Milica Romanova

Romanova, Milica Nikolajevna (Cetinje, 1866 – Aleksandrija, 1951), crnogorska princeza, kćerka kralja → Nikole I Petrovića Njegoša, ruska knjeginja. Po rođenju je dobila ime Vidosava, ali joj je na krštenju kum knez → Mihailo Obrenović dodao ime Milica. Početno obrazovanje stekla je na → Cetinju, a zatim školovanje nastavlja u Sankt Peterburgu, na Institutu „Smoljni”. Nakon okončanja studija (1882) vraća se na Cetinje i tu ostaje narednih sedam godina. Pošto je uživala blagonaklonost ruskog dvora, kao mlada djevojka je dosta putovala obilazeći evropske dvorove. Savremenici za nju i sestru → Anastaziju Stane Nikolajevnu Romanovu tvrde da su privlačile pažnju neobičnom ljepotom. Godine 1889. vjerila se sa velikim knjazom → Petrom Nikolajevičem Romanovim, mlađim sinom kneza Nikolaja Nikolajeviča, koji je bio unuk ruskog cara → Nikolaja I Romanova i brat od strica ruskog cara → Aleksandra III Romanova. Ovo orođavanje sa ruskom carskom dinastijom imalo je veliki politički značaj za Crnu Goru. Vjenčanje Milice i Petra Nikolajeviča obavljeno je 1889. u dvorskoj crkvi u Sankt Peterburgu. Potpisanim predbračnim ugovorom, koji je garantovao ruski car, princeza Milica je dobila pravo na titulu velike knjeginje Romanove i doživotnu apanažu. U braku su Milica i Petar imali četvoro djece: Marinu (1892–1981), Romana (1896–1978), Nadeždu (1898–1988) i Sofiju (1898–1898). U političkom smislu, Milica je početkom XX vijeka igrala značajnu ulogu u razvoju odnosa Crne Gore i Rusije. Stalno je pomagala crnogorski dvor i Crnu Goru zahvaljujući bogatstvu kojim je raspolagala. U cjelosti je finansirala izgradnju cetinjskog vodovoda koji je nosio njeno ime. Izvanredno obrazovana, kao znalac persijskog jezika i literature i prevodilac filozofskih i teoloških tekstova Persije, Indije i Kine, te proučavalac teoloških pitanja Pravoslavne crkve, Milica je činila dio omiljenog društva carice Aleksandre i drugih članova carske porodice. U vrijeme Oktobarske revolucije živjela je na Krimu, a 1919. izbjegla je sa porodicom u Francusku. Nakon muževljeve smrti (1931) preselila se kod sestre, italijanske kraljice → Jelene Savojske. U Italiji je boravila sve do abdikacije italijanskog kralja → Viktora Emanuela III Savojskog. Nakon toga se seli u Egipat, gdje je i umrla. Sahranjena je u kripti Ruske pravoslavne crkve Arhangela Mihaila u Kanu, pored svog supruga Petra Nikolajeviča Romanova.

Literatura: M. Jovićević, A. Kapičić, T. Jović, Dvor kralja Nikole, Novi Sad, 1999; R. Ljušić, Ljubavi srpskih vladara i političara, Niš, 2000; Š. Rastoder, Crna Gora u egzilu 1918–1925, I–II, Podgorica, 2004; Ž. Andrijašević, Š. Rastoder, Crna Gora i velike sile, Podgorica, 2007; N. M. Potapov, Ruski vojni agent u Crnoj Gori, I–II, Podgorica – Moskva, 2003.

Š. Rastoder