Barokna umjetnost. Na prostore Crne Gore barokna umjetnost stiže u drugoj polovini XVII v. i, kao i u mnogim drugim djelovima Evrope, zadržava se do kraja XVIII v. Ova istorijska i stilska epoha izražena je u poeziji i prozi, graditeljstvu, skulpturi i slikarstvu Boke Kotorske. U graditeljstvu su elementi baroknog stila izraziti u Kotoru od vremena obnove od zemljotresa 1667. Uglavnom su integrisani u cjeline izvedene prema ranijim romaničkim, gotičkim i renesansnim rješenjima. Na obnovi Katedrale (→ Katedrala Sv. Tripuna) od 1671. do 1683. radili su domaći i korčulanski graditelji i klesari, od kojih se posebno ističe → Marko Antun Pavlović. Zvonici, naročito istočni sa otvorenom lođom na četiri luka, kao i terasa iznad zasvedenog trijema između zvonika, dali su Sv. Tripunu barokni pečat. Barok se ogleda na ulaznoj i južnoj fasadi Crkve Gospe od Anđela, na zvoniku i otvorenom trijemu Gospe od Zdravlja u sredini gradskih zidina na brdu Sv. Ivana, na Crkvi Sv. Josipa iz 1631. Kompozitnog karaktera su i kotorske palate. Palata Pima sazidana je krajem XVII v. poput renesansnih zdanja, ali arhitektonska plastika, naročito konzole na dugačkim terasama, ukazuju na barok. Palata Grgurina (sada → Pomorski muzej Crne Gore) ima barokno stepenovane profile oko prozora i portala, konzole i balustrade. Barokne okvire, volute, balustrade, kartuše, imaju i druge kotorske crkve i palate. Barokna skulptura u Kotoru stvarana je uglavnom u Veneciji. Od zavjetnih darova kotorske aristokratije načinjen je visoki srebrni oltar za Katedralu, na čiju je sredinu postavljen pozlaćeni tabernakl, koji je 1615. izradio zlatar Venturin Zanfranki. Ostali djelovi srebrnog oltara takođe su izrađeni u Veneciji tokom XVIII v., kao i liturgijski predmeti, relikvijari, svijećnjaci, koje su kotorski patriciji poklanjali svojoj stonoj crkvi. Osobita patronatska politika ogleda se u obnovi Kapele relikvijara u Katedrali, u kojoj je jedna od najdragocjenijih zbirki Mediterana. Slavnu glavu, relikvijar koji štiti kosti glave Sv. Tripuna, obnovio je Benato Rici u Veneciji 1662, ukrasivši je gorskim kristalom, reljefima, dragim kamenjem. Kapela relikvijara dobila je barokni oblik od 1704. do 1708. zahvaljujući darežljivosti patrona Vičentije (Vinke) Buće i njenog supruga Ivana Bolice, i talentu cijenjenog skulptora → Frančeska Pensa Kabjanke. Princip baroknog multimedijalnog komponovanja različitih materijala, oblika, boja i prostora, koji je ostvario u kapeli, Kabjanka je ponovio i na oltaru Bezgrešnog začeća franjevačke Crkve Sv. Klare, izvedenog zaslugom istih patrona. Utisak pravog baroknog theatrum sacrum Kabjanka je istovremeno ostvario i u Crkvi Sv. Josipa. Za Crkvu Gospe od Anđela poručen je mermerni oltar, koji je sredinom XVIII v. izradio → Frančesko Bonaca. U Crkvi Sv. Nikole mornara (danas u Gospi od Zdravlja) nalazio se mermerni oltar, koji je oko 1700. izradila radionica → Bernarda Tabaka. Domaći klesar fra → Deziderije Kotoranin stvorio je 1654, za Crkvu Sv. duha, mermerni reljef sa prikazom Bogorodice sa Hristom i svetiteljima. U dvorištu Palate Bizanti, koja je nakon rušenja Kneževe palate 1667. jedno vrijeme služila kao rezidencija venecijanskog providura, 1691. podignut je spomenik jednom od njih – Pjetru Duodu (srušen 1944). Kotorski sveštenici i pomorci su tokom XVII i XVIII v. kupovali oltarske slike i one profanog sadržaja u Veneciji. Među sačuvanima nema djela najizvrsnijih venecijanskih slikara, ali ima ostvarenja onih uglednih. U Katedrali Sv. Tripuna čuvaju se slike Sv. Ursula → Pjetra de Kostera, Sv. Osvald → Đovanija Venancija, Sv. Nikola → Pjetra Antonija Novelija. Za Crkvu Blažene Ozane poručeno je Preobraćenje Sv. Pavla → Antonija Zankija. U Crkvi Sv. Klare su slike Sv. Trojstvo s Bogorodicom i svetiteljima → Antonija Arigonija, Sv. Franjo Paulski → Đuzepa Anđelija i druga ostvarenja mletačkog baroknog slikarstva. Građani Perasta umjeli su da stečeno bogatstvo ugrade u stvaranje jednog od najizrazitijih baroknih ambijenata na istočnoj obali Jadrana. Pored opštinskog vijeća, najvažniji patron bio je peraški opat, od 1671. barski nadbiskup, Andrija Zmajević. Slavu → Crkve Gospe od Škrpjela, kao glavnog stražara, centralnog kultnog i hodočasničkog mjesta Boke, učvrstio je idejnim konceptom slikane dekoracije, čije je izvođenje finansirao. Program je izveo → Tripo Kokolja. Njegova djela izražavaju uticaj venecijanskog baroknog tenebrističkog slikarstva. I pored izvjesnih neujednačenosti, Kokolja je uspio da stvori stilski zaokružen program, usklađen sa religioznim porukama koje izražava. Oslikavanje crkve podstaklo je izgradnju novog oltarskog prostora, koji je 1720. projektovao → Ilija Katičić. Za novi oltar, poručen 1719. u Veneciji (danas u Crkvi Male Gospe u Gornjoj Lastvi), → Frančesko Gaj izradio je 1783. figure Sv. Jovana i Sv. Roka. Ikona Gospe od Škrpjela dobila je raskošni srebrni okvir i reljef za poleđinu sa vjernim topografskim prikazom Perasta, izrađen 1738. u Veneciji. Krajem XVIII v. poručen je novi barokni oltar, koji su izveli → Antonio i Đerolamo Kapelano. Na južnom oltaru bila je slika Sv. Roko, pripisana → Frančesku Fontebasu. Na zidovima i u sakristiji čuva se jedan od najvećih trezora srebrnih ex vota na Mediteranu. Peraštani su veliku pažnju poklonili podizanju nove župne → Crkve Sv. Nikole, prema projektu → Đuzepa Beatija. Uz zapadni zid stare crkve podignut je zvonik, čiju je gradnju počeo protomajstor → Ivan Krstitelj Škarpa, a dovršen je prema Beatijevom projektu. Na oltaru Crkve Sv. Antuna Padovanskog iz 1679, koja je dar Vicka Mazarovića franjevačkom samostanu, nalaze se drvene figure koje je izvela Kabjankina radionica, kao i Kokoljina slika Sv. Anton sa Hristom djetetom. Zaslugom nadbiskupa Mateja Štukanovića, podignuta je 1671. Crkva Sv. Marka, koja 1760. dobija barokno pročelje sa zabatom. U kapeli Gospe od Ružarija, koju je 1678. podigao nadbiskup Andrija Zmajević, nalaze se intarzirane nadbiskupske insignije, kopija rimske čudotvorice Salus Populi Romani, oko koje je Kokolja naslikao medaljone, i figure Sv. Đorđa i Martina u alabesteru. Pored kapele, nadbiskup je podigao vitki i visoki oktogonalni zvonik. Uz kapelu je 1664. podigao → Palatu Zmajević, istovremeno prinudno sjedište Barske nadbiskupije i porodičnu kuću. Zidove njene svečane dvorane, lođe i kapele oslikao je Kokolja. Gradske kuće, građene od kamena, sa riješenim sistemom snabdijevanja vodom, bile su djela domaćih i korčulanskih graditelja. → Palata Bronza (danas Župni ured), podignuta sredinom XVIII v., ima karakterističan portal „u bunjatu”, piano nobile sa balkonom, i treću etažu – mansardu (belvedere) sa baroknim konzolama. Istovremena je i Palata Mazarović, centralni dio velikog kompleksa, kao i palate Balović, Smekja (→ Palata Smekja, Perast), Visković (→ Palata Visković, Perast). Ističe se palata Vicka Bujovića (→ Palata Bujović, Perast) (danas → Muzej grada Perasta), podignuta 1693–1694. prema projektu → Đovanija Batiste Fonte. Tu se čuvaju Kokoljini portreti kapetana Vicka Bujovića i Frana Viskovića, portret Marka Martinovića predstavljenog kako uči ruske plemiće pomorstvu, Kokoljin autoportret... Na Prčanju je 1789. počela gradnja monumentalne trobrodne crkve sa kupolom, posvećene Rođenju Blažene Djevice Marije (→ Prčanj, Crkva Rođenja Blažene Djevice Marije), prema projektu → Bernardina Makarucija. Figure anđela za oltar Gospe od Ružarija izradila je radionica → Đovanija Marije Morlaitera. Na ovom oltaru je Kokoljina Gospa od Ružarija. U crkvi je kameno Raspeće → Brustolona, → Pjacetin Raspeti Hrist, → Ridolfijevo Poklonjenje kraljeva, → Kastelijev portret biskupa Antuna Lukovića... Raskošne palate sa kapelama podizale su i porodice Luković, Verona (→ Palata Verona, Prčanj), Beskuća (→ Palata Beskuća, Prčanj), Florio. U Dobroti, nakon zemljotresa 1667, barokni izgled dobija župna Crkva Sv. Mateja. Glavni oltar je 1772. izradio → Đuzepe Toreto Bernardi. Za oltar kapele Bezgrešnog začeća poručena je slika s predstavom Sv. Nikole od Pjetra Novelija i reljef Blagovijesti od → Đovanija Bonace. U crkvi se nalazi 14 prizora Krsnog/Križnog puta (Via crucis) od → Marka Radoničića. Sredinom XVIII v. osnovana je nova dobrotska župa Sv. Eustahija (Stasija), kojem je posvećena stara crkva, obnovljena poslije 1667, a koja više ne postoji. Sačuvao se podatak da je kapelu 1716. živopisao lokalni ikonopisac → Dimitrije Daskal. Nova župna Crkva Sv. Stasija izgrađena je 1762–1773. prema projektu → Bartola Rivijere, trudom župnika Ivana Antona Nenadića. Na glavnom oltaru su figure Bogorodice i Sv. Josipa, koje je izveo Bernardi, na oltaru Gospe od Ružarija statua Bogorodice sa Hristom od → Gregorija Morlaitera. Za crkvu su poručene slike baroknih umjetnika → Frančeska Potence, → Kostantina Čedinija, → Ivana Franja Solimana, → Petra Kosovića, a u njoj su i slike → Josipa Joza Kljakovića i → Eda Murtića iz XX v. U Ljutoj kod Kotora je 1789. podignuta Crkva Sv. Petra, čije je pročelje u smanjenom obimu ponovilo ono Crkve Sv. Stasija, a tako je riješena i Crkva Sv. Ivana u Kamenarovićima. Svoju nekadašnju ljepotu Dobrota je dugovala baroknim palatama kapetanskih porodica, zidanim korčulanskim tesanicima, pri obali, ili uzdignutim na visoke postamente, sa dvorištima, vrtovima, pontama i mandraćima. Ističu se palate Kamenarović, Radimir–Dabinović (tzv. „Krivi palac”), Dabinović (tzv. „Kokotova kula”) (→ Palata Dabinović – „Kokotova kula”, Dobrota) i Tripković. U Donjem Stolivu je 1774. sagrađena Crkva imena Marijinog, uz koju je 1833. podignut visoki zvonik. U crkvi se nalaze djela barokne umjetnosti, kao i slike → Jozefa Tominca. U Tivtu su ljetnjikovci kotorskih porodica Buća, Bizanti, Verona i Drago dobijali barokne obrise. Gospa od Otoka, podignuta na malom ostrvu pred Krtolama, obnovljena je tokom baroknog perioda. U Crkvi Male Gospe u Gornjoj Lastvi oltar je izgrađen 1720. u Veneciji. Na njemu je Rođenje Bogorodice, pripisano Gasparu Dicijaniju. U Herceg Novom, koji je od 1482. do 1687. pripadao Osmanskom carstvu, tokom baroknog perioda podizane su džamije, medrese, hamami, bezistani, šedrvani, česme, mostovi, vodovod. Razaranja tokom ponovnog venecijanskog zauzeća grada 1687. i zatiranje tragova osmanskog prisustva gotovo su u potpunosti uništili kulturu razvijanu dvjesta godina. Sačuvala se fontana Karača, dio regulisanog vodovodnog sistema, Sat-kula, tvrđave Španjola, Forte Mare (nekada poznata kao kula Abaz-paše), Kanli kula... (→ Špansko utvrđenje u Crnoj Gori (XVI v.); → Venecijanska utvrđenja u Crnoj Gori (XV–XVIII v.)). U Risnu se sačuvala kaldrma na Gabeli i na ruševinama utvrđenja na Grabovcu, djelovi bunara i most preko Spile. Poslije 1687. obnavljane su i podizane hrišćanske crkve. Jedna od njih je Crkva Sv. Jeronima, u kojoj je ikona Bogorodice (Gospa Karmelska), zavjetni dar zapovjednika mletačke flote Jeronima Kornera. Na temeljima džamije 1688. podignuta je Bogorodičina crkva, jedno vrijeme posvećena Sv. Franju, a od 1976. titular joj je Sv. Leopold Mandić (1866–1942), rođen u Herceg Novom. Tokom XVIII v. podignute su crkve Sv. Antuna, Gospe Karmelske, vojna kapela Sv. Roka u Meljinama, Crkva Sv. Petra... Najpotpunije barokno ostvarenje je Velika crkva Manastira Savina (→ Herceg Novi, Manastir Savina), posvećena Uspenju Bogorodičinom, podignuta od 1777. do 1779. trudom monaha, naročito arhimandrita Inokentija Dabovića. Protomajstor crkve bio je → Nikola Foretić. Na ikonostasu Male crkve radili su pripadnici bokokotorske slikarske porodice Dimitrijević–Rafailović. Slike ikonostasa Velike crkve izveli su pop → Simeon Lazović i njegov sin → Aleksije. Na ikonama su primjetni snažni prodori barokne ikonografije i stila. Arhitektura i slikarstvo Velike crkve postali su prototip mnogim pravoslavnim crkvama u Boki: Sv. Petra i Pavla u Risnu, Sv. Luke u Gošićima, Sv. Trojice u Kutima, Sv. Jovana u Bogišićima, Sv. Gospođe u Radovićima, Rize Bogorodičine u Bijeloj (→ Crkva Rize Bogorodice, Bijela), Sv. Nedjelje u Jošicama. U Budvi, koja je tokom baroknog vremena bila izolovani mletački posjed i važna odbrambena zona, podignuta je tokom XVII v. nadžupna Crkva Sv. Ivana. Bar i Ulcinj od 1571. do kraja XIX v. oblikovala je osmanska kultura. Džamija sultana Ahmeda III, podignuta na osnovi Katedrale Sv. Đorđa u Baru, kao i druge džamije unutar zidina, uništene su 1888. u eksploziji, kao i u borbama tokom 1878, kada je crnogorska vojska zauzela grad. Tokom velike sanacije i restauracije Starog Bara, poslije zemljotresa 1979, obnovljena je skladna Omerbašića džamija, van gradskih zidina, koju je 1662. izgradio barski plemić Omer-baša. Obnovljeni su i Škanjevića džamija iz sredine XVIII v., Derviš-Hasanova džamija iz 1714, prostrani hamam iz XVII v., do kojeg je voda sa Rumije stizala preko akvadukta na 17 lukova, što svjedoči o izuzetnom inženjerskom pregnuću osmanskih graditelja.