Antonio Arigoni, Sveto Trojstvo s Bogorodicom i svetiteljima, početak XVIII v., Crkva Sv. Klare, Kotor

Arigoni, Antonio (Arrigoni, Antonio), ital. slikar (Vičenca, oko 1664 – ?, poslije 1730). Upisan je u umjetničku gildu „Fraglia dei Pittori di Venezia” kao „slikar istorija” (religioznih i mitoloških tema). Njegov stil odlikuje heterogeni postupak, tipičan za venecijanski akademizam ranog XVIII v.: tamne boje (tenebroso) učitelja → Antonija Zankija prosvijetlio je pod uticajem tzv. chiarista, a barokni patos i složenost kompozicija izmijenio elegancijom crteža. Arigonijeva slika Carità Romana iz Galerije „Manfrin” veoma se dopala crnogorskom vladaru i pjesniku Petru II Petroviću Njegošu prilikom njegove posjete Veneciji (1877). Slika Sveto Trojstvo s Bogorodicom, Sv. Josipom, Sv. Ignacijem Lojolskim, Sv. Franjom Ksaverskim i Sv. Gaetanom Tijenskim (ulje na platnu, 238 x 119 cm), iz franjevačke Crkve Sv. Klare u Kotoru, prvobitno na oltaru Sv. Ignacija, komponovana je od figura objedinjenih svetim razgovorom (sacra conversazione), preciznim crtežom i kjaroskurom bez jakih gradacija. Arigonijevo autorstvo potvrđuje tipologija lica, naročito Bogorodičinog, tretman šaka, meka modelacija draperija, fini crtež na obrubima odora i ljiljanima. Predstavljanje jezuitskih svetitelja, Sv. Ignacija i Sv. Franja Ksaverskog, upućuje na zaključak da je poručilac bio predstavnik jezuitskog reda, vjerovatno iz Dubrovnika, jer u Boki Kotorskoj ovaj red nije uspio osnovati svoj ogranak, iako posveta oltara Sv. Ignacija 1708. može svjedočiti da je takva namjera postojala.

Literatura: R. Tomić, „O slikama Antonija Arrigonija u Kotoru i Hvaru”, Kolo. Časopis Matice hrvatske, XI/2, 2001, 5–13; M. de Grassi, „Un dipinto di Antonio Arrigoni in Montenegro”, Arte in Friuli, Arte a Trieste 23, 2004, 195–197; G. Fossaluzza, „Da Andrea Celesti ad Antonio Arrigoni: disegni, precisazioni e proposte”, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 32, 2008, 167–224; S. Brajović, Njegoševo veliko putovanje. Meditacije o vizuelnoj kulturi Italije, Podgorica, 2015, 125–126.

S. Brajović