Skadarsko jezero, ravničarsko jezero koje je smješteno u jugoistočnom dijelu Crne Gore, u Zetsko-skadarskoj ravnici. Crnoj Gori pripadaju dvije trećine jezera (110,5 km obale), a jedna trećina se nalazi na teritoriji Albanije (57,5 km obale). Jezero se pruža u pravcu sjeverozapad–jugoistok, u obliku izdužene elipse, a površina mu, zavisno od vodostaja, varira od 370 km² do 540 km², zbog čega predstavlja najveće jezero na Balkanu. Skadarsko jezero je kriptodepresija, što znači da se neki djelovi njegovog dna nalaze ispod nivoa mora. Takva mjesta se nazivaju sublakustični izvori ili oka i ima ih oko 30. Prosječna dubina jezera je oko 6 m, a najveća dubina zabilježena je u Raduškom oku – 44 m. Pored sublakustričnih izvora, Skadarsko jezero se napaja vodom iz većeg broja rijeka, od kojih je, po količini vode, najznačajnija Morača (60%), dok voda iz jezera otiče u Jadransko more rijekom Bojanom. Jezero karakteriše veliki stepen protočnosti, koji u značajnoj mjeri usporava eutrofikaciju i zarastanje jezera. Česti vjetrovi, uz malu dubinu jezera, onemogućavaju formiranje trajnije termičke stratifikacije, tako da voda u jezeru gotovo stalno cirkuliše (polimiktičnost). S tim u vezi je i ravnomjerna distribucija, kako gasova i mineralnih soli, tako i planktonskih organizama u vertikalnom vodenom stubu. Skadarsko jezero predstavlja jedan od najvažnijih centara biodiverziteta na zapadnom Balkanu i u jugoistočnoj Evropi. Crnogorski dio jezera je 1983. godine proglašen Nacionalnim parkom (površina od 40.000 ha), a kao značajno stanište vodenih ptica i zimovalište migratornih vrsta, jezero je 1989. godine dobilo status područja od međunarodnog značaja za boravak ptica – IBA status (40.000 ha). Ramsar konvencijom 1995. godine Skadarsko jezero je upisano u Svjetsku listu močvara od međunarodnog značaja (20.000 ha), 2009. identifikovano je kao IPA područje (međunarodno značajno područje za biljke), a 2011. godine Stalni komitet Bernske konvencije nominovao je Skadarsko jezero za EMERALD područje (područje u kojem su očuvani divlja flora i fauna i njihova prirodna staništa). Prvi podaci o algama Skadarskog jezera srijeću se u radovima sa samog početka XX vijeka, vezani su uglavnom za strane istraživače i predstavljaju pretežno uzgredna, ekskurzijska zapažanja uz popisivanje taksona algi: → Wilhelm Schmidle (1901), → Achille Forti (1902), → Vincenz Brehm & → Emmerich Zederbauer (1905), → Đorđe Protić (1908), → Jan Vilhelm (1908, 1913), → Fritz Gessner (1934), → Friedrich Hustedt (1945). Tek u drugoj polovini XX vijeka počinju sistematska istraživanja algi Skadarskog jezera, koja se vezuju za domaće istraživačice: (→ Darinku Milovanović, → Smiljku Petković, → Jelenu Blaženčić, → Jelenu Rakočević). Prvi podaci o vaskularnim biljkama Skadarskog jezera potiču sa kraja XIX vijeka i takođe se vezuju za proputovanja stranih istraživača. Prvi botaničar koji je posjetio Skadarsko jezero bio je → Wilhelm Ebel, koji je maja 1841. prošao Jezerom, od Virpazara do Rijeke Crnojevića. Godine 1872. Rijeku Crnojevića obišao je i mađarski botaničar → Josef Pantocsek, a godinu dana kasnije → Josif Pančić, koji je prošao od Gornjeg blata do Virpazara. Vremenom se povećavao broj botaničara koji su posjećivali jezero na svojim proputovanjima: (→ Bohuslav Horák, → Antonio Baldacci, → Josef Rohlena, → Erwin Janchen i drugi). Prva sistematska istraživanja makrofitske flore i vegetacije Skadarskog jezera obavila je grupa beogradskih botaničara iz Prirodnjačkog muzeja: (→ Pavel Černjavski, → Oleg Grebenščikov i → Zagorka Pavlović), i kao rezultat njihovih istraživanja publikovana je 1949. godine monografija O vegetaciji i flori Skadarskog područja. Uz prikaz vegetacije, tada je priložen i spisak od 546 biljnih vrsta sa većim brojem varijeteta i formi. Godine 1959. → Radomir Nedeljković objavljuje monografiju koja predstavlja prvu multidiscipliniranu ekološku studiju o organskoj produkciji Skadarskog jezera, u kojoj se navode i podaci o planktonskim algama (90 taksona) i vodenim makrofitama. U periodu 1972–1977. sprovedena su detaljna limnološka istraživanja Skadarskog jezera u okviru međunarodnog projekta Instituta za biološka istraživanja u Podgorici i Smithsonian instituta (SAD), koja su 1981. godine rezultirala publikovanjem monografije The biota and limnology of Lake Skadar, u kojoj Smiljka Petković daje detaljan prikaz planktonskih algi (lista od 685 taksona), a → Radomir Lakušić i → Dragana Pavlović-Muratspahić opisuju vodenu makrofitsku vegetaciju Skadarskog jezera. Skoro 40 godina kasnije, dopunjeni su i sumirani svi dotadašnji podaci o Skadarskom jezeru i 2018. godine je publikovana monografija Lake Skadar/Shkodra Environment, koja predstavlja drugu sveobuhvatnu monografiju o ovom jezeru. U ovoj monografiji, od crnogorskih istraživača, svoj doprinos opisu planktonskih algi dala je Jelena Rakočević, harofitnih algi (pršljenčica) – → Vera Biberdžić, a vaskularnoj flori i vegetaciji jezera sa okolinom – → Sead Hadžiablahović.

U Skadarskom jezeru je do sada registrovano 1.069 taksona mikroalgi i 30 taksona makrofitskih algi harofita (pršljenčica), a opisane su i dvije nove vrste silikatnih algi (dijatomeja): Cyclotella skadariensis Jerković i Cymbella scutariana Krammer, koje se smatraju endemima Skadarskog jezera. U Jezeru kvalitativno dominiraju zelene (Chlorophyta) i silikatne alge (Bacillariophyta). Biomasa planktonskih algi je najveća u ljetnjem periodu godine, kada trofični status jezera osciluje između nivoa mezotrofije i eutrofije, dok hladan zimski period godine, udružen sa visokim vodostajem, uslovljava malu biomasu fitoplanktona, odnosno oligotrofne uslove. Najnovija istraživanja sastava, biomase i sezonske dinamike fitoplanktona pokazala su da je trofični nivo Skadarskog jezera porastao u posljednjih 30 godina (eutrofikacija), što je posebno izraženo u plitkom, sjeverozapadnom dijelu jezera. Za područje Skadarskog jezera navodi se 1.396 taksona vaskularnih biljaka, od čega 164 taksona vodenih biljaka, a opisana su i tri nova taksona za nauku: Butomus umbellatus L. var. scutariensis Rohlena, Quercus robur L. subsp. scutariensis Černjavski i Trapa longicarpa Janković subsp. scutariensis Janković. Jezersko dno se postepeno i blago spušta od ravne sjeverne obale, ka južnoj i jugozapadnoj, koja je strma i stjenovita, pa je zbog ovakvog terena, na južnoj obali vegetacija vodenih makrofita slabo razvijena, dok manje-više ravna sjeverna obala omogućava intenzivan razvoj makrofitskih zajednica. Najdublji pojas vodenih makrofita u Skadarskom jezeru čini submerzna asocijacija Najadetum marinae (Libbert 1952) Fukarek 1961. Na nešto manjoj dubini, svojim rasprostranjenjem ističu se asocijacije: Potameto-Najadetum Horvatić & Micevski, 1960, Potametum perfoliati Lakušić & Pavlović 1976. i Potametum lucentis Hueck 1931. Submerzna vegetacija Skadarskog jezera nastavlja se na okolne potoke i ušća rijeka, formirajući asocijacije sveze Ranunculion fluitantis (Neuhäusl 1959) Hartog & Segal 1964. U okviru submerznog pojasa vegetacije javljaju se i makrofitske alge harofite, koje su u Skadarskom jezeru predstavljene asocijacijama Charetum fragilis Corillion 1957. i Chareto-Nitellopsidetum obtusae J. Blaženčić 1983. Distribucija harofita u Skadarskom jezeru je mozaičnog karaktera, jer se hare mjestimično javljaju i okviru asocijacija flotantnih i emerznih makrofita. Od ovih algi, posebno treba istaći vrstu Chara ohridana Kostić, koja predstavlja balkanski endem i koja je u Crnoj Gori registrovana jedino u Skadarskom jezeru. Od flotantnih makrofita najrasprostranjenije su asocijacije: Myriophyllo-Nupharetum lutei Koch 1926, Nymphoidetum peltatae (All. 22) Oberd. & Th. Mull 1960, Trapetum natantis Th. Mull. & Gors. 1960. i Potametum natantis Lakušić & Pavlović 1976. Flotantna vegetacija se, približavanjem obali, nastavlja na emerznu, u okviru koje je najrasprostranjenija asocijacija Scirpo-Phragmitetum mediterraneum Tx. & Prsg. 1942. Površina koju pokrivaju vodene makrofite u Skadarskom jezeru vremenom se povećava, o čemu svjedoči i podatak da je ta površina 1981. godine iznosila 33,5 km², dok istraživanja iz 2007. godine ukazuju na znatno veću površinu – 56,5 km². Ovi podaci, udruženi sa rezultatima istraživanja fitoplanktona, nedvosmisleno ukazuju na proces eutrofikacije Skadarskog jezera i neophodnost zaštite i očuvanja ovog izuzetno značajnog vodenog ekosistema. Na biotop močvarne vegetacije, duž plavne, sjeverne obale Skadarskog jezera i uz rijeke, nastavlja se pojas vodoplavnih šuma (uglavnom vrbe i jasena, mjestimično i crne jove) i plavnih livada. Pravi šumski kompleksi se nalaze na ušću Morače u jezero (specijalni rezervat prirode Manastirska tapija). Šumo-šikare su uglavnom razvijene na padinskom krečnjačkom obodu jezera (strma južna obala), gdje dominiraju bjelograbić, razne vrste hrasta (cer, kitnjak, makedonski hrast), divlji nar, drača, crni trn i druge vrste (uglavnom asocijacije Querco-Carpinetum orientalis Horvatić 1939. i Quercetum trojanae Blečić & Lakušić 1966. i njihovi razni degradacioni stadijumi). U sjeverozapadnom dijelu jezera, i na ostrvima, rasprostranjeni su ostaci mediteranske zimzelene šume – makije sa reliktnim vrstama hrastom crnikom (Quercus ilex L.) i lovorom (→ Laurus nobilis L.). Gariga i kamenjari predstavljeni su zajednicama trava i pelima. Ovdje je prisutan i veliki broj endemičnih biljnih vrsta od nacionalnog i međunarodnog značaja: Gladiolus palustris Gaudin, Tulipa grisebachiana Pant., → Ramonda serbica Pančić, → Ruscus aculeatus L., → Petteria ramentacea (Sieber) Presl., → Cymbalaria ebelii (Cufod.) Speta, → Gymnospermium scipetarum (Paparisto & Qosja) Mayer & Pulević, više vrsta iz familije Orchidaceae i druge. Poseban biološki značaj Skadarskog jezera ogleda se i u činjenici da je u ovom području registrovano ukupno 23 → NATURA 2000 habitata (Aneks I Direktive o habitatima).

U fauni beskičmenjaka sliva Skadarskog jezera prisutan je visok nivo endemizma. Od 18 vrsta i podvrsta rakova grupe Amphipoda koji nastanjuju Skadarsko jezero ili neposrednu okolinu, 10 su endemi slivnog područja Skadarskog basena, dvije su endemi hercegovačko-crnogorske regije, a jedna vrsta je endem Dinarida. Iz grupe puževa (Gastropoda), od 43 vrste koje nastanjuju jezero, 12 je endemično.

Skadarsko jezero predstavlja najvažniji centar diverziteta slatkovodne faune riba u Crnoj Gori. U jezeru žive ne samo slatkovodne vrste već i marinske, koje migriraju u jezerske vode (jegulja, cipol, kubla i skakavica). Na osnovu dosadašnjih istraživanja, u Skadarskom jezeru je prisutno 55 ribljih vrsta, od kojih su 42 autohtone, a 13 su introdukovane, dok se u slivu Skadarskog jezera može naći i 7 endemičnih vrsta (18% ihtiofaune). Autohtone vrste krap (Cyprinus carpio) i ukljeva (Alburnus scoranza) predstavljaju preko 70 % totalnog godišnjeg ulova.

Na teritoriji nacionalnog parka Skadarsko jezero registrovano je oko 260 vrsta ptica, od kojih su neke na listi globalno ugroženih vrsta, poput kudravog pelikana (Pelecanus crispus), koji predstavlja zaštitni znak Skadarskog jezera. Za većinu vrsta ptica, jezero je samo privremeno odmorište tokom njihove migracije iz srednje i sjeverne Evrope ka Africi i nazad i tokom zimovanja (više od 30% registrovanih vrsta otpada na zimovalice, slično i na prolaznice, više od 20% su gnjezdarice), dok stanaricama pripada jedva nešto iznad 10% zabilježenih vrsta.

Basen Skadarskog jezera naseljava 15 vrsta vodozemaca u okviru kojih se mogu naći i neke ugrožene, odnosno zaštićene vrste i balkanski endemi: skadarska zelena žaba (Paleophylax shqipericus – globalno ranjiva vrsta), makedonski mrmoljak (Triturus macedonicus), žutotrbi mukač (Bombina variegata), gatalinka (Hyla arborea), zelena krastača (Bufotes viridis) i druge.

Fauna gmizavaca je izuzetno bogata (36 vrsta), a jedini pravi vodeni predstavnici ove faune u Skadarskom jezeru su barska kornjača (Emys orbicularis) i dvije vrste zmija: barska bjelouška (Natrix natrix) i riječna bjelouška (Natrix tesselata). Dvije vrste gmizavaca su na IUCN listi globalno ugroženih vrsta (mosorski gušter – Dinarolacerta mosorensis i krški šargan –Vipera ursinii), dok tri vrste imaju status skoro ugroženih (barska kornjača – Emys orbicularis, šumska kornjača – Testudo hermanni i prugasti smuk – Elaphe quatuorlineata).

Faunu sisara čini oko 50 vrsta (od kojih se polovina nalazi u aneksima međunarodnih konvencija), a samo tri predstavnika su vezani za vodenu sredinu: vidra (Lutra lutra, uvrštena u listu Direktive o staništima, listu Bernske konvencije, CITES listu i listu Bonske konvencije), vodena rovčica (Neomys fodiens) i vodena voluharica (Arvicolla amphibious). U okolini jezera zabilježeno je i 16 vrsta slijepih miševa (svi su zakonom zaštićeni), što čini 60% od ukupnog broja vrsta ovih životinja registrovanih u Crnoj Gori.

Skadarsko jezero sa okolinom značajno je i po brojnim kulturno-istorijskim spomenicima. Tu se nalaze mnogi arheološki lokaliteti, ostaci nekadašnjih naselja iz praistorijskog, antičkog i ranog srednjeg vijeka (Samobor, Oblun, Gostilje, Medun, Kratuli, Planinica, Mijele, Livari), kao i tvrđave i manastirski kompleksi. Jedan od najstarijih manastira je Manastir Prečiste Krajinske kod Ostrosa, koji je u X vijeku osnovao knez Vladimir, a bio je nekadašnji centar teritorijalnog središta države Zete. U XIII vijeku podignut je Manastir na Vranjini sa Crkvom Svetog Nikole, dok je većina ostalih manastira nastala u XIV i XV vijeku i uglavnom se vezuju za dinastije Balšića i Crnojevića. Takav je Manastir Beška (na istoimenom ostrvu, sa dvije crkve – Crkva Svetog Đorđa i Crkva Svete Bogorodice), Manastir Starčevo (na ostrvu Starčeva gorica, koji je osnovao starac Makarije), Manastir Moračnik (na istoimenom ostrvu), Manastir Kom na Ondrijskoj gori (u okviru kojeg se nalazi i Mauzolej Crnojevića), zatim Manastir Svetog Nikole, u blizini mjesta Rijeka Crnojevića, u kojoj je 1494. godine osnovana prva štamparija među Južnim Slovenima, Oktoih (u kojoj je štampana prva knjiga u ovom dijelu Evrope pisana ćirlicom). Kao svjedoci viševjekovne borbe Crnogoraca i Turaka, u okolini Skadarskog jezera nalaze se i brojne tvrđave: vojna kula Tophala (iz XIV vijeka, na istoimenom ostrvu), tvrđava Besac (iz XV vijeka, u Virpazaru), Obod (iz XV vijeka, iznad današnje Rijeke Crnojevića), Lesendro (u XIX vijeku podigao je Petar II Petrović Njegoš na nekadašnjem ostrvu pored Vranjine), Vladičina kula (iz XIX vijeka, na Karuču), Grmožur (iz XIX vijeka, na istoimenom ostrvu, a funkcionisala je kao zatvor u doba kralja Nikole Petrovića). Od posebnog značaja je i srednjovjekovni utvrđeni grad Žabljak Crnojevića, podignut u XV vijeku na istoimenom brdu, na južnom obodu Malog Blata, koji je bio prijestonica vladara dinastije Crnojevića.