Soliman, Ivan Franjo (Soliman, Giovanni Francesco), slikar (Budva ?, 1716 – Venecija, 1784). Potomak porodice iz Budve, koja je krajem XVI v. dobila plemićku titulu u Veneciji. U venecijanskoj katedrali San Pietro in Castello, u Kapeli Sv. krsta, nalaze se njegove slike Apoteoza Sv. krsta i Vaskrsenje mrtvih iz 1744. Za Crkvu Sv. Stasija u Dobroti naslikao je 1778. ciklus od 14 slika Krsnog/Križnog puta (ulje na platnu, 102 x 85 cm). Složene kompozicije koje prikazuju Hristovo stradanje i smrt odlikuje narativnost, detaljnost, posebno u prikazu orijentalne odjeće, koloristička živost, scenografska struktura veduta u pozadini, široko nebo sa oblacima, što otkriva uticaj Tijepolovog Via Crucis iz Crkve San Polo u Veneciji. Na 14. postaji, Polaganje Hrista u grob, na lijevoj strani prednjeg plana slike, predstavljena je klečeća figura u svešteničkoj odori, s molitvenikom u ruci. To je portret Ivana Nenadića (1709–1784), župnika Sv. Stasija, propovjednika i pjesnika, koji je ciklus poručio i platio, i inicirao i pomagao podizanje nove dobrotske crkve. U istoj crkvi, iznad glavnog oltara, bile su i slike Sv. Ivan Nepomuk, potpisana sa Gian. Co. Soliman – Invet. E Pinsit, i Sv. Alojzije Gonzaga. Sv. Ivan Nepomuk predstavljen je sa anđelima, ispred vedute Praga s rijekom Vltavom, u koju je bačeno njegovo tijelo. Sv. Alojzije Gonzaga je prikazan kako grli Raspeće, ispod njega su kneževska kruna i žezlo, kojih se odrekao da bi postao sveštenik, kao i prikaz grada, vjerovatno rodnog Kastiljonea, a iznad su anđeli i Bogorodica Bezgrešnog začeća na mladom mjesecu. Solimanova je i oltarska slika Bogorodica s Djetetom, Sv. Antonom Padovanskim, Sv. Nikolom i Sv. Ambrozijem u župnoj Crkvi Sv. Ivana Krstitelja u Budvi, na kojoj se očitava ruka umjetnika školovanog u Veneciji.
Literatura: K. Prijatelj, „Jedan dalmatinski učenik Tiepola”, Mogućnosti, 8/3, 1971, 328–330; A. Tomić, „Crkva sv. Eustahija u Dobroti – hram pomoraca”, GPMK, XXVII–XXVIII, 1979–1980, 141–151; R. Tomić, „Dva priloga za baroknu umjetnost u Boki kotorskoj”, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 34, 2010, 113–120.
S. Brajović