Sipari (točila), staništa na kojima stalno ili povremeno sipi, toči pijesak, šljunak i kamenje, i mjesta na kojima se taj materijal nagomilava. Imaju oblik lijevka, u početku su uzani i žljeboviti, a prema osnovi se šire i rebrasti su. U žljebovima i na rebrima materijal je sitniji, a prema njihovoj ivici i ka osnovi je sve krupniji. U njihovom podnožju nagomilava se najkrupniji materijal, veliko kamenje, pa čak i čitavi blokovi. Imaju veliko variranje osnovnih ekoloških faktora, a → vegetacija im zavisi i od krupnoće i pokretljivosti materijala, nagiba terena, ekspozicije, količine vlage i količine humusa među kamenjem. Na njima rastu biljke sa dobro razvijenim korijenovim sistemom i nadzemnim organima, koji su otporni na mehaničke povrede. U Crnoj Gori sipari su česti na → Rumiji, → Lovćenu, → Orjenu, planinama durmitorskog sektora, → Komovima, → Prokletijama i drugim krečnjačkim planinskim masivima, kao i u kanjonskim dolinama rijeka (→ kanjoni i klisure). Njihova vegetacija na ovom prostoru pripada endemičnom jugoistočno-dinarskom redu karbonatnih sipara (Arabidetalia flavescentis Lakušić 1968), koji je raščlanjen na više sveza i asocijacija. Prvi ih je proučavao → Vilotije Blečić (1958) u dolini Pive i Komarnice, u kojoj je opisao dvije zajednice: Corydaleto-Geranietum macrorhizi Blečić 1958. i Stipetum calamagrostis Blečić 1958. Flora sipara kanjona Pive, Komarnice, Tare i njihovih pritoka ima visok procenat → endemičnih i → reliktnih biljnih vrsta, sa durmitorskim, jugoistočno-dinarskim ili balkanskim rasprostranjenjem, prośečno u asocijacijama 20–30%. Najvažniji faktori koji su doveli do ovako velikog procenta endemita su: veliko variranje osnovnih ekoloških faktora, relativno male i dispergovane u prostoru površine sipara, sa visokim stepenom izolacije njihovih populacija i fitocenoza, veoma izražena vertikalna povezanost sipara, koja omogućava brže migracije glacijalnih relikata prema podnožju sipara za vrijeme hladnijih razdoblja i migracije termofilnih relikata prema višim nadmorskim visinama tokom toplijih perioda. Na silikatnim masivima Crne Gore sipari su znatno manje rasprostranjeni. Vegetacija sipara na Starcu, Bogićevici i Hridu pripada endemičnoj prokletijskoj svezi Wulfenion blecicii Lakušić 1982.