Đurađ II Stracimirović Balšić (prva polovina XIV vijeka – Ulcinj, 1403), crnogorski (zetski) vladar od 1385. do 1403. godine. Poslije pogibije → Balše II Balšića, 18. septembra 1385. u sukobu s Osmanlijama na Saurskom polju, vlast u Zeti pripala je Đurađu II. Prijestonica novog gospodara bila je smještena u Ulcinju. Balšina pogibija bila je povod da protivnici podijele dio njegovih zemalja, odmetanjem vlastelinskih porodica (braća Sakati–Zakarija, porodica Dukađini, braća Leka i Pavle), koje su gospodarile pojedinim djelovima Zete i Sjeverne Albanije. Đurađu II bili su potrebni saveznici. To ga je uputilo da se okrene srpskom knezu Lazaru i da bračnom vezom s njegovom kćerkom → Jelenom Balšić ojača svoj politički položaj. Poslije nekoliko mjeseci vladavine Đurađa II, Dubrovčani su u diplomatsku misiju zetskom gospodaru poslali dvojicu poslanika: Simuna Bonu i Jakova Gondolu. Cilj i zadatak misije bio je dobijanje nove povelje radi potvrde slobodne trgovine i svih dotad stečenih garancija i povlastica u zemlji Balšića. Dubrovački poslanici su u drugoj polovini januara 1386. našli Đurađa II pod Skadrom. U diplomatskom ritualu, poslanici su biranim riječima izrazili ljubaznost, a da bi pridobili zetskog gospodara, kao poklon su mu donijeli skupocjene tkanine (u vrijednosti od 500 perpera). Njihova misija je uspjela – Đurađ II je 27. januara 1386. izdao povelju Dubrovniku, kojom je potvrđeno prijateljstvo, određen pravni položaj trgovaca i darovane nove trgovačke slobode. U Ulcinju je krajem februara 1388. Đurađ II izdao povelju o trgovačkim privilegijama mletačkim trgovcima. Zetski gospodar je očekivao da će na ovaj način popraviti i ojačati privredu u svojoj zemlji. Osmanski upadi u Bosnu 1386. i 1388. preduzeti su na inicijativu Đurađa II, a izazvani su neprijateljstvom s bosanskim kraljem Tvrtkom I. Osmanska vojska napala je Dubrovnik 1388. godine. Gradske vlasti Dubrovnika, preko svojih dobro obaviještenih poslanika, znale su da je Đurađ II saveznik Osmanlija. Vješta dubrovačka diplomatija uz pomoć zetskog gospodara, koji je intervenisao kod Šahin-paše, zaustavila je napad na grad. Kao znak zahvalnosti za pomoć, Senat je Đurađu II dodijelio pravo dubrovačkog građanstva (sredinom oktobra 1388). Ovim diplomatskim darom izraženo je poštovanje i potvrđeno prijateljstvo sa vladarskom porodicom Balšić. Početkom devedesetih godina XIV vijeka, u Zeti je izbio sukob između Đurađa II i njegovog brata od strica Konstantina Balšića, koji je postao osmanski vazal. Đurađ II potražio je novog saveznika na Zapadu i našao ga u papi Bonifaciju IX. Taj savez nije dao nikakve političke rezultate. Početkom jeseni 1392. Đurađ II je krenuo na pregovore s Osmanlijama, ali su ga oni na prevaru zarobili. Nekoliko mjeseci kasnije, oslobođen je, ali je zauzvrat morao predati: Skadar, Drivast i Sveti Srđ na Bojani. Đurađu II su ostali samo primorski gradovi Ulcinj i Bar. Tokom 1395. Đurađ II je ušao u ratni sukob sa Radičem Crnojevićem zbog Budve, jer mu je Radič preoteo taj grad prije novembra 1392. godine. Krajem maja 1396. Radič je poginuo u sukobu s Đurađevom vojskom. U međuvremenu, Budva se našla pod vlašću bosanskog vojvode Sandalja Hranića. Tek u aprilu 1398. Đurađ II je povratio Budvu. Na spoljnopolitičkom planu, Đurađ II je u borbi protiv Osmanlija našao saveznika u Veneciji. Na njegovu molbu, 11. maja 1395, dodijeljeno mu je mletačko građanstvo. Zetski gospodar uspio je, septembra ili u prvoj polovini oktobra 1395, vratiti od Osmanlija zauzete teritorije. Konstantinu Balšiću oduzeo je Danj i tvrđavu Šati. Prekinuo je veze s Osmanlijama i dalje plaćanje harača. Kada je oslobodio pomenute gradove, smatrao je da ih sam neće moći braniti, pa je želio da ih ustupi Veneciji. Poslije četiri mjeseca pregovora, zaključio je s Mlečanima sporazum, 14. aprila 1396, i ustupio im: Skadar, Sveti Srđ, Skadarsko jezero s tamošnjim ostrvima, područje na lijevoj obali Bojane prema moru, tvrđavu Šati i carinu u Danju s okolnim selima. Za ustupljena mjesta Mlečani su dodijelili Đurađu II godišnju platu od 1.000 dukata (ili manje ukoliko cjelokupna svota s mletačkih prihoda ne dostigne toliku vrijednost), njegovim nasljednicima plemstvo Sv. Marka, garantovali su nepovredivost posjeda i dozvolili mu da se služi njihovom zastavom. Poslije poraza kod Nikopolja (1396), Žigmund Luksemburški, na povratku kući kroz južnu Dalmaciju, sastao se s Đurađem II na Zetskom primorju, prije 20. decembra 1396. godine. Dao mu je titulu princepsa Albanije, u zamjenu za prilično neodređenu vjernost. Glavni razlog partnerstva bio je taj da kralj Žigmund i Đurađ II nijesu željeli da njihov saveznik – Venecija, učvrsti svoje pozicije na južnoj obali Jadrana.