Sava Petrović Njegoš (Njeguši, oko 1700 – Stanjevići, 1781), crnogorski vladar i mitropolit. Za nasljednika mitropolita → Danila Petrovića Njegoša izabran je 1719, kada je i hirotonisan za episkopa. Na čelo Cetinjske mitropolije i Crne Gore došao je 1735, nakon smrti mitropolita Danila. Od stupanja na vlast, njegova glavna spoljnopolitička preokupacija su odnosi sa Mletačkom republikom i rješavanje pograničnih sporova. Krajem 1736. izvještava mletačke vlasti u Kotoru o svom djelovanju na uspostavljanju mira između zavađenih Paštrovića i Crnogoraca, obećavajući da će i ubuduće uložiti sve svoje snage da bi održao mir u pograničnim oblastima. Mitropolit je smatrao za potrebno i da izvanrednog providura obavještava o sukobima do kojih je dolazilo između mletačkih podanika pravoslavne vjeroispovijesti. Iako je od 1735. do 1739. trajao rat između Rusije i Osmanskog carstva, u koji se 1737, kao ruski saveznik, uključila i Austrija, iz prepiske mitropolita Save ne može se nazrijeti zanimanje za ovaj sukob. Tih godina nema nemira na crnogorsko-osmanskoj granici, a crnogorska plemena su pokazivala suzdržanost prema događajima u njihovom neposrednom susjedstvu, prije svega prema ustanku koji je pod uticajem Austrijanaca podignut u Kučima i Vasojevićima. Mitropolit je u vrijeme priprema ustanka bio posvećen rješavanju sporova na crnogorsko-mletačkoj granici ili na mletačkoj teritoriji. Uglavnom boraveći u Mainama (na mletačkoj teritoriji) ili na Njegušima, on je obilazio oblasti u Primorju i lično učestvovao u smirivanju ili rješavanju sporova. O svom djelovanju dostavljao je izvještaj izvanrednom providuru u Kotoru, uglavnom ističući napor koji je uložio da bi na granici ili između pravoslavnih podanika Republike uspostavio mir. Mitropolit Sava bio je veoma obazriv prema Mletačkoj republici kada se radilo o njegovom duhovničkom djelovanju u oblastima pod njenom vlašću. Interese pravoslavnog sveštenstva u Primorju branio je dosta suzdržano, plašeći se da takvim angažovanjem ne ugrozi savezništvo s Republikom, koja je, istina, često bila rigorozna prema Pravoslavnoj crkvi u Primorju. U pismu izvanrednom providuru kaže da mletačke vlasti nikada nijesu onemogućavale cetinjskog mitropolita da obavlja kanoničke vizitacije u Primorju, tako da očekuje da takve zabrane neće biti ni ubuduće. Ovo očekivanje temelji na uvjerenju da su i on i njegovi prethodnici dali dovoljno dokaza o svojim prijateljskim namjerama prema mletačkoj državi. Osam godina nakon dolaska na čelo Crne Gore i Cetinjske mitropolije, mitropolit Sava je krenuo u posjetu Rusiji. Pripreme za posjetu započele su septembra 1742, što se saznaje iz pisma koje je grupa crnogorskih i primorskih glavara uputila ruskoj carici → Jelisaveti Petrovnoj Romanovoj. Nešto više podataka o političkim motivima njegove posjete nalazi se u pismu koje je uputio ruskom poslaniku u Carigradu. U tom pismu kaže da Crna Gora mnogo strada od osmanskih napada i mletačkog neprijateljstva, zbog čega se odavno nalazi u teškom stanju. Da bi se spriječilo da Osmanlije i dalje ugrožavaju njen opstanak, on traži od ruskog poslanika da utiče na svoju vladu da pomogne Crnoj Gori, koja je još od vremena → Petra I Romanova (Petra Velikog) pokazala odanost Rusiji. Na kraju, mitropolit kao zahtjev navodi i isplatu zaostale novčane pomoći. Pismo slične sadržine, ali sa konkretnim zahtjevima o karakteru ruske zaštite, crnogorski glavari su dostavili i ruskom poslaniku u Carigradu. Početkom oktobra (krajem septembra po starom kalendaru) 1742, mitropolit Sava se uputio za Rusiju. Prije polaska odlučio je da ga zamjenjuje arhimandrit → Vasilije Petrović Njegoš, njegov sinovac. Aprila 1743. stigao je u Sankt Peterburg, gdje je brigu o njegovom smještaju i izdržavanju preuzeo Sveti sinod Ruske pravoslavne crkve. Dok je čekao da bude primljen kod ruskih zvaničnika, mitropolit Sava je poslao memorandum carici Jelisaveti Petrovnoj, u kome opširno izlaže istorijat crnogorsko-ruskih veza, kao i ratne žrtve i stradanja Crnogoraca zbog savezništva s Rusijom. Mitropolit navodi da je car Petar Veliki odredio redovnu novčanu pomoć za Cetinjski manastir, cijeneći žrtve i stradanja koja su Crnogorci podnijeli za interese Rusije. Carskom gramatom je određeno da svake treće godine predstavnik Cetinjske mitropolije dolazi na Dvor da preuzme pomoć u iznosu od 500 rubalja, što zbog velike udaljenosti i troškova putovanja cetinjski mitropoliti nijesu činili. Pozivajući se na carsku odluku o stalnoj novčanoj pomoći, mitropolit iskazuje očekivanje da ruski dvor neće prestati da pruža materijalnu pomoć Crnoj Gori. Shodno tome, on se nada da će Crnoj Gori biti isplaćena ruska subvencija, koja je posljednji put primljena 1721. godine. Crnogorski mitropolit je zatražio da mu bude isplaćeno 5.700 rubalja, što je zaostala suma za protekle 23 godine. Ujedno je zatražio novac za obavljanje vjerske misije u oblastima pod njegovom jurisdikcijom, obnavljanje crkava i manastira, kupovinu crkvenih knjiga i odeždi za njega i sveštenstvo. Ruskoj carici je upućena molba za pomoć od 6.000 dukata, što je bio iznos duga koji je mitropolit Danilo napravio da bi obnovio Cetinjski manastir, mnoge razrušene crkve i da bi otkupio istaknute glavare, koje su Osmanlije zarobile i poslale u zatočeništvo. Septembra 1743. carica Jelisaveta je donijela ukaz kojim je odlučeno da se mitropolitu Savi isplati zaostala subvencija, kao i da se pošalje 3.000 rubalja kao pomoć crnogorskom narodu i crkvi. Takođe, mitropolit je dobio na dar crkvene knjige i odežde, s tim da od ruskog Svetog sinoda zatraži i drugo što mu je potrebno. To su bili najvažniji rezultati njegove posjete Rusiji, tokom koje je razgovarao sa predstavnicima Kolegije inostranih poslova i Svetog sinoda Ruske pravoslavne crkve. Iako je tokom jeseni 1743. okončao misiju, crnogorski mitropolit se morao zadržati u ruskoj prijestonici sve do proljeća naredne godine. Učinio je to na osnovu preporuke ruskih zvaničnika da na putovanje od Sankt Peterburga do Crne Gore ne kreće tokom zimskih mjeseci. Tek sredinom naredne godine mitropolit je krenuo u Crnu Goru. Sa sobom je nosio i gramatu koju je carica Jelisaveta uputila crnogorskom narodu, u kojoj se navodi da su usvojene sve mitropolitove molbe za pomoć narodu i crkvi, kao i da je isplaćena zaostala novčana subvencija, koju je car Petar Veliki odredio Crnoj Gori. Poslije povratka iz Rusije, mitropolit Sava gubi poziciju prve političke ličnosti u zemlji, jer je vodeću ulogu preuzeo arhimandrit Vasilije Petrović Njegoš. Nakon njegovog ulaska u politički život, mitropolit Sava je na isti način kao i ranije obavljao duhovničke i političke dužnosti. On uglavnom izvršava ono što od njega traži izvanredni providur, kojeg i dalje često naziva svojim gospodarom, djelujući mirotvorno na mletačkoj teritoriji. Iz njegovih pisama uočava se da u Crnoj Gori nije dugo boravio, već je uglavnom živio na teritoriji Mletačke republike, u manastirima Maine i Stanjevići. U pismu iz maja 1746. mitropolit Sava izvještava izvanrednog providura da namjerava poći u Crnu Goru da bi uspostavio slogu i primirje između Crne Gore i Hercegovine, smatrajući da će time doprinijeti i interesima Mletačke republike. Nešto kasnije obavještava mletačkog providura da je uspio uspostaviti mirno stanje između ove dvije oblasti i to na rok od tri godine, a zatim kaže da namjerava postići mir između Crne Gore i Skadarskog sandžakata. Potpuni i dugotrajni mir između Crne Gore i susjednih oblasti on smatra najvažnijim ciljem svog duhovničkog i političkog djelovanja, objašnjavajući da će tako biti bolje i korisnije. Mitropolit Sava radio je i na rješavanju crnogorsko-osmanskih sporova, koji su uglavnom bili izazivani crnogorskim četovanjem u Hercegovini ili odbijanjem redovnog plaćanja poreskih obaveza. Sredinom 1754. prihvatio je da pregovara sa bosanskim vezirom o plaćanju neizmirenih poreskih dažbina osmanskoj državi, smatrajući da će se, makar i djelimičnim udovoljavanjem veziru, izvjesno vrijeme osigurati mir. Na sastanku sa izaslanicima bosanskog vezira, mitropolit i grupa glavara prihvatili su obavezu da plate ne toliko veliku sumu na ime godišnjeg poreza osmanskoj državi, a zauzvrat su Crnogorci dobili pravo da nesmetano prolaze preko osmanske teritorije. Ovakvim potezom mitropolit Sava je uklonio jedan od mogućih povoda za ugrožavanje crnogorske nezavisnosti. Politički angažman mitropolita Save neće se promijeniti ni nakon iznenadne smrti mitropolita Vasilija 1766. godine. Uglavnom je, kao i ranije, boravio na mletačkoj teritoriji, u manastirima Maine i Stanjevići. I u vrijeme dok je u Crnoj Gori najuticajnija ličnost bio → Šćepan Mali (1767–1773), kao i nakon njegove smrti, mitropolit Sava se zanimao rješavanjem pograničnih sporova i posredovanjem između mletačke vlasti i njenih pravoslavnih podanika. Tako su se aprila 1771. mitropolitu Savi, kao svom duhovnom poglavaru, obratili predstavnici plemena Brajići, moleći ga da uvjeri mletačke vlasti da oni ne podržavaju dvojicu plemenika koji su ubili mletačkog oficira i negdje se sklonili. Brajići su strahovali da bi čitavo pleme moglo biti kažnjeno zbog ovog zločina, ali ih je crnogorski mitropolit uvjeravao da je mletački sud pravedan i da će krivci biti kažnjeni. Mitropolit je zato zamolio mletačkog šefa policije da uvjeri Brajiće da nemaju razloga za strah, ukoliko nemaju veze s ovim ubistvom. Mitropolit je takođe posredovao i u imovinskim sporovima između pravoslavnog stanovništva u Primorju. Kada bi mu zavađene strane objasnile zbog čega se spore, on se obraćao mletačkim vlastima molbom da spor što prije riješe, strahujući da će u suprotnom doći do velikog zla i krvoprolića. Kao duhovni poglavar pravoslavaca u Primorju, mitropolit Sava je krajem sedamdesetih godina XVIII vijeka radio i na uspostavljanju mira između zavađenih bratstava. I jedno od posljednjih mitropolitovih pisama, nastalo dvadesetak dana prije njegove smrti, odnosi se na rješavanje spora između mletačkih podanika u Primorju.