Crna Gora i Turska (Osmansko carstvo). Istorija političkih odnosa Crne Gore i Osmanskog carstva počinje krajem XIV, a završava se početkom druge decenije XX vijeka. Početkom druge polovine XIV vijeka, Osmanlije su zauzele Galipolje (1354) i Jedrene (1361), a nakon ovih osvajanja počeo je njihov prodor na Balkan (→ Balkan – političke granice). Do kraja XIV vijeka zauzeli su Bugarsku, Makedoniju, dio Albanije i nastavili da povremeno upadaju na teritoriju Srbije, Bosne i Crne Gore. Crnogorsko-osmanski odnosi počinju u doba Balšića. U to vrijeme, Crna Gora (Zeta) prostirala se od Kotora do Lješa, uključujući Drivast, Skadar, Prizren i Peć. Osamdesetih godina XIV vijeka, u vrijeme vladavine → Balše II Balšića (1378–1385), Osmanlije počinju da ugrožavaju posjede države Balšića na jugu i jugoistoku, tj. teritoriju oko Kroje, Drača, Lješa i Berata. Osmanski napadi posebno su učestali tokom 1385, pa se Balša II žalio mletačkom Senatu da će mu zemlja biti upropašćena ukoliko se Osmanlijama ne stane na put. Želeći da zaustavi prodor Osmanlija na teritoriju zetske države, Balša II je septembra 1385, sa odredom od hiljadu vojnika, krenuo prema Beratu, gdje se već nalazila višestruko brojnija osmanska vojska. Do sukoba sa Osmanlijama došlo je na Saurskom polju, u blizini Berata. U tom sukobu zetska vojska je izgubila bitku, a Balša II je poginuo. Nasljednik Balše II → Đurađ II Stracimirović Balšić morao je, nekoliko godina nakon bitke kod Berata, ustupiti Osmanlijama Skadar, Drivast i Sveti Srđ na Bojani i pristati da im plaća godišnji danak (1392). Tek se zahvaljujući osmanskom porazu kod Angore (1402) oslobodio ove obaveze. Polovinom XV vijeka Osmanlije su ponovo počele da se približavaju granicama crnogorske države, jer dolaskom na vlast sultana Mehmeda II (1451) počinje doba velikih osvajanja. Jedan od pravaca njegovih pohoda išao je prema Kroji i basenu Skadarskog jezera. Osvajanjem Meduna 1456. započelo je susjedstvo osmanske države i Zete. Do pograničnih sukoba došlo je već 1456, kada su osmanske trupe iz tvrđave Medun zauzele neke oblasti države Crnojevića. Do osmanskog napada došlo je i 1459, tako da je → Stefan Crnojević morao tražiti pomoć od Venecije. Gospodar Zete tražio je od Venecije posadne trupe za njegove tvrđave Soko i Žabljak, kao i da interveniše na Porti ne bi li mu bile vraćene oblasti koje su zaposjele Osmanlije. Osmanska granica je početkom sedamdesetih godina XV vijeka već bila na Budošu, Zeti, Morači i Skadarskom jezeru. Prilikom osmanskog ratovanja u Sjevernoj Albaniji, i opasnosti da osmanska vojska napadne i na Zetu, → Ivan Crnojević je 1471. priznao sultanovu vrhovnu vlast, prihvativši obavezu plaćanja godišnjeg danka od 700 dukata. Danak sultanu plaćao je do kraja 1473, kada je postao mletački štićenik. Naredne godine došlo je do osmanskog napada na Skadar, pa je Ivan Crnojević s odredom vojnika krenuo ka Skadru. U priobalju jezera došlo je do sukoba, u kome je crnogorska vojska pobijedila. Osmanske trupe tada nijesu uspjele da zauzmu Skadar. Do ponovnog osmanskog napada na ovaj grad dolazi 1478, kada u njegovoj odbrani ponovo učestvuju trupe Ivana Crnojevića. Krajem ljeta 1478. sultan je riješio da osigura Skadar s crnogorske strane, ali i da kazni Ivana Crnojevića za podršku Mlečanima, pa naređuje napad na Žabljak. Osmanski pohod okončan je za kratko vrijeme, a posada Žabljaka je bez velike borbe predala grad. Početkom naredne godine (1479) Mletačka republika je s Osmanlijama postigla sporazum o predaji Skadra, čime je pozicija Ivana Crnojevića postala još teža. To ga je primoralo da napusti zemlju i skloni se na teritoriju Mletačke republike, da bi se kasnije nastanio u Apuliji. Nakon njegovog odlaska, Zeta je stavljena pod nadzor osmanskih vlasti. U izgnanstvu je ostao sve do smrti sultana Mehmeda II (1481). Vrativši se u zemlju, pristao je na vazalni položaj prema Osmanskom carstvu. Plaćao je godišnji danak sultanu, a sultan mu je ostavio potpunu unutrašnju vlast. Od tog vremena, pa sve do nestanka državne nezavisnosti, Zeta nije pokušavala da se oslobodi vazalnog položaja. Ivan Crnojević je, da bi dao što uvjerljiviji dokaz o svojoj vjernosti, poslao najmlađeg sina Stanišu sultanu u Carigrad (1485). Staniša je u Carigradu primio islam, dobivši novo ime – Skender (Skenderbeg). Budući da su Osmanlije bile zadovoljne držanjem crnogorskog gospodara, oni su nakon njegove smrti ista prava dali i njegovom nasljedniku – → Đurđu Crnojeviću. On će 1496. pokušati da sa emisarima francuskog kralja Šarla VIII učestvuje u podizanju ustanka u Albaniji, kojim bi bila srušena osmanska vlast. Đurđe je povjerovao da bi se povoljnim ishodom ovog ustanka i Crna Gora mogla osloboditi vazalnog položaja prema Osmanskom carstvu. Kada su na Porti otkrili njegove tajne veze sa francuskim kraljem, naređeno mu je da odmah dođe u Carigrad ili da napusti Crnu Goru. Đurđe je izabrao izgnanstvo, čime je Crna Gora izgubila status vazalne zemlje i kao zasebna oblast bila stavljena pod nadzor skadarskog sandžakbega (1496). Time je počeo period osmanske vlasti u Crnoj Gori. Nedugo nakon Đurđevog uklanjanja s vlasti, Crna Gora je, kao posebna oblast, stavljena pod nadzor skadarskog sandžakbega, a upravnu vlast imao je subaša (vojvoda) sa sjedištem na Žabljaku Crnojevića. U zemlji je ostao Đurđev mlađi brat Stefan, koji je pomogao Osmanlijama da Đurđa uklone s vlasti. Krajem 1498. u Carigradu je odlučeno da se Crna Gora pripoji Skadarskom sandžaku, a početkom 1499. Stefan Crnojević je po naredbi skadarskog sandžakbega morao napustiti zemlju. Nakon njegovog odlaska, Crna Gora je i formalno pripojena Skadarskom sandžaku, izgubivši status posebne oblasti. Nakon osvajanja Crne Gore, Osmanlije su uspostavile timarski sistem i nametnule Crnogorcima rajinske dažbine (ušur, harač, ispendže). Pretpostavlja se da je samo jedan manji dio stanovništva zadržao status slobodnih stočara (filuridžija), što znači da su na ime poreza plaćali jedan dukat po kući. Na osnovu prvog osmanskog poreskog popisa, sprovedenog početkom 1497, u Crnoj Gori su ustanovljena tri timara (posjedi koji daju najviše 20.000 akči prihoda). Dio Skadarskog sandžakata Crna Gora će ostati sve do kraja 1513, kada će ponovo biti izdvojena kao zasebna oblast – sandžak. Početkom 1514. u Crnu Goru je stigao Skenderbeg Crnojević, najmlađi, islamizirani sin Ivana Crnojevića, kojeg je Porta postavila za crnogorskog sandžakbega. Na odluku Porte da imenuje Skenderbega za upravitelja Crne Gore i da izdvoji Crnu Goru u poseban sandžak, uticali su nemiri koji su vladali početkom XVI vijeka. Crnogorci se nijesu mirili sa svojim novim položajem, niti su izvršavali poreske obaveze koje su im nametnute. Zato su tokom čitave prve decenije XVI vijeka bile česte bune protiv osmanske vlasti, a najveće razmjere otpor Crnogoraca dobio je 1513. godine. U namjeri da uvede red u ovu nemirnu oblast, osmanska vlada odlučila je da ukine timarski sistem. Porta je uvidjela da Crna Gora, zbog nevelike površine zemlje za obradu, ne može davati poreze koje predviđa ovaj sistem, pa odlučuje da se u Crnoj Gori uvede tzv. filurdžijski poreski sistem. Filurija je porez za stanovništvo koje se isključivo bavi stočarstvom i iznosila je jedan dukat (filur) po kući, u vrijednosti od 55 srebrnih akči. Uporedo sa uvođenjem novih poreskih obaveza za Crnogorce, Porta je imenovala Skenderbega Crnojevića za crnogorskog sandžakbega. On je upravljao Crnom Gorom do 1530. godine. Poslije njegovog uklanjanja sa položaja crnogorskog sandžakbega, Crna Gora je ponovo pripojena Skadarskom sandžakatu, dok je poreski status stanovništva ostao nepromijenjen. Crnogorcima je takođe data unutrašnja autonomija, budući da su za njih važila samo naređenja koja dobiju iz Carigrada – od Porte ili od sultana. Tako su Crnogorci bili obavezni da ratuju u osmanskoj vojsci samo ukoliko ih u rat poziva Porta. S druge strane, nijedan okolni osmanski namjesnik nije smio stupiti na tlo Crne Gore ukoliko za to nije dobio naređenje od sultana. Osmanlije su uvažavale i instituciju → Opšteg crnogorskog zbora, koji je imao pravo da se osmanskim vlastima obraća u ime čitave Crne Gore. Osmanska vlast poštovala je i prava koja su crnogorski manastiri imali u vrijeme Ivana Crnojevića. Svi crnogorski manastiri zadržali su sve svoje pređašnje posjede, uz garanciju osmanskih vlasti da će štititi njihova imovinska prava. Crnogorske privilegije koje je ustanovila Porta nijesu uvijek poštovali upravljači Skadarskog sandžaka. Posebno će ta pojava biti izražena u vrijeme unutrašnjih kriza Carstva, kada centralna vlast izgubi potpunu kontrolu nad nekim administrativnim oblastima. Ovu slabost centralne vlasti upravljači Skadarskog sandžaka pokušaće da iskoriste za lično bogaćenje, pa će od Crnogoraca tražiti mnogo više novca nego je to određeno carskom odlukom. Zbog toga će 1568. u Carigrad poći crnogorski mitropolit Pahomije kako bi zaštitio manastirsku imovinu, koju su pokušali da mu uzmu lokalne vlasti. Nekoliko godina nakon posjete mitropolita Pahomija, iz istih razloga žalili su se sultanu i kaluđeri manastira na Skadarskom jezeru (1575). I oni su negodovali zbog ugrožavanja ekonomskih privilegija koje su bile zagarantovane sultanovom odlukom. Uvažavajući žalbu crnogorskih kaluđera, sultan Murat III poslao je ferman podgoričkom kadiji, naređujući da se prestane sa ugrožavanjem povlastica crkve. Upravo su pokušaji da se odbrane dobijene privilegije i unutrašnja autonomija glavni uzrok crnogorsko-osmanskih sukoba od kraja XVI vijeka. Do prvog većeg sukoba Crnogoraca i Osmanlija došlo je početkom XVII vijeka. Godine 1603. skadarski sandžakbeg Memibegović pokušao je da natjera Crnogorce da mu isplate nekoliko hiljada talira više od sume koju je utvrdila Porta, ali su Crnogorci odbili njegov zahtjev. Vojsku koju je sandžakbeg poslao na Crnu Goru Crnogorci su porazili u Lješkopolju. Sličnih problema sa skadarskim sandžakbegovima bilo je i kasnije. Naravno, u pojedinim slučajevima, svoje privilegije Crnogorci nijesu samo branili oružjem, već su pokušavali da ih očuvaju i uz pomoć Porte. U više navrata tokom XVII vijeka delegacije Crnogoraca odlazile su u Carigrad, nadajući se da će ih sultan i Porta zaštititi. Sultan je nekoliko puta slao fermane u Skadar, naređujući da se prestane s ugrožavanjem prava i imovine Crnogoraca, ali njegova naređenja nijesu sasvim poštovali. Pored ugrožavanja ekonomskih povlastica, na prerastanje crnogorske borbe za odbranu privilegija u borbu za potpunu slobodu od osmanske vlasti značajno su uticali mletačko-osmanski ratovi, koji su vođeni tokom XVII vijeka. U dva velika mletačko-osmanska rata – Kandijskom i Morejskom, Crnogorci se počinju sve odlučnije, i u sve većem broju, svrstavati na stranu Mletačke republike. Nakon završetka Morejskog rata, kada je trijumfovala ratna koalicija koju su formirale Rusija, Austrija, Poljska, Mletačka republika i Papska država, osmanska država je doživjela prvi veliki poraz. Zahvaljujući promjeni njene globalne pozicije i njenom unutrašnjem slabljenju, podlovćenska Crna Gora je poslije završetka Morejskog rata bila faktički slobodna, dok je u ostalim crnogorskim nahijama osmanska vlast bila nešto slabija ili simbolična. Povremeni osmanski vojni pohodi protiv crnogorskih nahija potvrđuju da je Carstvo silom pokušavalo da Crnogorce vrati u svoj državni sistem, a učestalost tih pohoda početkom XVIII vijeka dokazuje da oni nijesu dali rezultat. Od početka XVIII vijeka sve je manji broj crnogorskih plemena plaćao porez Osmanlijama, a oni koji su plaćali – plaćali su neredovno i to tek kada bi snažnim vojničkim pritiskom na to bili natjerani. Zato je adekvatnije reći da su početkom XVIII vijeka Osmanlije nastojale da u Crnoj Gori uspostave svoju vlast, nego da su vlast imale. Krajem aprila 1701. vanredni providur javlja iz Herceg Novog da se albanski paša sprema sa pet-šest hiljada vojnika da napadne na Crnu Goru, da bi, kako se navodi, primorao neposlušno stanovništvo na plaćanje nameta i na poslušnost. Avgusta iste godine, ćehaja albanskog paše izvršio je pohod na Katunsku nahiju, s namjerom da natjera plemena na poslušnost i plaćanje poreza. I sljedeće godine, avgusta 1702, Hodaverdi-paša javlja → Ivanu Antunu Bolici da će krenuti na Crnu Goru kako bi Crnogorce natjerao na poslušnost. Maja 1704. generalni providur je dobio izvještaj u kojem se kaže da su Osmanlije spalile sela Katunske nahije koja se graniče sa Bjelopavlićima. Hodaverdi-paša je i avgusta 1705. obavijestio Ivana Bolicu da se sprema za pohod na Crnu Goru. Jula 1706. osmanska vojska je opet napala na sela u Katunskoj nahiji, što ukazuje da Crna Gora nije sasvim bila pod osmanskom vlašću. U isto vrijeme Osmanlije su, da bi lakše kontrolisale Crnu Goru i spriječile upade crnogorskih četa, otpočele sa podizanjem utvrđenja oko Crne Gore. Tada je podignuta nikšićka tvrđava (1705) i povećan je broj posadnih vojnika u Spužu, Podgorici, Žabljaku Crnojevića, Medunu, Baru. Oko Crne Gore bio je napravljen obruč. Na Porti su 1706. razmišljali i o nasilnom raseljavanju Crne Gore. Naime, postojala je ideja da se Crnogorci nasele na Kosovu, koje je bilo opustjelo nakon seobe srpskog stanovništva 1690. godine. Od ove ideje se kasnije odustalo. Sve ovo ukazuje da su od početka XVIII vijeka crnogorsko-osmanski odnosi dobili drugačiju formu, budući da Crna Gora više nije bila zemlja koja pokušava da očuva i odbrani svoj autonomni položaj u okviru Osmanskog carstva, već zemlja koja nastoji da očuva nezavisnost koju ono ugrožava. Vraćanje Crne Gore pod okrilje Porte sada postaje glavni cilj svih osmanskih napada i pritisaka, ali očuvanje crnogorske nezavisnosti i obnova crnogorske državnosti bio je proces koji više nije bilo moguće zaustaviti. Polovinom 1712. sultan je izdao naređenje da se uputi kaznena ekspedicija na Crnu Goru. Cilj ove ekspedicije bio je da se pokore Crnogorci, uhvati mitropolit → Danilo Petrović Njegoš i sruši Cetinjski manastir. Sa 20.000 vojnika Ahmet-paša je u ljeto 1712. krenuo prema → Cetinju. Iako su Crnogorci pružali žestok otpor, vojska Ahmet-paše uspjela je da prodre na Cetinje, sruši manastir i dobije priznanje pokornosti nekih crnogorskih plemena. Ostvarivši cilj, njegova vojska je napustila Crnu Goru. Do novog osmanskog napada došlo je oktobra 1714. godine. Na čelu osmanskih snaga bio je Numan-paša Ćuprilić, a njegova vojska imala je oko 30.000 ljudi. Ni ovog puta Crnogorci nijesu mogli zaustaviti osmansku vojsku, pa je Numan-paša zaposjeo Cetinje. Uslijedile su masovne egzekucije. Na hiljade Crnogoraca i članova njihovih porodica bilo je ubijeno, a njihovi domovi su zapaljeni. Bio je to, do tada, najsuroviji obračun osmanske vojske sa neposlušnim Crnogorcima. Sve do 1717. Crnogorci su se klonili sukoba s Osmanlijama. Tek kada su im Mlečani obećali zaštitu, ukoliko im pomognu u ratu protiv Osmanlija, Crnogorci su se ponovo vojnički angažovali. Oktobra 1717. oni su s mletačkom vojskom napali na Bar. Nakon ovog neuspješnog napada, većih crnogorsko-osmanskih sukoba zadugo nije bilo. Crnogorci su, ostavši bez podrške Rusije, morali promijeniti i svoj stav prema Osmanskom carstvu. Na traženje skadarskog paše oni su, poslije desetak godina odbijanja, morali isplatiti neku simboličnu sumu na ime poreza. I skadarski i bosanski paša, koji su povremeno dobijali od Porte zadatak da naplate porez od Crne Gore, imali su teškoća da to i učine. Ponekad je čitava Crna Gora odbijala da plati porez, a ponekad samo neka crnogorska plemena. Crnogorski glavari odlazili su u Skadar ili u Trebinje i tamo pregovarali s Osmanlijama oko sume koju treba da isplate. Izbjegavanje isplate, kašnjenje s isplatom, ili samo djelimična isplata, postaju redovna pojava. Crnogorsko-osmansko neprijateljstvo iznova se javilo u vrijeme rusko-austrijskog rata protiv Osmanskog carstva (1735–1737). Tada Crnogorci počinju da upadaju na osmansku teritoriju, čime je otpočeo period pograničnih nemira. Poslije završetka rata, početkom četrdesetih godina XVIII vijeka, skadarski paša ponovo je pokušao da naplati porez od Crnogoraca, ali u tome nije uspio. Ni bosanski paša nije uspio da suzbije crnogorska četovanja po osmanskoj teritoriji. Nemiri na crnogorsko-osmanskoj granici neće se prekidati ni kasnije. Do novog osmanskog napada na Crnu Goru doći će 1756. godine. Osmanska vojska bila je brojna, oko 20.000 ljudi, ali sastavljena uglavnom od neredovnih trupa. Ovoj vojsci Crnogorci su pružili žestok otpor, a kod sela Prediš nanijeli su joj velike gubitke. Zatim je došlo do pregovora između dvije strane u Nikšiću (1757). Osmanlije su pristale da povuku vojsku, a Crnogorci su pristali da prekinu četovanja po osmanskoj teritoriji i da redovno isplaćuju poreske dažbine. Ovih obaveza Crnogorci će se pridržavati nekoliko narednih godina. Crnogorsko-osmansko neprijateljstvo ponovo će se razbuktati 1768. godine. Tada će Osmanlije napasti na Crnu Goru u želji da uhvate → Šćepana Malog. Iako je osmanska vojska bila brojna, njeni uspjesi bili su skromni. Do prekretnice u crnogorsko-osmanskim odnosima dolazi krajem XVIII vijeka, kada na čelo Skadarskog pašaluka dolazi → Mahmut-paša Bušatlija (1779). Tada počinje nemirno doba, koje će se završiti bitkama na Martinićima i Krusima, i potpunom crnogorskom nezavisnošću. Mahmut-paša Bušatlija je imao ideju da se osamostali od centralne vlasti. Kao prvi korak koji je vodio ka tom cilju, smatrao je pokoravanje svih okolnih oblasti, pa i Crne Gore. Polovinom 1785. napao je na Crnu Goru, jer crnogorski glavari nijesu htjeli pristati na tri njegova zahtjeva: isplatu poreza za posljednjih petnaest godina, davanje talaca i prihvatanje nekoliko osmanskih činovnika, koji će u njegovo ime upravljati Crnom Gorom. Otpor Crnogoraca bio je slab, pa je njegova vojska zauzela Cetinje. Na Cetinju se zadržao šest dana, spalio Cetinjski manastir i oko 100 kuća u okolini Cetinja, a zatim se vratio u Skadar. Desetak godina kasnije, on će ponovo napasti na Crnu Goru, zbog njenog pomaganja oslobodilačkog pokreta susjednih pravoslavnih plemena. Polovinom 1796. započeće pripreme za napad, a početkom jula 1796. Crnogorci su na Zboru odlučili da se suprotstave Mahmut-paši Bušatliji ukoliko napadne Crnu Goru ili susjedna plemena. Desetak dana kasnije, u Bici na Martinićima, Crnogorci su nadmoćno pobijedili, a sam paša bio je ranjen. Ovaj poraz Mahmut-paša Bušatlija neće lako podnijeti, pa će krajem septembra iste godine ponovo napasti na Crnu Goru. Ovoga puta, crnogorska i osmanska vojska sukobile su se na Krusima, selu nedaleko od Podgorice. Crnogorska vojska je odnijela još veću pobjedu nego što je bila ona na Martinićima, a paša Bušatlija je poginuo. Pobjeda na Krusima označila je početak novog doba u crnogorsko-osmanskim odnosima, i uopšte u državotvornom razvitku Crne Gore. Poslije Bitke na Krusima, nijedan osmanski velikodostojnik nije tražio poreske dažbine od Crne Gore, niti je pokušao da nametne osmansku vrhovnu vlast. Osmanska država tada je faktički priznala da je Crna Gora nezavisna zemlja. Prvih decenija XIX vijeka nije bilo većih crnogorsko-osmanskih sukoba, izuzimajući dva crnogorsko-ruska napada na Nikšić i Klobuk 1807, tokom rusko-osmanskog rata. Mitropolit → Petar I Petrović Njegoš se trudio da na granici održi mir i odvrati podanike od izazivanja sukoba sa Osmanlijama. Između Osmanlija i Crnogoraca sklopljen je i poseban sporazum u selu Kupiduhu, blizu Žabljaka Crnojevića (1808), kojim se obje strane obavezuju da će se suzdržavati od neprijateljstava. Sve do kraja vladavine mitropolit Petar I će raditi da se održi mir između Crne Gore i Osmanskog carstva. Do krupnih promjena u crnogorsko-osmanskim odnosima doći će tek u vrijeme mitropolitovog nasljednika, → Petra II Petrovića Njegoša. Početkom tridesetih godina XIX vijeka on će smatrati da su uslovi za vođenje nacionalnooslobodilačke politike Crne Gore na teritoriji Carstva povoljniji, jer je poslije Jedrenskog mira (1829) Rusija faktički uspostavila nezvanični protektorat nad sultanovom državom. Zato je novi crnogorski vladar krajem 1831. napao na Podgoricu. Kako ovaj napad nije uspio, Crnogorci su, februara 1832, ponovo pokušali da je zauzmu, ali i ovog puta bezuspješno. Ovi napadi na Podgoricu označavaju novo doba u crnogorsko-osmanskim odnosima, jer od tog vremena Crnogorci se ne brane od Osmanlija na svojoj teritoriji, već ih napadaju na njihovoj. Osmanska država više neće pokretati vojsku da bi vratila Crnu Goru pod svoje okrilje, već da bi suzbila njen politički uticaj i teritorijalno širenje na okolne oblasti. Nakon crnogorsko-osmanskog sukoba oko Podgorice (1831. i 1832), Crnogorci će 1835. ponovo izvršiti napad na teritoriju susjedne carevine. U tom pohodu zauzeće Žabljak Crnojevića. Napadom na Žabljak Crnojevića započinje nemirna faza crnogorsko-osmanskih odnosa. Već sljedeće godine pogranična Grahovska oblast bila je uzrok novih sukoba. Početkom 1836. stanovnici Grahova odbili su da plaćaju poreske dažbine hercegovačkom veziru → Ali-paši Rizvanbegoviću-Stočeviću, izjavivši da oni pripadaju Crnoj Gori. Ali-paša je zbog toga poslao oko 2.000 vojnika na Grahovo (1836). Na Grahovu se tada nalazio i odred od 350 Crnogoraca, koji je mitropolit Petar II uputio kao pomoć Grahovljanima. U sukobu na Grahovu, avgusta 1836, Crnogorci su pretrpjeli težak poraz, a Grahovo je spaljeno. I naredne godine Crnogorci pokušavaju da zauzmu Grahovo, ali je ovoga puta spor riješen pregovorima između izaslanika bosanskog i hercegovačkog vezira i mitropolita Petra II na Cetinju (1838). Rezultat tih pregovora bio je sporazum kojim se utvrđuje da Grahovljani moraju plaćati dažbine osmanskim vlastima. Ovaj sporazum značajan je po tome što je njime legalizovano crnogorsko pravo miješanja u odnose između Grahovljana i osmanske vlasti, i što je konstatovano da se ugovor sklapa između „nezavisne oblasti Crne Gore i pašaluka bosanskog i hercegovačkog”. Česti sukobi na granici između Crne Gore i Hercegovine primorali su mitropolita Petra II i hercegovačkog vezira Ali-pašu Rizvanbegovića-Stočevića da ponovo pregovaraju o rješavanju pograničnih sporova, a rezultat pregovora bio je ugovor, sklopljen u Dubrovniku (1841). Ugovorom je utvrđen mir između Crne Gore i Hercegovine, ali je pitanje statusa pograničnih oblasti ostalo neriješeno. To je uticalo da mitropolit Petar II i hercegovački vezir naredne godine ponovo raspravljaju o spornim pitanjima. Septembra 1842. njih dvojica su se sastali u Dubrovniku i nakon tri dana pregovora sklopili novi ugovor. Ugovor je imao tri tačke. Prvom tačkom utvrđeno je da granica između Crne Gore i Hercegovine od Koma Kučkog do Dragalja ostaje nepromijenjena. Drugom tačkom predviđena je arbitraža velikih sila oko spornih oblasti i rok rješavanja, dok se trećom tačkom utvrđuje zajedničko učešće u rješavanju svih sporova od dana potpisivanja ugovora do 1. januara 1844. godine. Pitanja koja su bila predmet ovog ugovora riješena su sporazumom koji je potpisan krajem 1843. godine. Ovim sporazumom Grahovo je dobilo autonomni status, ali je imalo obavezu redovnog izmirivanja svih carskih dažbina. Čim su na crnogorsko-osmanskoj granici prema Hercegovini odnosi dovedeni u red, započinju sporovi između Crne Gore i Osmanskog carstva u graničnim oblastima prema Albaniji. Do većih sukoba dolazi polovinom 1843, upravo u vrijeme kada na čelo Skadarskog pašaluka dolazi → Osman-paša Skopljak. Osmanlije su izvršile napad na pogranična crnogorska sela, a zauzele su i ostrva na Skadarskom jezeru (Lesendro i Vranjinu), koja su držali Crnogorci. U vrijeme dok je mitropolit Petar II bio u Beču (oktobar 1846 – april 1847), Osman-paša Skopljak je poveo akciju za pridobijanje pograničnih crnogorskih plemena. Dijelom zahvaljujući gladi koja je zbog sušne godine vladala u Crnoj Gori, a dijelom animozitetu koji je postojao između Cetinja i nekih plemenskih glavara, ova akcija skadarskog paše bila je uspješna. Na stotine Pipera, Crmničana, Kuča i Bjelopavlića izrazilo je pokornost Osman-paši Skopljaku. Polovinom XIX vijeka crnogorsko-osmanski odnosi prerastaju okvir pograničnih sukoba i postaju prepoznatljivi segment → Istočnog pitanja. Nasljednik mitropolita Petra II, knjaz → Danilo I Petrović Njegoš, pokazao je veliku umješnost u vođenju diplomatske akcije za rješavanje „crnogorskog pitanja”, tražeći da se crnogorsko-osmanski spor riješi zvaničnim priznanjem crnogorske nezavisnosti i teritorijalnim dobicima. Zbog nacionalno-političke djelatnosti u oblastima pod osmanskom vlašću, tj. podsticanja ustanka, Crna Gora je tokom vladavine knjaza Danila dolazila u sukob s Osmanskim carstvom. Sukob zbog miješanja Crne Gore u Hercegovački ustanak (→ Hercegovački ustanci i Crna Gora 1852–1882) kulminirao je početkom 1853, kada je osmanski maršal → Omer-paša Latas napao na Crnu Goru sa skoro 35.000 vojnika. Njegov zadatak bio je da kazni Crnu Goru zbog izazivanja ustanka u Hercegovini i zbog napada na teritoriju Carstva. Osman-paša je odlučio da na Crnu Goru napadne iz četiri pravca: od Spuža ka Ostrogu (glavni udar), od Bara ka Virpazaru, od Nikšića ka Ostrogu i od Nikšića prema Grahovu i Trešnjevu, a zatim u središte Katunske nahije. Ratne operacije započele su januara 1853. i za samo dvije nedjelje osmanske snage su, uprkos žestokom otporu Crnogoraca, izvršile prvi planirani zadatak – ovladale su dolinom Zete. Krajem januara 1853. mogao se očekivati njihov pokret prema Cetinju, ali tada ruska i austrijska vlada intervenišu u korist Crne Gore. Zahvaljujući njihovoj intervenciji, Porta je naredila Omer-paši Latasu da polovinom februara 1853. potpiše primirje sa Crnom Gorom. Ni poslije završetka Omer-pašinog pohoda, crnogorsko-osmanski odnosi nijesu bili dobri, a povod su opet bili pogranični sukobi. Velike sile, uviđajući da ovi pogranični sukobi mogu dovesti do novih komplikacija, odlučuju da crnogorsko-osmanski spor riješe diplomatskim putem. Francuska koja je, poslije poraza Rusije u Krimskom ratu (1855), imala primat na Balkanu, započinje akciju za rješavanje „crnogorskog pitanja”. Francuska vlada je smatrala da treba definisati državnopravni status Crne Gore, a zatim utvrditi listu crnogorskih zahtjeva, koje bi Porta mogla uvažiti. Francuska je zato predložila Crnoj Gori da formalno prihvati osmansku vrhovnu vlast, tj. sultanovo sizerenstvo, a da zauzvrat dobije izvjesne trgovačke i teritorijalne koncesije. Knjaz Danilo je bio za pregovore sa osmanskom vladom, pa i za izvjesne ustupke, ali jedino nije htio pristati na priznavanje sultanovog sizerenstva. Nerealnim zahtjevima koje je tražio za ustupak, on je razgovor o ovom uslovu učinio bespredmetnim. Do nove krize u crnogorsko-osmanskim odnosima došlo je krajem 1857, kada je crnogorsko podsticanje ustanka u Hercegovini izazvalo reakciju Porte. Početkom 1858. naređena je koncentracija vojnih snaga na hercegovačkoj granici, a krajem aprila došlo je do manjih sukoba između osmanske i crnogorske vojske u oblasti Grahova. Sukobi su 13. maja 1858. prerasli u veliku bitku na Grahovcu, mjestu udaljenom 5 km od Grahova. Crna Gora je izvela na Grahovac oko 7.500 vojnika, a Osmansko carstvo skoro 8.000 vojnika, mada neki savremenici bitke spominju i cifru od 12.000 vojnika. U ovoj bici, osmanska vojska je pretrpjela veliki poraz. Strahujući da bi moglo doći do novih sukoba, pa čak i masovnog ustanka u Bosni i Hercegovini, velike sile diplomatskim pritiskom primoravaju Portu da pristane na razgraničenje s Crnom Gorom. Mada nevoljno, ona prihvata da razgraničenje bude izvršeno pod uslovima koje su velike sile predložile. Konferencija predstavnika velikih sila koja je trebalo da riješi pitanje granice između dvije države održana je krajem 1858. u Carigradu (→ Carigradska konferencija), i na njoj je utvrđena nova, međunarodno verifikovana granična linija između Crne Gore i Osmanskog carstva. Razgraničenje između dvije zemlje izvršila je mješovita komisija. U završnoj fazi rada komisije, knjaz Danilo je, marta 1860, zatražio da se uspostave zvanični diplomatski odnosi između Crne Gore i Osmanskog carstva. On smatra da se dosadašnji način diplomatske komunikacije između dvije zemlje pokazao kao nedjelotvoran, u prvom redu zbog toga što ne omogućava da se problemi blagovremeno rješavaju. Na njegov zahtjev, osmanski ministar inostranih poslova je negativno odgovorio, upućujući knjaza da o svim pograničnim problemima komunicira sa guvernerima okolnih oblasti. Do crnogorsko-osmanskog sukoba ponovo će doći 1862. godine. Zbog miješanja Crne Gore u hercegovački ustanak, Porta će joj objaviti rat. Na Crnu Goru je ponovo krenula vojska pod komandom Omer-paše Latasa. Njegovoj vojsci, koja je imala preko 50.000 ljudi, Crna Gora je suprotstavila oko 20.000 boraca. Od aprila do avgusta 1862. Crnogorci su, uz velike žrtve, uspijevali da zadrže njeno napredovanje. Početkom avgusta, osmanske snage su probile crnogorske odbrambene linije i počele da se približavaju Cetinju. Posljednjih dana avgusta, bili su na dvadesetak kilometara od crnogorske prijestonice. U tom kritičnom trenutku za Crnu Goru, velike sile su izvršile pritisak na Portu da zaustavi prodiranje Omer-paše Latasa. Na ovaj zahtjev osmanska vlada je morala pristati, pa je osmanska vojska ubrzo napustila crnogorsku teritoriju. Nakon okončanja neprijateljstva, Omer-paša je dostavio knjazu → Nikoli I Petroviću Njegošu ultimatum u 14 tačaka. Ovim ultimatumom se, pored ostalog, traži da Crna Gora odobri osmanskoj vladi izgradnju puta od Skadra do Nikšića preko crnogorske teritorije, s tim da Carstvo ima pravo da duž puta izgradi utvrđenja. Tražila se i zvanična izjava crnogorskih vlasti da ubuduće neće graditi utvrđenja u pograničnim oblastima, kao i odricanje od vođenja nacionalne politike u okruženju. Petom tačkom ultimatuma tražilo se da knjažev otac, vojvoda → Mirko Stankov Petrović Njegoš, napusti zemlju. Ove uslove knjaz Nikola je morao prihvatiti, ali je očekivao da će mu velike sile pomoći da oni ne budu realizovani. Poslije ovog sukoba, nastupio je skoro desetogodišnji period crnogorsko-osmanskih pregovora oko spornih graničnih oblasti, prije svega oko Veljeg i Malog Brda, u okolini Podgorice, te oko plemenskih oblasti Jezera i Šaranaca u Durmitorskom kraju. Zajednička crnogorsko-osmanska komisija je imala zadatak da utvrdi graničnu liniju, da riješi pitanje nadoknada privatnim licima čija je imovina ugrožena novom graničnom linijom i da reguliše način korišćenja posjeda u pograničnim oblastima. Crnogorsko-osmanska komisija potpisala je 1864. „Cetinjski protokol”, kojim su utvrđeni principi i postupci u rješavanju spornih graničnih pitanja. „Cetinjskim protokolom” se predviđa da predstavnici dvije države utvrde crnogorsko-osmansku graničnu liniju na spornim mjestima i da regulišu pitanja nadoknade za sve vlasnike imanja i kuća, koji zbog razgraničenja pretrpe štetu. U posebnu misiju knjaz Nikola je 1866. poslao u Carigrad vojvodu → Iliju Plamenca, koji je na Porti trebalo da ubrza rješavanje ovih spornih pitanja. Vojvoda Plamenac je dobio zadatak da u direktnim pregovorima s Portom riješi crnogorsko-osmanske pogranične probleme. Polovinom 1866. vojvoda Ilija Plamenac je stigao u Carigrad. Prvi osmanski zvaničnik sa kojim je razgovarao bio je Ali-paša, ministar spoljnih poslova. Vojvoda Plamenac je osmanskom ministru predao memorandum o crnogorsko-osmanskim pograničnim sporovima, tražeći od Ali-paše da pomogne da se pitanja o kojima se govori u memorandumu što prije riješe. Iako je Ali-paša pokazao spremnost da se pravedno riješe sva pitanja koja opterećuju crnogorsko-osmanske odnose, misija vojvode Plamenca u Carigradu neće biti tako brzo okončana. Uslijedilo je formiranje mješovite komisije, čiji je rad doveo do rješavanja najvažnijih spornih pitanja. Osmanska strana se obavezala da će se povući iz spornih područja (Novo Selo), da će porušiti utvrđenje na Visočici, te da će ustupiti Crnoj Gori Velje i Malo Brdo, pod uslovom da vlasnici imanja plaćaju osmanskim vlastima u Skadru sve poreske obaveze. Crnogorsko-osmanski protokol kojim se reguliše realizacija sporazuma potpisan je oktobra 1866. u Carigradu. U znak dobre volje, sultan je tada poklonio crnogorskom knjazu jednu od svojih jahti. Tokom 1868. vođeni su crnogorsko-osmanski pregovori oko rješavanja pograničnih sporova prema Hercegovini. Neophodno je bilo precizno utvrditi graničnu liniju između Crne Gore i Osmanskog carstva na prostoru Banjana, Drobnjaka, Pive i Šaranaca. Krajem 1868. pregovori su završeni s uspjehom. Crna Gora je pristala da se odrekne dijela teritorija u osmansku korist, ali pod uslovom da joj se isplati nadoknada od 100.000 fiorina i da se njenim podanicima koji imaju imanja na tim teritorijama garantuje pravo vlasništva. Nešto više problema bilo je u rješavanju sporova između Crne Gore i Osmanske carevine na granici prema Podgorici. Iako je sporazumom utvrđeno da Crna Gora ima pravo da koristi Velje i Malo Brdo, pod uslovom da osmanskim vlastima plaća dažbine, crnogorska vlada se ovog dogovora nije držala. Spor oko vlasništva nad ovim zemljištem konačno će biti riješen krajem 1870, kada će Porta odlučiti da otkupi prava Crne Gore na Velje i Malo Brdo za 120.000 fiorina. Crnogorsko-osmanski odnosi nijesu imali samo političku i vojnu dimenziju, već i svoju ekonomsku komponentu. Crna Gora je najvažnije životne namirnice (žito, so) nabavljala u susjednoj carevini, a svake godine je nekoliko hiljada Crnogoraca radilo u Carigradu. Crnogorci koji su radili u Carigradu imali su od 1855. svog → hrvat-bašu (arvat-bašu), čovjeka koji je bio njihov zastupnik kod osmanskih vlasti. I u Crnoj Gori je u isto vrijeme živjelo na desetine osmanskih državljana, koji su iz različitih razloga zatražili azil. Bilo je među njima vojnih bjegunaca, prestupnika, ali i političkih nezadovoljnika. Mnoge od njih novčano je pomagala crnogorska vlast. Na početku vladavine knjaza Nikole otvoren je i → Crnogorski konzulat u Skadru (1863). Iako po nazivu konzulat, djelatnost ovog predstavništva bila je prevashodno politička. Konzulat je radio do početka crnogorsko-osmanskog rata 1876. godine. Rad Crnogorskog konzulata u Skadru obnovljen je 1893. godine. Konzulat je radio do 1915. godine. Crnogorsko-osmanski odnosi pogoršali su se sredinom sedamdesetih godina XIX vijeka. Prvo je krajem 1874. došlo do zločina u Podgorici, tzv. Podgoričkog pokolja, kada je ubijeno 17 nenaoružanih crnogorskih državljana. Bila je to osmanska osveta za smrt podgoričkog zabita Jusa Mučina Krnića, koga je nekoliko sati prije ovog pokolja ubio pravoslavac iz okoline Podgorice. Sredinom naredne godine dolazi do ustanka u Hercegovini, u koji se ponovo uključuje Crna Gora. Uslijedile su optužbe osmanske vlade da Crna Gora rukovodi ustankom, da je ustanak faktički njeno djelo, te da se Crnogorci nalaze među ustanicima. Na ove optužbe sa Cetinja su odgovorili da je sasvim prirodno da Crna Gora bude zainteresovana i uključena u ustanak. Juna 1876. Crna Gora objavljuje rat Osmanskom carstvu. U rat je ušla s namjerom da dobije teritorijalno proširenje prema Hercegovini, Sjevernoj Albaniji i Primorju, i da konačno izdejstvuje zvanično priznanje državne nezavisnosti. Na početku rata, operacijski prostor je podijeljen na dva fronta: Sjeverni (prema Hercegovini) i Južni (prema Brdima i Sjevernoj Albaniji). Na frontu prema Hercegovini stacionirano je oko 9.500 crnogorskih vojnika i 9.000 hercegovačkih ustanika (ukupno 28 bataljona). Osmanske snage na ovom prostoru brojale su oko 20.000 vojnika. Glavnina crnogorske vojske je krajem juna (po starom kalendaru) krenula prema Gatačkom polju, a ubrzo je stigla do Nevesinja. Tokom jula, glavnina crnogorskih snaga koncentrisala se u reonu sela Korita, a dva dana kasnije došla je nedaleko od Bileće i Vučjeg Dola. Odlučeno je da se ovdje sačeka glavnina osmanskih snaga koja je krenula prema Crnoj Gori. Sredinom jula došlo je do Bitke na Vučjem Dolu, gdje su Crnogorci izvojevali veliku pobjedu. I na Južnom frontu, početkom avgusta, crnogorska vojska je u Bici na Fundini izvojevala drugu veliku pobjedu. Poslije pobjede na Fundini, nije bilo većih sukoba na crnogorsko-osmanskom ratištu. Oktobra 1876. Osmansko carstvo je, pod pritiskom ruske vlade, proglasilo primirje sa Crnom Gorom. Knjaz Nikola se nakon proglašenja primirja obraća ruskom caru molbom da podrži mirovne zahtjeve crnogorskih vlasti. Izaslanici knjaza Nikole – vojvoda → Božo Petrović Njegoš i vojvoda → Stanko Radonjić, došli su početkom 1877. u Carigrad i donijeli listu zahtjeva koje je trebalo ispuniti da bi Crna Gora sklopila mir. Crna Gora je tražila: na strani Hercegovine – Nikšić s okolinom; prema Albaniji – granicu do Cijevne i ispravku granice na Skadarskom jezeru; slobodnu plovidbu Bojanom; na moru jedno pristanište (Spič). Osmanska vlada nije htjela pristati na crnogorske zahtjeve, što je uticalo na obnavljanje neprijateljstva. Do ponovnih ratnih dejstava došlo je aprila 1877, kada počinje druga faza crnogorsko-osmanskog rata. Istovremeno, i Rusija je objavila rat Osmanskom carstvu, što će za uspjeh crnogorskog ratovanja biti od velikog značaja. U ovoj fazi rata, osmanska vojska je nastupila nešto ofanzivnije. Sa skoro 30.000 vojnika Osmanlije su iz Hercegovine krenule u napad na crnogorske položaje oko Nikšića. Tokom juna 1877. osmanska vojska je potisnula crnogorsku prema Bjelopavlićima, tako da se mogao očekivati i njen prodor prema Cetinju. Gotovo u isto vrijeme ruska vojska je probila osmanski front na Dunavu, ugrozivši time odbranu Carigrada. U takvoj situaciji, jula 1877, dolazi do povlačenja glavnine osmanskih snaga sa crnogorskog fronta i njihovog pokreta prema Bugarskoj. Takav obrt doveo je Crnogorce u povoljnu poziciju, pa već krajem jula oni opsijedaju Nikšić, koji biva oslobođen početkom septembra 1877. godine. Dva mjeseca kasnije počinje operacija za oslobođenje Bara, koja je uspješno završena januara 1878. godine. Nekoliko dana nakon pada Bara, oslobođen je i Ulcinj. Nakon zaposijedanja Ulcinja, i nekih manjih utvrđenja na Skadarskom jezeru, došlo je do prekida neprijateljstva. Nakon rata, uspostavljeni su zvanični diplomatski odnosi između Crne Gore i Osmanskog carstva. Carstvo je 1879. za poslanika u Crnoj Gori imenovalo Halil-bega, koji je ovu dužnost obavljao do 1881. godine. Nakon njega, osmanski poslanici na Cetinju bili su: Riza-beg (1881–1883), Ismail Haki-paša (1883-1884), Dževad-paša (1884–1888), Hasan Husni-paša (1888–1889), Ahmet Tefik-beg (1889–1891), Ahmed Fevzi-beg (1891–1908), Abdul Baki-beg (1908–1910), Sadredin-beg (1910–1911), Alfred Rustem-beg (1911–1912), Feredin-beg (1912). Poslije crnogorsko-osmanskog rata, i Crna Gora je otvorila poslanstvo u Carigradu (→ Crnogorsko poslanstvo u Carigradu). Avgusta 1879. stigao je u Carigrad i crnogorski poslanik. Bio je to vojvoda Stanko Radonjić, prvi opunomoćeni poslanik kojeg je Crna Gora poslala u jednu stranu zemlju. Vojvoda Radonjić je na dužnosti crnogorskog poslanika u Carigradu ostao nekoliko mjeseci. Krajem 1879. vratio se u Crnu Goru, a umjesto njega za poslanika je postavljen → Gavro Vuković, koji je na tom mjestu ostao do 1884. godine. Nakon Vukovića, za poslanika je imenovan → Mitar Bakić, koji je ovu dužnost obavljao od 1884. do 1887. godine. Od 1887. do 1889. poslanik je bio → Mitar Plamenac, a nakon njegove iznenadne smrti, za poslanika je ponovo imenovan Bakić. Bakić je bio poslanik od 1890. do 1903. godine. Na čelu crnogorske legacije u Carigradu, od 1903. do 1912, nalazili su se: → Jovan Matanović (1903–1906), → Dušan Drecun (1906–1907), → Dušan Gregović (1907–1909), → Jovo Popović (1909–1910) i → Petar Plamenac (1912). U vrijeme uspostavljanja crnogorske diplomatske misije u Carigradu i osmanske na Cetinju, odnosi između dvije države bili su opterećeni neriješenim pograničnim pitanjima. Zato je crnogorska diplomatska misija u Carigradu imala zadatak da ubrza rješavanje crnogorsko-osmanskog pograničnog spora oko Plava i Gusinja. Početkom 1880. Crna Gora i Osmansko carstvo pokušali su da spor oko Plava i Gusinja riješe pregovorima. Najprije je Porta u zamjenu za Plav i Gusinje tražila Kučku Krajinu, što je crnogorska vlada odbila. Zatim je crnogorska vlada tražila da umjesto Plava i Gusinja dobije teritoriju između Podgorice i Skadra, ali su u Carigradu taj prijedlog smatrali neprihvatljivim. Nakon toga, britanska vlada je predložila da se Crnoj Gori, umjesto Plava i Gusinja, ustupi zemljište između Jadranskog mora i Skadarskog jezera, što je podržala i francuska vlada. Predloženo je da se crnogorska granica od zaliva Kruči, koja je određena u Berlinu, pomjeri do rijeke Bojane, tako da Crnoj Gori pripadne Ulcinj sa okolinom. Poslije predaje Ulcinja (1880), ostalo je da se na pojedinim sektorima utvrdi crnogorsko-osmanska granica. Rad crnogorsko-osmanske komisije za utvrđivanje granične linije otpočeo je januara 1881. godine. Najprije je bio potpisan protokol o granici između Crne Gore i Osmanske carevine od Jadranskog mora do Skadarskog jezera, a zatim po ostalim sektorima. U periodu od 1883. do 1884. potpisan je protokol o razgraničenju na području Krajine i Gornjeg Polimlja, da bi tek marta 1886. crnogorska vojska zaposjela Kolašinska Polja. Do avgusta 1887. bila je utvrđena i granica od Novšića do Mojkovca, čime je pitanje crnogorsko-osmanskog razgraničenja riješeno. Od sredine osamdesetih godina XIX vijeka Crna Gora je nastojala da sa Osmanskim carstvom postigne sporazum oko regulisanja nivoa Skadarskog jezera. U vrijeme ovih procesa razgraničenja, došlo je 1883. i do prve posjete knjaza Nikole sultanu → Abdul Hamidu II. Knjaz je primljen sa najvišim počastima, a dobio je i skupocjene darove, nakit, ordenje i dvorac Emirgijan kao lični sultanov dar. Drugi put knjaz je posjetio Carigrad 1899. godine. Dva vladara su tada razgovarala o statusu Bosne i Hercegovine i održavanju mira u pograničnim oblastima. I sultan i knjaz složili su se da je ekspanzija Austrougarske opasna za dvije države. Od kraja osamdesetih godina XIX vijeka odnosi između Crne Gore i Osmanskog carstva bili su uglavnom dobri. Takvi odnosi sa susjednim carstvom bili su posebno značajni za Crnu Goru zbog problema regulisanja vodâ Skadarskog jezera, čime bi Crna Gora dobila ogromne oranične površine. Crnogorski poslanik u Carigradu Mitar Bakić podnio je 1885. opširan memoar o tom planu, ali pozitivnog odgovora nije bilo. Problemom snižavanja nivoa Skadarskog jezera, što je trebalo postići regulacijom toka rijeke Bojane, crnogorska vlada zanimala se i narednih godina (1886, 1890, 1894, 1896). O značaju ovog poduhvata govori činjenica da bi, snižavanjem nivoa jezera za samo 3 m, Crna Gora dobila oko 110.000 rala. Takav dobitak iz osnova bi promijenio njenu ekonomsku poziciju, budući da je tada imala nešto više od 156.000 rala. Tokom posljednje dvije decenije XIX i početkom XX vijeka Crna Gora i Osmansko carstvo sklopili su nekoliko sporazuma o rješavanju pograničnih pitanja. Nedugo nakon obustavljanja ratnih dejstava, dvije države su sklopile sporazum u Virpazaru (februar 1878), kojim je utvrđena granična linija od Šaskog jezera do ušća Bojane. Oktobra 1878. potpisan je ugovor o predaji Kolašina, a početkom 1879. napravljen je sporazum o primopredaji teritorija u Skadarskom vilajetu (Podgorica, Spuž, Žabljak). Zatim je potpisan protokol o granicama između Crne Gore i Osmanskog carstva (april 1880), kao i konvencija o predaji Ulcinja Crnoj Gori (novembar 1880). Početkom 1884. u Andrijevici je sklopljen sporazum o utvrđivanju granične linije od Skadarskog jezera do Vrmoše i Planinice. Posebnim sporazumima utvrđene su i obaveze Crne Gore prema izbjeglim muslimanima, tačnije modaliteti nadoknade za njihovu nepokretnu imovinu koja je ostala u Crnoj Gori (1886, 1889). Polovinom 1890. potpisan je crnogorsko-osmanski sporazum o rješavanju tzv. „bojanskog pitanja”. Dvije godine kasnije, mješovita komisija je sačinila protokol o mirenju sukobljenih porodica zbog krvnog delikta ili krađe. U periodu od 1895. do 1898. sklopljena su i tri ugovora o zajmu između crnogorske vlade i carsko-otomanske banke. Potpisano je i nekoliko konvencija o uspostavljanju reda i sigurnosti duž zajedničke granice. Dvije zemlje su 1909. potpisale ugovor o trgovini, kojim se utvrđuje da će svaka od ugovornica u uzajamnoj trgovini poljoprivrednim i industrijskim proizvodima imati najpovlašćeniji položaj na teritoriji druge države. Početkom XX vijeka, crnogorsko-osmanski odnosi, i pored povremenih pograničnih incidenata, bili su prijateljski. Najveći stepen saradnje i savezništva dvije države su postigle u vrijeme → Aneksione krize (1908–1909), smatrajući da Austrougarska pripajanjem Bosne i Hercegovine podjednako ugrožava njihove interese. Upravo saradnjom u vrijeme Aneksione krize, završava se period relativno dobrih odnosa između Crne Gore i Osmanskog carstva u XX vijeku. Čim je Crnoj Gori aneksijom Bosne i Hercegovine onemogućeno pripajanje Hercegovine, ona obnavlja teritorijalne aspiracije prema teritoriji Osmanskog carstva. Takve aspiracije stvorile su krizu u crnogorsko-osmanskim odnosima. Nemiri na crnogorsko-osmanskoj granici, koji su započeli polovinom 1910, a postali učestaliji tokom 1911, pokazivali su da se Crna Gora i Osmansko carstvo približavaju ratnom sukobu. Zajedno sa Srbijom, Grčkom u Bugarskom, Crna Gora je oktobra 1912. objavila rat (→ Crna Gora u balkanskim ratovima 1912/13) Osmanskom carstvu. Crnogorski poslanik u Carigradu Petar Plamenac predao je notu o prekidu diplomatskih odnosa i oni nikada više nijesu obnovljeni. Nakon objave rata, crnogorska vojska (oko 35.000 vojnika) podijeljena je u tri operativne grupacije: Zetski odred, Primorski odred i Istočni odred. Prema utvrđenom ratnom planu, jedan dio crnogorske vojske trebalo je da zaposjedne Skadar, a drugi da dejstvuje prema Sandžaku i Metohiji. Zadatak da zauzmu Skadar dobili su Zetski i Primorski odred, dok je Istočni odred upućen prema Novopazarskom sandžaku. Glavnini crnogorskih snaga trebalo je nekoliko mjeseci da zauzme Skadar, dok je Istočni odred bez većih teškoća i prepreka nastupao kroz Sandžak. Za samo desetak dana, Istočni odred je ušao u Mojkovac, Bijelo Polje, Berane, Plav i Gusinje. Nakon ovladavanja prostorom između Tare i Lima, odnosno prostorom između Sinjajevine i Bogićevice, crnogorska vojska je krenula prema Metohiji. Otpor osmanskih snaga i na ovom dijelu ratišta bio je slab, pa su do kraja oktobra (po starom kalendaru) Crnogorci zauzeli Rožaje, Peć, Đakovicu i Dečane. Tako je za kratko vrijeme ostvaren crnogorski ratni plan, koji se odnosio na prostor Sandžaka i Metohije. Aprila 1913, nakon duže opsade, oslobođen je i Skadar. Time je završen posljednji crnogorsko-osmanski rat.

Ž. Andrijašević

Crna Gora i Turska od 2006. Od prekida diplomatskih odnosa 1912. pa sve do 2006. Crna Gora nije imala neposrednu diplomatsku komunikaciju sa Turskom. Od osnivanja prve jugoslovenske države (1918) do raspada federativne Jugoslavije (1991) Crna Gora, kao integralni dio ovih državnih tvorevina, nije imala ingerencije za vođenje samostalne spoljne politike. Tek u procesu dovršetka raspada jugoslovenske države, septembra 2005, dolazi do prvog susreta jednog crnogorskog i turskog zvaničnika, prvog nakon 116 godina od posljednjeg susreta crnogorskog knjaza Nikole i sultana Abdul Hamida II (1899). Naime, u okviru 60. redovnog zasijedanja Generalne skupštine OUN došlo je do susreta predsjednika Vlade RCG (→ Vlada Crne Gore) → Mila Đukanovića sa predsjednikom Turske Abdulahom Gulom. Tom prilikom, predsjednik Đukanović je zatražio podršku politici nezavisnosti, održavanju referenduma i priznanju Crne Gore. Polazilo se od opravdane pretpostavke da Turska bolje od drugih država razumije balkanski prostor, tamošnju kulturu, tradiciju i istoriju, i da će razumjeti i potrebu Crne Gore za nezavisnošću. Tim prije što je osmanska tradicija i zaostavština otvarala dovoljno prostora za razvoj intenzivnih, obostrano korisnih, ravnopravnih i tolerantnih odnosa. Odmah nakon obnove nezavisnosti (21. maja 2006), Turska je među prvima priznala Crnu Goru kao nezavisnu državu (12. juna 2006) i već 3. jula 2006. potpisala Sporazum o uspostavljanju diplomatskih odnosa, nakon 96 godina od njihovog prekida. Prvu diplomatsku posjetu Turskoj, nakon obnove diplomatskih odnosa, obavio je ministar inostranih poslova Crne Gore → Milan Roćen (18–19. januara 2008). Tada su potpisana tri bilateralna sporazuma: Protokol o saradnji MIP-a Crne Gore (sada → Ministarstvo vanjskih poslova Crne Gore) i Ministarstva inostranih poslova Turske; Memorandum o saradnji Diplomatske akademije Crne Gore i Međunarodnog trening centra Ministarstva inostranih poslova Turske i Sporazum o ukidanju viza za sve vrste pasoša između dvije države. U ovom periodu Turska otvara Ambasadu u Podgorici i postavlja prvog ambasadora Mehmeta Murata Ouza (2008–2009). Nakon Ouza, ambasadori su bili: Emina Birgen Kesoglu (2009–2012), Mehmet Nijazi Tanilir (2012–2015), Serhat Galip (2015–2018) i Songul Ozal (od 2019). Turska je akreditovala i vojne atašee na nerezidentnoj osnovi, sa sjedištem u Beogradu i Tirani. Predsjednik Turske Abdulah Gul posjetio je Crnu Goru 2009. godine. Sa velikom grupom privrednika, koja ga je pratila, održan je Prvi poslovni forum o privredno-investicionoj saradnji Crne Gore i Turske. Tada je Abdulah Gul svečano otvorio i prvu investiciju, izgrađenu na principu javno-privatnog partnerstva – tržnicu i hotel. Predsjednik Turske Redžep Tajip Erdoan posjetio je Crnu Goru 28. avgusta 2021. godine. → Predsjednik Crne Gore → Filip Vujanović boravio je u zvaničnoj posjeti Turskoj 2011, a predsjednik Vlade → Igor Lukšić u zvaničnoj posjeti Turskoj boravio je 2012. godine. Maja 2007. Turska je otvorila kancelariju Agencije za međunarodni razvoj i saradnju (TIKA). Ova kancelarija realizuje projekte u skoro svim oblastima: kulturi, zdravstvu, obrazovanju, obnovi spomenika kulture, izgradnji i renoviranju škola, vjerskih objekata, i u tim oblastima, do 2019, realizovala je u Crnoj Gori preko 320 projekata u vrijednosti od oko 20 miliona eura. Turski Institut „Junus Emre” otvoren je u Podgorici početkom 2014. (→ Kulturno-informativni centri u Crnoj Gori). Crna Gora je 24. jula 2008. donijela odluku o otvaranju Ambasade u Turskoj. Prvi akreditovani ambasador bio je → Ramo Bralić (2010–2014), da bi ga naslijedio → Branko Milić (2014–2019), a od 2019. ambasador je → Periša Kastratović. Turska je podržala pristup Crne Gore u članstvo NATO-a, posebno u sprovođenju političko-vojnog ustrojavanja i usvajanju standarda iz Akcionog plana za članstvo (MAP). U tom smislu, uspostavljena je saradnja i ona se prepoznaje kroz razmjenu iskustva, obuke vojnog kadra, do raznih tehničkih pomoći u opremanju vojske. Prva zajednička vježba pomorskih snaga održana je 18. maja 2009. i od tada se periodično odvija posjeta mornaričkih snaga Turske crnogorskim lukama. Obuka vojnika Crne Gore obavlja se u Turskoj, a saradnja ministarstava odbrane je vidljiva i kroz činjenicu da je potpisan niz sporazuma u oblasti odbrane i vojnih pitanja. Ekonomska saradnja između Crne Gore i Turske prepoznaje se po značajnom učešću turskog kapitala i investicija u oblastima proizvodnje čelika, saobraćaja, trgovine, bankarstva i turizma. Od ulaska Crne Gore u NATO dolazi do ubrzanog razvoja ekonomskih odnosa dvije države i većeg interesovanja turskih investitora. Od 2017. do 2019. broj turskih kompanija koje su radile u Crnoj Gori povećao se više od deset puta. Prema zvaničnim podacima, krajem 2019. u Crnoj Gori je poslovalo više od 2.000 turskih kompanija, a samo u 2018. investitori iz ove države uložili su u Crnu Goru preko 50 miliona eura, uglavnom u sektorima građevinarstva, trgovine i turizma. Saradnja u oblasti kulture uslovljena je i postojanjem značajnog broja iseljenika iz Crne Gore u Turskoj (procjenjuje se da ih ima više od 250.000), te se organizuju uzajamne posjete kulturno-umjetničkih društava, kulturnih radnika i stvaralaca. Potpisivanjem protokola o saradnji državnih arhiva Crne Gore i Turske (2011), dat je snažan impuls istraživačkoj zajednici, što potvrđuje brojno uzajamno učešće članova akademske zajednice na naučnim skupovima i simpozijumima. Istovremeno, turske institucije rade na izradi kataloga arhivske građe iz osmanskog perioda, koja se odnosi na Crnu Goru. U ovom periodu ostvarena je i značajna saradnja u oblasti obrazovanja, pa je tako, zahvaljujući različitim stipendijama turske vlade, u toj zemlji školovano nekoliko stotina crnogorskih studenata i postdiplomaca. Značajan impuls sveukupnoj saradnji daju i → počasni konzuli Crne Gore u Turskoj: Mehmet Akan Suver (od 2008, Istanbul), Džunejt Bosnalijer (od 2013, Izmir), Iskenderunu Serif Tosjali (od 2014, Izmir), Koraj Aksoj (od 2015, Gaziantep), Husein Erkan Jilmaz (od 2021, Antalija), počasni konzul Turske (od 2019, Bijelo Polje) Sahret Hajdarpašić, kao i saradnja među opštinama, od kojih su brojne potpisale sporazume o bratimljenju: Podgorica – Ankara (2019), Bar – Kučukoj (2016), Nikšić – Adana (2016), Nikšić – Osmanije (2016), Berane – Karaisali (2016), Rožaje – Krklareli (2015), Rožaje – Kutahija (2014), Cetinje i Kotor – Gaziantep (2013), Bijelo Polje – Burhanija (2013). Godine 2019. otvoren je Generalni konzulat Crne Gore u Istanbulu, a generalni konzul od 2019. do 2021. bio je → Selim Lika.

R. Bralić