Crna Gora i Austrija (Austrougarska). Političke veze između Crne Gore i Austrije uspostavljene su početkom XVIII vijeka. Austrija je tada, zbog sukoba sa Osmanskim carstvom, bila zainteresovana za nacionalne pokrete balkanskih hrišćana, koji se nalaze pod osmanskom vlašću. Do prvih političkih kontakata između Crne Gore i Austrije doći će 1715, kada je mitropolit → Danilo Petrović Njegoš, vraćajući se iz Rusije, u Beču razgovarao sa jednim članom Dvorske kancelarije, kao i sa princem → Eugenom Savojskim, austrijskim vojskovođom. Tema ovih razgovora bila je saradnja između Crne Gore i Austrije ukoliko ona zarati protiv Osmanskog carstva. Godinu kasnije, mitropolit je poslao princu Eugenu Savojskom izaslanika Nikolu Rajića, koji mu prenosi zahtjev da Austrija pomogne Crnogorce u borbi s Osmanlijama, a oni će zauzvrat ratovati za njene interese. Ovaj prijedlog princ je proslijedio Ratnom savjetu, ali ga Savjet nije prihvatio. Veze s austrijskim dvorom uspostavio je i mitropolit → Vasilije Petrović Njegoš, koji je za vrijeme boravka u Beču (1751) tražio od carice → Marije Terezije Habzburg-Loren da uzme Crnu Goru pod svoje pokroviteljstvo, a da zauzvrat Crnogorci vojnički pomognu Monarhiji, kada joj to bude potrebno. Mitropolit je u pismu carici naveo da je Crna Gora slobodna zemlja i da njome vladaju mitropoliti. Kao vladar Crne Gore, obećava da će Crnogorci biti spremni da proliju svoju krv služeći Carevini. Nekoliko godina kasnije, u vrijeme kada se očekivao osmanski napad na Crnu Goru, mitropolit Vasilije će uputiti molbu austrijskom dvoru da preko svog poslanika utiče na Portu da obustavi napad. Krajem sedamdesetih godina XVIII vijeka ponovo su uspostavljene političke veze između Crne Gore i Austrije. Prilikom putovanja za Rusiju, krajem 1777, crnogorska delegacija, u kojoj su bili guvernadur → Jovan Radonjić, arhimandrit → Petar I Petrović Njegoš i serdar Ivan Petrović, došla je u Beč. U Beču ih je primio austrijski kancelar → Vencel Kaunic, sa kojim su razgovarali o pomoći Austrije oko vojničkog organizovanja Crnogoraca. Na njihove zahtjeve kancelar nije mogao odgovoriti, jer nije imao podrobnijih podatka o prilikama u Crnoj Gori. Zato je guvernadur Jovan Radonjić poslao u Beč svog izaslanika Nikolu Markovića, sa zadatkom da dogovori novi prijem crnogorske delegacije. U razgovoru sa Markovićem, kancelar Kaunic je saopštio da ne bi trebalo organizovati prijem crnogorske delegacije, već da bi najprije trebalo poslati u Crnu Goru tajno izaslanstvo, koje bi utvrdilo u kakvom se stanju ona nalazi, kakvo je političko raspoloženje stanovništva, kao i da li se ono može vojnički iskoristiti. Kaunic predlaže i da se razmišlja o preseljenju jednog broja Crnogoraca u Banat ili Bukovinu, te da se formira nekoliko bataljona Crnogoraca, koji bi bili iskorišćeni u slučaju rata Austrije protiv Osmanskog carstva. Nakon što je izvijestio cara o ovim razgovorima, car je odlučio da predstavnici Dvorske kancelarije razgovaraju sa crnogorskim izaslanstvom u Rijeci ili Senju, a zadatak da o detaljima ovih pregovora razgovara sa Markovićem dobio je pukovnik Klebek. Na osnovu raspoloživih izvora, ne može se utvrditi da je došlo do susreta na Rijeci ili u Senju. Tokom 1779. dvije crnogorske delegacije su dostavile molbu austrijskoj carici Mariji Tereziji da Crna Gora bude stavljena pod austrijsku zaštitu. Bili su to predstavnici dvije suprotstavljene političke grupacije u Crnoj Gori, koje su na ovaj način željele obezbijediti podršku jednog hrišćanskog carstva. Činili su to u vrijeme kada je Crna Gora ostala bez ruske naklonosti. Prvu molbu carici uputili su crnogorski mitropolit → Arsenije Plamenac, sa serdarom Mojsejem Plamencem, serdarom Jovanom Đuraškovićem i vojvodom Stijepom Martinovićem. Oni traže da carica primi Crnu Goru pod svoje visoko pokroviteljstvo, obećavajući da će biti prevjerne sluge i da će biti spremni da ratuju za račun Carstva. Predstavku imperatorki uputili su 1779. i guvernadur Radonjić, arhimandrit Petar Petrović Njegoš i serdar Ivan Petrović. Oni su podnijeli opširan prijedlog ugovora o savezu između Crne Gore i Austrije. Crnogorski predstavnici iskazuju želju da prihvate Austriju kao pokrovitelja, a da zauzvrat Austriji pomognu u ratovanju protiv Osmanskog carstva. U prvoj tački konvencije se kaže da će svi prijatelji austrijskog doma biti i crnogorski prijatelji, a svi njegovi neprijatelji biće i neprijatelji Crne Gore. Zatim se kaže da je Crna Gora spremna da u slučaju rata Austrije protiv Osmanlija udari na Osmanlije, čak i izvan granica Crne Gore. Isto tako, Crnogorci obećavaju da će ratovati za račun Austrije ukoliko ona zarati sa nekom drugom evropskom silom. Zauzvrat, Crnogorci traže od Austrije da redovno daje platu crnogorskim glavarima i da u slučaju pobjede nad Osmanskim carstvom izdejstvuje da Crna Gora dobije Bjelopavlićku i Zetsku ravnicu, Skadarsko jezero i prostor do ušća Bojane, a zatim da primora Portu da formalno prizna crnogorsku nezavisnost. Austrijski car → Josif II Habzburg-Loren (kao suvladar do 1780) nije prihvatio ove crnogorske prijedloge, ocijenivši da bi njihovo ispunjenje uvelo Austriju u diplomatski sukob sa osmanskom vladom, ali i da bi akcija u Crnoj Gori donijela više štete nego koristi. Ipak, car je priznao da Crna Gora nije bez vojnog značaja za Austriju. Nakon ove predstavke, guvernadur Radonjić je nekoliko godina kasnije ponovo pokušao da izdejstvuje austrijsko pokroviteljstvo nad Crnom Gorom. Maja 1781. guvernadur Jovan Radonjić je sa tri saradnika otputovao u Beč, ponijevši falsifikovanu molbu → Opšteg crnogorskog zbora da ih carevina primi za podanike. Guvernadur Radonjić je primljen kod cara Josifa II oktobra 1781. godine. Radonjić je tvrdio da u zemlji nema nikakvog reda, već da vlada pravo jačega, te da starješine nemaju snage da primoraju stanovništvo na poslušnost. Crnogorska delegacija zato traži da car pošalje povjerenika koji bi formirao naoružani odred i uz pomoć guvernadura zaveo red. Car nije dao bilo kakav odgovor crnogorskoj delegaciji, već je odlučio da se najprije detaljnije informiše o Crnoj Gori, a posebno o političkom raspoloženju Crnogoraca. Zbog toga je odlučeno da se u Crnu Goru pošalje delegacija koja bi trebalo da prouči prilike u zemlji, stanje na granici sa Osmanskim carstvom, vojnički potencijal Crne Gore i političko opredjeljenje njenog stanovništva. Formirana je delegacija koju su činili: pukovnik Paulić, kapetan Orešković, potporučnik → Filip Vukasović i opat → Franjo Dolči Vicković. Članovi delegacije su krajem 1781. došli u Crnu Goru, predstavljajući se kao štampari. Austrijski izaslanici su među Crnogorcima ostali pet mjeseci, bilježeći prilježno sve podatke i zapažanja. Avgusta 1782. pukovnik Paulić je podnio izvještaj caru o boravku u Crnoj Gori, tvrdeći da Austrija ne može uspostaviti vlast nad Crnogorcima, ali da ih, u slučaju rata s Osmanskim carstvom, može iskoristiti. Na osnovu Paulićevog izvještaja, car nije stekao takav utisak, pa je zaključio da se ne isplati ulagati u izgradnju savezništva sa Crnom Gorom. Carevo mišljenje korigovao je kancelar Kaunic, koji mu je savjetovao da ne bi trebalo sasvim odbaciti crnogorsko savezništvo, te da bi Crnogorcima trebalo uputiti novčanu pomoć. Na ovaj način Austrija bi ostala politički prisutna u Crnoj Gori, što bi joj u ratu protiv Osmanskog carstva nekada moglo koristiti. Car je uvažio Kaunicove razloge, pa je odlučio da na ime godišnje pomoći dodijeli Crnoj Gori hiljadu dukata. Ispravnost takve odluke potvrdila se na početku austrijsko-osmanskog rata (1788), u koji je Austrija ušla na osnovu ugovorne obaveze prema Rusiju, kojoj je Osmansko carstvo objavilo rat. Zato početkom 1788. carska vlada odlučuje da se u Crnu Goru pošalje delegacija, koja bi trebalo da izvrši vojničko organizovanje Crnogoraca, te da pokuša da na austrijsku stranu privuče i skadarskog → Mahmut-pašu Bušatliju. Delegaciju su činili: kapetan Filip Vukasović, kapetan Ludvig Pernet, sveštenik Josip Kermpotić, kao i pet podoficira. Kada je došao u Crnu Goru, Vukasović je, kao vođa delegacije, tražio od Crnogoraca da iskažu vjernost Austriji i da se uključe u rat. Gotovo u isto vrijeme, u Budvu je došao austrijski brod sa devet četa vojnika, koji su se stacionirali u Crnoj Gori. Uz pomoć guvernadura, austrijski izaslanici agitovali su po Crnoj Gori i popisivali buduće vojnike. Formirali su i vojničke odrede, koji su ljeta 1788. napali na Spuž i Žabljak Crnojevića. Ovi napadi završeni su potpunim neuspjehom. Protiv austrijskog djelovanja u Crnoj Gori radio je mitropolit Petar I, želeći time da pred ruskim izaslanikom, koji je takođe tada boravio u Crnoj Gori, pokaže odanost Sankt Peterburgu. Stalno onemogućavana u djelovanju, ali i bez uporišta u narodu, austrijska delegacija je tajno, septembra 1788, napustila Crnu Goru. Dvije godine kasnije, dok je još trajao rat protiv Osmanskog carstva (1790), car Leopold je Crnoj Gori poslao pomoć u ratnom materijalu, među kojim su bila i dva topa. Tada je na sjednici Dvorskog ratnog savjeta predloženo da se u Crnu Goru pošalje oko 2.000 vojnika, ali ovaj prijedlog nije prihvaćen. U isto vrijeme, guvernadur Radonjić poslao je u Beč svog izaslanika Mihaila Plamenca, sa zadatkom da zatraži od austrijske vlade da se, prilikom sklapanja mirovnog ugovora sa Osmanskim carstvom, zauzme da Crnogorci ne budu kažnjeni zbog učešća u ratu, odnosno da budu amnestirani. Austrijska vlada je prihvatila ovaj prijedlog. Mirom u Svištovu (1791), koji je zaključen između Austrije i Osmanskog carstva, utvrđeno je da će stanovnici Crne Gore, Bosne, Srbije, Vlaške i Moldavije, koji su učestvovali u ratu na strani Austrije, dobiti potpunu amnestiju. Nova faza u odnosima između Crne Gore i Austrije nastupila je na samom kraju XVIII i početkom XIX vijeka, kada će doći do znatnijeg interesovanja bečke vlade za prilike u Crnoj Gori. Austrijsko interesovanje za Crnu Goru biće podstaknuto velikim događajima u crnogorskom okruženju: Napoleonovim ratovima na Jadranu i nestankom Mletačke republike. Nakon pada Republike, ostaće bez kontrole njena teritorija u Dalmaciji i Boki Kotorskoj, odnosno Crnogorskom primorju od Luštice do Kufina. Zato će Austrija odlučiti da okupira ove oblasti. Prije nego što je austrijska vojska došla u Boku Kotorsku, odred mitropolita Petra I je jula 1797. zauzeo Budvu. Ali, krajem avgusta 1797, austrijski general Rukavina je krenuo u zaposijedanje Boke Kotorske, pa mu mitropolit, bez protivljenja, predaje Budvu. Oktobra 1797, u Primorje je za novog komandanta upućen general → Tomas Bradi, koji odmah osporava pravo mitropolitu da raspolaže manastirima koji su na austrijskoj teritoriji u Primorju (Maine, Stanjevići), a posebno da u manastirima drži naoružane ljude. Mitropolit je uzvratio prijetnjom da će manastire braniti oružjem. Bradi je takođe mitropolita smatrao odgovornim što ne sprečava Crnogorce da čine nasilja u pograničnim oblastima, a posebno što ih ne kažnjava kada učine takav prekršaj. Austrijsko prisustvo u Crnogorskom primorju trajaće do početka 1806, kada će se austrijska vojska morati povući i ove oblasti predati Francuskoj. Tek maja 1814, nakon sklapanja Pariskog mira, Crnogorsko primorje će biti vraćeno Austriji, a juna iste godine Austrijanci će ga zaposjesti. Odlukom velikih sila na Bečkom kongresu (→ Bečki kongres 1814–1815. i Crna Gora), potvrđeno je da Austrija zaposjedne sve mletačke posjede u Dalmaciji i Crnogorskom primorju (Krivošije, Boku Kotorsku i primorski pojas od Luštice do Kufina), tako da je Crna Gora dobila novog susjeda sa kojim će se graničiti do 1918. godine. U vrijeme kada postaje susjed Crne Gore, Carstvo je imalo oko 30 miliona stanovnika i vojsku od skoro 250.000 ljudi. Prva briga austrijskih pograničnih vlasti nakon zaposijedanja pograničnih oblasti prema Crnoj Gori bila je da obezbijedi mir na granici i da spriječi crnogorske upade. Već tokom jula 1814. Crnogorci će ubiti nekoliko austrijskih graničara, što će izazvati prvi ozbiljan sukob između dvije zemlje. Sa željom da pomogne da se na granici uspostavi red, Austrijanci su se obratili mitropolitu Petru I, koji je obećao da će uticati na Crnogorce da poštuju teritoriju susjedne države. Mitropolit je sazvao glavarsku skupštinu na Lovćenu, na kojoj je odlučeno da će se čuvati mir na granici, a da će svaki Crnogorac za učinjeno nasilje biti kažnjen. Ali i pored spremnosti da se na granici čuva mir, na crnogorsko-austrijskoj granici povremeno će izbijati sukobi zbog upada Crnogoraca na austrijsku teritoriju, pljačke i ubistva. Austrija je još 1817. pokrenula i pitanje utvrđivanja granične linije sa Crnom Gorom, kao i pitanje vlasništva nad dva crnogorska manastira, koja su se nalazila na njenoj teritoriji (Maine i Stanjevići). Crna Gora i Austrija su novembra 1820. sastavile zapisnik o uspostavljanju graničnih oznaka na granici prema Boki Kotorskoj, a 1823. potpisan je i sporazum između Kotorana i Njeguša o pograničnom režimu. Osporavanje prava crnogorskog vlasništva nad manastirima Maine i Stanjevići biće prva tema u odnosima između Crne Gore i Austrije na početku vladavine mitropolita → Petra II Petrovića Njegoša. Austrijske vlasti su krajem 1830. tražile od porodice Petrović Njegoš da uzme iz manastirâ Stanjevići i Maine stvari koje su pripadale mitropolitu Petru, jer namjeravaju da manastire stave pod svoju vlast. Novi crnogorski vladar je austrijskim vlastima odgovorio da imovina manastirâ Stanjevići i Maine ne pripada samo porodici Petrović Njegoš, već svim Crnogorcima podjednako, te da od svog prethodnika nije čuo da se Stanjevići nalaze unutar teritorije Austrije. Krajem godine on će optužiti austrijske vlasti da preko guvernadura → Vukolaja Vuka Radonjića rade na uspostavljanju austrijskog pokroviteljstva nad Crnom Gorom, kao i da u dosluhu s njim rade na preuzimanju Manastira Stanjevići. Pored ovih problema, odnose između Crne Gore i Austrije opterećivali su česti pogranični incidenti. Često se dešavalo da crnogorski podanici napadnu austrijskog podanika, i to na austrijskoj teritoriji, i da odmah nakon tog incidenta prebjegnu u Crnu Goru. Čim bi austrijske vlasti utvrdile identitet počinioca, one su se obraćale mitropolitu Petru II molbom da osumnjičenog pronađe, ispita i kazni. Na njihov zahtjev, mitropolit je uglavnom sprovodio istragu, obećavajući da će osumnjičeni, ako se dokaže da je počinio djelo za koje se tereti, biti kažnjen od crnogorskog suda. Kada bi se utvrdila krivica, crnogorski vladar je obavještavao kotorskog komesara o kazni koju je krivac dobio ili, ako krivice nema, o razlozima koji su rukovodili sud da donese oslobađajuću presudu. Ako bi se utvrdila krivica, posebno za ubistvo, Senat je donosio smrtnu presudu, a ponekad i odluku o oduzimanju imovine počiniocu. Pored pomoći u sprečavanju krivičnih djela, mitropolit je udovoljavao i austrijskim zahtjevima za naplatu neizmirenih dugovanja, koja su crnogorski državljani imali prema austrijskim podanicima. Poslije 1835. austrijska vlada ponovo aktuelizuje pitanje statusa manastirâ Maine i Stanjevići. Mitropolit će se u Beču susresti sa kancelarom → Klemensom fon Meternihom (1836) i tom prilikom će razgovarati o prodaji dva manastira. Početkom 1837. razgovaraće i sa guvernerom Dalmacije, dogovorivši se da cijena za Manastir Maine i njegova imanja bude 17.000 fiorina. Ugovor o prodaji Manastira Maine sklopljen je oktobra 1837. godine. Mitropolit Petar II ubrzo je odlučio da Austriji proda i Manastir Stanjevići. Ugovor o prodaji Manastira Stanjevići, sa svim njegovim dobrima, potpisan je maja 1839. godine. I ovaj manastir je, sa svim imanjima koja mu pripadaju, prodat za 17.000 fiorina. Pokazalo se da je pristanak mitropolita Petra II da proda Manastir Maine, a kasnije i Stanjeviće, za austrijsku vladu bio najvažniji uslov koji je crnogorska strana morala da ispuni da bi vlada započela proces razgraničenja između dvije zemlje. Februara 1837. mitropolit je uputio proglas crnogorskom narodu, kojim ga obavještava da će ubrzo započeti utvrđivanje granične linije. Septembra 1837. formirana je komisija za razgraničenje između Crne Gore i Austrije, koja je istog mjeseca počela da označava graničnu liniju na terenu. Uprkos čestim problemima, rad na utvrđivanju granice između Crne Gore i Austrije okončan je jula 1841, kada je potpisan ugovor o razgraničenju i kada su usvojeni protokoli granica austrijskih opština sa susjednim crnogorskim oblastima. Ovim protokolima utvrđena je crnogorsko-austrijska granica na prostoru Krivošija, Boke Kotorske i Paštrovića. U ime crnogorske strane, ugovor su potpisali mitropolit Petar II Petrović Njegoš, njegov brat → Pero Tomov Petrović Njegoš, predsjednik Senata, i dvojica senatora, dok su s austrijske strane ugovor potpisali: Eduard Grij, okružni komesar, kapetan Fridrih Orešković, okružni kapetan kotorski Gabrijel Ivačić, dvorski savjetnik baron Ferdinand Štadler, zamjenik guvernera Dalmacije Đovani Avgusto Turski i inspektor Frančesko Mulhauzen. Potpisivanje ugovora o razgraničenju bio je veliki uspjeh Crne Gore, jer je Austrija pristankom da o tome direktno pregovara s njom, bez posredovanja osmanske vlade, faktički priznala crnogorski državni subjektivitet. No, i poslije zvaničnog razgraničenja, česti su pogranični incidenti, pa je mitropolit Petar II predložio austrijskoj vladi formiranje zajedničkih sudova, koji bi rješavali pogranične probleme. Njegov doprinos uklanjanju jednog od uzroka sporova bila je i naredba crnogorskim državljanima da austrijskim podanicima prodaju svoja imanja koja se nalaze na teritoriji Carevine (1846). Prvih godina vladavine knjaza → Danila I Petrovića Njegoša Austrija će podržavati Crnu Goru u njenom sukobu sa Osmanskim carstvom, štiteći istovremeno očuvanje njene državne nezavisnosti. Na ovakvu austrijsku politiku prema Crnoj Gori prvenstveno su uticali neprijateljski odnosi koji su nastali između Austrije i Osmanskog carstva nakon revolucije 1848, i to zbog podrške i utočišta koje je osmanska vlada pružila poraženim pripadnicima revolucionarnog pokreta. Već na početku vladavine knjaza Danila, prilikom njegovog putovanja u Sankt Peterburg, bilo je nagovještaja da bi novog crnogorskog vladara, prilikom prolaska kroz Beč, mogao primiti austrijski car. Kada je jula 1852. knjaz na povratku iz Rusije stigao u Beč, car nije bio u prijestonici, tako da ga je primio austrijski ministar inostranih poslova. Austrijska naklonost prema Crnoj Gori iskazana je i prilikom komplikacija u crnogorsko-osmanskim odnosima, početkom 1853. godine. Očekujući napad osmanske vojske na Crnu Goru, knjaz je u Beč poslao svog izaslanika, sa zadatkom da od austrijske vlade zatraži pomoć u ratnom materijalu. Austrijska vlada je podržala crnogorske zahtjeve, odlučivši da Crnoj Gori pokloni naoružanje i municiju. Nakon otpočinjanja osmanskog napada na Crnu Goru, Austrija je na početku rata poslala u Carigrad specijalnog izaslanika, feldmaršal-lajtnanta Kristijana Lajningena, koji je imao zadatak da zatraži od Porte obustavu neprijateljstava. Lajningen je zaprijetio da će Austrija, ukoliko Osmansko carstvo ne pristane na ovaj zahtjev, prekinuti diplomatske odnose s Portom, te da će pokrenuti vojsku i zauzeti dio bosanske teritorije. Uz podršku ruske vlade, ovakvo djelovanje austrijskog izaslanika presudno je uticalo da poslije dva mjeseca bude okončan crnogorsko-osmanski rat. Nedugo nakon završetka ratnih operacija, knjazu Danilu je stigao poziv za audijenciju kod austrijskog cara. Maja 1853. car → Franjo Josif I Habzburg-Loren primio je crnogorskog vladara uz najviše počasti. Knjaz je zahvalio caru na podršci koju je Austrija pružila Crnoj Gori tokom rata, a car je tom prilikom uručio knjazu visoko odlikovanje. Austrijska politika prema Crnoj Gori drastično se promijenila od početka 1854, kada su nestali glavni uzroci njenog neprijateljstva sa Osmanskim carstvom. Od tada počinje suzbijanje crnogorske nacionalne politike u Hercegovini, kao i protivljenje politici koja je stvarala konflikte u njenim odnosima sa Osmanskim carstvom. Od tada, Austrija preporučuje Crnoj Gori da diplomatskim putem, u direktnim pregovorima sa Portom, rješava sve sporove, pa i problem međunarodnog priznanja nezavisnosti. Austrijski ministar inostranih poslova predložio je knjazu i da prizna sultanov suverenitet nad Crnom Gorom, napominjući mu da je ona faktički dio Osmanskog carstva. Knjaz je bio nezadovoljan ovakvom preporukom, kao i pokušajima Austrije da eliminiše crnogorski uticaj u Hercegovini. Njegovo nezadovoljstvo Austrija je posebno izazivala podrškom njegovim političkim oponentima, koji su izbjegli iz Crne Gore i koji su našli utočište na teritoriji Monarhije. Sumnjalo se da preko njih austrijska vlada planira prevrat u Crnoj Gori. Dalmatinski namjesnik u Zadru, baron → Lazar Mamula, napisao je u izvještaju bečkoj vladi da bi se Crna Gora mogla dovesti u red jedino ako bi se knjaz Danilo, njegov brat → Mirko Stankov Petrović Njegoš i sinovac → Nikola I Petrović Njegoš zauvijek svrgnuli s vlasti. Mamula je primijetio da knjažev uticaj i popularnost posebno rastu u Bosni i Hercegovini, gdje Austrija želi da ostvari znatnije političko prisustvo. Kao jedan od načina da ojača svoju poziciju u Crnoj Gori, Austrija je pokušavala i da uspostavi dominaciju nad Crnogorskom crkvom. To se pokazalo prilikom zavladičenja crnogorskog mitropolita Nikanora Ivanovića. Karlovački patrijarh Josif Rajačić, podstaknut od bečke vlade, zatražio je 1856. od knjaza Danila da mitropolita Nikanora uputi na zavladičenje u Sremskim Karlovcima i da pristane da karlovački partrijarh dobije izvjesne ingerencije nad pravoslavnim sveštenstvom u Crnoj Gori. Prozrevši da je ovaj prijedlog patrijarha Rajačića pokušaj da se Pravoslavna crkva u Crnoj Gori dovede pod uticaj Beča, knjaz je odbio da se cetinjski mitropolit Nikanor zavladiči u Karlovcima. Neprijateljski stav prema crnogorskoj nacionalnoj politici i njenim državnim težnjama Austrija je posebno pokazala nakon Bitke na Grahovcu (1858). Ona je u pregovorima između predstavnika velikih sila i osmanske vlade o utvrđivanju nove crnogorsko-osmanske granice, uvijek podržavala osmansku stranu. Austrija se protivila i bilo kojem obliku priznanja crnogorske državne nezavisnosti na → Carigradskoj konferenciji 1858. Kriza u odnosima između dvije zemlje dodatno je pogoršana početkom 1859, zbog početka izgradnje austrijske fortifikacije na granici sa Crnom Gorom. Smatrajući crnogorskog knjaza opasnim za njene interese, Austrija je imala udjela i u organizaciji atentata koji je na njega izvršen u Kotoru, jula 1860. godine. Držanje Austrije prema Crnoj Gori nije se znatnije promijenilo ni prvih godina vladavine knjaza Nikole. Austrija se protivila crnogorskoj nacionalnoj politici u Hercegovini i njenom provociranju sukoba sa Osmanskim carstvom, koje je 1862. izazvalo osmansku objavu rata Crnoj Gori. Ovog puta austrijska vlada nije udovoljila crnogorskom zahtjevu za pomoć, čak ni za pomoć u žitu, kao ni zahtjevu da posreduje na Porti u korist Crne Gore. Bio je to znak političke netrpeljivosti, koju Austrija gaji prema Crnoj Gori. Knjaz je kasnije u prepisci sa austrijskim zvaničnicima pokušavao da ublaži neblagonakloni austrijski stav, pa je tvrdio da je prijatelj Monarhije, kao i da razmišlja o prihvatanju austrijskog pokroviteljstva. Crnogorski vladar je dobio poziv i da o politici svoje zemlje razgovara sa austrijskim carem. U audijenciju kod cara Franja Josifa primljen je 1865. godine. Crnogorski vladar tražio je od cara da utiče na Osmansko carstvo ne bi li pokazalo dobru volju u rješavanju spornih pograničnih pitanja, a zatim je tražio da mu Monarhija dozvoli kupovinu najnovijih austrijskih topova. Knjaževoj molbi da mu Monarhija pomogne na Porti odmah je udovoljeno, ali što se tiče prodaje oružja, austrijska vlada je izjavila da bi to bila provokacija prema Porti. Crnoj Gori je preporučena suzdržanost u odnosima sa Osmanskim carstvom, kao i ograničavanje nacionalnooslobodilačke djelatnosti u okruženju. Knjaz je i četiri godina kasnije (1869) ponovo bio u posjeti austrijskom caru, predloživši zaključivanje telegrafske konvencije i uspostavljanje telegrafske linije sa Austrougarskom, a preko nje sa ostatkom svijeta. Za vladu susjedne Monarhije, važan pokazatelj crnogorske politike prema njoj bilo je držanje Crne Gore u vrijeme Bokeškog ustanka (→ Krivošijski ustanci 1869/1882) (1869). Pobuna pravoslavnog stanovništva na teritoriji Boke Kotorske i Krivošija zbog usvajanja Zakona o opštoj vojnoj obavezi, kojim se uvodi obaveza služenja vojske za sve državljane Monarhije, dovela je Crnu Goru u teško iskušenje: da li da tajno pomogne ustanički pokret ili da bude suzdržana. Ona se opredijelila za nemiješanje. Knjaz Nikola je carskom izaslaniku → Gustavu Temelu obećao da će se Crna Gora držati apsolutno neutralno prema nemirima u Boki Kotorskoj, sve dok se ne bi preduzela kakva neprijateljska mjera protiv nje. Crnogorska vlada postaviće duž granice kordon, koji će pojačati ako to potrebe budu zahtijevale, a razoružati svakog pobunjenika koji bi prešao na crnogorsku teritoriju. Jedina pomoć koju crnogorska vlada nije uskratila bila je humanitarna pomoć neborbenom stanovništvu. Od početka sedamdesetih godina XIX vijeka, susjedna monarhija, koja je od 1867. uređena kao dvojna država pod imenom Austrougarska, i dalje je pažljivo motrila na nacionalnu politiku Crne Gore u Hercegovini, smatrajući je opasnom za mir na Balkanu (→ Balkan – političke granice), a posebno za stabilnost Osmanskog carstva. Ubijeđena da bi se nakon nestanka osmanske dominacije na Balkanu, talas nacionalnih revolucija prenio na njenu teritoriju, Monarhija je nastojala da drži pod kontrolom teritorijalnu dezintegraciju Osmanske carevine i da očuva mir u njenim balkanskim pokrajinama. Već tada je njena politika zaštite integriteta Carstva od Crne Gore bila motivisana aspiracijama prema Bosni i Hercegovini. Aspiracije prema Osmanskom carstvu uticale su i na njenu promjenu stava u odnosu na međunarodni status Crne Gore. Od početka sedamdesetih godina XIX vijeka ona ne osporava stanovište Crne Gore da ona nije formalni dio Osmanskog carstva. Zato je austrougarski ministar spoljnih poslova, aprila 1872, zvanično pozvao Crnu Goru da učestvuje na Međunarodnoj izložbi u Beču, pokazujući nezainteresovanost za stav koji će osmanska vlada zauzeti o tom pozivu. Osmanska vlada je, naravno, pozvala Crnu Goru da učestvuje na izložbi u Beču, ali kao dio Carstva, smatrajući da je takav status nesporan. Knjaz je uzvratio da je iznenađen ovim stavom, objašnjavajući da se poziv koji je Vlada Austrougarske uputila Osmanskom carstvu ne može odnositi i na samostalnu Crnu Goru. Decidni stav da Crna Gora, čak ni formalno, nije dio Osmanskog carstva, iznio je i austrougarski car, koji je pozvao Crnu Goru da učestvuje na Svjetskoj izložbi u Beču. Austrougarska je i kasnije manifestovala stav da je Crna Gora faktor međunarodnog prava, pa je, uz saglasnost crnogorske vlade, zastupala njene interese na međunarodnim konferencijama. Znak uvažavanja crnogorskog suvereniteta od strane Austrougarske bilo je i zaključenje Ugovora o izručivanju zločinaca (1872) i Poštanske konvencije (1873). Austrougarska zainteresovanost za nacionalnu politiku Crne Gore u Hercegovini, kao i crnogorsku politiku prema Osmanskom carstvu, postaje sve veća od kraja 1874. i krize u crnogorsko-osmanskim odnosima. Budući da su od početka 1875. pobune i sukobi zahvatili i Hercegovinu, austrougarsko interesovanje postalo je još veće. Upravo u vrijeme pobune u Hercegovini (→ Hercegovački ustanci i Crna Gora 1852–1882), austrougarski car Franjo Josif je aprila 1875. krenuo u obilazak Dalmacije i Boke Kotorske. Prilikom putovanja po Jadranskom primorju, car se susreo i sa knjazom Nikolom. Do susreta je došlo u Kotoru 21. aprila 1875. godine. Car je primio knjaza sa svim počastima. Prilikom susreta, knjaz je zatražio od cara da pomogne crnogorske zahtjeve na Porti i da odobri novčanu pomoć Crnoj Gori, koju bi ona iskoristila za izdržavanje hercegovačkih izbjeglica. Nakon razgovora, austrijski car je želio da učini gest uvažavanja prema Crnoj Gori, pa je došao na crnogorsku teritoriju, u reon sela Mirac, izvršivši smotru počasnog bataljona crnogorske vojske. Kada je juna 1876. Crna Gora objavila rat Osmanskom carstvu, između Rusije i Austrougarske postignut je načelan dogovor i o ratnim dobicima Crne Gore. Tajnim (usmenim) sporazumom u Rajhštatu (→ Rajhtštatski ugovor) (26. jun / 8. jul 1876) dvije velike sile su odlučile da u slučaju poraza Osmanskog carstva Crna Gora dobije Hercegovinu i jednu luku na Jadranskom moru. Kasnije su dvije carevine sklopile tajnu Budimpeštansku konvenciju (januar 1877), kojom se predviđa da Bosna i Hercegovina pripadnu Austrougarskoj, što je uveliko ograničilo ratne ciljeve Crne Gore. Protivljenje Monarhije crnogorskom prodiranju u Hercegovinu, knjaz Nikola je osjetio na početku rata. Petnaestak dana nakon Bitke na Vučjem Dolu, kada je izgledalo da će crnogorska vojska pobjedonosno nastaviti prema Mostaru, knjaz je upozoren od Austrougarske da obustavi napredovanje u Hercegovini, jer bi u protivnom ušao u njenu interesnu sferu. Baron Temel, austrougarski izaslanik pri crnogorskoj vrhovnoj komandi, saopštio je knjazu da će mu svako dalje osvajanje u Hercegovini biti uzaludno, budući da Monarhija nikada neće dozvoliti da Crna Gora pripoji Hercegovinu. Monarhija je nastavila da kontroliše dejstvovanje crnogorske vojske i tokom druge faze rata, koja je trajala od aprila do decembra 1877. godine. Pri glavnom štabu crnogorske vojske sada su bila dva njena izaslanika: baron Temel, kao diplomatski izaslanik, i kapetan Sauervald, kao vojni izaslanik. Njihov zadatak bio je da prate kretanje crnogorske vojske i da, ukoliko bude potrebno, spriječe da ona dejstvuje u zoni koja je u Beču označena kao interesna sfera Monarhije. Kada je početkom 1878. završen rat između Crne Gore i Osmanskog carstva, uslijedili su diplomatski pregovori o utvrđivanju nove crnogorske granice. Austrougarska je u tom procesu imala presudnu ulogu. Njen stav u vezi sa crnogorskim teritorijalnim zahtjevima predočen je vojvodi → Božu Petroviću Njegošu, koji je nekoliko mjeseci prije Berlinskog kongresa (→ Berlinski kongres i Crna Gora) boravio u Beču. Ministar spoljnih poslova, grof → Đula Andraši, rekao je crnogorskom izaslaniku da se Monarhija protivi da Crna Gora dobije Primorje od rijeke Bojane do Spiča i krajeve preko rijeke Tare, smatrajući da je Crnoj Gori, umjesto Primorja, dovoljno da ima slobodnu plovidbu Bojanom. I tokom trajanja kongresa u Berlinu, Austrougarska se zalagala da se Crnoj Gori ustupe Plav i Gusinje umjesto oblasti u Hercegovini, kao i da joj se ustupi Podgorica umjesto Ulcinja, koji je već bio u njenim rukama. Što se tiče izlaska na more, Monarhija se protivila da Crna Gora dobije Bar i Spič, predlažući slobodnu plovidbu Bojanom kao kompenzaciju. Članom 29 Berlinskog ugovora Austrougarska je dobila pravo kontrole crnogorskog akvatorija i barske luke, što je značilo ograničavanje crnogorskog suvereniteta. Odlukom velikih sila na Berlinskom kongresu, Austrougarska je dobila mandat i da izvrši okupaciju Bosne i Hercegovine, tako da je postala susjed Crne Gore i duž njene zapadne granice – od Grahova do Šćepan Polja. Nakon što je Crna Gora na Berlinskom kongresu dobila zvanično priznanje državne nezavisnosti, uspostavljeni su i diplomatski odnosi između Crne Gore i Austrougarske. Za austrougarskog poslanika u Crnoj Gori imenovan je baron Temel, koji je februara 1879. predao akreditivna pisma knjazu Nikoli. Najprije je Austrougarsko poslanstvo bilo smješteno u privatnoj kući, da bi 1900. bila završena zgrada Poslanstva. Od 1879. do 1914, kada su prekinuti diplomatski odnosi između Crne Gore i Austrougarske, na Cetinju je službovalo sedam diplomatskih predstavnika Monarhije: Gustav Temel (1879–1883), Todor Milinković (1883–1895), Evgenije Kućinski (1895–1899), baron Makio (1899–1904), Oton Kun (1904–1909), → Vladimir Gizl (1910–1913) i Edvard Oto (1913–1914). Austrougarska je od 1879. do 1914. imala i vicekonzulat u Baru. Pravo da ima svog opunomoćenog diplomatskog predstavnika u Austrougarskoj Crna Gora nije iskoristila. Na teritoriji Austrougarske, interese Crne Gore zastupao je konzularni agent u Kotoru i počasni konzul u Trstu (od 1889). Prvih godina poslije Berlinskog kongresa, u odnosima između dvije zemlje dominantno je bilo pitanje crnogorske politike prema Hercegovini. Osnovni zahtjev bio je da se Crna Gora odrekne nacionalne politike u ovoj oblasti. Crnoj Gori je preporučeno i da što prije riješi pogranična pitanja sa Osmanskim carstvom, a car Franjo Josif je prilikom susreta sa knjazom Nikolom u Beču, septembra 1879, obećao da će Monarhija u tome pomoći. Nakon što je uspjela da neutrališe crnogorsku nacionalno-političku djelatnost na svojoj teritoriji, Austrougarska je nastojala da uspostavi i ekonomsku kontrolu nad Crnom Gorom, a ekonomske prilike u kojima se ona našla poslije 1878. pogodovale su takvim namjerama. Crna Gora je imala veći trgovački promet sa Monarhijom nego sa ijednom drugom zemljom, što je uslovljavalo zavisnost od njenog tržišta. O tome svjedoči podatak da je Crna Gora 1878. u Austrougarsku izvezla robe u vrijednosti od 3.500 fiorina, a iz Monarhije uvezla robe čija je vrijednost bila preko tri miliona fiorina. Crna Gora je prema statistici iz 1910. imala najveću spoljnotrgovinsku razmjenu sa Austrougarskom. Vrijednost uvoza iz susjedne monarhije iznosila je 4,3 miliona perpera, a iz susjednog Osmanskog carstva 1,3 miliona perpera. Jedan od najefikasnijih načina za ekonomsko potčinjavanje Crne Gore bili su i austrijski krediti. Samo za period od 1878. do 1881. Crna Gora se zadužila kod austrijskih banaka skoro dva miliona fiorina, dok su njeni godišnji prihodi bili oko 700.000 fiorina. Zaduživanja kod austrougarskih banaka nastavljena su i kasnije. Spoljni dug Crne Gore stalno je rastao, pa je na kraju XIX vijeka iznosio 4,5 miliona fiorina, a godišnji prihodi Crne Gore bili su tada nešto preko 930.000 fiorina. Posljednji kredit kod jedne bečke banke Crna Gora je uzela 1911. godine. Crnogorska država je, takođe, sve do 1906. koristila austrijski novac kao obračunsko sredstvo plaćanja – najprije fiorin, a od 1901. krunu. Na osnovu prepoznavanja glavnih pravaca austrougarske politike na Balkanu, bilo je jasno da ona želi potpunu dominaciju, ali i da takve dominacije ne može biti bez apsolutne kontrole nad Srbijom i Crnom Gorom. U to vrijeme, austrougarski ministar spoljnih poslova grof Goluhovski rekao je da Monarhija na Balkanu želi da stvori slabu Srbiju, malu Crnu Goru, slobodnu Albaniju i veliku Bugarsku, dok Osmansko carstvo treba postepeno potiskivati u Aziju. On je izjavio i da ona nikada neće dozvoliti spajanje Srbije i Crne Gore, čak ni po cijenu rata. Na početku XX vijeka, između Crne Gore i Austrougarske vođeni su pregovori o izgradnji željezničke pruge duž Crnogorskog primorja, kao i puta kroz Crnu Goru. O tome je najprije knjaz Nikola razgovarao sa carem Franjom Josifom, kada ga je 1905. posjetio u Beču. Austrougarska je željela da izgradi put kroz Crnu Goru pravcem Mostar – Nikšić – Podgorica – Skadar, kao i željezničku prugu od Spiča do Skadra. Uprkos pritiscima austrougarske vlade, Crna Gora je odbila saglasnost za izgradnju ovih saobraćajnica, znajući da bi pristankom dodatno uvećala ekonomsku zavisnost od susjedne monarhije. Za austrougarski uticaj na Balkanu, kao i za odnose između Crne Gore i Austrougarske, presudan značaj imalo je proglašenje aneksije Bosne i Hercegovine, krajem 1908. (→ Aneksiona kriza). Bosna i Hercegovina, koja je po članu Berlinskog ugovora bila data na upravu Austrougarskoj kao okupirana oblast, činom aneksije postala je dio teritorije Monarhije. Crna Gora je aneksijom bila ugrožena, najviše zbog toga što je onemogućeno njeno širenje prema Hercegovini. U zvaničnom crnogorskom glasilu konstatovano je da ovaj potez Austrougarske pokazuje njenu težnju za ekonomskom i političkom dominacijom na Balkanu, kao i namjeru da sve balkanske države dovede u ekonomski zavisan položaj. Bez snage da utiče na promjenu novostvorenog stanja, Crna Gora je jedino mogla pokušati da dobije neku koncesiju. U takvim okolnostima jedino je realno bilo da se sa austrougarskom vladom dogovori u vezi sa anuliranjem člana 29 Berlinskog ugovora, kojim se ograničava njen suverenitet u Barskom pristaništu i sloboda plovidbe na moru. Taj zahtjev je već krajem oktobra 1908. koncipiran na Cetinju. Pored izmjene člana 29 Berlinskog ugovora, crnogorska vlada je smatrala da bi se nepravda koja je učinjena Crnoj Gori mogla ublažiti i teritorijalnim kompenzacijama u Novopazarskom sandžaku i, možda, dobijanjem Spiča. To su ipak bila prevelika očekivanja, pa je Crna Gora, nakon što je aprila 1909. priznala aneksiju Bosne i Hercegovine, jedino dobila pravo na reviziju člana 29 Berlinskog ugovora, kojim se ograničava njen suverenitet u Barskom pristaništu. Kada je aneksijom Bosne i Hercegovine onemogućeno njeno širenje prema Hercegovini, Crna Gora je odlučila da svoje teritorijalne aspiracije usmjeri prema oblastima pod osmanskom vlašću. Takve aspiracije dovele su do Prvog balkanskog rata (→ Crna Gora u balkanskim ratovima 1912/13), odnosno rata protiv Osmanskog carstva. Prije nego se odlučila da objavi rat, za Crnu Goru je bilo važno šta o tome misli Austrougarska. Zato je samo nekoliko mjeseci prije početka rata, kralj Nikola posjetio Beč. Kralj je želio da sazna kakav će stav zauzeti Austrougarska prema eventualnom ratu Crne Gore protiv Osmanskog carstva. Ni car Franjo Josif, niti drugi zvaničnici sa kojima se kralj susreo, nijesu izričito podržali namjeru Crne Gore, ali je nijesu ni izričito odbili. Austrougarska se u jednom pitanju slagala sa Crnom Gorom – i ona je bila pobornik osmanskog povlačenja sa Balkana, ali je u svim drugim pitanjima imala drugačiji stav. Monarhija se načelno nije protivila ratu, smatrajući ga čak neminovnim, ali je za sebe tražila pravo da povlači nove granice nakon odlaska Osmanlija sa Balkana. Kralju Nikoli je to indirektno i rečeno. Nakon što je počeo Prvi balkanski rat, austrougarska vlada je saopštila kralju Nikoli da će se ona protiviti teritorijalnom spajanju Crne Gore i Srbije, tj. njihovom posijedanju Novopazarskog sandžaka, kao i njihovom posijedanju Kosova, teritorija u Albaniji i Albanskog primorja. Baron Gizl, austrougarski poslanik u Crnoj Gori, tražio je čak da se crnogorskoj vojsci odredi linija preko koje ne bi smjela da dejstvuje, kao i da se crnogorskoj kraljevini dozvoli proširenje samo na oblasti naseljene slovenskim življem. Ali, ohrabren snagom balkanskih saveznika, crnogorski vladar je odlučio da ne uvaži sugestije koje je dobijao od austrougarskog poslanika. Njegova odluka je bila upravo suprotna – dejstvovati prema Novopazarskom sandžaku i Sjevernoj Albaniji, gdje je započeo višemjesečnu opsadu Skadra. Upravo će crnogorska operacija za oslobođenje Skadra, i kasnije posijedanje grada od strane Crnogoraca, aprila 1913, dovesti Crnu Goru u sukob s Austrougarskom. Još dok je trajala operacija za oslobođenje grada, austrougarska vlada je saopštila da ona ne odobrava ovu operaciju, ali da su u krajnjem spremni da priznaju crnogorsko posijedanje Skadra pod određenim uslovima. Za pristanak na pripajanje Skadra Crnoj Gori, Austrougarska je najprije tražila dio Lovćena, tj. njegove padine iznad Boke Kotorske. Zatim je zahtijevala da Crna Gora sklopi s njom carinsku uniju, da joj odobri slobodnu plovidbu akvatorijem i da pristane da se preko crnogorske teritorije izgradi željeznica do Albanije. Radilo se o austrougarskom planu za uspostavljanje protektorata nad Crnom Gorom. Kralj Nikola nije htio pristati na ove zahtjeve, pa je Austrougarska, nakon crnogorskog osvajanja grada, tražila od Crne Gore da se odmah povuče. Da bi crnogorsku vojsku primorala na povlačenje, Monarhija je zatvorila granicu prema Crnoj Gori, izvršila demonstraciju ratnim brodovima i zaprijetila da će zauzeti Bar. U ovakvoj situaciji, Crna Gora je krajem aprila 1913. morala donijeti odluku o napuštanju Skadra (→ Skadarska kriza 1913). Do krize u odnosima između Crne Gore i Austrougarske ponovo dolazi jula 1914, poslije atentata na austrougarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda u Sarajevu. Kralj Nikola je povodom ubistva austrougarskog prijestolonasljednika uputio telegram saučešća caru Franju Josifu i naredio petnaestodnevnu dvorsku žalost. U zvaničnom crnogorskom listu, atentat u Sarajevu je okarakterisan kao „bezumni teroristički akt”. Sve do austrougarske objave rata (→ Crna Gora u Prvom svjetskom ratu) Srbiji, jula 1914, zvanična Crna Gora je imala rezervisano držanje u krizi povodom atentata. Ali nakon što je austrougarska vlada objavila rat Srbiji, kralj Nikola odlučuje da izvrši mobilizaciju crnogorske vojske i donese odluku o objavi rata susjednoj monarhiji. Ipak, u austrougarskoj vladi su očekivali da nije nemoguće da Crna Gora proglasi neutralnost nakon objave rata Srbiji. Austrougarski poslanik na Cetinju smatrao je da će Crna Gora pristati na neutralnost ukoliko joj Monarhija obeća finansijsku pomoć, teritorijalno proširenje i ukoliko joj garantuje očuvanje nezavisnosti. U skladu sa ovim očekivanjima, austrougarsko Ministarstvo inostranih poslova je bezuspješno pokušalo da utiče na donošenje odluke o neutralnosti. Crna Gora je objavila rat Austrougarskoj 6. avgusta 1914, a do prvih sukoba došlo je dan poslije objave rata. Bili su to sukobi manjeg intenziteta na hercegovačkoj granici. Krajem godine biće uspostavljeno primirje, koje će trajati do oktobra 1915. godine. Tada austrougarska vojska kreće u frontalni napad. Od oktobra do decembra 1915. vođene su žestoke borbe. Krajem decembra 1915. austrougarska Vrhovna komanda naredila je da se otpočne sa snažnijim napadima i na Lovćenskom frontu, koji je činio prvu liniju odbrane crnogorske prijestonice. Aktiviranjem Lovćenskog fronta, otpočeo je opšti austrougarski napad na Crnu Goru. Napad na crnogorske položaje počeo je 6. januara 1916, a već 11. januara crnogorske trupe su bile prinuđene na povlačenje. Austrougarske trupe su zauzele → Cetinje, a kralj i Vlada sklonili su se u Podgoricu. Neravnopravna borba vođena je i na Sandžačkom frontu. Crnogorska vojska pružala je snažan otpor, uspjevši da u Mojkovačkoj operaciji, 6. i 7. januara 1916, zakratko zaustavi prodiranje austrougarske vojske dolinom Tare. Bez obzira na požrtvovanje, crnogorska vojska je na ovom dijelu fronta uspjela da zadrži neprijatelja do 18. januara, nakon čega je doživjela slom. Nekoliko dana prije vojnog sloma, crnogorska vlada je pokušala da sa austrougarskom vladom pregovara o uslovima primirja. Crnogorska strana je predložila da uz pomoć Monarhije sprovede potpunu demobilizaciju i razoružanje vojske, da Crna Gora proglasi neutralnost, da demobilisani vojnici ne budu internirani i da kralj izađe iz zemlje sa svim počastima. Na ovaj prijedlog Austrougarska nije pristala, već je zahtijevala bezuslovnu kapitulaciju. Nemajući drugog izbora, kralj Nikola je 19. januara napustio zemlju, a 21. januara 1916. crnogorska vlada (→ Crnogorska vlada / Ministarski savjet Knjaževine/Kraljevine Crne Gore (1879–1916)) donijela je odluku o raspuštanju vojske. Odlaskom kralja i Vlade iz zemlje, i raspuštanjem crnogorske vojske, započela je austrougarska okupacija Crne Gore, koja će trajati do kraja 1918. godine. Ž. Andrijašević

Crna Gora i Austrija od 2006. Poslije obnove crnogorske nezavisnosti (2006), ponovo su uspostavljeni diplomatski odnosi između Crne Gore i Austrije. Austrija je priznala nezavisnost Crne Gore 12. juna 2006, dok su diplomatski odnosi upostavljeni 12. jula 2006. godine. Ambasada Crne Gore u Austriji je otvorena 5. januara 2007, a Ambasada Austrije u Podgorici 12. jula 2006. godine. Ambasadori Crne Gore u Austriji su bili: → Vesko Garčević (2007–2008), → Dragana Radulović (2009–2013), → Slavica Milačić (2013– 2015), → Ivan Milić (2015–2018) i → Željko Perović (2018–2021). Ambasadori Austrije u Crnoj Gori bili su: Florijan Raunig (2007–2009), Martin Pamer (2009–2013), Johan Frolih (2013–2017) i Ana Janković (od 2017). Počasni konzul Crne Gore (→ Počasni konzuli Crne Gore) u Ajzenštatu je Karl Fink, dok je Reindl Hubert počasni konzul u Inzbruku. Počasni konzul (→ Počasni konzuli u Crnoj Gori) Republike Austrije sa sjedištem u Budvi je Milan Mrvaljević. Savezni predsjednik Austrije dr Hajnc Fišer boravio je u zvaničnoj posjeti Crnoj Gori 2014. godine. Predsjednik → Vlade Crne Gore → Duško Marković boravio je u radnoj posjeti Austriji 2018, a u zvaničnoj 2019. godine. Savezni kancelar Austrije Alfred Guzenbauer boravio je u zvaničnoj posjeti Crnoj Gori 2008, a savezni kancelar Austrije Sebastijan Kurc bio je u radnoj posjeti Crnoj Gori 2018. godine. Bilateralna saradnja Crne Gore i Austrije ostvarena je u oblasti ekonomije, odbrane, unutrašnjih poslova, životne sredine, energetike, saobraćaja, zdravlja, prosvjete, nauke, kulture, kao i saradnje parlamenata. Austrija podržava integraciju Crne Gore u EU i njene reformske procese na unutrašnjem planu, kao i spoljnopolitičke ciljeve. Crna Gora i Austrija su u periodu 2006–2019. potpisale 11 sporazuma, među kojima i Ugovor između Vlade Crne Gore i Vlade Republike Austrije o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja u odnosu na poreze na dohodak i imovinu, Sporazum između Crne Gore i Republike Austrije o socijalnom osiguranju i Sporazum između Vlade Crne Gore i Vlade Republike Austrije o naučnoj i tehnološkoj saradnji. J. Krivokapić