Bernardino Makaruci, Crkva Rođenja Blažene Djevice Marije, 1789–1909, Prčanj
Bernardino Makaruci, Crkva Rođenja Blažene Djevice Marije, svečanost povodom posvećenja Crkve, 1913, Prčanj
Makaruci, Bernardino (Maccaruzzi, Bernardino), ital. arhitekta iz Venecije (?, oko 1728 – ?, 1798). Prema projektu svog učitelja Đorđa Masarija, gradio je Scuola della Carità 1766. (koja je 1807. postala Gallerie dell’Accademia), bio jedan od projektanata fasade Crkve San Rocco 1765–1771, Palazzo del Ridotto, kolegijalne crkve u Mestrama, Palazzo del Capitanio u Padovi. Radio je nacrte privremenih objekata, podizanih na Trgu Sv. Marka povodom proslava državnog praznika Venecije – Festa della Sensa. Pošto je bio angažovan uglavnom na izvođenju i rekonstrukciji tuđih rješenja, u njegovom opusu posebno se ističe projekat za → Crkvu Rođenja Blažene Djevice Marije na Prčanju. Stara crkva Sctae Mariae de Perzana, kako se pominje u dokumentu iz 1399, podignuta je visoko na brdu Vrmac, na kojem se formiralo naselje pod jurisdikcijom Kotora. Zahvaljujući razvoju pomorske privrede, mještani počinju da grade palate i crkve pri moru, a 1704. naselje od Venecije dobija status samostalne opštine (communità di Perzagna). Pošto je stara crkva, zbog udaljenosti i strmog terena, bila teško dostupna, građani su od venecijanskog Senata 1656. tražili dozvolu da podignu novu na obali. Dobili su je tek 1789. Mada su neki željeli crkvu podignutu prema Masarijevoj Santa Maria del Rosario (Gesuati) u Veneciji, Vijeće grada se odlučilo za Makarucijev projekat. To je monumentalna trobrodna bazilika sa kupolom nad ukrsnicom glavnog broda i transepta i velikom apsidom, srodna venecijanskoj katedrali San Pietro di Castello. Zidana je od korčulanskog kamena. Zbog složene organizacije prostora i bogate profilacije fasade, može se smatrati jednom od najskladnijih građevina venecijanskog baroka. Podignuta je neposredno nad morem, do koje vode raskošne stepenice, pročeljem okrenuta prema Kotorskom zalivu. Gradnjom potpornog zida ispred crkve, 5. V 1789, obilježen je početak radova, koji su okončani tek 1909. Prvi protomajstor bio je Domeniko Trevizan, koji je ubrzo otpušten jer nije slijedio projekat. Od 1791. do 1796. to je bio Antonio Kosta, a od 1796. do 1807. Đuzepe Fero, ranije načelnik inženjerije Venecijanske republike u Zadru, sa kojim je radio i korčulanski klesar Marko Foretić. Nakon Ferovog odlaska, gradnja je prekinuta i nastavljena 1867. Oko 1885. završena je kupola, čiji je graditelj bio Anton Menegelo, koji joj je dodao tambur. Treća faza gradnje trajala je od 1905. do 1909, a nadzor je vodio inženjer → Milan Karlovac. Crkvu je 1913. svečano posvetio kotorski biskup Frano Učelini Tice. Originalni Makarucijevi planovi i drveni model crkve uništeni su u ratovima početkom XIX v. U arhivu župne crkve čuva se više nepotpisanih i nedatiranih crteža, nacrti → Mihovila Florija iz 1822, projekti pročelja i poprečnog presjeka, koje je 1862. izradio protomajstor Menegelo. Bez obzira na izmjene, Makarucijev plan je suštinski sproveden. Crkva je najraskošnije i najreprezentativnije sakralno zdanje u Boki. Svojom skalom i ekstenzijom, scenografskom strukturom, koja je naglašava u prostoru i pejzažu, ona je istinska Stella maris (Zvijezda mora, naziv za Bogorodicu), koja vlada Kotorskim zalivom.
Literatura: Don N. Luković, Prčanj. Historijsko-estetski prikaz, Kotor, 1937. (2010), 139–169; Niko Luković, Bogorodičin hram na Prčanju. Ilustrovani kulturno-istorijski prikaz, Kotor, 1965; K. Prijatelj, „Barok u Dalmaciji”, Barok u Hrvatskoj, ur. K. Horvat Levaj, R. Matejčić, K. Prijatelj, Zagreb, 1982, 729; D. Maskareli, „Arhitekta Bernardino Maccaruzzi i originalni projekat za Bogorodičinu crkvu na Prčanju”, GPMK, XLVII–XLIX, 1999–2001, 57–78; S. Brajović, U Bogorodičinom vrtu. Bogorodica i Boka Kotorska – barokna pobožnost zapadnog hrišćanstva, Beograd, 2006; Ž. Brguljan, Crkva Rođenja Blažene Djevice Marije u Prčanju, Zagreb, 2008.
S. Brajović