Danilo I Petrović Njegoš (Njeguši, 1826 – Kotor, 1860), crnogorski knjaz. Mitropolit → Petar II Petrović Njegoš, brat od strica Danilovog oca, odredio ga je za nasljednika 1850. godine. Na → Cetinju završio je osnovnu školu, a kasnije je imao privatnog učitelja za crkvene predmete i italijanski jezik. Govorio je italijanski, francuski i ruski jezik. Smrt mitropolita Petra II, oktobra 1851, zatekla je njegovog nasljednika u Beču, jer je trebalo da ide u Rusiju na školovanje. Krajem novembra 1851. ruski car je priznao mitropolitovog izabranika za zakonitog nasljednika. O tome je ruska vlada, preko poslanika u Beču, obavijestila Danila Petrovića Njegoša. Od ruske vlade dobio je instrukciju da krene u Crnu Goru i da se pred Senatom i narodom proglasi za novog gospodara. Ruska sugestija bila je da, nakon što bude proglašen za gospodara, on preda vlast → Peru Tomovu Petroviću Njegošu, predsjedniku Senata, a zatim da se uputi u Sankt Peterburg radi rukopoloženja za mitropolita. Početkom decembra 1851. Danilo je stigao u Crnu Goru, ali se njegovom stupanju na vlast usprotivio predsjednik Senata. Iako je u testamentu odluka o nasljedniku bila nedvojbeno jasna, Pero Tomov je odlučio da se proglasi za svjetovnog vladara. Novembra 1851. organizovana je i Narodna skupština, na kojoj je donesena odluka o njegovom proglašenju za knjaza i gospodara Crne Gore. Učesnici Skupštine koja je donijela odluku da Pero Tomov bude svjetovni vladar nijesu smatrali da se time narušava testamentarna volja mitropolita Petra II, jer se testamentom ne određuje ko će biti knjaz, već ko će biti novi mitropolit. Shodno takvom tumačenju, odlukom Skupštine neće biti osporeno ono što se navodi u testamentu: da Danilo Stankov naslijedi Petra II na vladičanskoj stolici. Pero Tomov i njegove pristalice vjerovali su da će ovom argumentacijom ubijediti rusku vladu da podrži njihovu odluku. Ali, ni ruski konzul u Dubrovniku, niti njegovi nadređeni, nijesu prihvatali ovakvo tumačenje mitropolitove odluke o nasljeđivanju. Pritisak na predsjednika Senata i njegove pristalice da poštuju mitropolitovu posljednju volju izvršio je i Danilo sa svojim privrženicima. Nakon žučne rasprave, uviđajući odlučnost Danilovih pristalica, ali i znajući ruski stav o ovom sporu, Pero Tomov priznao je Danilu pravo da bude gospodar Crne Gore. Zajedničkom odlukom Senata i glavara, donesenoj na skupštini 1. januara 1852, Danilo je proglašen za „vrhovnog vladatelja u Crnoj Gori”, a Senat i narod obavezali su se na vjernost. O ovoj odluci zvanično je obaviještena ruska vlada. Time je okončan spor oko nasljeđa prijestola. Nakon zvanične odluke o proglašenju za crnogorskog vladara, Danilo Petrović Njegoš je trebalo da otputuje za Sankt Peterburg zbog primanja duhovnog čina i hirotonije. Predsjednik crnogorskog senata zatražio je od ruskog poslanika u Beču Mejendorfa odobrenje da Danilo Stankov posjeti Rusiju. Predsjedniku Senata je odgovoreno da budući vladika može odmah biti zvanično primljen u Sankt Peterburgu. Početkom februara 1852. Danilo je krenuo za Rusiju. Prije polaska iz Crne Gore, dogovorio se sa predsjednikom Senata da grupa senatora i glavara, dok on bude boravio u Beču, donese molbu ruskom caru za → proglašenje Crne Gore za knjaževinu i da zatim ovu molbu dostave ruskom poslaniku Mejendorfu. Molba crnogorskog senata, glavara i naroda da Crna Gora bude proglašena za knjaževinu, a Danilo Stankov za nasljednog knjaza, datirana je 7. marta 1852. održana u Cetinju, a sedam dana ranije Danilo Stankov je proglašen za knjaza. Prve dvije tačke molbe sadrže formulacije o promjeni karaktera vlasti, a trećom se predviđa da će novi cetinjski mitropolit biti isključivo posvećen duhovnim poslovima i da će ga birati crnogorska svjetovna vlast. Krajem marta 1852. četvorica crnogorskih izaslanika došla su u Beč i ruskom poslaniku Mejendorfu donijela molbu crnogorskih starješina i naroda. U vrijeme njihovog dolaska, Danilo Stankov je već bio na putu za Sankt Peterburg. Ruski poslanik Mejendorf je molbu diplomatskom poštom uputio u prijestonicu. U Sankt Peterburgu su ocijenili da je opravdana crnogorska molba, pa je Ministarstvo inostranih djela sastavilo referat za cara → Nikolaja I Romanova, u kome se iznose razlozi za njeno usvajanje. S razlozima koji su navedeni u aktu Ministarstva inostranih djela, saglasio se ruski car. Na Danilovom prijemu u dvoru, 15. juna 1852. car je rekao da poštuje pravo crnogorskog naroda da samostalno bira oblik vladavine, zbog čega priznaje proglašenje Crne Gore za knjaževinu, a Danila za knjaza. Crnogorski vladar je dobio i zvanični akt kojim se potvrđuje odluka ruskog cara. Krajem jula knjaz Danilo se vratio u Crnu Goru, a odluka ruskog cara zvanično je saopštena glavarima i narodu na Skupštini koja je održana u Cetinju, 8. septembra 1852. godine. Na toj skupštini, zemaljske starješine – od senatora do perjanika, položile su zakletvu vjernosti vladaru, a izvršene su i promjene u sastavu Senata. Kao prvi crnogorski svjetovni vladar poslije → Đurađa (Đurđa) Crnojevića, knjaz Danilo se titulisao kao: „knjaz crnogorski”, „knjaz Crne Gore i Brda”, „Njegova Svjetlost Gospodar Knjaz”, „Knjaz i Gospodar slobodne Crne Gore i Brdah”. Dok je tokom 1852. trajao proces učvršćivanja Danilove vlasti, u pograničnoj Hercegovini, koja je dio osmanske države, rasplamsava se ustanički pokret pravoslavnog stanovništva. Uviđajući važnost ovog pokreta za nacionalnooslobodilačku politiku Crne Gore, knjaz Danilo se posvetio traženju načina da je učini njegovim središtem, smatrajući da ustanak treba da rezultira pripajanjem okolnih hercegovačkih plemena crnogorskoj državi. Koristeći se autoritetom nezavisnog vladara, ali i snagom državnog aparata koji mu je stajao na raspolaganju, knjaz će uspjeti da u drugoj polovini 1852. preuzme potpuno vođenje ustanka. Uključivanje Crne Gore u Hercegovački ustanak, i njena politička i materijalna podrška ustanicima, bili su najvećim dijelom uzrok osmanske objave rata Crnoj Gori, decembra 1852. godine. Crnogorsko-osmanski rat trajao je do sredine februara 1853. (po starom kalendaru). Poslije završetka rata, knjaz Danilo je aprila 1853. ustanovio Orden za nezavisnost Crne Gore, koji je bio namijenjen zaslužnima za odbranu crnogorske državne nezavisnosti. Prvih godina vladavine knjaz Danilo se suočava sa snažnim unutrašnjim protivnicima. Prvu grupaciju knjaževih neprijatelja činili su čelnici crnogorske vlasti u vrijeme mitropolita Petra II Petrovića Njegoša, koje je on (Danilo) razvlastio. Drugu grupu neprijatelja knjaza Danila čine protivnici stvaranja centralizovane države, koja ima jedan politički pravac i koja opšte interese Crne Gore drži iznad svih drugih interesa. Do prve veće pobune protiv knjaza Danila dolazi novembra 1852, kada se odmetnulo nekoliko stotina Pipera, pod vođstvom Radovana Mrčarice. Na vijest o pobuni u Piperima, knjaz Danilo je odmah krenuo s odredom vojnika da je uguši. Knjaževa vojska uspjela je bez velikih žrtava da uguši pobunu, a vođe pobune našle su utočište kod skadarskog paše. Krajem 1853. došlo je i do ponovnog sukoba između knjaza Danila i Pera Tomova. Knjaz je Pera Tomova i dvojicu njegovih pristalica (Mila Martinovića i Stefana Perovića) optužio za pripremanje zavjere kojom je trebalo njega protjerati iz zemlje, a proglasiti za vladara Pera Tomova. Optuženi su prebjegli u Austriju, a grupa senatora i glavara donijela je presudu kojom se sva trojica osuđuju na vječito progonstvo. Sredinom 1854. došlo je do nove pobune protiv knjaza Danila, a središte pobune bilo je u Bjelopavlićima. Knjaz je suzbio i ovu pobunu. Knjaževa borba protiv političkih oponenata u plemenima okončana je 1856. gušenjem pobune u pograničnim Kučima. Do sukoba crnogorske države i Kuča došlo je najprije 1855, kada je jedan dio ovog plemena (Drekalovići) počeo da izvodi napade na crnogorske podanike u Bratonožićima i Piperima. Nakon intervencije odreda crnogorske vojske, napadači su se povukli. Do sličnog incidenta došlo je i sredinom 1856, kada su pravoslavni Kuči, koji su bili osmanski podanici, pored napada na Bratonožiće izvršili nasilja i nad Kučima, koji su crnogorski podanici ili privrženici. U izvođenju napada i izazivanju pograničnih sukoba njima su podršku pružile osmanske vlasti iz → Skadra, kao i neka arbanaška plemena. Iako su borbe sa protivnicima crnogorske države u velikoj mjeri opterećivale vladarsko i političko djelovanje knjaza Danila, on je uspijevao da radi i na unutrašnjem uređenju zemlje. Početkom aprila 1853. donio je naredbu o zabrani štetnih običaja prilikom sahrana, kao i o načinu proslave krsne slave. Knjaz je maja 1853. donio i naredbu o zabrani sklapanja maloljetničkih brakova i zabrani sklapanja vjeridbi bez saglasnosti vjerenika. Za sve prestupe ove vrste bile su predviđene stroge kazne. Knjaz je oktobra iste godine obnarodovao da svaki Crnogorac, ukoliko uhvati lopova u svom imanju, ima pravo da ga na licu mjesta ubije, a svakom ko to uradi, knjaz je odredio nagradu od dvadest talira. Knjaz Danilo je krajem 1852. ustanovio i carinsku službu u Crnoj Gori. Tada je donesena odluka da se uvede carina na svu uvoznu robu sa teritorije Austrije. Utvrđena je i carinska tarifa, a imenovani su i carinici koji će ovu dažbinu naplaćivati. Saznavši da se često dešava da lokalne vlasti, pa i senatori i perjanici, od naroda naplaćuju i veće kazne za razne prekršaje nego što je propisano, i da ponekad naplaćuju globu bez ikakvog osnova, knjaz Danilo je jula 1855. zabranio svim lokalnim činovnicima da naplaćuju novčane kazne. Pravo da odredi visinu novčane kazne i da je naplati imao je samo knjaz. Knjaz je svim krivcima ostavljao na volju da izaberu da li će kaznu platiti ili će ona biti zamijenjena zatvorom. Marta 1854. on je donio i naredbu o popisu svih vojnih obveznika koji dobrovoljno hoće da stupe u crnogorsku vojsku. Svaki Crnogorac koji je upisan u vojni spisak imao je obavezu da na kapi nosi bijeli krst, kako bi se znalo da je vojni obveznik. Ova vojska je u žargonu nazvana ,,krstonosna vojska”. Krstonosna vojska imala je više od 9.700 obveznika, od 15 do 50 godina starosti, i 3.000 ljudi u rezervi, uglavnom starijeg doba. Već naredne godine, ukinuto je načelo dobrovoljnosti vojne službe, pa je zakonom uvedena opšta vojna obaveza. Za izbjegavanje vojne službe kazna je bila oduzimanje oružja. Knjaz Danilo je crnogorsku vojsku formacijski podijelio na bataljone, stotine i desetine, imenujući komandire tih jedinica – kapetane, stotinaše, barjaktare i desetare. Sve crnogorske vojne starješine dobile su i odgovarajući znak na kapi – kapetani pozlaćeni štit sa crnogorskim grbom, stotinaši krst sa ukrštenim sabljama, barjaktari krst sa sabljom i zastavom, a desetari krst sa srebrnom zvijezdom. Slične oznake dobili su i najviši državni činovnici – senatori, kao i gardisti, perjanici i tjelohranitelji. Knjaz je 1854. ustanovio i artiljerijski rod crnogorske vojske, a 1855. donio je odluku i o formiranju Garde, kao elitne vojne jedinice. Crna Gora je za vrijeme knjaza Danila dobila i svoje nove državne simbole – grb i zastavu. Knjaz Danilo je 1854. godine uveo alaj-barjak (glavna vojna zastava), koji je bio bijele boje, s crvenim krstom na sredini barjaka. Četiri godine kasnije, knjaz je ustanovio novi alaj-barjak, koji je bio crvene boje, obrubljen zlatnim resama, a na sredini barjaka nalazio se dvoglavi bijeli orao. U vrijeme knjaza Danila sproveden je i prvi popis stanovništva (1854). Na osnovu tog popisa, koji su izvršili plemenski kapetani, Crna Gora je imala 93.000 stanovnika. Knjaz Danilo je 1854. izvršio i reformu poreskog sistema tako što je ukinuo dotadašnje plaćanje poreza po klasama i uveo plaćanje poreza na osnovu vlasništva nad pokretnom i nepokretnom imovinom. On je zasigurno 1854, a možda i ranije, imenovao zastupnika Crnogoraca koji su sezonski radili u Carigradu. Ovaj zastupnik imao je naziv „hrvat-baša”, a njegova dužnost bila je da štiti interese Crnogoraca koji rade u Carigradu. Crnogorski vladar je planirao i da u Bjelopavlićima podigne novu prijestonicu. Već na početku vladavine knjaz je imao namjeru da donese novi zakonik. Nekoliko godina radio je na tekstu zakonika, koji je proglašen 1855. godine. Zakonik Danila Prvog knjaza i gospodara slobodne Crne Gore i Brdah (→ Zakonik knjaza Danila), što je zvanični naziv ovog pravnog akta, ima 95 članova. Pored velikog napretka u razvoju državnih institucija, savladavanju protivnika državne vlasti i vođenju nacionalnooslobodilačke politike u okruženju, knjaz Danilo se nedugo nakon završetka rata s Osmanskim carstvom našao pred krupnim izazovima u spoljnoj politici. Sredinom 1853. došlo je do krize u odnosima između Rusije i Osmanskog carstva, a oktobra iste godine Carstvo je Rusiji objavilo rat. Ovaj sukob je u istoriografiji poznat kao Krimski rat. Zbog ruskih uspjeha tokom prvih ratnih mjeseci, i straha da će Rusija brzo poraziti protivnika, u sukob se krajem marta 1854, na strani Osmanskog carstva, uključuju Velika Britanija i Francuska. Nekoliko mjeseci kasnije, podršku antiruskoj koaliciji iskazuje i Austrija. Ova dešavanja u odnosima između velikih sila uticala su na porast njihovog interesovanja za Crnu Goru. Od sredine 1853. za politička dešavanja u Crnoj Gori počinje da se zanima i Francuska. Ona u to vrijeme pokazuje povećani interes za Balkan, ili tačnije za sudbinu Osmanskog carstva, koji ugrožavaju Rusija i balkanski nacionalni pokreti. Da bi neposredno pratila dešavanja na jednom problematičnom balkanskom prostoru, francuska je vlada sredinom 1853. otvorila vicekonzulat u Skadru, koji je 1859. dobio status konzulata. Prvi francuski vicekonzul u Skadru bio je Luj Ijasent Ekar, koji je bio opunomoćen i za Crnu Goru. U vrijeme otvaranja vicekonzulata u Skadru, francuska vlada je u posebnu balkansku misiju poslala Prospera Burea, koji jula 1853. boravi u Crnoj Gori. Bure je, pored ostalog, imao zadatak da utvrdi da li bi knjaz Danilo, uz određenu subvenciju, pristao da rusko pokroviteljstvo zamijeni francuskim. Dvije godine kasnije, marta 1855, knjaz Danilo je u razgovoru s francuskim konzulom Ekarom rekao da on traži utvrđivanje crnogorskih granica, koje treba da obavi međunarodna komisija, kao i zvanično priznanje državne nezavisnosti. Na osnovu izvještaja diplomata velikih sila, jasno je da su glavni politički ciljevi knjaza Danila bili: dobijanje zvaničnog međunarodnog priznanja Crne Gore i proširenje državne teritorije pripajanjem oblasti koje su joj ranije pripadale. Oba politička cilja knjaz je utemeljio na istorijskom pravu Crne Gore. Sve do 1856. na Cetinju se smatralo da se ciljevi državne politike Crne Gore jedino mogu ostvariti uz pomoć Rusije. Ali, poraz Rusije u Krimskom ratu, krajem 1855, i njena nezainteresovanost prema „crnogorskom pitanju” na Pariskom mirovnom kongresu, marta 1856, promijenili su ovo uvjerenje. Uvažavajući političku realnost, knjaz Danilo pravi spoljnopolitički zaokret u odnosu na nju, i od početka 1856. on svog najvažnijeg spoljnopolitičkog saveznika nalazi u Francuskoj. Neposredno prije mirovnog kongresa u Parizu, knjaz se obratio pismom ruskom caru tražeći da na konferenciji u Parizu podrži crnogorske zahtjeve, a to znači da podrži zahtjev da Crna Gora dobije izlaz na more (oko Bara ili Spiča), proširenje teritorije prema Albaniji i Hercegovini (Nikšić, Piva, Drobnjaci) i zvanično utvrđivanje granice sa Osmanskim carstvom. Knjaz je zamolio ruskog cara i da izdejstvuje da on (knjaz) ili njegov izaslanik prisustvuju konferenciji u ime Crne Gore. Ruski poslanik u Beču, koga je knjaz Danilo obavijestio o sadržaju svog pisma caru, iskazao je uvjerenje da će Rusija dobiti mirnim putem ono što nije uspjela da dobije ratom. On je uvjeravao knjaza da se može osloniti na podršku cara i Rusije. Uprkos obećanju koje je knjazu Danilu dao ruski poslanik u Beču, predstavnik Rusije na mirovnoj konferenciji u Parizu zauzeo je drugačiji stav, ne usprotivivši se tvrdnji osmanskog predstavnika da je Crna Gora pod sultanovom vlašću. Kada je doznao za izjave ruskog i osmanskog predstavnika, knjaz Danilo je maja 1856. uputio protestno pismo i memorandum ministrima velikih sila, potpisnicama Pariskog ugovora. Protestnim pismom knjaz Danilo najprije reaguje na izjavu osmanskog predstavnika da Carstvo smatra Crnu Goru svojom provincijom. Knjaz kaže da je ova tvrdnja neodrživa i da Crna Gora nikada nije bila dio Osmanskog carstva, dok je, s druge strane, polovina Albanije i čitava Hercegovina, kojom sada vladaju Osmanlije, bila u sastavu Crne Gore. U memorandumu, koji je istovremeno uputio potpisnicima Pariskog ugovora, knjaz Danilo detaljnije ukazuje na politički i ekonomski položaj Crne Gore i osnovanost njenih zahtjeva. Knjaz iznosi četiri zahtjeva: 1) da se prizna nezavisnost Crne Gore diplomatskim putem; 2) da se prošire granice Crne Gore prema Hercegovini i Albaniji; 3) da se utvrde granice Crne Gore prema Osmanskom carstvu na način kako je to urađeno prema Austriji; 4) da se Crnoj Gori ustupi Bar, primorski grad koji se nalazi na njenoj granici. Memorandum koji je knjaz Danilo uputio zemljama potpisnicama Pariskog kongresa bio je povod za prijedlog francuske vlade o rješavanju „crnogorskog pitanja”. Taj francuski prijedlog podnesen je u vrijeme trajanja procesa komisionog razgraničavanja između zemalja učesnica Krimskog rata. Kada je juna 1856. knjažev izaslanik predao memorandum francuskom ministru spoljnih poslova grofu Valevskom, on mu je rekao da će francuska vlada podržati akciju Crne Gore da riješi svoj politički i životni problem. No, u sadašnjim okolnostima nije moguće priznati njenu nezavisnost bez saglasnosti Osmanskog carstva, čijim je formalnim dijelom velike sile smatraju. Saznavši stavove francuskog ministra spoljnih poslova, koje mu je dodatno pojasnio francuski konzul u Skadru, knjaz Danilo je pristao da se direktno obrati Porti u vezi sa rješavanjem „crnogorskog pitanja”. Na Cetinju je avgusta 1856. napisan i prijedlog ugovora, koji sadrži spisak uslova koje Osmansko carstvo treba da ispuni da bi Crna Gora formalno priznala sultanovo sizerenstvo. Ovaj prijedlog ugovora, odnosno crnogorskih uslova, knjaz je namjeravao da pošalje Porti. Ugovor sadrži megalomanske i nerealne zahtjeve, tako da bi svakome ko je elementarno upućen u međunarodne odnose bilo jasno da su oni neostvarivi. Knjaz traži da se Crnoj Gori pripoji čitava Hercegovina, dio Albanije i Bar sa okolinom, te da nakon takvog teritorijalnog proširenja ona bude uzdignuta u rang kraljevine. Kao što se i moglo očekivati, osmanska vlada je posljednjih dana 1856. odlučila da odbije ponuđeni prijedlog, smatrajući da su knjaževi zahtjevi, najblaže rečeno, nerealni. Samostalna akcija knjaza Danila poslije završetka Pariskog kongresa, kao i njegovi pokušaji da uz pomoć francuske vlade započne proces rješavanja „crnogorskog pitanja”, bili su uzrok promjene ruske politike prema Crnoj Gori. Smatrajući da knjaz ovakvim potezima nanosi štetu ruskoj politici na Balkanu, kao i da iznevjerava savezničke dužnosti, ruska vlada zauzela je prema njemu neprijateljski stav. Najveći ruski animozitet izazvala je knjaževa odluka da stupi u pregovore s osmanskom vladom oko priznavanja sultanovog sizerenstva. Rusko ubjeđivanje knjaza da odustane od pregovora s Osmanskim carstvom o priznavanju sultanovog sizerenstva započelo je posljednjih mjeseci 1856. godine. Ruski konzul u Dubrovniku uvjeravao je crnogorskog vladara da treba da odustane od pregovora s Portom, smatrajući da je takav plan poguban za Crnu Goru. Njegovi napori bili su bezuspješni, pa je ruski konzul dobio iz Sankt Peterburga tajnu instrukciju da, kada to ocijeni potrebnim, organizuje nasilno svrgavanje knjaza Danila. U vrijeme kada je ruska vlada pripremala zavjeru protiv knjaza Danila on upućuje pismo francuskoj vladi u kome iskazuje želju da dođe u Pariz i lično podnese prijedlog konferenciji velikih sila o rješavanju statusa Crne Gore. Na knjaževo pismo car → Napoleon III Bonaparta je odgovorio da nije pravo vrijeme za njegovu posjetu. Ovo odvraćanje nije uticalo na knjaza da odustane od svoje namjere i on početkom februara 1857. kreće u Pariz. U francusku prijestonicu stigao je 7. marta 1857. godine. Njegov dolazak izazvao je negodovanje osmanskog ambasadora, koji je smatrao za neophodno da francuskog ministra inostranih djela opomene da knjaz Danilo ne može uživati status vladara nezavisne države i da u zvaničnu audijenciju kod cara ne može biti primljen bez učešća osmanskog poslanstva. Ne želeći da Osmanskom carstvu daje povoda za optužbu da krši međunarodno pravo, a znajući da knjaz Danilo neće pristati da bude primljen u audijenciju uz prisustvo osmanskog poslanika, car Napoleon III odlučuje da crnogorskog vladara primi u neslužbenu posjetu. Iako je primljen kao privatno lice, za knjaza Danila je prijem, čak i pod takvim okolnostima, značio mnogo. Knjaz je primljen i kod grofa Valevskog, ministra spoljnih poslova. U tim razgovorima on je ponovio zahtjev za priznanje državne nezavisnosti i teritorijalno proširenje, ali sada s mnogo manje riješenosti da zauzvrat prizna i sultanovo sizerenstvo. Knjaz je kao kompromisno rješenje predlagao utvrđivanje međunarodno priznate granice između Crne Gore i Osmanskog carstva, ali da to razgraničenje ne podrazumijeva zvanično međunarodno priznanje Crne Gore, niti priznavanje sultanovog sizerenstva. Do ostvarivanja crnogorskih zahtjeva, knjaz Danilo je pokušavao doći i uz pomoć nacionalnog pokreta u Hercegovini, koji je Crna Gora kontrolisala, pa se oktobra 1857, pod crnogorskim uticajem, razvija novi ustanak. Prvih mjeseci 1858. Hercegovački ustanak dobio je velike razmjere, tako da ga prema procjeni Porte više nije bilo moguće ugušiti bez intervencije centralne vlasti. Zato je početkom 1858. iz Carigrada u Hercegovinu upućeno 3.500 vojnika. Knjaz je pokušao da pregovorima dogovori povlačenje osmanskih snaga, ali je Porta naredila da one zauzmu Grahovo, u koje su nešto ranije ušle crnogorske snage. Aprila 1858. osmanske trupe došle su na Grahovac, visoravan koja se nalazi na oko pet kilometara od Grahova. Kada su na Cetinju saznali za pokret osmanske vojske prema Grahovu, knjaz odlučuje da Crnogorcima na Grahovu uputi pomoć. Odred koji je knjaz uputio na Grahovo imao je oko 5.500 vojnika, a uz njih je bilo i oko osam stotina pripadnika knjaževe Garde. Do prvih sukoba dolazi posljednjih dana aprila, a do odlučujuće bitke 1/13. maja na Grahovcu. Trijumf crnogorske vojske bio je potpun. Vijest o velikom porazu na Grahovcu ozlojedila je Portu, koja odmah naređuje pripreme za rat protiv Crne Gore. Uslijedila je nova koncentracija njenih trupa u Hercegovini. Ali, smatrajući da bi osmanski pohod na Crnu Goru ozbiljno ugrozio mir na Balkanu, Rusija i Francuska preduzimaju najenergičnije mjere da Porta od ove namjere odustane. Njeni ambasadori u Carigradu zaprijetili su da će Rusija i Francuska zvanično priznati nezavisnost Crne Gore ukoliko osmanska vlada ne obustavi ratne pripreme i ukoliko ne pristane na razgraničenje sa Crnom Gorom. Komisija za razgraničenje, koju su činili predstavnici evropskih sila, otpočela je s radom pretposljednjeg dana jula 1858, a svoj rad je okončala krajem avgusta iste godine. Komisija je uspjela da utvrdi novu crnogorsko-osmansku granicu, uglavnom na osnovu argumentacije koju joj je dostavljala crnogorska strana. Dokumentaciju o izvršenom razgraničenju komisija je odnijela u Carigrad, gdje je trebalo da dođe do sastanka predstavnika velikih sila i Porte. Konferencija na kojoj je trebalo verifikovati granicu između Crne Gore i Osmanskog carstva počela je krajem oktobra 1858. i trajala je do kraja novembra iste godine. Na konferenciji predstavnika velikih sila u Carigradu utvrđena je nova, međunarodno priznata granična linija između Crne Gore i Osmanskog carstva. Iako su odlukama Carigradske konferencije bili uklonjeni najvažniji uzroci crnogorsko-osmanskih pograničnih sukoba, ni tokom 1859. i 1860. nije bilo mira na granicama Crne Gore. Od kraja jula 1860. knjaz se nalazio na odmoru u Prčanju, a 31. jula (po starom kalendaru) bio je u posjeti → Kotoru. U trenutku kada se spremao da sa kotorske rive uđe u barku, crnogorski politički emigrant Todor Kadić je iz neposredne blizine pucao u njega. Sjutradan, 1/13. avgusta, knjaz je počeo da gubi svijest, a oko 20 časova je preminuo. Narednog dana njegovo tijelo preneseno je na Cetinje i sjutradan, 3/15. avgusta, knjaz je sahranjen u → Cetinjskom manastiru. Knjaz Danilo nije imao muškog potomstva. Iz braka s Darinkom Kvekić (→ Petrović Njegoš, Darinka Danilova), Srpkinjom iz Trsta, s kojom se vjenčao januara 1855, imao je kćer → Olgu Danilovu Petrović Njegoš, rođenu 1859. godine. Nemajući muškog nasljednika, knjaz Danilo je još 1855. donio dekret u kome se navodi da ga u slučaju smrti nasljeđuje brat → Mirko Stankov Petrović Njegoš, a Mirka nasljeđuje njegov sin → Nikola I Petrović Njegoš. Prije odlaska u Pariz, 1857, senatorima je rekao da želi da ga u slučaju smrti naslijedi sinovac Nikola, sa čime se saglasio i sam vojvoda Mirko. Kratko vrijeme prije nego je izdahnuo od posljedica ranjavanja, ponovio je svoju raniju odluku da ga na prijestolu naslijedi sinovac Nikola Mirkov. U skladu s tim, odmah nakon Danilove smrti, Nikola je proglašen za knjaza i gospodara Crne Gore.