Aleksandar Obrenović (Beograd, 1876 – Beograd, 1903), kralj Srbije od 1889. do 1903. godine. Kao sin kralja → Milana Obrenovića naslijedio je prijesto nakon očeve abdikacije (1889), ali je umjesto njega vladalo Namjesništvo. Dvorskim udarom 1893. proglasio se punoljetnim, ukinuo je namjesničku vlast i stupio na prijesto. Naredne godine je ukinuo Ustav iz 1888. i vratio na snagu Ustav iz 1869, a zatim je pozvao bivšeg kralja Milana da se vrati u Srbiju, imenujući ga za vrhovnog komandanta srpske vojske. Sa ocem se ubrzo sukobio, nakon čega je ekskralj Milan ponovo otišao u emigraciju. Njihova mirenja i sukobljavanja nastaviće se i kasnije. Kralj Aleksandar je radio i na uspostavljanju kontrole nad političkim i stranačkim životom, što je često rezultiralo političkom nestabilnošću i krizama. Tokom njegove vladavine dvanaest puta se mijenjala vlada, a kralj je četiri puta vlast nad političkim životom u zemlji pokušavao da uspostavi državnim udarom. Posebno je gajio animozitet prema Radikalnoj stranci, koja je bila rusofilska, iako se u pojedinim periodima trudio da uspostavi dobre odnose sa Rusijom, posebno u vrijeme kada je bio u sukobu sa ocem, izrazitim austrofilom. Njegova spoljnopolitička naklonost prema Rusiji obavezno je uticala na pogoršanje odnosa sa Austrougarskom, što ga je primoravalo da promijeni prorusku politiku. Stalno mijenjanje spoljnopolitičkog opredjeljenja učinilo je da ni u Sankt Peterburgu ni u Beču nikada ne bude tretiran kao pouzdani saveznik. Nije sasvim bio dosljedan ni u politici prema Osmanskom carstvu i zaštiti srpskog naroda u osmanskoj državi, iako je sa balkanskim državama pokušavao da napravi sporazum o političkoj saradnji protiv Carstva. Sa namjerom da ugovori osnovne pravce ove politike, susreo se sa bugarskim knezom → Ferdinandom I Saks-Koburg-Gotom u Beogradu (1896) i Sofiji (1897), sa knjazom → Nikolom I Petrovićem Njegošem u Beogradu (1896) i → Cetinju (1897), a 1896. je posjetio grčkog kralja. Izazivanjem konflikata sa parlamentarnim strankama, naglim zaokretima u spoljnoj politici, sukobima sa ocem i vanustavnim djelovanjem, kralj Aleksandar je uveliko ugrozio svoj vladarski autoritet. Taj autoritet dodatno je ugrozio ženidbom udovicom Dragom Mašin, zbog čega dobija protivnike među političkim ličnostima i u vojsci. Jedna grupa oficira je maja 1903. organizovala zavjeru i lišila života kralja i kraljicu. Kralj Aleksandar je, za razliku od svog oca, imao periode prijateljskih odnosa sa Crnom Gorom i knjazom Nikolom. Odmah nakon stupanja na prijesto, kralj je preko posebnog izaslanika obavijestio knjaza Nikolu da je razriješio namjesništvo i uzeo kraljevsku vlast, uvjeravajući ga da će uložiti najveći trud da njeguje bratske i prijateljske odnose sa Crnom Gorom. Knjaz je čestitao srpskom vladaru i uzvratio upućivanjem specijalnog izaslanika u Beograd, koji je kralju predao najveće crnogorsko odlikovanje. Kralj Aleksandar je pozvao crnogorskog vladara da posjeti Beograd, što je knjaz Nikola prihvatio. Do susreta dva vladara došlo je u Beogradu, juna 1896, a naredne godine kralj Aleksandar je posjetio Cetinje. Dva vladara su razgovarala o zajedničkom vojnopolitičkom djelovanju prema Osmanskom carstvu, podjeli interesnih sfera i saradnji sa Bugarskom. Početkom 1897. kralj Aleksandar je imenovao i prvog poslanika Kraljevine Srbije u Crnoj Gori.