Relikti, ostaci populacija taksona koji su u proteklim geoloških razdobljima, u većini slučajeva, bili znatno raznolikiji i rasprostranjeni na širem području, nego što je to danas. Do nastanka relikata dolazi nakon smanjenja → habitata ili veličine → areala (uslijed fragmentacije) izvornih taksona, kada manja područja rasprostranjenja postanu izolovana od cjeline i nastane → disjunkcija u arealu. Populacije su tada ograničene na raspoloživa prikladna područja i na tim mjestima nadžive populacije izvornih taksona, ili u međuvremenu izvorne populacije evoluiraju u nove taksone. Razlozi za promjenu veličine areala ili habitata mogu biti različiti, ali ih najčešće povezujemo s kompeticijom s drugim organizmima, kontinentalnim driftom ili promjenama klime. Za razliku od endemita, koji su evoluirali na samom mjestu, relikti su u većini slučajeva tokom evolucije nastali na širem ili čak nekom drugom području, da bi se u toku vremena očuvali na manjim, za uspijevanje prikladnijim područjima, iako su izuzeci u tom pravilu česti. Takva područja mogu predstavljati životnu sredinu za više taksona, ili čak za vegetacijske tipove. U tim slučajevima govorimo o reliktnoj flori odnosno vegetaciji. Relikti najčešće uspijevaju u → refugijumima. Glacijalni relikti predstavljaju ostatke populacija taksona, čiji je areal bio znatno veći za vrijeme hladnijeg geološkog razdoblja, na primjer za vrijeme kvartarnih zaleđivanja u posljednjih 2 miliona godina, ali se smanjio zbog postupnog zagrijavanja klime. Tu, izvorno arktičko-alpsku grupu biljaka na području Crne Gore zastupaju, na primjer planinske vrste: Carex rupestris All., Diphasiastrum alpinum (L.) Holub, Geum reptans L., Gentiana nivalis L., Kobresia myosuroides (Vill.) Fiori, → Leontopodium nivale (Tenore) Huet ex Handel-Mazzetti, Oxyria digyna (L.) Hill, → Rhododendron hirsutum L., Saxifraga oppositifolia L., Silene acaulis (L.) Jacq. i Veronica alpina L. Za razliku od glacijalnih relikta, termofilni relikti predstavljaju današnje ostatke populacija taksona, koje su bile znatno rasprostranjenije u geološkoj prošlosti s toplijom klimom, na primjer u interglacijalima. Takvu, izvorno (sub)mediteransku grupu biljaka u Crnoj Gori zastupaju: → Moltkea petraea (Tratt.) Griseb. i → Salvia officinalis L. (u kanjonima Pive i Komarnice) odnosno Edraianthus tenuifolius (A. DC.) A. DC. (kanjoni Pive, Komarnice i Sušice, dolina Ropojana na Prokletijama). Šumske sastojine bjelograbića (Carpinus orientalis Miller), koje uspijevaju iznad Komarnice, predstavljaju vegetacijski termofilni relikt. Taksone koji su se dugo uspjeli održati na razmjerno malenom području, ali su zbog duže reprodukcijske izolacije razvili specifične anatomsko-morfološke osobine ili pak fiziološke posebnosti, često smatramo tercijarnim reliktima. Tradicionalno najpoznatiji „tercijarni” relikti su vrste: Ginkgo biloba L. (Kina), čije fosile paleobotaničari prate do gornjeg pliocena (2.6 miliona godina), Dracaena draco (L.) L. (Makaronezijska ostrva), Welwitschia mirabilis Hooker fil. (Namibija), odnosno vrste rodova Haberlea (rodopensis Frivaldski), Jankea (heldreichii (Boiss.) Boiss.) i Ramonda Rich. (Iberijsko i Balkansko poluostrvo) iz familije Gesneriaceae i za koje se smatra da su nastale tokom tercijara (približno 60–2 miliona godina). Među tercijarne relikte ubrajale su se do nedavno i vrste roda → Wulfenia Jacq., ali su novije studije pokazale da su danas živi pripadnici toga roda evoluirali tokom kvartara i s obzirom na to da vrste vrlo rijetko mogu preživjeti više od milion godina, taj bi termin mogli upotrebljavati isključi- vo za supraspecijske taksone (→ taksonomija).