Nikola I Petrović Njegoš (Njeguši, 1841 – Kap d' Antib, 1921), crnogorski knjaz i kralj. Kao sinovac crnogorskog vladara, Nikola Mirkov je još kao dječak upućen u inostranstvo na školovanje. Februara 1852. knjaz → Danilo I Petrović Njegoš je, na putu za Sankt Peterburg, svog sinovca doveo u Trst i upisao ga u osnovnu školu. Nakon što je završio osnovnu školu, upisan u protestantsku (njemačku) školu u Trstu, koju je pohađao jednu godinu, a zatim se vratio u Crnu Goru (1854). Za vrijeme boravka na → Cetinju Nikola Mirkov je učio njemački i ruski jezik. Sredinom 1856. Nikola Petrović Njegoš napušta Cetinje i odlazi na školovanje u Pariz. Školovanje u Liceju prekinuo je aprila 1860, prije završetka četvrte godine, a iz Pariza se krajem mjeseca vratio u Crnu Goru. Tri mjeseca kasnije, poslije ubistva knjaza Danila, Senat i narodna skupština su ga 3. avgusta 1860. proglasili za knjaza i gospodara Crne Gore. Krajem oktobra 1860. oženio se Milenom Vukotić (→ Petrović Njegoš, Milena) (rođena 1847), kćerkom vojvode Petra Vukotića. U braku sa Milenom imao je dvanaestoro djece – tri sina i devet kćerki. Prvo dijete, kćer → Zorku Petrović Njegoš Karađorđević dobili su 1864. godine. Nakon nje, na svijet 1866. dolazi → Milica Nikolajevna Romanova, zatim → Anastazija Stane Nikolajevna Romanova (1867) i → Marija Petrović Njegoš (1869). Sredinom 1871. dobijaju sina → Danila Petrovića Njegoša, nasljednika prijestola. Poslije njega, Nikoli i Mileni pridaju se još tri kćeri: → Jelena Savojska (1872), → Ana Petrović Njegoš Batenberg (1874) i Sofija (1876), koja je umrla iste godine. Drugog sina, → Mirka Petrovića Njegoša, dobili su 1879, a poslije njega dvije kćeri: → Kseniju Petrović Njegoš (1881) i → Vjeru Petrović Njegoš (1887). Dvije godine nakon kćeri Vjere, rađa im se posljednje dijete, treći sin → Petar Petrović Njegoš (1889). U vrijeme kada je postao vladar, knjaz Nikola zbog životnog doba i političkog neiskustva, nije mogao samostalno preuzeti vođenje državne politike, pa je glavne odluke donosio njegov otac. Već tokom prve godine vladavine, mladi knjaz se našao u velikom vrtlogu crnogorske nacionalne politike, koja, nakon velikog uspjeha na Grahovcu (1858), dobija sve jači zamah. Odlukom vojvode → Mirka Stankova Petrovića Njegoša, Crna Gora se ponovo angažuje u ustaničkom pokretu u Hercegovini, s namjerom da ga, kao i prošlog puta, iskoristi za ostvarivanje sopstvenih državnih ciljeva. Koristeći se povjereničkom mrežom u Hercegovini, Crna Gora je krajem 1860. počela da u ovoj oblasti podstiče ustanički pokret. Već januara 1861. došlo je do većih sukoba između ustanika i osmanskih vlasti. Podsticanje ustaničkog pokreta iz Crne Gore osmanska vlada je bezuspješno pokušala da spriječi diplomatskim putem, da bi nakon toga objavila rat Crnoj Gori. Operacije osmanske vojske pod komandom Omer-paše Latasa započele su aprila 1862. godine. Početkom avgusta 1862. osmanska vojska probila je glavne crnogorske odbrambene linije i započela prodor prema Cetinju. Kada se osmanska vojska, na putu za Cetinje, počela približavati Rijeci Crnojevića, knjaz Nikola je ruskoj vladi uputio apel za pomoć. Zahvaljujući intervenciji Rusije i drugih velikih sila, došlo je do prekida sukoba. Nakon rata, knjaz Nikola je vodio intenzivnu diplomatsku aktivnost za stvaranje političkog saveza protiv Osmanskog carstva. Takva namjera vidljiva je u njegovim političkim odnosima sa Srbijom i Rusijom, kao i u politici prema Hercegovini. Tokom 1865. došlo je do prvih pokušaja da se odnosi Srbije i Crne Gore regulišu ugovorom, a naredne godine sklopljen je prvi ugovor između Srbije i Crne Gore, kojim su regulisani principi njihove vojnopolitičke saradnje i dinastičkih odnosa. U ugovoru koji je zaključen 23. septembra (5. oktobra) 1866. Srbija i Crna Gora se obavezuju da će sporazumno raditi na oslobođenju i ujedinjenju srpskog naroda, te da će se crnogorski knjaz nakon postizanja tog cilja odreći prijestola u ime srpskog kneza → Mihaila Obrenovića. Ovaj ugovor podržala je i Rusija, koja je do 1867. smatrala kneza Mihaila svojim političkim favoritom na Balkanu. Tek su promjene u spoljnopolitičkoj orijentaciji Srbije poslije 1867. i pogoršanje srpsko-ruskih odnosa učinile Crnu Goru i knjaza Nikolu ruskim favoritom na Balkanu. Da bi manifestovala svoju blagonaklonost prema Crnoj Gori i njenom vladaru, na Cetinje je krajem 1868. stiglo obavještenje da će ruski car → Aleksandar II Romanov primiti crnogorskog knjaza. Početkom 1869. knjaz je bio primljen na carskom dvoru. Ruski car je ovim prijemom crnogorskog vladara, prvim poslije 1852, želio da pokaže da Crnu Goru smatra svojim glavnim balkanskim saveznikom. Šezdesete godine XIX vijeka nije samo vrijeme velikih dešavanja u političkom životu Crne Gore, već i vrijeme velikih promjena u njenom unutrašnjem životu. Tokom prvih petnaest godina vladavine knjaza Nikole unapređuju se organi državne vlasti, razvijaju institucije prosvjete i kulture, uređuje položaj Pravoslavne crkve, oprema se vojska, reformišu državne finansije... Najprije je 1868. i 1874. izvršena reforma najvišeg organa vlasti – Senata. Senat je, pored sudskih, političkih i administrativnih poslova, dobio nadležnost i u oblasti prosvjete i državnih finansija. Zatim su 1874. formirane posebne uprave Senata: Uprava za unutrašnja djela, Uprava za finansije, Uprava za vojne poslove, Uprava za prosvjetu i Kancelarija za spoljne poslove. Ove uprave bile su preteče crnogorskih ministarstava. Godine 1871. u Crnoj Gori su formirana načelstva kao sudsko-administrativni organi državne vlasti. Crna Gora je 1863. otvorila i svoje prvo diplomatsko predstavništvo u inostranstvu – Konzulat u → Skadru. U toku 1869. u Crnoj Gori je uspostavljen telegrafski, a 1873. i stalni poštanski saobraćaj. Iste godine na Cetinju je podignuta i prva bolnica – Bolnica „Danilo I”. Na Cetinju je prije toga otvoren prvi hotel (1864), izgrađen Knjažev dvor (1867), podignuta zgrada Djevojačkog instituta (1871). Godine 1869. podignuto je na obali Zete i novo naselje – Danilovgrad. Sredinom šezdesetih godina XIX vijeka u Crnoj Gori počinje da izlazi i godišnji kalendar Orlić, u kome su, pored državnog šematizma, dominirali književno-istorijski i politički radovi. Januara 1871. Crna Gora dobija i prve nedjeljne novine – list Crnogorac. List je bio nezvanično glasilo Dvora i izlazio je do februara 1873. godine. Nakon gašenja Crnogorca, na Cetinju pokreću novo vladino glasilo – Glas Crnogorca. Za razvoj kulture u Crnoj Gori značajno je i formiranje Cetinjske čitaonice, 1868, kao i osnivanje vojne muzike i Pjevačkog društva (1871). Crna Gora je 1870. dobila i svoju državnu himnu. Bila je to pjesma „Ubavoj nam Crnoj Gori”. Prvih godina vladavine knjaza Nikole ostvaren je veliki napredak i u razvoju prosvjetnih institucija. Pored Cetinjske škole, zadugo i jedine u Crnoj Gori, otvara se nekoliko novih. Krajem 1863. u Crnoj Gori je bilo deset osnovnih škola. Do 1871. ukupno je radilo 38 osnovnih škola, od čega su tri bile u Hercegovini. Broj škola stalno je rastao, pa je pred rat 1876. bilo više od 50 osnovnih škola. Krajem šezdesetih godina XIX vijeka otvorene su i dvije srednje škole: Bogoslovija i Djevojački institut. Obje škole otpočele su s radom 1869, a novac za njihovo osnivanje dobijen je iz Rusije. Za vladavinu knjaza Nikole, kao i za njega lično kao vladara, važan događaj bila je iznenadna smrt njegovog oca – vojvode Mirka Petrovića Njegoša, pa je od tada samostalno kreirao državnu politiku Crne Gore i njene glavne ciljeve. Osnovni cilj državne politike koju je knjaz kreirao bilo je teritorijalno proširenje Crne Gore u skladu sa principom „istorijskog prava”. Prostor crnogorskih teritorijalnih aspiracija bio je oivičen linijom: Trebinje – Mostar – Foča – Pljevlja – Berane – Peć – Skadar – Bar. Vrijeme za ostvarivanje ovog velikog cilja nastupilo je sedamdesetih godina XIX vijeka, kada se zbog ekonomskih i političkih problema u Hercegovini, ponovo rasplamsava ustanički pokret. Prateći dešavanja u ovoj oblasti, Crna Gora je pokrenula svoju povjereničku mrežu, iako knjaz Nikola za akciju u Hercegovini nije uspio pridobiti srpsku vladu, niti dobiti saglasnost Rusije. Uprkos tome, Crna Gora je nastavila s nacionalno-političkom djelatnošću i sa pokušajima da sa srpskom vladom postigne saglasnost oko zajedničkog vojnopolitičkog djelovanja protiv Osmanskog carstva. Iako Crna Gora nije uspjela da sa Srbijom dogovori vojnopolitičku akciju, dešavanja do kojih je došlo krajem 1874. i sredinom 1875. primorali su je na samostalno djelovanje. Najprije je oktobra 1874. došlo do ozbiljnog incidenta u Podgorici, kada je ubijeno sedamnaest nenaoružanih crnogorskih državljana. Ovaj događaj savremenici su nazvali „Podgorički pokolj”. Pod pritiskom diplomatskih predstavnika evropskih sila u Carigradu, osmanska vlada je morala pristati na formiranje mješovite crnogorsko-osmanske komisije, koja je trebalo da istraži sve okolnosti koje su dovele do krvoprolića. Dok je Crna Gora pokušavala da „Podgorički pokolj” iskoristi kao povod za izazivanje sukoba, sredinom 1875. dolazi do izbijanja novog ustanka u Hercegovini. Ustanak je, ovog puta, izbio bez znanja i saglasnosti crnogorske vlade jer je više bio izazvan ekonomskim nego političkim razlozima. Krajem jula 1875. (po starom kalendaru) knjaz Nikola je na tzv. „Lovćenskom skupu” okupio hercegovačke glavare i obavijestio ih da će od sada Crna Gora rukovoditi ustankom. Od kraja 1875. Crna Gora je pokušavala da diplomatskim putem dobije ustupke na račun umirenja ustanka u Hercegovini. U isto vrijeme započela je i rad na stvaranju vojnog saveza sa Srbijom, jer je knjaz smatrao da je, zbog širenja ustanka, rat sa Osmanskim carstvom neizbježan. Pregovori između dvije knjaževine započeli su novembra 1875. na Cetinju. Tokom razgovora izaslanika srpske vlade s knjazom Nikolom dogovoreno je da Crna Gora i Srbija na proljeće naredne godine krenu u rat protiv Osmanskog carstva, a da se za to vrijeme ustanak u Bosni i Hercegovini politički i materijalno podržava. Knjaz je predložio i da dvije knjaževine potpišu vojnu i političku konvenciju, kojom bi se utvrdile uzajamne obaveze i izvršila podjela interesnih sfera. Crnogorski vladar je predložio da Srbija i Crna Gora treba da oslobode prostor sjeverno od linije Niš – Kačanik – Bar, a zatim da ovu teritoriju podijele tako da Crnoj Gori pripadne dio Skadarskog pašaluka do Drima i Hercegovina do Neretve, dok bi Bosna i Stara Srbija pripala Srbiji. Očekivanje knjaza Nikole da će diplomatskim putem dobiti teritorijalne koncesije nije se ostvarilo, pa je aprila 1876. Crna Gora prihvatila rat kao jedino moguće rješenje krize u Hercegovini. Sredinom maja 1876. knjaz je obnovio pregovore sa srpskom vladom oko potpisivanja vojnog i političkog ugovora, da bi, nakon neznatnih ispravki, oba ugovora bila ratifikovana 3. juna 1876. u Veneciji. Slijedeći ugovorne odredbe, Crna Gora i Srbija ubrzo su objavile rat Osmanskom carstvu. Nakon objave rata knjaz je na čelu glavnine crnogorske vojske krenuo u Hercegovinu. Prilikom ulaska crnogorske vojske u Hercegovinu objavljena je knjaževa proklamacija Hercegovcima obiju vjera (pravoslavcima i muslimanima). Stanovništvo pravoslavne vjeroispovijesti knjaz obavještava da dolazi u Hercegovinu s namjerom da ih oslobodi ropskih lanaca kako bi i oni, poput njihove braće u Crnoj Gori, uživali slobodu. Hercegovce pravoslavne vjeroispovijesti knjaz opominje da ih u vrijeme rata za oslobođenje ne smije ponijeti osvetnički zanos prema muslimanima, već da duh bratstva i pomirljivosti mora da zavlada među njima. Crnogorski vladar se u drugom dijelu proglasa obratio i hercegovačkim muslimanima. Njima obećava da će imati ista prava u slobodnoj Hercegovini kao i pravoslavni Hercegovci, a njihova vjera i imanja biće potpuno zaštićena. Knjaz ih poziva da se ne suprotstavljaju crnogorskoj vojsci ako neće da joj se pridruže, garantujući im da će kao mirni građani biti potpuno sigurni. Tokom tri nedjelje boravka crnogorske vojske u Hercegovini nije bilo većih okršaja. Sredinom jula crnogorska vojska skoncentrisala se u rejonu sela Korita, a dva dana kasnije došla je do sela Vrbica, nedaleko od Bileće i Vučjeg Dola. Odlučeno je da se tu sačeka glavnina osmanskih snaga. Upravo na Vučjem Dolu dolazi do prve velike bitke u ovom ratu. Do bitke je došlo 16. (28) jula. Crnogorske snage imale su oko 14.000, a osmanske oko 17.000 vojnika. U ovoj bici crnogorska vojska je nanijela veliki poraz osmanskoj. Poginuo je jedan od osmanskih komandanata, Selim-paša, dok je drugi, Osman-paša, zarobljen. Poslije ove velike pobjede knjaz ne nastavlja prodor dublje u Hercegovinu, već se vraća u Crnu Goru. Vrativši se iz Hercegovine, knjaz Nikola je avgusta 1876. smjestio svoj glavni štab u Orjoj Luci. Sa Orje Luke trebalo je da nadgleda operacije tzv. južnog dijela crnogorske vojske („Južne vojske”), kojom je komandovao vojvoda → Božo Dragov Petrović Njegoš. U to vrijeme, na ovom dijelu fronta vođene su samo manje bitke, da bi 2. avgusta 1876. došlo do velike bitke na Fundini, sjeveroistočno od Podgorice. Osmanska vojska imala je oko 20.000 ljudi, dok je crnogorski odred pod komandom vojvode Ilije Plamenca imao oko 5.000 vojnika. U ovoj bici osmanska vojska je pretrpjela još veći poraz nego na Vučjem Dolu. Posljednjih mjeseci 1876. nije bilo većih sukoba na crnogorsko-osmanskom ratištu. Oktobra 1876. između zaraćenih strana sklopljeno je primirje, koje je trajalo do aprila 1877. godine. U vrijeme primirja, izaslanici knjaza Nikole – vojvoda Božo Petrović Njegoš i vojvoda Stanko Radonjić došli su početkom 1877. u Carigrad. Oni su donijeli listu zahtjeva, koje je trebalo ispuniti da bi Crna Gora sklopila mir. Osmanska vlada nije htjela pristati ni na minimum crnogorskih teritorijalnih zahtjeva, jer se njoj i taj crnogorski minimum činio prevelikim ustupkom. Crnogorsko-osmanska neprijateljstva obnovljena su aprila 1877, kada počinje druga faza rata. Početkom jula 1877. crnogorska vojska, pod komandom knjaza Nikole, krenula je da osvoji Nikšić. Do osvajanja Nikšića došlo je krajem avgusta (po starom kalendaru). Pod knjaževom komandom crnogorske trupe krenule su na Bar. Početkom novembra 1877. otpočela je opsada i bombardovanje grada. Bar je osvojen krajem decembra 1877, a ubrzo i → Ulcinj. Rat Crne Gore i Osmanskog carstva završen je za crnogorsku stranu uspješno. Oslobođen je dio teritorija na koje se ranije pretendovalo, kao i strateški važni prostori, kakav je Nikšićki kraj, te Primorje s Barom i Ulcinjem. Odlukom kongresa u Berlinu Crna Gora je dobila dio Primorja od rijeke Željeznice do zaliva Kruči, tj. grad Bar sa širom okolinom, plemenske oblasti Pive, Drobnjaka, Banjana, Jezera, Šaranaca, dio Vasojevića i manji dio Kuča i Uskoka, te gradove Podgoricu, Nikšić, Spuž, → Žabljak Crnojevića, Kolašin, Plav i Gusinje s područjima koja im gravitiraju. Nakon ovih dobitaka, teritorija Crne Gore iznosila je 8.665 km², što je gotovo dva puta više nego što je prije toga imala (4.400 km²). Kasnije su izvršene korekcije teritorijalnih dobitaka Crne Gore, pa je njena teritorija iznosila 9.475 km². Prema konačno utvrđenoj graničnoj liniji, Crnoj Gori je pripao dio Hercegovine sa Nikšićkim krajem i okolnim plemenskim oblastima (Drobnjak, Piva, dio Uskoka, Šaranci, Jezera), te Dugom i Oputnom Rudinom, zatim Kolašinski kraj, dio Gornjih Vasojevića, Zeta s Podgoricom, Spuški kraj, priobalje Skadarskog jezera od Godinja do ostrva Tophala, odnosno masiv planine Rumije i Primorje od Bojane do rijeke Željeznice. Sa teritorijama koje su joj pripale, Crna Gora je dobila i desetak hiljada nepravoslavnih podanika (muslimana i katolika), pa joj je 27. članom Berlinskog ugovora nametnuta obaveza da ravnopravno tretira svoje nove podanike, bez obzira na vjerske različitosti. Na Berlinskom kongresu Crna Gora je dobila i zvanično međunarodno priznanje državne nezavisnosti. Odmah poslije potvrde državne nezavisnosti na Berlinskom kongresu, Crna Gora je počela sa uspostavljanjem diplomatskih odnosa s drugim državama. Vladavina knjaza Nikole poslije 1878. prepoznatljiva je po čitavom nizu promjena u sistemu vlasti, društveno-ekonomskom životu, prosvjeti, kulturi... Najprije je, marta 1879, knjaz Nikola objavio da se ukida Senat, do tada najviša institucija državne vlasti, i da se umjesto Senata ustanovljavaju tri nova organa: Državni savjet, Ministarstvo sa šest odjeljenja i Veliki sud. Knjaz je naveo da takvu reformu državne uprave zahtijevaju novonastale okolnosti, imajući prije svega na umu više nego dvostruko uvećanje teritorije i zvanično međunarodno priznanje knjaževine. Shodno knjaževoj odluci, Državni savjet je postao najviše zakonodavno tijelo i najviša državna nadzorna vlast. Državnom savjetu bilo je podređeno Ministarstvo, koje je imalo šest odjeljenja: za spoljne poslove, za unutrašnje poslove i građevinu, za prosvjetu, za pravosuđe, za finansije i za vojsku. Treća ustanovljena institucija – Veliki sud, imala je ingerencije najviše sudske vlasti (vrhovnog suda). U isto vrijeme, knjaz Nikola je ukinuo postojeća okružna načelstva i ustanovio srezove. Knjaz Nikola je poslije 1878. preduzimao mjere koje je trebalo da podstaknu i ekonomski preobražaj Crne Gore. Nadao se da Crna Gora poslije okončanja rata ulazi u doba ekonomskog prosperiteta i da konačno stiče uslove da bude država koja neće zavisiti od inostrane pomoći. Pojedinim mjerama za ekonomski preobražaj Crne Gore on je ponekad davao simbolični doprinos, što je imalo više političko-propagandni nego privredni značaj. Tako je od sopstvenog novca finansirao osnivanje Zavoda za mliječnu industriju u Nikšiću (1880), kao i angažovanje stručnjaka iz Švajcarske, koji je trebalo da organizuje proizvodnju mliječnih proizvoda. Knjaz je davao preporuke i za urbanističko uređenje novodobijenih crnogorskih gradova, pa je još 1879. iznio ideju da bi Podgorica mogla biti nova prijestonica crnogorske države. Nekoliko godina kasnije (1884) izdao je naredbu o podizanju Nove varoši u Podgorici, a temelji novog gradskog središta postavljeni su 1886. na desnoj obali Ribnice. Knjaz je lično izabrao mjesto za Novu varoš, pomažući materijalno one koji su namjeravali da grade kuće. Pored određivanja mjesta za novi dio Podgorice, on je lično odredio i trasu puta od Podgorice do Danilovgrada. Prvih nekoliko godina poslije rata knjaz i crnogorska vlada posvećivali su veliku pažnju izgradnji saobraćajnica. Od 1878. do 1905. ukupno je bilo izgrađeno oko 250 km kolskih puteva. Jedan od najznačajnijih događaja vladavine knjaza Nikole poslije završetka rata 1878. bez sumnje je izrada i stupanje na snagu Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru. Nakon više od deset godina istraživanja, ovaj pravni akt napisao je Valtazar Bogišić, kome je kao osnova za njegovu izradu poslužilo crnogorsko običajno pravo. Proglasom knjaza Nikole od 25. marta 1888. objavljeno je da će Opšti imovinski zakonik stupiti na snagu 1. jula 1888. godine. U periodu od 1878. do 1905. umnogome je unaprijeđen crnogorski pravni sistem, u prvom redu donošenjem čitavog niza zakonskih akata kojima se reguliše rad organa vlasti i imovinsko-pravni odnosi. Za ovih dvadesetak godina doneseno je oko četrdeset zakona. Većina zakonskih akata kojima se reguliše rad organa vlasti donijeta je početkom XX vijeka. Tako su 1901. doneseni zakoni o državnom budžetu i uređenju Glavne državne kontrole. Naredne godine, kada je izvršena reforma državne uprave, donijeti su zakoni o vladi, sudskoj vlasti, ustrojstvu sudova i Zakon o sudskoj nadležnosti. Nakon toga, tokom 1903. i 1904, donijeti su zakoni o ustrojstvu Ministarstva unutrašnjih djela i Ministarstva vojnog, te Ustav Sv. Sinoda i Ustav pravoslavnih konsistorija. Krajem XIX i početkom XX vijeka došlo je i do mnogih promjena u društvenom i kulturno-prosvjetnom životu Crne Gore. Za razliku od vremena prije 1878, u Knjaževini Crnoj Gori izlazilo je desetak periodičnih publikacija. Na osnovu preporuke knjaza Nikole 1895. osnovan je Državni arhiv, a naredne godine Državni muzej i Državna biblioteka. Za potrebe najvažnijih državnih institucija kulture, na Cetinju je 1888. završeno zdanje Zetskog doma, koje je kasnije dograđivano. Odmah nakon rata donesen je Zakon o osnovnim školama, kojim su unijete neke izmjene u dotadašnji crnogorski školski sistem (1879). Školovanje je postalo obavezno i besplatno za svu djecu stariju od sedam godina, osim ukoliko su fizički ili mentalno bolesna. U skladu sa novim vjerskim prilikama, crnogorska vlast je ovim zakonom u potpunosti željela da uvaži religijska prava i slobode svih svojih podanika – pravoslavaca, katolika i muslimana, pa je priznala ravnopravnost sve tri konfesije u školi, kao i pravo njihovih sveštenika da se staraju o izvođenju vjerske nastave. Rastao je i broj osnovnih škola, tako da je krajem XIX vijeka u Crnoj Gori bilo 105 četvororazrednih osnovnih škola. Nedugo poslije završetka rata, na Cetinju je otpočela s radom i prva niža gimnazija, tzv. realna gimnazija, koja je imala četiri razreda (1880). Cetinjska gimnazija je 1902. prerasla u višu, osmorazrednu gimnaziju. Pored otvaranja gimnazije, za razvoj crnogorskog školstva značajan je početak rada cetinjske Bogoslovsko-učiteljske škole, 1887. godine. Krajem XIX vijeka otvorena je još jedna srednja stručna škola – Zemljodjelska (poljoprivredna) škola (1893). Pored toga što je bio nosilac mnogih promjena u društvenom životu Crne Gore poslije 1878, knjaz Nikola je takođe bio glavni kreator i akter vjerske politike, koja je imala za cilj da njene nove nepravoslavne podanike uključi u život crnogorske države i učini ih njenim ravnopravnim i lojalnim pripadnicima. Nedugo poslije kongresa u Berlinu, knjaz Nikola je tražio od đakovačkog biskupa Štrosmajera da mu kod Svete Stolice pomogne oko obnavljanja → Barske nadbiskupije, pod čiju bi jurisdikciju potpadali svi rimokatolici u Crnoj Gori. Knjaz je takođe predlagao da barski arcibiskup bude isključivo podložan Rimskoj kuriji, sa kojom bi Crna Gora prethodno sklopila poseban sporazum (konkordat) o međusobnim odnosima. Konkordat između Crne Gore i Svete Stolice potpisan je avgusta 1886, a ratifikovan 7. oktobra iste godine. Njime je obnovljena Barska nadbiskupija i postignut sporazum između Svete Stolice i Knjaževine Crne Gore u vezi sa položajem ove institucije. Kada je riječ o brojnijoj nepravoslavnoj grupaciji u Crnoj Gori – muslimanima, crnogorska država je na sličan način pristupila regulisanju odnosa s njima, želeći da i na djelovanje njihove vjerske zajednice ima određeni upliv. S obzirom na to da Islamska vjerska zajednica, u odnosu na Katoličku crkvu, ima sasvim drugačiju organizaciju i subordinaciju, princip ugovornih odnosa u ovom slučaju nije mogao biti ostvaren. Knjaz je zato sam imenovao muftiju crnogorskih muslimana. Pored dominantne uloge u društvenom i političkom životu Crne Gore, knjaz Nikola je, isto kao i prije 1878, bio glavni kreator i nosilac njene spoljne politike. Rusija je za Crnu Goru i dalje bila najvažniji spoljnopolitički i državni oslonac, a Crna Gora za Rusiju najpouzdanije političko uporište na Balkanu. Važnost tog značaja Crne Gore za Rusiju u velikoj mjeri uslovljavala je austrofilska politika Srbije. Od 1878. do početka XX vijeka, crnogorsko-ruski odnosi uglavnom su bili dobri. Kao izabranik ruske balkanske politike, knjaz Nikola je 1889. doživio rijetku čast da ga prilikom zvanične posjete Sankt Peterburgu car → Aleksandar III Romanov nazove jedinim vjernim i iskrenim prijateljem Rusije. Car je imenovao knjaza Nikolu i komandantom 15. streljačkog puka, koji je dobio knjaževo ime. U odnosima sa Osmanskim carstvom Crna Gora se poslije završetka rata vratila na pređašnju kurtoaznu naklonost, trudeći se da iz takvih odnosa izvuče i neku ekonomsku korist. U vrijeme crnogorsko-osmanskih pregovora oko razgraničenja došlo je 1883. i do prve posjete knjaza Nikole sultanu → Abdul Hamidu II. Knjaz je primljen s najvišim počastima, a dobio je i skupocjene darove, nakit, ordenje i → Dvorac Emirgijan kao lični sultanov dar. Drugi put knjaz je posjetio Carigrad 1899. godine. Spoljnu politiku knjaza Nikole prema susjednoj Austrougarskoj karakteriše velika obazrivost. Prvih godina poslije Berlinskog kongresa u odnosima između dvije zemlje dominantno je bilo pitanje crnogorske politike prema Hercegovini. Osnovni zahtjev Beča bio je da se Crna Gora odrekne nacionalne politike u Hercegovini i da u svim političkim pitanjima zauzme potpuno neutralni stav. Mada nevoljno, knjaz je taj zahtjev Beča morao ispuniti. U periodu od 1878. do 1905. knjaz Nikola je zbog spoljnopolitičkih aktivnosti često boravio u inostranstvu. Najprije je 1879. posjetio austrijskog cara → Franja Josifa I Habzburg-Lorena, a 1882. primio ga je u Sankt Peterburgu i ruski car Aleksandar III. Naredne godine bio je u posjeti sultanu Abdul Hamidu i austrougarskom ministru spoljnih poslova, a 1886. ponovo je boravio u Sankt Peterburgu. Austrougarski car Franjo Josif primio je knjaza 1887, a zatim je 1889. crnogorski vladar ponovo bio u zvaničnoj posjeti Sankt Peterburgu. Knjaza Nikolu je 1891. primio i predsjednik Francuske. Nakon ove posjete, knjaz je ponovo krenuo u Sankt Peterburg. Tokom 1896. knjaz Nikola je zvanično boravio u Sankt Peterburgu, Beču i Beogradu, a dvije godine kasnije (1898) posjetio je kraljicu → Viktoriju Hanoversku u Londonu, tokom proslave njenog vladarskog jubileja. Naredne godine po drugi put je posjetio sultana Abdul Hamida, a 1901. boravio je u zvaničnoj posjeti Sankt Peterburgu. Nešto kasnije, 1905, knjaz Nikola je posjetio njemačkog cara Vilhelma II u Berlinu. Nikad daleko od političke scene, odvijao se i knjažev privatni život. U posljednje dvije decenije XIX vijeka bilo je nekoliko značajnih događaja u njegovoj porodici. Najprije je 1881. dobio osmu kćer Kseniju, a šest godina nakon nje i kćer Vjeru (1887). Dvije godine nakon Vjere, dobio je i trećeg sina Petra (1889). U vrijeme kada je dobio posljednje dijete, knjaz Nikola je imao troje unučadi. Pored ovih radosnih događaja, knjaževsku porodicu će zadesiti i jedan tužni događaj – smrt knjeginjice Marije, koja je umrla od zapaljenja pluća u šesnaestoj godini (1885). Od 1883. do 1902. u knjaževskoj porodici bilo je i sedam svadbenih veselja. Najstarija knjaževa kći Zorka udala se 1883. za srpskog kneza → Petra I Karađorđevića, koji je u to vrijeme bio politički emigrant. U tom braku rođena su tri sina: Đorđe, → Aleksandar Karađorđević (budući jugoslovenski kralj) i Andrija, kao i kćeri: Jelena i Milena. Zorka je umrla mlada (1890). Druga knjaževa kćer, Milica, udala se 1889. za → Petra Nikolajeviča Romanova, brata od strica ruskog cara Aleksandra III. U ovom braku bilo je troje djece: kćeri Marina i Nadežda i sin Roman. Treća knjaževa kćer, Anastazija-Stane, udala se 1889. za ruskog kneza → Đorđa Romanovskog Lajhtenberškog. Njihov brak trajao je do 1906. godine. U njemu je rođeno dvoje djece: sin Sergej i kćerka Jelena. Princeza Stane se drugi put udala za velikog knjaza → Nikolaja Nikolajeviča Romanova, bliskog rođaka ruskog cara → Nikolaja II Romanova. Peta kćer knjaza Nikole, Jelena, udala se 1896. za italijanskog prijestolonasljednika princa → Viktora Emanuela III Savojskog, koji je postao kralj 1900. godine. Italijanska kraljica Jelena i kralj Viktor Emanuel III imali su petoro djece: Jolandu, Mafaldu, Đovanu, Mariju i Umberta. Šesta kćer knjaza Nikole, Ana, udala se 1897. za → Franca Jozefa Batenberga, potomka jednog ogranka hesenske dinastije. Franc Jozef Batenberg bio je u bliskim rodbinskim odnosima sa mnogim evropskim dinastijama – njegov brat je bio muž kćerke britanske kraljice Viktorije, tetka mu je bila ruska carica Marija Fjodorovna, a brat bugarski knez. Franc Jozef Batenberg i princeza Ana nijesu imali djece. Dvije najmlađe knjaževe kćeri, Ksenija i Vjera, nijesu se udavale. Nakon pet knjaževih kćeri, 1899. oženio se i prijestolonasljednik Danilo. On se vjenčao s njemačkom princezom Jutom Meklenburg-Štrelic (→ Petrović Njegoš, Milica Juta), koja je nakon prelaska u pravoslavlje uzela ime Milica. Supružnici nijesu imali djece. Drugi sin crnogorskog vladara, knjažević Mirko, oženio se 1902. Natalijom Konstantinović (→ Petrović Njegoš, Natalija Mirkova), daljom rođakom srpskog kralja → Aleksandra Obrenovića. U ovom braku rođeno je pet sinova (Stevan, Stanislav, → Mihailo Mirkov Petrović Njegoš, → Pavle Mirkov Petrović Njegoš i → Emanuel Mirkov Petrović Njegoš). Mirkovi sinovi: Stevan, Stanislav, Pavle i Emanuel umrli su mladi (Stevan i Stanislav kao djeca), tako da je jedino iza Mihaila ostalo potomstvo – sin → Nikola II Mihailov Petrović Njegoš, rođen 1944. godine. Knjaz Nikola je 1900. proslavio jubilej – četrdeset godina vladavine. Ova proslava iskorišćena je kao povod da Državni savjet donese akt o uzdizanju knjaževe vladarske titule. Do 1878. knjaz se titulisao kao „svjetlost”, a poslije rata 1878. koristio je titulu „knjaževsko visočanstvo”. U vrijeme jubileja, i uz saglasnost velikih sila, knjaz je na Nikoljdan 1900. dobio novu titulaciju – „kraljevsko visočanstvo”. Sve do 1905. knjaz Nikola vladao je Crnom Gorom kao apsolutni monarh. Bio je to tradicionalni način vladavine koji je odgovarao karakteru i političkoj svijesti crnogorskog društva. Oktobra 1905, na Lučindan, knjaz je izdao proklamaciju Crnogorcima u kojoj je nagovijestio da treba promijeniti taj tradicionalni način vladavine. Skupštinu na kojoj je trebalo ozvaničiti stupanje u život novog političkog sistema, knjaz je zakazao za Nikoljdan, 6. decembra 1905. godine. Za ovu skupštinu narod je trebalo da izabere svoje predstavnike, koji će zajedno s knjazom izabrati ono što je najbolje za Crnu Goru i njen slobodni razvitak. Na Nikoljdan 1905, knjaz Nikola je pred narodnim predstavnicima saopštio da zemlji daje Ustav (→ Ustav za Knjaževinu Crnu Goru od 1905). Rekao je da to čini jer je uvjeren da je prošlo vrijeme samodržavlja i da je došlo doba da upravljanje zemljom dobije drugačiji oblik. Prvi Ustav Knjaževine Crne Gore bio je oktroisani (podareni) ustav, i imao je 15 djelova sa 222 člana. Prema Ustavu Knjaževina Crna Gora je ustavna monarhija sa narodnim predstavništvom. Knjaz je najviši nosilac državne vlasti (ima zakonodavnu, sudsku i upravnu vlast), a svi ostali organi državne vlasti su, posredno ili neposredno, odgovorni njemu. Ustavom je definisana i knjaževa vladarska titula: „Knjaz i Gospodar Crne Gore”. Nakon usvajanja Ustava, uslijedili su prvi parlamentarni izbori, septembra 1906. godine. Na izbore su kandidati izlazili samostalno, kao nosioci liste, bez određenog političkog programa ili stranke koja je stajala iza njih. Birana su 62 poslanika. Poslije sprovedenih izbora, prva Ustavna skupština sastala se 31. oktobra 1906. godine. Uviđajući da Vlada nema podršku parlamentarne većine, knjaz je sugerisao njenom predsjedniku da podnese ostavku, što je on i učinio 6/19. novembra 1906. godine. Čim je Vlada podnijela ostavku, knjaz je ponudio Narodnoj skupštini da predloži mandatara koji će imati njenu podršku. Skupštinska većina predložila je Marka Radulovića, što je knjaz prihvatio. Radulovićeva vlada formirana je 25. novembra 1906, ali ona nije dugo trajala. Već krajem januara naredne godine Vlada je podnijela ostavku jer je došla u sukob s knjazom. Kako je Radulović izjavio u Skupštini, knjaz je potpuno ignorisao prijedloge i odluke Vlade, pa je postalo jasno da ona ne uživa njegovo povjerenje. Za novog predsjednika Vlade, početkom februara 1907, izabran je Andrija Radović, koji je uživao podršku skupštinske većine. Knjaz je opstruirao i rad njegove vlade, zbog čega je ona nakon dva mjeseca podnijela ostavku. Ubrzo poslije njenog demisioniranja, treću Ustavnu vladu, aprila 1907, formirao je dr Lazar Tomanović. Tomanović je bio čovjek apsolutno odan knjazu, i uz to, bez nekog posebnog političkog uticaja. Takva ličnost sasvim je odgovarala knjazu. Na mjestu predsjednika Vlade Tomanović će ostati do juna 1912. godine. Nedugo nakon Tomanovićevog izbora za predsjednika Vlade, knjaz je raspustio Narodnu skupštinu i zakazao nove izbore za 18/31. oktobar 1907. godine. Motiv prijevremenog raspuštanja skupštinskog saziva i raspisivanja novih izbora ticao se knjaževe želje da obezbijedi skupštinsku većinu koja će mu biti naklonjena. Želja knjaza Nikole da u sazivu Skupštine ima većinu ostvarila se krajem 1907. godine. Na oktobarskim izborima apsolutnu pobjedu odnijeli su kandidati iza kojih je stajao Dvor, tako da je za sljedeće četiri godine Tomanovićeva vlada uživala podršku većine poslanika u Skupštini. Ni naredni izbori, koji su održani septembra 1911. i decembra 1913. (januara 1914. po novom kalendaru), nijesu donijeli bitnije promjene. U prvim godinama višestranačkog života protiv knjaza Nikole organizovane su dvije zavjere, koje su u istoriografiji nazivaju „Bombaška afera” i „Kolašinska afera”. „Bombaška afera” odnosi se na zavjeru kojom je trebalo knjaza lišiti života, upotrebom bombi, koje su tajno unesene u Crnu Goru (1907). Crnogorska policija uhapsila je zavjerenike i poslije završetka istražnog postupka podignuta je optužnica protiv 11 učesnika zavjere, 17 pomagača i 70 lica za koje se sumnja da imaju posredne veze sa zavjerom. Donijete presude bile su stroge: većina je osuđena na visoke vremenske kazne, a izrečeno je i šest smrtnih kazni, koje su kasnije, knjaževom odlukom, preinačene. Sve osuđene u ovom procesu knjaz Nikola je amnestirao 1910. godine. Nešto više od godinu nakon izricanja presude učesnicima „Bombaške afere”, avgusta 1909, crnogorska policija je u Andrijevici otkrila zavjereničku organizaciju, koja je kao svoj politički cilj imala uklanjanje s vlasti knjaza Nikole nasilnim putem. Policijska istraga otkrila je više od 150 članova ove tajne organizacije, koji su ubrzo izvedeni pred Veliki vojni sud u Kolašinu. Nakon dokazane krivice, jedanaest zavjerenika je osuđeno na smrt, devet na vječitu robiju, a na desetine članova organizacije osuđeno je na višegodišnju vremensku kaznu. Petnaest dana nakon izricanja presude, izvršene su smrtne kazne nad petoricom osuđenika, dok su se ostali osuđenici na smrt nalazili izvan Crne Gore. Vladavina knjaza Nikole tokom prve decenije XX vijeka obilježena je mnogim ekonomskim uspjesima. Zahvaljujući italijanskom kapitalu, odnosno formiranju italijanskog akcionarskog društva u Crnoj Gori, u Podgorici je 1905. podignuta fabrika za preradu duvana. Italijanski akcionari dobili su od crnogorske vlade i koncesiju za izgradnju i eksploataciju pristaništa u Baru, kao i izgradnju i eksploataciju željezničke pruge Bar – Virpazar. Italijani su dobili i koncesiju za uspostavljanje plovidbe Skadarskim jezerom i isušenje i eksploataciju Ulcinjskog polja. Ugovor između crnogorske vlade i italijanskog preduzeća „Barsko društvo”, koje je trebalo da izgradi i koristi pristanište i prugu Bar – Virpazar, potpisan je sredinom 1906. godine. Novembra 1908. puštena je u rad željeznička pruga od Bara do Virpazara, dužine 43 km. Nekoliko mjeseci prije puštanja u saobraćaj pruge Bar – Virpazar, knjaz Nikola je položio kamen temeljac za izgradnju Novog Bara, naselja podno brda Volujica, na morskoj obali. Avgusta 1910. na Cetinju je puštena u rad i prva električna centrala u Crnoj Gori. Aprila 1911. Narodna skupština usvojila je Vladin prijedlog da se jednom inostranom akcionarskom društvu odobri koncesija za izgradnju dvije hidrocentrale na rijeci Morači. Početkom XX vijeka nastavljeno je i sa izgradnjom puteva. Za ekonomski život Crne Gore početkom XX vijeka važan je i događaj – uvođenje nacionalne valute. Ukaz o uvođenju nacionalne valute, koja je kasnije dobila ime perper donio je knjaz Nikola aprila 1906. godine. Tokom prve decenije XX vijeka nastavlja se rad na razvoju prosvjete i kulture. Sa odobrenjem knjaza Nikole, ustanovljeno je na Cetinju 1910. Knjaževsko crnogorsko narodno pozorište. Bila je to prva profesionalna i državna pozorišna institucija u Knjaževini Crnoj Gori. Januara 1911. na Cetinju je otvoren i prvi stalni bioskop. Rastao je i broj osnovnih škola. Tokom 1903. radilo je 105 državnih i privatnih škola, a 1910. bile su 144 osnovne škole. Početkom XX vijeka ustanovljava se 1907. i niža gimnazija u Podgorici. S velikim zakašnjenjem otpočela je s radom 1913. niža gimnazija u Nikšiću, da bi odmah nakon završetka balkanskih ratova počele s radom niže gimnazije u Pljevljima, Beranama i Peći. U Peći je otvorena i trogodišnja Učiteljska škola. Avgusta 1910. navršavalo se pola vijeka vladavine knjaza Nikole. Taj značajni jubilej on je iskoristio kao povod da uzme kraljevsku titulu i da se time u vladarskom rangu izjednači s drugim balkanskim vladarima – kraljevima Grčke, Srbije i Bugarske. Proslava knjaževog jubileja i → proglašenje Crne Gore za kraljevinu obilježeno je višednevnim svečanostima na Cetinju. Ovim svečanostima prisustvovali su mnogi gosti iz inostranstva, knjaževa djeca s njihovim porodicama, kao i mnoge krunisane glave: italijanski kralj Viktor Emanuel, bugarski kralj → Ferdinand I Saks-Koburg-Gota sa prijestolonasljednikom Borisom, srpski prijestolonasljednik Aleksandar, grčki prijestolonasljednik Konstantin... Do proglašenja Crne Gore za kraljevinu, a knjaza Nikole za kralja, došlo je 15. avgusta 1910. godine. Nedugo nakon proglašenja Crne Gore za kraljevinu dolazi do nemira na crnogorsko-osmanskoj granici, koji su se nastavili do 1912. godine. Diplomatski predstavnici velikih sila u Crnoj Gori smatrali su da sukobe izaziva crnogorska strana kako bi dobila povod za rat protiv Osmanskog carstva. O ratu protiv susjednog carstva kralj je razgovarao i sa ruskim carem, tokom njegove posjete Sankt Peterburgu (1912). Glavna sugestija knjazu bila je da protiv Osmanskog rata zajednički radi sa Srbijom i Bugarskom. Tokom avgusta 1912. postignut je dogovor između Srbije, Bugarske, Grčke i Crne Gore da u vremenu od 15. septembra do 15. oktobra sve balkanske saveznice objave rat Osmanskom carstvu. Na insistiranje Bugarske, Crna Gora je pristala da prva uđe u rat, iako je kralj Nikola to isprava odbijao. Shodno sporazumu, Crna Gora je objavila rat Osmanskom carstvu. Operacije crnogorske vojske započele su napadom na Skadar, Polimlje i Zatarje. Za nešto manje od trideset dana, crnogorska vojska zauzela je Berane, Bijelo Polje, Rožaje, Pljevlja, Plav, Gusinje, Peć i Đakovicu. Do kraja oktobra, odnosno početka novembra 1912. u svim novooslobođenim krajevima uspostavljena je crnogorska vlast. Na drugom frontu trajala je opsada Skadra, koja se produžila do proljeća 1913. godine. Trajala je tokom novembra i decembra 1912, kao i prvih mjeseci 1913. godine. Dok je trajala crnogorska opsada Skadra, velike sile, prvenstveno Austrougarska, zahtijevale su od crnogorskog vladara da prekine opsadu. Uvjeren da ishod ovog pohoda odlučuje sudbinu države, on nije htio uvažiti nijednu takvu preporuku, pa ni prijetnju. Februara 1913. kralj naređuje opšti napad, koji je okončan aprila 1913. zauzimanjem grada. Poslije zauzimanja Skadra, pritisak velikih sila, odnosno Austrougarske, postao je još jači, a zahtjev da se crnogorska vojska odmah povuče iz Skadra dobio je značenje ultimatuma. Kralj je ovaj zahtjev morao prihvatiti. Na kraju balkanskih ratova Crna Gora je, uprkos tome što joj je oduzet Skadar, mogla biti zadovoljna teritorijama koje je dobila. Promijenjena je njena granica na Skadarskom jezeru, tako da su sada dvije trećine jezera bile crnogorske. Dobila je i Malesiju, dio Novopazarskog sandžaka, dio Stare Srbije. U sastavu Crne Gore sada su bili gradovi: Bijelo Polje, Mojkovac, Berane, Pljevlja, Rožaje, Gusinje, Plav, Đakovica i Peć. Novim razgraničenjem uspostavljena je teritorijalna veza između Crne Gore i Srbije. Crna Gora je dobila oko 5.000 km², tako da je sada imala oko 14.500 km² i 240.000 novih stanovnika. Od tih 240.000 stanovnika, nepravoslavaca je bilo skoro 180.000 (muslimana 160.000, oko 20.000 katolika). Planove kralja Nikole o unutrašnjem preobražaju Crne Gore poslije završetka oslobodilačkih ratova prekinuo je novi rat. Atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda u Sarajevu, juna 1914, bio je povod za izbijanje Prvog svjetskog rata, u koji se na strani sila Antante uključila i Crna Gora. Tokom rata kralj Nikola je smatrao da njegov glavni ratni cilj treba da bude stvaranje „velike” Crne Gore. Pretpostavljao je da će se znatnim teritorijalnim proširenjem steći najbolja garancija za sigurnu budućnost države i dinastije. Preko svoje kćerke, ruske knjeginje Milice Nikolajevne Romanove, kralj je ruskom caru dostavio popis glavnih teritorijalnih zahtjeva Crne Gore. Prema kraljevom mišljenju, Crna Gora bi trebalo da dobije: 1. Hercegovinu i dio jadranske obale koji joj pripada; 2. dio Dalmacije sa Dubrovnikom i Kotorom; 3. dio Sjeverne Albanije od ušća Drima do Đakovice; 4. Skadar sa okolinom. Ruska diplomatija je, tumačeći ovakve kraljeve zahtjeve, smatrala da on razdvaja crnogorske od srpskih interesa. Upravo u skladu sa svojim političkim težnjama, kralj Nikola je sredinom 1915. naredio osvajanje Skadra, koji je crnogorska vojska bez velikog napora i zauzela. Nekoliko mjeseci poslije zauzimanja Skadra, austrougarska vojska započinje pripreme za veće operacije protiv Crne Gore. Krajem decembra 1915. austrougarska Vrhovna komanda naredila je napade na Lovćenskom frontu. Crnogorska vojska nije mogla održati lovćensku liniju odbrane, pa je ubrzo nakon pada Lovćena zauzeto i Cetinje. Austrougarska vojska probila je i front kod Grahova. Naredni udar neprijateljske vojske izvršen je u Potarju i Polimlju, s ciljem da se Crna Gora potpuno okruži, te da se ovlada pravcem kojim se srpska vojska povlačila prema Albaniji. U Mojkovačkoj operaciji (24–28. 12. 1915 / 06–10. 01. 1916), crnogorska vojska uspjela je da zaustavi prodiranje austrougarske vojske. Na početku austrougarske ofanzive, decembra 1915, kralj Nikola se nalazio na Cetinju, odakle je nadgledao operacije na Lovćenskom frontu. Tih dana često je, sam ili sa sinovima, boravio na frontu. Procjenjujući da crnogorska vojska nema izgleda da sama duže održi front, naredio je pripreme za evakuaciju sa Cetinja. Kasno uveče, 29. decembra, oko ponoći, kralj je napustio Cetinje i uputio se za Podgoricu. Nakon dolaska u Podgoricu, smjestio se u svom dvorcu na Kruševcu. Nekoliko dana poslije kraljevog napuštanja Cetinja, austrougarske trupe zauzele su crnogorsku prijestonicu. Tokom kraljevog boravka na Kruševcu, došlo je do sukoba između njega i Vlade. Vlada mu je zaprijetila ostavkom ukoliko od austrougarske vlade ne zatraži mir. Kralj je uputio telegram caru Franju Josifu, s molbom za sklapanje časnog mira, a austrougarski car je odgovorio da je, pored ostalog, uslov za sklapanje mira – bezuslovna predaja crnogorske vojske. Ove uslove kralj je smatrao neprihvatljivim. Našavši se u bezizlaznoj situaciji, kralj Nikola je 7/20. januara 1916. napustio Crnu Goru. Kasno uveče došao je u Skadar, a sjutradan produžio u Medovu. U Medovi se 9/22. januara ukrcao na italijanski ratni brod i uputio u Italiju. Poslije napuštanja zemlje, kralj je preko Italije otišao u Francusku. Najprije se smjestio u Bordou, a zatim u → Nejiu kod Pariza. U Nejiu će kralj s porodicom ostati do maja 1920. godine. U Nejiu je bila smještena i crnogorska vlada. U vrijeme kada počinje egzil crnogorskog vladara, savezničke sile razmišljale su o budućnosti Balkana nakon pobjede nad Austrougarskom. Njihov cilj bio je da stvore veliku južnoslovensku državu ili veliku srpsku državu. U svakom slučaju, bila bi to monarhija na čelu sa vladarem iz srpske dinastije Karađorđević. Januara 1916. velike sile nijesu imale jedinstven stav za koju će se varijantu opredijeliti, ali se u većini varijanata predviđalo da Crna Gora nakon rata okonča svoj samostalni državni život, odnosno da bude „uklonjena sa političke karte Evrope putem priključenja Srbiji”. Barem deklarativno, crnogorska vlada nije bila protivnik jugoslovenskog ujedinjenja, ali je uvijek isticala da treba utvrditi na koji će način to ujedinjenje biti sprovedeno i kakvo će unutrašnje uređenje imati nova država. Crnogorska vlada je smatrala da ujedinjenje treba izvršiti u skladu sa domaćim zakonodavstvom i međunarodnim standardima, ali nakon završetka rata i povratka kralja i vlade u zemlju. Što se tiče uređenja buduće države, crnogorska vlada se zalagala da ona počiva na federativnoj osnovi, uz očuvanje istorijskih i političkih individualnosti svih njenih djelova. Uprkos dopadljivoj retorici, kralj je tokom djelovanja u emigraciji radio protiv stvaranja jugoslovenske države, a posebno protiv prvog koraka koji je za stvaranje ove države bilo potrebno napraviti – pripajanja Crne Gore Srbiji. Nepristajanje kralja Nikole da učini i najmanji korak ka jugoslovenskom ujedinjenju koji bi išao nauštrb njegovih dinastičkih prava i državne posebnosti Crne Gore, neminovno je dovelo do potpune konfrontacije crnogorske vlade sa većinom savezničkih zemalja. Kada je posljednjih mjeseci 1918. postalo izvjesno da je kraj rata blizu, srpska vlada započinje neposredne pripreme za planirano prisajedinjenje Crne Gore Srbiji i detronizaciju dinastije Petrović Njegoš (→ Petrovići Njegoši). Krajem oktobra 1918. okončana je austrougarska okupacija Crne Gore, a vlast je preuzela saveznička vojska koju su činile francuske, britanske, italijanske, američke i srpske trupe. Ubrzo nakon uspostavljanja savezničke vojne vlasti na teritoriji Crne Gore, donesena je odluka o raspisivanju izbora za Opštecrnogorsku narodnu skupštinu, koja je trebalo da donese odluku o ujedinjenju Crne Gore i Srbije. Skupština je održana u Podgorici (→ Podgorička skupština i detronizacija dinastije Petrović Njegoš), novembra 1918, a odluke ove skupštine bile su: da se Crna Gora prisajedini Srbiji i kao dio Srbije uđe u novu državu, kao i da se detronizuje kralj Nikola i dinastija Petrović Njegoš. Kralj je protestovao kod velikih sila zbog odluke Podgoričke skupštine, smatrajući je nelegitimnom. Uputio je i predstavku francuskom predsjedniku Klemansou, tražeći da se povrate suverena prava Crne Gore i da joj se osigura pravo slobodnog opredjeljenja, koje imaju sve nezavisne države. Tokom 1920. primjetna je sve slabija politička aktivnost kralja Nikole. Na to je uticalo ne samo njegovo razočaranje i uviđanje besmislenosti dalje borbe, već i sve lošije zdravstveno stanje koje je posljedica života u izbjeglištvu i poznih godina. Kraljevska porodica je u to vrijeme osjećala i novčanu oskudicu. Maja 1920. kralj se sa kraljicom Milenom i kćerkama Ksenijom i Vjerom preselio iz Nejia u Kap d’ Antib (→ Antib), na Azurnoj obali. U Kap d’ Antibu kralj Nikola je preminuo od posljedica moždanog udara, 1. marta 1921. godine. Sahranjen je u Ruskoj crkvi u San Remu (Italija). Nakon 68 godina (1989) njegovi zemni ostaci preneseni su na Cetinje i sahranjeni u Dvorskoj crkvi na Ćipuru (→ Prenos posmrtnih ostataka kralja Nikole, kraljice Milene i princeza Ksenije i Vjere).