Prčanj, Crkva Rođenja Blažene Djevice Marije. Crkva se pominje u dokumentu iz 1399. kao Sctae Mariae de Perzana. Podignuta je visoko na brdu Vrmac, na kojem se formiralo naselje pod jurisdikcijom Kotora. Proširena je 1672, o čemu svjedoči natpis nad glavnim portalom, koji je postavio don Petar Sbutega. Crkvu je posvetio biskup Marin Drago 1705, kako pokazuje natpis nad vratima zvonika: Templum istud in honorem Nativitatis S. D. G. M. Marinus Drago epus. Catharensis benedixit consecravit dedicavitque sub cura, admodum reverendi domini Nicolai Lucovich parochi comunitatis Parzagni die II julii a. 1705, Clementis XI pontrificatus anno quinto. Oko 1740. dobila je osmougaonu kapelu s kupolom. U međuvremenu, mještani su počeli naseljavati priobalni pojas, graditi brodove i baviti se pomorskom trgovinom. Pošto je naselje ekonomski jačalo i raslo, te dobilo status slobodne komune 1704, a stara crkva zbog udaljenosti i strmog terena bila teško dostupna, građani su od venecijanskog Senata 1656. tražili dozvolu da podignu novu na obali. Dobili su je tek 1789, kada je počela izgradnja, koja je završena 1909. Gradsko vijeće se odlučilo za projekat arhitekte → Bernardina Makarucija. Tokom dugog perioda gradnje smjenjivali su se protomajstori Domeniko Trevizan, Antonio Kosta, Đuzepe Fero. Oko 1885. završena je kupola, čiji je graditelj bio Anton Menegelo, koji joj je dodao tambur. Nadzor nad trećom fazom gradnje, od 1905. do 1909, vodio je inženjer → Milan Karlovac. Crkvu je 1913. svečano posvetio kotorski biskup Frano Učelini Tice. Bez obzira na izmjene, Makarucijev plan je suštinski sproveden. Crkva je monumentalna trobrodna bazilika sa kupolom i velikom apsidom, zidana od korčulanskog kamena, podignuta neposredno nad morem. Zbog složene organizacije prostora i profilacije fasada, može se smatrati jednom od najskladnijih građevina venecijanskog baroka. Ovo najreprezentativnije sakralno zdanje u Boki, svojom skalom i ekstenzijom, scenografskom strukturom, koja je naglašava u prostoru i pejzažu, istinska je Stella maris koja vlada Kotorskim zalivom. Na glavnom oltaru, izrađenom u Veneciji 1742. i prenijetom iz stare crkve, nalazi se Bogorodičina ikona, koja je, prema dokumentu biskupa Frana de Zupanisa iz 1580, bila okićena zavjetnim darovima. Ova Bogorodica Odigitrija vjerovatno je nastala u XV, ali je obnovljena u XVI v., kako svjedoči dokument o vizitaciji crkve iz 1605, pa ponovo 1762. u Veneciji, kada je dobila novu pozlatu i okvir. Nastanak Madonna di Perzagno obavijen je legendom, a predanje pamti čuda koja je činila – ozdravljenja bolesnih, sprečavanje epidemija, kišu u periodu teške suše... U crkvi se čuva još jedna čudotvorica, prenijeta sa glavnog oltara stare crkve. To je ikona italo-kritskog porijekla iz druge polovine XVI v., kopija Bogorodice Eleuse (Umiljenije/Milostive), koju je u XV v. naslikao kritski umjetnik Andreas Ricos, čije su replike štovane u mnogim naseljima Venecijanske republike. Figure anđela za oltar Gospe od Ružarija, koji je stvoren za staru, a 1917. prenijet u novu crkvu, izradila je 1746. porodična radionica skulptora → Đovanija Marije Morlaitera. Na oltar je postavljena slika Gospa od Ružarija → Tripa Kokolje s početka XVIII v. Po zaobljenosti formi Bogorodice, Hrista i svetitelja, sazvučju pastelnih i tamnih boja, povezanosti figura s elementima razrađene kompozicije i pejzaža u pozadini, to je jedna od njegovih najboljih oltarskih slika. Za oltar Sv. križa, kapetan Antonio Florio kupio je 1728. kameno Raspeće od venecijanskog vajara → Andree Brustolona. U crkvi se nalaze oltari, umivaonici, slike, skulpture, relikvijari, zavjetni darovi, egzotične školjke, koje su poklanjali pripadnici porodica Luković, Florio, Verona, Sbutega, Lazari, Visin... U sakristiji i prostoriji iznad nje čuvaju se umjetnička djela, liturgijski predmeti i odjeća, arhivska građa, stare knjige. Jedna od najstarijih slika je Blagovijesti, nepoznatog umjetnika, nastala oko 1600. Sliku Raspeti Hrist, iz sredine XVIII v., pripisanu → Đovaniju Batisti Pjaceti, poklonila je kćer austrijskog pukovnika, kojem je pripadala. Poklonjenje kraljeva → Agostina Ridolfija, sliku s kraja XVII v., kupili su oko 1800. članovi porodice Verona. Portret biskupa Antuna Lukovića, iz perioda od 1784. do 1794, naslikao je → Bernardino Kasteli. Tu su i slike Žrtva Manoahova → Antonija Balestre, s početka XVIII v., dar Nika Verone, i Sv. Petar iz sredine XIX v., djelo prčanjskog slikara → Mihovila Florija. Čuva se počasna zastava Merito navali i viteški krst, kojima je car Franjo Josif 1860. odlikovao Iva Visina (1806–1868), prvog južnoslovenskog kapetana, koji je oplovio svijet od 1852. do 1859. Tu su i Visinov portret i prikaz njegovog jedrenjaka „Splendido”. Visinova bista, rad Luke Stankovića iz pedesetih godina XX v., nalazi se ispred crkve, uz koju je pomorac pokopan. Na prozorima su četiri vitraža, stvorena 1917. u Insbruku prema uzorima evropskih renesansnih i baroknih umjetnika, dar porodica Luković, Sbutega, Verona i Visin. Zahvaljujući prčanjskom župniku → Niku Lukoviću, koji je isticao da je župna crkva „sinteza slavne prošlosti Prčanja, spomenik vjere, rodoljublja i kulture”, postala je trezor jugoslovenske umjetnosti međuratnog i poratnog perioda. Kao pobornik ideje ujedinjenja Južnih Slovena, podsticao je umjetnike koji su dijelili njegove nazore da predstave znamenite ljude koji su ta ubjeđenja u prošlosti gradili, radeći „bez nagrade, za sami režijski trošak”, pokrivan prilozima prčanjskih porodica. → Ivan Meštrović darivao je bistu u sedri (potom izlivenu u bronzi) Josipa Jurja Štrosmajera (1815–1905), nakon što je u Zagrebu 1924–1926. podignut njegov spomenik ovom hrvatskom biskupu, teologu i političaru. Meštrović je izradio i bistu kotorskog biskupa Frana Učelinija Tice (1847–1937), prevodioca Danteove Božanstvene komedije, koji je 1913. svečano posvetio Crkvu Rođenja Bogorodice. Ispred crkve je 1954. postavljena Meštrovićeva bista Petra II Petrovića Njegoša, zasnovana na prvom umjetnikovom portretu crnogorskog vladike i pjesnika s početka četvrte decenije. U crkvi se nalazi Meštrovićeva bista naučnika, poete i sveštenika Ruđera Boškovića (1711–1787). Toma Rosandić je 1933. izradio reljef u gipsu Polaganje Hrista u grob (prema modelu iz Petrinovićevog mauzoleja u Supetru iz 1924), kasnije izliven u bronzi, posrebren i postavljen na oltar Svete porodice, kao i Glavu Hrista, odlivak bronze iz 1915. Za crkvu su stvarali skulptori i vajari: → Sreten Stojanović – Pieta iz 1927, Petar Palavičini – bista Nika Lukovića, → Vanja Radauš, Mihailo Tomić, → Vasilije Vasko Lipovac... Slikar → Milo Milunović, od 1923. do 1932, izradio je za krstionicu freske Krštenje Hristovo, Sv. Sebastijan i Sv. Tripun. Njegova freska s predstavom Blažene Ozane, kao mlade pastirice koja u prečazi drži buket ruža, iz 1930, na oltaru je posvećenom kotorskoj blaženici. Milunovićeva slika na platnu Sveta porodica postavljena je na istoimeni oltar. Za crkvu su slikali → Celestin Mato Medović, Živojin Vlajić, → Petar Lubarda.