Prokletije, planinski masiv zapadnog dijela Balkanskog poluostrva, sastavljen od velikog broja planinskih vijenaca, koji se prepliću i ukrštaju na prostoru između Zetske kotline i basena Skadarskog jezera na jugu, Metohijske kotline (Dukađina) na śeveru, doline Drima na istoku i doline Gornjeg Ibra na zapadu. Preovladava mišljenje da im pripadaju i planine prema zapadu sve do rijeke Morače: visitorska grupa planina, → Komovi, → Bjelasica i Žijevo. Formirane su na dodiru Dinarida i Šarskih planina, a osnovni im je pravac pružanja śeverozapad–jugoistok. Glavni planinski lanac dug je 70 km i na njemu su najviši vrhovi Prokletija: Maja Jezerce (2.694 m) u Albaniji, Đeravica (2.656) na Kosovu, Zla Kolata (2.534 m), Dobra Kolata (2.528 m) i Maja Rosit (2.524 m) u Crnoj Gori u graničnom pojasu sa Albanijom. Administrativno su podijeljene na četiri dijela: crnogorske, albanske, kosovske i srbijanske Prokletije (dio planine Mokra gora). Crnogorske Prokletije zahvataju površinu od oko 1.380 km² (oko 10% površine Crne Gore), a pružaju se u dugom istočnom i śeveroistočnom graničnom pojasu Crne Gore prema Albaniji i Kosovu, od → Skadarskog jezera do vrha Pogled na planini Mokra gora. Od svih drugih planinskih masiva Evrope, pa i Dinarida u koje je uključivan, ovaj planinski masiv se razlikuje po sljedećim karakteristikama: geografskom položaju, pravcu pružanja upravnim na pravac pružanja Dinarida, znatno kraćom dužinom i znatno višim vertikalnim profilom u odnosu na Dinaride, veoma izraženom plastikom reljefa, izuzetnom raznovrsnošću → stijena i minerala, izvanrednim bogatstvom tipova zemljišta, u evropskim uslovima nenadmašnom raznovrsnošću → flore, faune, → vegetacije, biocenoza i ekosistema u cjelini, specifičnim antropogenim uticajima i specifičnim značajem za razvoj turizma, obrazovanja, nauke, šumarstva, poljoprivrede i drugih oblika čovjekovog djelovanja. O flori i vegetaciji Prokletija postoje samo fragmentarni literaturni podaci, bez nekog sintetskog djela ili monografije, jer su istraživanja vršena samo pojedinačno i ekskurzijski. Prvi botaničar koji je djelimično zašao u crnogorski dio Prokletija bio je Poljak → Ignaz Szyszylowicz, koji je 1886. godine iz pravca Podgorice prošao granično područje Crne Gore i Albanije i stigao do planina Vile, Skrobotuše i Mojana. Italijanski botaničar → Antonio Baldacci nastojao je u pet bezuspješnih pokušaja (1898–1903) da iz pravca Podgorice i Zatrijepča zađe dublje u planinski masiv, ali je sa crnogorske strane stizao samo do vrhova u okruženju Rikavačkog jezera, a sa albanske do planina u izvorišnom dijelu rijeke Cijevne. Centralni dio masiva Prokletija pośetio je 1914. austrijski botaničar → Ignaz Dōrfler. Kao član međunarodne komisije za razgraničenje između Crne Gore i Albanije, pošao je iz Skadra preko Podgorice prema planini Vili i Vrmoši, stigavši do vrhova iznad Gusinja i Vusanja. Botaničar → August Hayek proučio je i 1917. publikovao u Beču sakupljeni herbar od oko 500 vrsta, od kojih su 27 taksona novi za nauku, među kojma je deset vrsta rasprostranjenih sa albanske i crnogorske strane graničnog područja: Minuartia velenovskyi (Rohlena) Hayek, Ranunculus hayekii Dörfler, Viola vilaensis Hayek, Viola kosaninii Hayek, Viola skenderbegii Dörfler & Hayek, Polygala doerfleri Hayek, Medicago pseudorupestris Hayek, Melampyrum doerfleri Ronniger, Stachys beckeana Dörfler & Hayek, Petasites doerfleri Hayek. Francuski geolog i geograf → Ami Boué prvi je istraživač koji je pośetio područje Plava, Gusinja i Rožaja (1836. i 1838. godine), ali nije ostavio zapise o flori tih krajeva. U prilogu O vegetaciji rugovsko-metohijskih planina (1922) srpski botaničar → Nedeljko Košanin u kraćim zapisima ističe da je zalazio i na teritoriju Crne Gore (Rožaje, → Hajla, Smiljevica, Śekirica, Plav i drugi). Godine 1933. na planinu Bjelič radi florističkih istraživanja penju se botaničari: → Pavel Černjavski, → Igor Rudski i → Vojteh Lindtner. Sakupljeni materijal nijesu publikovali, ali je ostao iscrpan putopisni zapis. U ljeto 1933. iz Peći preko Čakora i Starca u područje gusinjskog dijela Prokletija dolazi austrijski botaničar → Karl-Heinz Rechinger fil., a rezultate publikuje 1935. Na okolnim vrhovima (Čakor, Starac, Greben, Vezirova brada i druge) sakupljena je 551 vrsta, među kojima su značajne tri nove vrste: Onobrychis bertiscea Širj. & Rech. (fil.), Hieracium gusinjense Scheffer, J. & Zahn i Festuca spiralifibrosa Vetter. Dvojica hrvatskih botaničara, florista → Karlo Bošnjak i lihenolog → Fran Kušan, u dva maha (1933. i 1936. godine) pośećuju Prokletije u širem regionu Rožaja, Plava i Gusinja. Bošnjak je rezultate publikovao 1938. godine i opisao tridesetak novih taksona, među kojima su i tri nove vrste: Hesperis villosa Bošnjak, Asperula intermedia Bošnjak i Centaurea gjurasinii Bošnjak. Osim lihenoloških rezultata Kušan je 1953. u florističkom prilogu naveo za crnogorski dio Prokletija preko 70 vrsta. Poslije Drugog svjetskog rata povećava se broj botaničara koji pośećuju crnogorski dio Prokletija, ali bez pretenzija da vrše kompleksnija proučavanja flore i vegetacije, već samo pojedinačnih florističkih i vegetacijskih problema. Najviše priloga publikovao je → Radomir Lakušić, koji je za područje Prokletija opisao nekoliko novih vrsta: Wulfenia blecicii Lakušić (1971), Kentranthus slavnicii Lakušić (1978), Edraianthus vesovicii Lakušić (1973), Hedysarum silicii Lakušić (1982), Alnus incana (L.) Moench subsp. fukarekiana Lakušić. Bilo sam ili u koautorstvu, Lakušić je objavio nekoliko radova o karakteristikama prokletijske vegetacije i njenom visinskom rasprostranjenju. Grupa beogradskih botaničara (→ Vladimir Stevanović sa saradnicima) publikovala je nekoliko značajnih florističkih, fitogeografskih i taksonomskih noviteta iz flore Prokletija, među kojima se ističu nove vrste za nauku: Draba bertiscea D. Lakušić & V. Stevanović, Draba kuemmerlei V. Stevanović & D. Lakušić, Pedicularis ernesti-mayeri V. Stevanović, M. Niketić & D. Lakušić, Heliosperma oliverae M. Niketić & V. Stevanović. Isti autori publikovali su radove o visokoplaninskim → endemima Prokletija. Sa područja crnogorskog dijela Prokletija opisane su i dvije nove vrste iz roda → Alchemilla L.: Alchemilla vincekii Plocek i Alchemilla bertiscea Martinčič. Slovenački botaničar → Andrej Martinčič objavio je 2006. opsežni prilog o flori mahovina sa šireg teritorija Prokletija sa ukupno 268 vrsta, od kojih su 224 sa područja crnogorskog dijela masiva. Veliki poduhvat u istraživanju mahovina na području crnogorskog dijela Prokletija izvela je grupa briologa: → Beáta Papp, → Peter Erzberger, Ezsébet Szurdoki i → Snežana Dragićević, koja je 2018. objavila prilog sa 282 taksona (64 jetrenjače i 218 pravih mahovina). Vegetaciju četinarskih šuma na sektoru Prokletija izučavao je → Vilotije Blečić, predstavivši ih sa novim asocijacijama: Pinetum peucis montenegrinum Blečić & Tatić 1957, Pinetum heldreichii bertiscum Blečić 1959. i Piceetum excelsae bertiscum Blečić 1969. Radomir Lakušić je opisao nove asocijacije i sveze na Prokletijama: Pini-Amphoricarpetum bertiscei Lakušić 1968. i Valeriano-Silenetum macranthae Lakušić 1968. iz reda Amphoricarpion bertiscei Lakušić 1968, Pinguiculo-Narthecietum scardici Lakušić 1966. iz reda Narthiecion scardici Lakušić 1966. i druge. Zagrebačka botaničarka → Ljerka Marković (1970) izučavala je ruderalnu vegetaciju okoline Gusinja, koju je prikazala u vidu pet asocijacija. Prokletije su pośećivali još brojni domaći botaničari, čiji su zapisi razasuti po časopisima i publikacijama i koje tek treba sabrati i sintetizovati: → Halil Markišić, → Tone Wraber, → Milan Lovka, → Safer Međedović, → Zlatko Bulić, → Snežana Vuksanović, → Sead Hadžiablahović, → Čedomil Šilić, → Dmitar Lakušić i drugi. Prokletije su bile jedan od najznačajnijih razvojnih i refugijalnih florističkih centara Balkanskog poluostrva i Evrope. Izuzetnu vrijednost njihovog florističkog diverziteta predstavljaju endemične vrste, osobito stenoendemiti, → relikti i vrste od međunarodnog značaja, kao što su: Aconitum burnatii Gáyer subsp. pentheri (Hayek) Jalas, → Alkanna scardica Griseb., Astragalus fialae Degen, Crepis bertiscea Jáv., Dianthus sylvestris Wulfen subsp. bertisceus Reichenb. fil., Euphorbia montenegrina Bald. & K. Malý, Fritillaria messanensis Rafin. subsp. gracilis (Ebel) Rix, Gentiana albanica (Jáv.) Hill, A. V., Geum bulgaricum Pančić, Kitaibela vitifolia Willd., Lonicera formanekiana Halácsy subsp. hectoderma Blečić & E. Mayer, → Narthecium scardicum Košanin, Pancicia serbica Vis., Petasites doerfleri Hayek, Phyteuma pseudorbiculare Pant., Plantago reniformis Beck, Potentilla montenegrina Pant., Scrophularia bosniaca G. Beck, Sempervivum kosaninii Praeger, Silene macrantha (Pančić) Neumayer, Stachys beckeana Dörfler & Hayek, Tanacetum larvatum (Griseb.) Kanitz, Valeriana bertiscea Pančić, Valeriana pancicii Halácsy & Bald., Verbascum nicolai Rohlena, Viola orphanidis Boiss. subsp. nikolai (Pant.) Valentine i druge. Prokletije karakteriše velika vegetacijska raznovrsnost i zastupljenost mnogobrojnih endemičnih i reliktnih zajednica. Najveći prostor u alpijskom pojasu, a i u subalpijskom nakon uništavanja šikara bora krivulja i subalpijskih šuma, zauzima vegetacija rudina, a na najhladnijim staništima u śeveru eksponiranim vrtačama (→ ponikve) u kojima se dugo zadržava snijeg ekstrapojasna vegetacija → sniježnika. U okviru azonalne vegetacije alpijskog i subalpijskog pojasa Prokletija opisano je više endemičnih i reliktnih asocijacija. Na silikatnim masivima one pripadaju: vegetaciji pukotina stijena sveze Saxifragion cymosae Lakušić 1968, vegetaciji → sipara sveze Wulfenion Lakušić 1982, vegetaciji visokih zeleni sveze Rumicion balcanici Lakušić 1968, vegetaciji niskih cretova sveze Narthecion scardici Lakušić 1968, a na karbonatnim masivima: vegetaciji pukotina stijena sveze Silenion macranthae Lakušić 1968. i Amphoricarpion bertiscei Lakušić 1968, vegetaciji sipara sveze Wulfenion rohlenae Lakušić 1982. i Valerianion bertiscei Lakušić (1968) 1985, vegetaciji niskih cretova sveze Orchidion bosniacae Lakušić 1975, vegetaciji visokih zeleni sveze Cicerbition pancicii Lakušić 1989. i druge. Planinske → vrištine su razvijene ispod pojasa alpijskih i subalpijskih rudina. One se niz planinu nastavljaju na šikare sa planinskom klekom na suvljim staništima i šikare bora krivulja na vlažnijim staništima. Subalpijske šume su razvijene ispod pojasa planinskih vriština i klekovine bora → Pinus mugo Turra. Na osnovu zakonitosti rasporeda subalpijskih šuma endemoreliktnih borova munike → Pinus heldreichii Christ. i malike → Pinus peuce Griseb., planinskog javora i mezijske bukve, i njihove kombinacije u ekološkim uslovima prelaznog tipa, planinski sistem Prokletija može se podijeliti na tri sektora: sektor jugozapadnih Prokletija sa dominacijom munike ili munike i bukve u subalpijskom pojasu, sektor centralnih Prokletija sa dominacijom malike na silikatima, planinskog javora i bukve na karbonatima, te sektor śeveroistočnih Prokletija sa dominacijom smrče ili smrče i malike na karbonatima i silikatima u subalpijskom pojasu. U gorskom pojasu razvijaju se šume munike, malike, smrče → Picea abies (L.) H. Karst., jele → Abies alba Miller i bukve → Fagus sylvatica L., a u montanom pojasu jele, bukve i hrastova. Fauna Prokletija nije dovoljno proučena, a o nekim grupama životinja gotovo nema nikakvih literaturnih podataka. Iako oskudni, podaci dobijeni dosadašnjim istraživanjima faune crnogorskih Prokletija ukazuju na veliki faunistički diverzitet i prisustvo mnogobrojnih reliktnih i endemičnih vrsta, osobito među insektima. U podnožju planine Visitor u selu Brezojevice formirao je 1993. godine Milutin Mićo Praščević, prosvjetni radnik, planinar i prirodnjak, Botaničku baštu „Velemun” na površini od 520 m². U njoj gaji više stotina rijetkih, reliktnih, endemičnih, zaštićenih i ljekovitih biljaka sa Prokletija. Bašta ima vrijednu naučno-edukativnu i turističku funkciju. Skupština Crne Gore proglasila je 2009. godine → Nacionalni park Prokletije na površini od 16.630 ha, koji obuhvata južnu grupu plavsko-gusinjskih Prokletija, najviših crnogorskih planina. Park se prostire između doline Babinopoljske rijeke i Komarače na śeveru, Plavsko-gusinjske kotline na śeverozapadu, državne granice između Crne Gore i Albanije na jugu i Crne Gore i Kosova na istoku. U okviru Parka izdvojena su dva rezervata površine 1.052 ha – Hridsko jezero i Volušnica. Odlikuje ga velika biološka raznovrsnost. Veoma je bogat sa površinskim i podzemnim vodama. U njemu su česta povremena i stalna karstna vrela i površinski i stalni izvori, mnogobrojni potoci, rijeke i jezera. Tektonski oblici reljefa su predstavljeni kotlinama, glacijalni cirkovima, valovima, morenama i drugim oblicima, fluvijalni rečnim dolinama, klisurama (→ kanjoni i klisure) i terasama, a kraški uvalama, vrtačama, škrapama. Fizionomiji planina parka, njihovom izgledu alpskih predjela sa svim rijetkostima, estetskim vrijednostima i kontrastima najviše doprinose glacijalni oblici reljefa. Pored prirodnih vrijednosti, velikog geodiverziteta i biodiverziteta, na prostoru Parka i u njegovoj kontaktnoj zoni stvorena je bogata nematerijalna i materijalna kulturna baština, a u okviru nje su spomenici narodnog graditeljstva od nacionalnog značaja: Redžepagića kula i Carska džamija u Plavu, Manastir Sv. Trojice i Zgrada osnovne škole u Brezojevicama, Vezirova džamija i Crkva Sv. Đorđa u Gusinju i još nekoliko objekata narodne arhitekture, koji su predloženi da se nađu na Listi kulturnih dobara od nacionalnog značaja.