Hrvat-baša (arvat-baša), predstavnik i starješina crnogorskih radnika u Carigradu. Ova titula se prvi put javlja sredinom XIX vijeka, kada je između 1.000 i 4.000 Crnogoraca radilo nadničarske poslove u osmanskoj prijestonici. Postoji više teorija o etimologiji naziva. Najrasprostranjenije je tumačenje da su se Crnogorci izjašnjavali kao Hrvati iz Dalmacije da ne bi imali problema sa osmanskim vlastima zbog čestih crnogorsko-osmanskih pograničnih sukoba. Poistovjećivanju sa njima umnogome je pomogla sličnost između crnogorske i bokeške narodnje nošnje i identične antropološke osobine Crnogoraca i stanovništva Primorja. Druga objašnjenja govore o Crnogorcima koji nijesu htjeli da pod svojim narodnim imenom služe Osmanlije, kao i da riječ „hrvat” znači „kopač”, što se dovodi u vezu sa činjenicom da su Crnogorci najčešće obavljali fizičke poslove. Etničko tumačenje ovog pojma nema utemeljenje u istoriografiji. Počevši od 1861, termin „hrvat-baša” se sve više zamjenjuje terminom „crnogorski kapetan u Carigradu”, a od 1870. uopšte se ne pominje u spisima. Hrvat-baša imenovan je od strane crnogorskog knjaza i Senata, a od sposobnosti je zavisila dužina trajanja njegovog mandata. Prije uspostavljanja ove funkcije, prava crnogorskih radnika zastupali su ruski, a povremeno i austrijski poslanici. Osmanske vlasti se nijesu protivile ovom izboru, budući da im nije odgovarala velika grupa Crnogoraca u glavnom gradu, koja nema svog starješinu. Njegove obaveze poznate su iz dokumenta iz 1872, u kome se govori o imenovanju Dragiše Vukova Plamenca na ovu funkciju. On je imao zadatak da zabrani Crnogorcima krađu, a ako bi koji tako nešto počinio, morao je da ga uhapsi i vrati na → Cetinje, gdje bi mu se sudilo. U slučaju da se neki nevini Crnogorac nađe u zatvoru, dužan je da krivca uhvati i preda osmanskim vlastima, a nevinog oslobodi i nadoknadi mu sve izgubljene nadnice, a troškove namiri od krivčevog novca. Zadužen je da kontroliše da li Crnogorci rade i da ih sprečava u rasipanju novca, kao i da kontroliše da se, u slučaju smrti radnika, za ukop (i sveštenika) potroše najviše tri talira, a ostatak novca se šalje porodici preminulog. Hrvat-baša je morao spriječiti konkurenciju između Crnogoraca prilikom dogovaranja posla, a imao je obavezu i da sprečava sukobe ili megdane između njih. Dužnost mu je bila i da sakuplja globe koje naplati od svojih podređenih i da vodi evidenciju o presudama i naplaćivanju kazni. Uz to, od svakog Crnogorca uzimao je po jedan forint godišnje, koji je slao državnoj kasi. Istovremeno, morao je da popiše sve Crnogorce koji su na radu u Carigradu i da drži njihove pasoše, koji im se vraćaju kada odlaze iz grada. Hrvat-baša i njegov sekretar primali su godišnju platu od Senata, a imali su mogućnost da izaberu osam ljudi koji će nadgledati crnogorske radnike. Hrvat-baša je imao pravo i da kažnjava davanje i primanje mita od strane Crnogoraca, kao i kartanje. Zvanično političko zastupanje Crne Gore kod osmanskih vlasti preko hrvat-baše nije bilo predviđeno. Senat je u februaru 1876. usvojio Pravilo za vladanje kapetana crnogorskog u Carigradu, kojim su potvrđene njegove obaveze. Poznate hrvat-baše bili su: pop Marko Pejović (prvi), Marko Martinović, Mišan Martinović, Joko Jovićević, pop Đoko Pejović, pop Marko Vukanović, Dragiša Plamenac, Vuko Pejović. Osmanske vlasti su hrvat-bašama dopuštale da se šetaju gradom naoružani i u crnogorskoj narodnoj nošnji. Institucija hrvat-baše prestala je zvanično da postoji avgusta 1879, kada su uspostavljeni zvanični odnosi između Crne Gore i Osmanskog carstva.