mitropolit Petar se obratio ruskoj vladi i zatražio zvanično rusko pokroviteljstvo. Krajem 1796. uputio je molbu ruskom diplomati u Beču, knjazu Platonu Zubovu, da interveniše kod carske vlade ne bi li stavila Crnu Goru pod svoju zaštitu. Molbu slične sadržine uputio je i Ivanu Andrejeviču Ostermanu (1797). Mitropolit je tražio da se položaj Crne Gore reguliše posebnim aktima, kao i da se utvrdi stalna novčana pomoć. Krajem 1798. mitropolit Petar je dobio vijest da su ruski Sveti sinod i vlada odobrili isplatu novčane pomoći Crnoj Gori. Od 1797. mitropolit Petar se uključuje u vojnopolitička dešavanja u Crnogorskom primorju. Nakon pada Mletačke republike (1797), crnogorska vojska pod njegovim vođstvom zaposijeda Budvu, računajući da će, ukoliko do nekih promjena dođe, ovaj prostor lakše pripojiti Crnoj Gori. Istovremeno, on se dogovorio sa starješinama Budve da jednim proglasom iskažu svoju odanost austrijskoj vlasti, a da u proglasu navedu da njega biraju za privremenog pokrovitelja. Nova mletačka vlada se već juna iste godine obraća crnogorskom mitropolitu, iskazujući uvjerenje da će joj biti naklonjen, isto kao što je bio naklonjen i prethodnoj, aristokratskoj vladi. Između mitropolita Petra i građanske vlade u Veneciji uskoro su uspostavljene bliske veze. Krajem avgusta 1797. austrijski general Rukavina dolazi u Budvu, tako da je mitropolit Petar morao da mu preda ključeve grada. Tek kasnije je austrijska diplomatija došla do saznanja da je mitropolit u stvari zauzeo Budvu u dogovoru s građanskom vladom u Veneciji. Dobivši Austriju za novog susjeda, mitropolit Petar procjenjuje da je važno da u novim okolnostima ima ne samo rusku političku podršku, već i da tu podršku formalizuje zvaničnim aktom o ruskom pokroviteljstvu nad Crnom Gorom. Takva ruska odluka garantovala bi nezavisnost Crne Gore i štitila bi je od političkih pritisaka, kojima bi od strane Austrije mogla biti izložena. Mitropolit je smatrao da je pogodno vrijeme za ponovno podnošenje takvog zahtjeva, budući da se na ruskom prijestolu nalazio car → Pavle I Romanov, koji je pokazivao naklonost prema Crnoj Gori. Zbog toga je mitropolit uputio ovaj prijedlog ruskom caru, zatraživši i da pošalje u Crnu Goru oficira koji bi imao ulogu imperatorovog vojnog izaslanika. Septembra 1799. on je ruskoj vladi dostavio memorandum u kome navodi da su promjene granica nakon rušenja Mletačke republike stvorile povoljnije uslove za prekrajanje političke karte Balkana. Shodno tome, on navodi da su u vrijeme → Ivana Crnojevića u sastavu Crne Gore bile oblasti koje joj je oduzela Mletačka republika (Pobori, Maine, Brajići, Grbalj, Boka Kotorska), te da sada, kada je ona nestala, ove oblasti treba vratiti Crnoj Gori. Kada Crna Gora dobije ove oblasti natrag, ona treba da bude stavljena pod rusku zaštitu i da dobije vladu koja će, prema ruskim instrukcijama, upravljati zemaljskim poslovima. Ruski odgovor na ove zahtjeve bio je isti kao i svi prethodni: Rusija je spremna da materijalno pomaže Crnu Goru, kao i da joj pruža zaštitu od osmanskog ugrožavanja, ali ne može proglašavati svoje pokroviteljstvo nad oblastima koje su formalno dio drugih država. Početkom XIX vijeka dolazi do krize u crnogorsko-ruskim odnosima, jer je ruska vlada saznala da je crnogorski mitropolit nudio Francuzima vojničku pomoć, obećavajući da je spreman da izvrši upad i na osmansku teritoriju. Prema jednom izvještaju, mitropolit je vjerovao da mu Francuska, zauzvrat, može pomoći da dobije zvanično priznanje nezavisnosti i izlaz na more. Uspostavljanje tajnih veza sa francuskom vladom smatrano je u Sankt Peterburgu mitropolitovom izdajom Rusije. Tada ruska vlada započinje akciju za njegovo svrgavanje (1803). Akcija nije uspjela, pa je ruska vlada, zbog potrebe da u sukobu sa Osmanskim carstvom na svojoj strani ima Crnogorce, obnovila savezničke odnose sa mitropolitom. Mitropolit je iskazao vjernost Rusiji. Već od kraja 1805. on će se ponovo naći između velikih sila, čije su se politike sučeljavale u Crnoj Gori. Austrija, koja je vladala nekadašnjim mletačkim posjedima u Primorju, doživjela je decembra 1805. poraz u ratu sa → Napoleonom I Bonapartom. Početkom 1806. mitropolit Petar je s nekoliko hiljada vojnika zaposjeo Kotor, Perast i Herceg Novi. Istovremeno, sa ruskom vojskom učestvovao je sa odredom Crnogoraca u napadu na Dubrovnik, koji su držali Francuzi. Februara 1807. u Kotoru je održan sastanak ruskih oficira i mitropolita Petra, na kome je dogovoreno da se otpočne s vojnim operacijama u Hercegovini, tj. na osmanskoj teritoriji. Mitropolit je napravio plan dejstava u Hercegovini, a zatim je organizovao nekoliko hiljada ljudi, koje je za potrebe ove operacije trebalo priključiti ruskim trupama. Tokom avgusta i septembra 1807, shodno ugovoru u Tilzitu (→ Tilzitski mir), ruske snage se povlače iz Boke Kotorske i ustupaju Francuzima primorske gradove i oblasti do granice s Osmanskim carstvom. Komandant francuskih snaga → Ogist Marmon, u želji da uspostavi mir na ovom prostoru, ali i da proširi francusku sferu uticaja na Crnu Goru, dogovara susret sa crnogorskim mitropolitom. Na tom susretu, do kojeg je došlo avgusta 1807, Marmon je predložio mitropolitu da Crna Gora prizna francusko pokroviteljstvo, obećavajući francusku zaštitu u slučaju napada osmanskih snaga na Crnu Goru. Francuski komandant je kasnije zapisao da je caru Napoleonu bilo posebno važno da postigne mir sa Crnogorcima i da oni prihvate njegovo pokroviteljstvo. Mitropolit je odbio ovaj prijedlog, uzvrativši da su Crnogorci jedino odani Rusiji. Početkom 1808. Marmon je obavijestio mitropolita Petra da je francuski car odlučio imenovati konzula za Crnu Goru, na šta mu je on odgovorio da je jedino saglasan sa otvaranjem Francuskog konzulata za Crnu Goru, ali sa sjedištem u Kotoru. Mitropolit je u razgovoru s Marmonom postigao dogovor o održavanju pograničnog reda. Poslije okončanja francuske okupacije Crnogorskog primorja, mitropolit Petar je izvršio → ujedinjenje Crne Gore i Boke Kotorske 1813, ali je na naredbu ruskog cara morao donijeti odluku o predaji ove oblasti Austriji. Sa novim susjedom mitropolit će raditi na uspostavljanju pograničnog mira i rješavanju sporova. On će pokazivati i spremnost da austrijskim vlastima pomogne u sprovođenju istrage ili kažnjavanju izvršilaca krivičnih djela, koji su iz Crne Gore, a trudiće se i da sam kazni krivca za počinjeno nedjelo. Mitropolit se trudio i da rješava sporove između crnogorskih podanika i Bokelja, i to tako što je, u slučajevima kada dođe do imovinskih razmirica, naređivao formiranje mješovitih komisija. Nakon 1815, izuzimajući bitku u Morači 1820, nije bilo velikih sukoba na crnogorsko-osmanskoj granici. Mitropolit Petar se trudio da na granici prema Osmanskom carstvu vlada mir, govoreći da ne želi da ratuje s Osmanlijama, osim ako je na to primoran njihovim napadom. U vrijeme kada nije bilo opasnosti od osmanskog napada, preporučivao je Crnogorcima da ne upadaju na osmansku teritoriju i da ne čine štetu sultanovim podanicima. On kaže da nije željan da ratuje ni s kim, pa ni s Osmanlijama. Kada su mu se obratili pravoslavci iz okoline Spuža i Podgorice, moleći da ih poduči kako da se ponašaju prema nepodnošljivoj osmanskoj vlasti, on ih je savjetovao da budu trpeljivi. Objašnjavao je da im takav savjet daje zbog toga što je njihova snaga nedovoljna da poraze osmansku vojsku. O svom stavu prema sukobima sa Osmanskim carstvom obavijestio je i skadarskog vezira, uvjeravajući ga da na granici želi mir. Mitropolit kaže da odvraća Crnogorce od sukoba s pograničnim Osmanlijama zato što vjeruje da time samo sebi stvaraju probleme. Čak i u vrijeme kada je došlo do rata između Rusije i Osmanskog carstva, on je zagovarao održanje mira između Crne Gore i Skadarskog pašaluka. U pismu podgoričkim prvacima, mitropolit kaže da je i jednima i drugima poznato da su njihovi carevi u ratu (ruski car i sultan), ali da bi bilo najbolje da se Crnogorci i okolne Osmanlije ne sukobljavaju, kada ih već carevi na to ne primoravaju. Mitropolit Petar je u to vrijeme slao i pograničnim crnogorskim plemenima molbe da ne izazivaju sukobe s Osmanlijama. Do veće krize u crnogorsko-osmanskim odnosima dolazi tek 1820, kada je bosanski vezir poslao vojsku od oko 7.000 ljudi protiv Rovčana i Moračana, plemenâ u crnogorskom okruženju. Čim je saznao za ovaj pokret, mitropolit Petar je uputio nekoliko poslanica crnogorskim plemenima, pozivajući ih da pomognu Rovčanima i Moračanima u odbrani od osmanske vojske. Poslije 1815. mitropolit Petar je pokušavao da sačuva naklonost ruske vlade i da stalno drži aktuelnim zahtjeve o materijalnoj i političkoj podršci. Iako se nekoliko puta obraćao ruskoj vladi za pomoć, odgovora nije bilo. U pismu iz 1822. mitropolit navodi da bez ruske pomoći i pokroviteljstva nije moguće održavati red u zemlji. Na njegove zahtjeve, car → Aleksandar I Romanov je odgovorio da Rusiji nije u interesu da se znatnije angažuje oko Crne Gore. Tek prvih godina vladavine cara → Nikolaja I Romanova promijenio se odnos Rusije prema Crnoj Gori. Car Nikolaj I je 1828, odgovarajući na mitropolitovu molbu, donio odluku da se isplate sve zaostale subvencije od 1825, da se mitropolitu redovno isplaćuje penzija od 300 dukata i da se za izdržavanje crnogorskog praviteljstva isplaćuje 1.000 dukata godišnje. Ruski car je ponovo negativno odgovorio na mitropolitov zahtjev o ruskom pokroviteljstvu nad Crnom Gorom. Mitropolit Petar je 1829. poslao posebnog izaslanika u rusku prijestonicu, sa zadatkom da ruskom caru preda memorandum u kome se predlaže proglašenje ruskog pokroviteljstva nad Crnom Gorom, kao i pomoć Rusije u pripajanju Zetske ravnice ili Bara sa okolinom Crnoj Gori. Mitropolit je tražio i da ruski car odobri preseljenje 40.000 Crnogoraca u Rusiju, te da finansijski pomogne crnogorskom narodu. Bila je ovo posljednja spoljnopolitička inicijativa mitropolita Petra.