Barska nadbiskupija. Preteča Barske nadbiskupije je Dukljanska biskupija, koja se pominje u V vijeku. Najnovija arheološka istraživanja pokazuju da je sjedište Dukljanske biskupije, a zatim i nadbiskupije, bilo na ostacima urbane aglomeracije na Martinića gradini blizu Spuža, odnosno gradu Lontodokli – Nova Doclea, u kome se nalazila velika trobrodna bazilika, a kasnije i katedrala, najvjerovatnije posvećena Sv. Mihailu. Dukljanska biskupija je prema Ljetopisu popa Dukljanina uzdignuta u rang nadbiskupije u IX stoljeću. Prema Dukljaninovom kazivanju, do statusne promjene dukljanske crkve došlo je na saboru u Dalmi /Duvanjski sabor/, kada je Dalmacija u administrativno-crkvenom pogledu podijeljena na Gornju i Donju, sa centrima u Duklji i Splitu. Na ovom saboru se Dukljanska biskupija uzdigla na rang nadbiskupije Gornje Dalmacije, čija jurisdikcija će obuhvatati sljedeće biskupije i oblasti: Bar, Budva, → Kotor, → Ulcinj, Svač, → Skadar, Drivast, Pilot, kao i crkve u Srbiji, Bosni i Zahumlju. Prvi pisani trag o postajanju Dukljanske nadbiskupije datira s kraja X stoljeća, između 995. i 998, kada je vojska makedonskog cara → Samuila napala i razorila Duklju, zbog čega je dukljanski nadbiskup Ivan izbjegao u Dubrovnik, i po kazivanju srednjovjekovnih dubrovačkih hroničara prenio nadbiskupsku čast u taj grad, pa je za njegovog mandata Dubrovačka biskupija uzdignuta na rang nadbiskupije. Ponovno vraćanje nadbiskupske katedre u Duklju uslovili su politički činioci, s obzirom na to da je nakon Barske bitke 1042. Duklja oslobođena vizantijske dominacije, zbog čega je prerogative državne vlasti preuzela dinastija → Vojislavljevića. Tek je kralj → Bodin Vojislavljević uspio da isposluje vraćanje metropolitskog dostojanstva u Duklju. Za njegove vladavine dolazi do utemeljenja nadbiskupske katedre u Baru 1089, s obzirom na to da je iskoristio raskole u ondašnjoj rimskoj kuriji, gdje su istovremeno istupale dvije ličnosti u ime papstva. Bulom protupape Klementa III, 8. januara 1089, u kojoj je kralj Bodin nazvan „veleslavnim kraljem Slovena“, barski biskup Petar je posvećen za nadbiskupa, a kao simbol tog visokog crkvenog čina iz Rima je istom dodijeljen palijum (arhijerejski ogrtač). Pod jurisdikcijom dukljansko-barskog nadbiskupa nalazile su se sljedeće biskupije: Kotor, Ulcinj, Svač, Skadar, Drivast, Pulat, te crkve u Srbiji, Bosni i Travuniji, kao i svi manastiri Latina, Grka i Slovena. Za vladavine dukljanskog kralja → Grubeše Vojislavljevića, papa Kalist II je bulom od 24. januara 1124. potvrdio metropolitsko pravo dukljansko-barskom nadbiskupu Iliji. Navedenom bulom potvrđena je nadležnost nad crkvenom provincijom, tj. područnim biskupijama spomenutim u buli pape Klementa III, s tim da je proširena jurisdikcija dukljansko-barskom nadbiskupu na Budvansku biskupiju. Iz njegove kompetencije izuzeta je Kotorska biskupija, jer ju je nakon samo devet mjeseci papa Urban II, u septembru 1089, na zahtjev normanskog kneza Rogera potčinio nadbiskupu u Bariju. Pod njegovom jurisdikcijom ona će ostati do 1830. godine. Dok je Barska nadbiskupija bila pod pokroviteljstvom dinastije Vojislavljevića, pred rimskom kurijom nije postavljano pitanje opstanka ove duhovne institucije od strane drugih nadbiskupskih centara na istočnom Jadranu. Glavni nesporazumi u pogledu crkvene jurisdikcije među nadbiskupskim katedrama na Jadranu zabilježeni su između Bara i Dubrovnika, s obzirom na to da je Dubrovačka nadbiskupija više od dva stoljeća koristila svaku priliku da negira metropolitsko dostojanstvo barskom nadbiskupu, iniciranjem ovog pitanja pred rimskom kurijom. Status dukljanske crkve je još više pogoršan ponovnim dolaskom Vizantije na ove prostore. Oslabljena Duklja postaje administrativni dio vizantijskog dukata Diocliae et Dalmatiae, što je omogućilo Dubrovačkoj nadbiskupiji da proširi jurisdikciju na cijelu dukljansku crkvenu provinciju, pa je takav status verifikovala papska kancelarija 1167. godine. Za Barsku nadbiskupiju od presudnog značaja bio je politički zaokret koji je nastao kada je veliki župan Nemanja predao svom sinu Vukanu (1195–1208) na upravu teritoriju Duklje. Vukan se, uprkos tome što je bio vazal svog oca župana Nemanje, ubrzo intitulisao kraljem Duklje i Dalmacije, želeći, na taj način, da se legitimiše kao sukcesor tradicije Dukljanske kraljevine iz doba Vojislavljevića, preuzimajući prerogative katoličkog vladara. Kralj Vukan Nemanjić je uzeo pod pokroviteljstvo Katoličku crkvu, te se obratio papi Inoćentu III 1198. zahtjevom da se obnovi crkvena metropola u Baru, a već naredne godine je dobio pozitivan odgovor. Barska nadbiskupija i njene podložne biskupije nadživjele su državu Nemanjića, i u → Balšićima su prepoznale politički faktor koji će omogućiti vraćanje statusa državne religije Katoličkoj crkvi u Zeti. Da bi ojačali svoje pozicije u Zeti, ali i na širem prostoru, Balšići (→ Stracimir Balšić, → Đurađ I Balšić i → Balša II Balšić) su preko svog poklisara, svačkog biskupa Petra, uputili pismo papi 1368, u kojem izražavaju spremnost da pređu u katoličanstvo. Odlaskom sa političke pozornice Balšića i podjelom njihove zemlje, Barska nadbiskupija i dvije biskupije, Ulcinj i Svač će se naći nešto manje od dvije decenije u sastavu države despota → Stefana Lazarevića, a ostale njene podložne biskupije u Donjoj Zeti ulaze u državni okvir Mletačke republike, kada to područje postaje administrativna jedinica pod nazivom Mletačka Albanija. Od 1443. do 1571, Bar je bio u sastavu Mletačke republike, pa su svi barski nadbiskupi bili mletački podanici, odnosno crkveni prelati, koje je mletačka državna vlast dovodila sa područja današnje Italije i Hrvatske. Mletačka vlast je kod rimske kurije izdejstvovala promjenu crkvene jurisdikcije na ovom području, pa je Budvanska biskupija došla ponovo pod okrilje Barske nadbiskupije. Barska nadbiskupija je već od druge polovine XV vijeka postala jedan od predvodnika otpora osmanskoj vlasti na ovom dijelu Balkana. Jedna od brojnih antiosmanskih inicijativa potekla je od barskog nadbiskupa Andrije II, koji je kao poslanik → Đerđa Kastriota Skenderbega išao 1450. papi u Rim da ga moli za dodjelu materijalne pomoći u cilju odbrane od Osmanlija. Sagledavajući ukupne crkveno-političke prilike na Balkanu, koje su obilježili stalni međusobni sukobi oblasnih hrišćanskih vladara, ali i ukidanje Pećke patrijaršije, rimska kurija je procijenila neophodnim da dodatno ojača vjerski autoritet Barske nadbiskupije, pa dodjeljuje barskom nadbiskupu titulu primasa Srbije, prvi put zabilježene 1475. godine. Dodjela naslova – primasa barskom nadbiskupu trebalo je da posluži u cilju objedinjavanja svih hrišćana na teritorijama na kojima se nekada prostiralo Srpsko kraljevstvo, odnosno kako bi raznorodno stanovništvo na tako širokom prostoru prepoznalo Barsku nadbiskupiju kao bastion otpora islamizaciji. Nakon pada Bara pod osmansku vlast (1571), barski nadbiskup je svrgnut, a djelovanje nadbuskupije je zadugo bilo onemogućeno na prostoru koji je bio u sastavu Osmanskog carstva. Do poboljšanja statusa Barske nadbiskupije dolazi tek poslije Bečkog kongresa 1815, kada Austrija uzima pokroviteljstvo nad balkanskim katolicima. Austrijski protektorat nad Katoličkom crkvom prepoznaje se u imenovanju Bavarca Karla Potena, prvo kao administratora (1844–1855), a potom barskog nadbiskupa (1855–1886), kao i u činjenici da je u Baru 1852. otvoren austrijski konzulat. Nadbiskup Poten je sjedište Barske nadbiskupije izmjestio iz Bara u Skadar 1867. godine. Ulaskom Bara i okoline u sastav Knjaževine Crne Gore (1878) stvoreni su uslovi da se reguliše položaj Barske nadbiskupije u crnogorskoj državi. Aktivnosti na rješavanju ovog pitanja započete su od strane knjaza → Nikole I Petrovića Njegoša 1878, koji je, posredstvom đakovačkog biskupa Josipa Juraja Štrosmajera, radio na ponovnom uspostavljanju nadbiskupije sa sjedištem u Baru. Poslije višegodišnjih pregovora, došlo je 1886. do zaključivanja Konkordata između Knjaževine Crne Gore i Svete Stolice. Papa Lav XIII je oktobra 1886. donio dekret o razdvajanju Barske od Skadarske nadbiskupije, a rimska kurija je na zahtjev knjaza Nikole imenovala za barskog nadbiskupa Šimuna Milinovića. Od tada je Barska nadbiskupija ponovo direktno podređena Svetoj Stolici. Papa Lav XIII je 1887. zasebnim kodicilom omogućio upotrebu staroslovenskog jezika na prostoru Barske nadbiskupije, a 1893. za potrebe crnogorskih katolika štampan je Misal na glagoljici, što je bila za ondašnje prilike privilegija koju je Sveta Stolica dodijelila samo katolicima slovenskog porijekla u Crnoj Gori, kojima se liturgija služila na narodnom umjesto na latinskom jeziku. Papa Lav III je 1902. na zahtjev knjaza Nikole vratio drevni naslov barskom nadbiskupu primas Srbije. Gubitkom međunarodnog subjektiviteta Kraljevine Crne Gore nestala je jedna od ugovornih strana, pa je samim tim i de facto prestao da važi Konkordat iz 1886. godine.