Crkva Gospe od Škrpjela. Nalazi se na izdanku morskog grebena (škrpjela), pred Perastom. Prema predanju, podignuta je 22. VII 1452. Pošto su željeli da izraze pravo prvenstva na svom prostoru, koji je, preko stare opatije Sv. Đorđa na ostrvu pred gradom, bio pod jurisdikcijom Kotora, Peraštani su nasipanjem kamena i dotrajalih lađa izgradili ostrvo na podvodnoj kosi i na njemu zavjetnu kapelu Bogorodici – jednobrodnu crkvu pokrivenu tavanicom, sa krovom na dvije vode, sa portalom i rozetom na pročelju (pomen na mukotrpnu izgradnju čuva se u običaju fašinada). Zahvaljujući razvoju pomorske privrede, Perast je 1585. od Venecije dobio status slobodne komune, a 1645. i pravo patronata nad oba ostrva. Cijenjeni zbog hrabrosti i vještine, peraški kapetani su stečeno bogatstvo umjeli da ugrade u stvaranje jednog od najizrazitijih baroknih ambijenata na istočnoj obali Jadrana. Pored opštinskog vijeća, najvažniji umjetnički patron bio je peraški opat, od 1671. barski nadbiskup, Andrija Zmajević (1628–1694), teolog, pjesnik i pisac, istoričar i prosvjetitelj. Poslije zemljotresa 1667, koji nije uništio Perast, ali je teško oštetio crkve na ostrvcima, Zmajević je preduzeo obnovu Gospe od Škrpjela. Njenu slavu kao glavnog stražara, centralnog kultnog i hodočasničkog mjesta Boke, učvrstio je idejnim konceptom slikane dekoracije, čije je izvođenje finansirao. Okosnica Zmajevićevog idejnog programa slika bio je snažni kult formiran o ikoni Gospe od Škrpjela. Nju je sredinom XV v. naslikao Kotoranin → Lovro Dobričević. Od nastanka, ovoj se varijanti Odigitrije (Putevoditeljice), koja stapa vizantijske i zapadne stilske i ikonografske elemente i plijeni ljepotom linija, boja i oblika, emocionalnom bliskošću i meditativnošću Bogorodice i Hrista, ukazivalo naročito poštovanje. Ovjenčana je legendom da je doplivala morem s Istoka i izabrala hrid ispred Perasta za svoje utočište, te su joj zato Peraštani podigli hram na nepristupačnom mjestu. Vjerovalo se da štiti grad od napada Turaka i gusara, zemljotresa, epidemija, socijalnih nemira, spasava pomorce i podstiče razvoj grada i cijele regije. Tako su se u njenom kultu integrisali pobožnost i patriotizam. Bila je stožer marijanske pobožnosti, koja je Boku Kotorsku izgradila kao jedinstvenu cjelinu. Zmajević i drugi pisci pripisali su joj sposobnost da se pokrene, osmjehne, zaplače, izliječi i utješi, bude povrijeđena, a i povrijedi, ispusti sladak miris, ali i pepeo da zaslijepi neprijatelja. Zato je, kao tableau vivant (živa slika) tokom procesija, posebno Gospe Peraške, praznika posvećenog pobjedi nad Osmanlijama 15. V 1654, provocirala širok opseg emocija. Njene replike nosile su se kao privesci, postavljale se na zidove i fasade kuća, raskrsnice puteva, podizale na jarbole brodova. Kao fokusu hodočašća, prilagani su joj zavjetni darovi. Imajući to na umu, kao i didaktičke i doktrinarne ciljeve Katoličke crkve, koje je želio vizualizovati, Zmajević je osmislio slikani program koji proslavlja Bogorodicu. Te ideje već je iskazao oko 1675. u svom djelu Ljetopis crkovni. Oslikavanje crkve počelo je vjerovatno 1684, kada se Zmajević trajno nastanio u rodnom Perastu, jer je Bar, sjedište nadbiskupije, bio u osmanskim rukama. Završeno je ubrzo nakon nadbiskupove smrti, 1694. Program je izveo Peraštanin → Tripo Kokolja. Njegova djela izražavaju uticaj venecijanskog baroknog tenebrističkog (zatamnjenog) slikarstva. Ciklus obuhvata oko 70 slika različitog formata i oblika, izvedenih tehnikom ulje na platnu (neke i na drvenoj ploči). Početak slikanog programa čini 14 slika na donjoj zoni bočnih zidova, koje predstavljaju parove starozavjetnih proroka i antičkih proročica sibila sa ispisanim proroštvima, kojima su najavili rođenje Spasitelja. Iznad ove zone, kao i friza sačinjenog od zavjetnih darova, tri su velike kompozicije: Odbijanje darova Joakima i Ane (unutar koje su Blagovijesti Joakimu i Bezgrešno začeće Bogorodice), Silazak Svetog duha i Smrt Bogorodice. Kokolja je najuspjeliji na slikama tavanice, podijeljene na 45 polja osmougaonog, šestougaonog i krstastog oblika, na kojima su predstavljeni događaji iz Bogorodičinog i Hristovog života, likovi jevanđelista i crkvenih otaca, anđeli s ružama i grbom grada Perasta, kao i košarice sa cvijećem. U sredini je Vaznesenje (Uzašće) Bogorodice, predstava praznika kome je posvećena crkva. Centralna ideja programa – predodređenost Bogorodičine saiskupiteljske misije i time zaslužene titule Regina coeli (Kraljice neba) – kulminira na velikoj kompoziciji Krunisanje Bogorodice, naslikanoj na luku iznad oltarskog prostora, odnosno oltara s ikonom Gospe od Škrpjela. I pored izvjesnih nesigurnosti koje je ispoljio na slikama bočnih zidova, Kokolja je uspio da ostvari stilski zaokruženu cjelinu, usklađenu sa religioznim porukama koje izražava. Kao izrazit primjer sklada ideja i vještine, saradnje mecene i umjetnika, ona je najreprezentativniji barokni slikani ciklus na istočnom Jadranu. Oslikavanje crkve podstaklo je izgradnju novog oltara i oltarskog prostora. Gradsko vijeće se obratilo Dubrovniku i molilo da im se ustupi → Ilija Katičić, koji je stigao u Perast 1720. i projektovao svetilište kvadratnog oblika sa kupolom na oktogonalnom tamburu, koje se skladno nadovezalo na staro zdanje. Kameni vijenci, pravougaoni portali i prozori ukrašeni su baroknim asimetričnim profilima, koji su uticali na mnoge sakralne i profane građevine u Boki Kotorskoj. Izvođenje radova, povjereno → Vuku Kandijotu iz Dobrote i → Petru Dubrovčaninu, dovršeno je 1722. Prezbiterijum s kupolom u harmoniji je sa okruglim zvonikom završenim lođom, koji su uz južni dio zapadnog zida crkve 1725. podigli → Toma Azali i → Marko Čeljubin. Te i sljedeće godine podignuta je sakristija, kupola je obložena bakrom, a unutrašnjost popločana đenoveškim mermerom, čime je obnova crkve dovršena. Uskoro je obnovljena i Čuvareva kuća, a izgradnjom terasa sa balustradom iznad sakristije i cistijerne cijeli ansambl dobio je zaokružen barokni izgled, kome se kasnije podredila i neobarokna fasada Pomiridbene dvorane – starog zdanja u kome su Peraštani i Bokelji rješavali svoje sukobe. Novi oltar, poručen 1718–1719. u Veneciji, postavljen je 1723. Ikona Gospe od Škrpjela dobila je zavjetni dar – raskošni srebrni okvir, koji ju je cijelu pokrio, izuzev Bogorodičinog i Hristovog lica (skinut je sredinom XX v.). I otpozadi je bila ukrašena velikim srebrnim reljefom, zavjetnim darom peraških kapetana, nastalim 1738. u Veneciji. Reljef je vjeran topografski nacrt onovremenog Perasta, na kome se prepoznaju crkve, samostani i palate. Tokom procesija, ikona je bila krunisana srebrnim baldahinom (nebnicom). Vremenom, Peraštani su poželjeli raskošniji oltar i okvir za Bogorodičinu sliku, pa su poručili novi (stari su predali Crkvi Male Gospe u Gornjoj Lastvi). Prema akvarelisanom crtežu, koji je izradio nepoznati umjetnik u Veneciji, oltar su 1796. izveli → Antonio i Đerolamo Kapelano, skulptori iz Đenove. U centru oltara je mermerni tabernakl za smještaj hostije, iznad veliki okvir za Gospinu sliku, ukrašen krilatim anđelima, a povrh mermerna draperija. Na oltar su postavljene figure Sv. Jovana Jevanđeliste i Sv. Roka, koje je 1783. izradio → Frančesko Gaj. Porodica Smekja, koja je sredinom XVIII v. darivala stubove ograde oltarskog prostora, crkvi je poklonila i dva manja oltara. Na južnom je bila slika s prikazom Sv. Roka, koja se pripisuje → Frančesku Fontebasu, a na sjevernom Bogorodica Bezgrešnog začeća, rad fra → Josipa Rosija, koji je 1883. restaurirao Kokoljine slike (ponovo su restaurirane krajem XX v., trudom peraškog župnika, mons. Srećka Majića i slikara-konzervatora → Aleksandra Čilikova). Na mjesto ove slike postavljen je 1988. Sveti razgovor (Bogorodica sa Hristom i bokeljskim svetiteljima) → Vojislava Voja Stanića. Pored pomenutih zavjetnih darova, na zidovima i u sakristiji čuva se izuzetna zbirka srebrnih pločica i slika, zbog koje je Gospa od Škrpjela jedan od najvećih trezora ex vota na Mediteranu. Svojoj Gospi zavjete su darivali bolesni, nemoćni, zatočeni. Među njima ima i onih sa predstavom Bogorodice u turskom sijedu na jastucima, koje lokalno predanje smatra zavjetnim darovima muslimana. Pločice od srebra ili slike na platnu često prikazuju opasnost na moru, iz koje su se, zahvaljujući Gospi od Škrpjela, spasili pomorci. Jednu od slika – Napad tripolitanske fuste na jedrenjak kapetana Ivana Burovića 1703, vjerovatno je naslikao Kokolja. Ovi ex voti, osim što sjećaju na protagoniste, mjesto i vrijeme u kome ih je zatekla nevolja i ističu pobožnost škrpjelskoj Bogorodici, predstavljaju i tipove jedrenjaka, te su zato važni dokumenti istorije pomorstva i pomorske tehnologije. U riznici Gospe od Škrpjela čuvaju se slike, skulpture, ordenje, predmeti primijenjene umjetnosti, djelovi jedrenjaka... Između ostalih slika, tu je Kokoljin Pokolj vitlejemske djece. Tu je i bojeni crtež i prema njemu izveden vez na svili sa prikazom Gospine ikone, koji je 1828. stvorila → Jacinta Kunić. Na glavnom portalu su bronzana vrata, djelo Koste Angelija Radovanija, započeta oko 1975, izlivena 1991. i postavljena 1998, trudom don Branka Sbutege. Na njima je reljefni prikaz Bokelja s ćevericom (kapom), koji polaže kamen, i Bogorodice koja u podignutim rukama nosi jedrenjak, u čemu je sabrana povijest ovog svetilišta.