Kokolja, Tripo, slikar (Perast, 28. II 1661 – Korčula, 18. X 1713). Stvarao je oltarske pale, sakralne i profane cikluse slika i portrete. Rijetki arhivski podaci svjedoče da je bio potomak porodice Đurović, koja je u Perastu, sredinom XVI v., dobila novo prezime i bavila se trgovinom. Roditelji su mu bili Nikola i Ana, krstio ga je fra Jerolim Bračanin, a kumovi su mu bili kapetan Ivan Krsto Zmajević i Agneza Bujović. Stanovao je u blizini palate Vicka Bujovića (→ Palata Bujović, Perast; → Fonta, Đovani Batista) i bio mu kum na vjenčanju 1703. Podaci ukazuju da je bio blizak dvjema uglednim porodicama, koje su se krajem prve decenije XVIII v. sukobile, što je, vjerovatno, bio jedan od razloga da tada napusti Perast. Živio je kratko u Dubrovniku, Hvaru, Bolu na Braču i Korčuli, gdje je umro i sahranjen na groblju ispred gradskih vrata, kojem se 1797. gubi trag. Najobimniji i najuspjeliji opus stvorio je u rodnom gradu, koji je odranije uživao status prosperitetnog centra pomorske privrede, a nakon pobjede nad Osmanlijama 1654. i njihovog izgona iz sjevernog dijela Boke 1689, doživio je procvat. U takvom kontekstu ovaj slikar snažnog talenta imao je mogućnosti da se školuje, ali izvori o tome nijesu sačuvani. Ipak, njegova djela izražavaju uticaj venecijanskog baroknog tenebrističkog (zatamnjenog) slikarstva. Kompoziciona rješenja, naročito u → Crkvi Gospe od Škrpjela, ukazuju da se morao obrazovati, makar kratko i nesistematično, najprije u Veneciji. Njegova rana slika Pokolj vitlejemske djece, koja se čuva u Muzejskoj zbirci Gospe od Škrpjela, nastala je, sudeći prema izduženom formatu, najvjerovatnije za pjevnicu župne → Crkve Sv. Nikoleu Perastu. Njegove rane slike su i Evharistijsko čudo Sv. Antona i Sv. Anton oživljava umrlog, za Crkvu Sv. Antona u Perastu (danas u riznici Crkve Sv. Nikole u Perastu). Za istu crkvu radio je i nešto kasnije kompozicije Sv. Paskal Bajlon i Sv. Ivan Kapistran. Tipologija svetih likova, izrazite oči, ružičasti obrazi anđeoskih glavica, način rješenja enterijera, pokazuju da je i oltarska slika Sv. Anton sa Hristom djetetom, u istoj crkvi, takođe Kokoljino djelo. Za Crkvu Sv. Ane iznad Perasta 1708. naslikao je oltarsku sliku (freska, 152 x 166 cm) sa Sv. Anom, malom Bogorodicom i svetiteljkama Venerandom, Katarinom i Lucijom, oko kojih je naslikao okvir koji imitira mermerni oltar. Ispod je potpis: V molitvach tvoiech spomenise od mene grescnica Tripo Cocoglia pitur molim, koji svjedoči da je freska njegov zavjetni dar, vjerovatno iz 1693, kada je u požaru stradala stara oltarska slika. Potpisao se (Cocoglia) i na oltarskoj slici Sveta porodica, koja se čuva u → Narodnom muzeju Crne Gore na Cetinju. Njegova je i Bogorodica s Djetetom i Sv. Dominikom, danas u sakristiji → Katedrale Sv. Tripuna. Za oltarsku sliku Crkve Gospe od Ružarija, grobnu kapelu nadbiskupa Andrije Zmajevića, izveo je medaljone s prikazom 15 tajni Rozarijuma (događaji iz života Bogorodice i Hrista). Takvim medaljonima uokvirio je i oltarsku sliku Gospa od Ružarija u → Crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije na Prčanju, koja prikazuje Bogorodicu s Djetetom, dok predaje krunicu Sv. Dominiku, Sv. Katarinu Sijensku, Sv. Nikolu i Sv. Antona Padovanskog. Zaobljenost formi, blagost likova, sazvučje pastelnih i tamnih boja, povezanost figura s elementima razrađene kompozicije, odaju ruku zrelog umjetnika. U → Muzeju grada Perasta čuva se njegov autoportret, na kojem se predstavlja četkicom i paletom, kao i portreti Vicka Bujovića i Frana Viskovića, koji su prikazani poput venecijanskih pomorskih junaka – u oklopu, sa oružjem i ordenjem. Pripisuje mu se i portret don Petra Sbutege iz župne crkve na Prčanju, kao i zavjetna slika Napad tripolitanske fuste na peraški jedrenjak kapetana Vicka Burovića 1703. iz Muzejske zbirke Gospe od Škrpjela. Najizrazitije Kokoljino djelo je ciklus slika u Crkvi Gospe od Škrpjela. Obuhvata oko 70 slika različitog formata i oblika, izvedenih tehnikom ulje na platnu (neke i na drvenoj ploči). Idejni program složenih teoloških, etičkih i didaktičkih poruka osmislio je, poručio i finansirao Andrija Zmajević (1628–1694), peraški župnik i od 1671. barski nadbiskup, doktor teologije i filozofije, pjesnik i pisac, istoričar i prosvjetitelj, sakupljač starina i pokrovitelj umjetnosti. Njegova religiozna i društvena uvjerenja, iskazana u djelu Ljetopis crkovni iz oko 1675, ispoljena su i na Kokoljinim slikama, koje predstavljaju reprezentativni primjer saradnje mecene i umjetnika na istočnom Jadranu. Oslikavanje crkve počelo je vjerovatno 1684, kada se Zmajević trajno nastanio u rodnom Perastu, jer je Bar, sjedište nadbiskupije, bio u osmanskim rukama. Završeno je vjerovatno ubrzo nakon nadbiskupove smrti 1694. Idejna okosnica Zmajevićevog programa bila je pobožnost prema Bogorodici, oličena u štovanju njene ikone na oltaru (→ Dobrićević, Lovro), te su slike na zidovima i tavanici imale zadatak da objasne i proslave Marijinu predestiniranu i saiskupiteljsku ulogu u spasenju čovječanstva. Početak naracije čini 14 slika donje zone bočnih zidova, koje predstavljaju parove starozavjetnih proroka i antičkih proročica sibila. Oni drže svitke ili table sa ispisanim proroštvima, kojima su najavili rođenje Spasitelja. Ističe se prikaz Zaručnice (Sponsa) iz starozavjetne Pjesme nad pjesmama, mlade i lijepe, raskošno odjevene i okićene nakitom. Iznad ove zone, kao i friza zavjetnih darova, tri su kompozicije: Odbijanje darova Joakima i Ane (unutar koje su i scene Blagovijesti Joakimu i Bezgrešno začeće Bogorodice) i Silazak Svetog duha na sjevernom, dok je Smrt Bogorodice na južnom zidu. Ove multifiguralne kompozicije, čija se radnja odvija istovremeno u enterijeru i eksterijeru, pokazuju Kokoljino sazrijevanje u komponovanju, materijalizaciji tkanina i inkarnata, stvaranju pokreta i predstavljanju osjećajnosti likova. Najuspjeliji je na slikama tavanice, podijeljene na 45 polja osmougaonog, šestougaonog i krstastog oblika, uokvirenih pozlaćenim rezbarenim drvenim okvirima. Predstavljeni su događaji iz Bogorodičinog i Hristovog života, likovi četvorice jevanđelista i četvorice crkvenih otaca, anđeli s ružama i grbom grada Perasta, kao i košarice sa cvijećem. Ističu se Blagovijesti, Poklonjenje pastira i Poklonjenje kraljeva zbog dramatičnog smjenjivanja tame i svjetlosti, vješto skraćenih oblika i iluzionistički riješene perspektive. U sredini je Vaznesenje (Uzašće) Bogorodice, predstava praznika kojem je posvećena crkva. Na trijumfalnom luku iznad oltara je slika koja idejno sumira program – Krunisanje Bogorodice. I pored izvjesnih neujednačenosti i nesigurnosti, ciklus je stilski zaokružen i usklađen sa religioznim porukama koje snažno izražava. Istovremeno, Kokolja je stvarao i zidne slike u Zmajevićevoj palati, tzv. Biskupiji, danas gotovo uništene. Na freskama u svečanoj dvorani naslikao je djelove enterijera, pejzaže i vedute Boke Kotorske, koji su, prema baroknim načelima, izvedeni kao jedinstvena iluzionistička dekoracija, što stvara osjećaj otvaranja zidova prema stvarnom svijetu oko palate. U lođi je slikao grbove Zmajevića, floralnu ornamentiku i kupidone, a u privatnoj kapeli oltarsku fresku. Mogu mu se pripisati i freske iz apside Crkve Sv. Nedjelje u Kumboru, što upućuje na zaključak da je radio i za Vicka Bujovića, koji je finansirao oslikavanje crkve na svom posjedu, dobijenom 1704. Nakon odlaska iz Boke, Kokolja nije ostvario snažna djela. Na tavanici hora dominikanske crkve u Bolu (Brač) 1712–1713. naslikao je dominikanske svetitelje i, u centru, Apoteozu Sv. Dominika, kao i korpice sa cvijećem. Pripisuju mu se dva kasetirana polja u župnoj crkvi u Vrboskoj na Hvaru, kao i oltarska slika u Crkvi Navještenja, takođe na Hvaru. Njegova je i oltarska slika Gospa od Ružarija u dominikanskoj crkvi u Dubrovniku, dobro očuvana, kvalitetom nalik na istoimenu sliku na Prčanju.