Umjetnost XIX i početka XX v. U stoljeću prosvjetiteljsko-romantičkih materijalnih i duhovnih postignuća evropske civilizacije, Crna Gora ispisivala je stranice svoje Magna Charte slobodarstva i državotvorja. Obalom Duždevog mora, koje vremenom granično pritvrdi moćna Habzburška monarhija, dopirao je do crnogorske domaje duh evropske kulture i civilizacije, no nedostatne snagê da ratnički relikvijarijum crnogorske arhetipsko-patrijarhalne civilizacije saobrazi licu vremena. Ratnički viktus montanjaraca – čojstvo i junaštvo, kao sublimat etičkog kodeksa, bijaše mjera života i smrti. „Robovi svoje slobode” bili su bitke „pod jedinstvenom očajničkom devizom koja liči na apsurd a koja je u stvari životna istina sama: Neka bude što biti ne može”. Crna Gora je tako postala simbol „kamenog prestola slobode”, ako ne „novo izdanje Ilijade”. I sam pejzaž crnogorski, iskonske dramatike i ljepote, gradio se monumentom stojičke vrline. U vremenskom slijedu, te životopisne anticipate slavonosnoga gorja – na carskom drumu između Istoka i Zapada – esenciju etosa i etnosa nastojahu da protolkuju mnogi zagranični pohodnici. Dok je Crna Gora ranije bila tema za obrađivanje u vojnopolitičkim dokumentima i geografsko-istorijskim studijama, od druge polovine XIX i početkom XX stoljeća ona je u fokusu interesovanja kulturne, naučne, političke i publicističke evropske javnosti. Vrijeme romantizma (kulturnog i političkog pokreta) donosi gotovo opsesivno interesovanje za egzotično, nadasve za istočne zemlje (Egipat, Siriju, Osmansko carstvo, Španiju, Balkan i dr.). Moda putovanja, uz kult egzotičnog i orijentalnog „što duh uzdiže i priziva velike misli i strasti”, kao obilježje kulturne klime, učiniće Crnu Goru – zemlju „rata, bojeva i slave” – krajnje privlačnom. Nju pohode mnogi stranci (Francuzi, Englezi, Česi, Rusi, Njemci, Italijani i dr.) i izvanjci (dolaznici iz južnoslovenskih zemalja), pjesnici i putopisci, naučnici i diplomate, slikari, pustolovi i fantaste, i ona služi kao predmet za literarno-umjetničku obradu književnicima, slikarima i muzičarima, za cjelovite naučne, geografsko-istorijske i etnografske knjige. Djela ovih stvaralaca na osoben način modeliraju inicijaciju crnogorske umjetnosti u evropske tokove XIX stoljeća. Romantičarski nadahnuti posjetioci Crne Gore pleli su lovorov vijenac – hvalospjeve o malom i slobodoljubivom narodu. Uistinu, novovjekovna povjesnica Crne Gore – polumilenijumska epopeja u kojoj blistaju djela čudesnog herojizma, ishodovaće pozornost stranaca, uvjerenih da će tu zastati nešto fantastično, pitoreskno, da će tu doživjeti „Homerovu pjesmu”. Ta svojevrsna heroida i, nadasve, vojevanje Crnogoraca u sadejstvu sa Ruskom flotom, protiv Napoleonovih grenadira u Boki Kotorskoj (1806), koji tu smijeniše četiristogodišnje gospodovanje Mletačke republike, uzdigli su Crnu Goru na legendaran nivo. Rus → Pavel Apolonovič Rovinski smatra da je „rat s Francuskom Crnogorcima donio svjetsku slavu i da od tog vremena Crna Gora privlači sveopštu pažnju, kao neka ponovo otkrivena zemlja...” Gotovo „čitav jedan vijek će stranci otkrivati Crnu Goru ilustracijama za magazine i knjige, i litografijama”. Pukovnik → Žak Luj Viala de Somijer, francuski komandant Boke, proputovao je Crnom Gorom 1810. Svoje putničke zapise sabrao je u dvotomnu knjigu Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru, objavljenu 1820. u Parizu. Analizirajući činjenicu da je Crna Gora uspjela da odbrani svoju nezavisnost između Osmanskog carstva, Venecije i Austrije, egzaltirano konstatuje: „Dostojno je divljenja i simpatija što jednu šaku gorštaka od drevnih vremena, bez materijalnih dobara, bez umjetnosti, bez saveznika, nije podjarmio nijedan osvajač”. No, ideal slobode Crna Gora platila je golemom cijenom. To je sugestivno eksplicirano u ovom hroničarskom zapisu: „Uvijek izloženi opasnosti da ih Turci podjarme, Crnogorci nemaju drugog interesovanja osim da se brane od tih varvarskih susjeda. Umjetnost, nauke, književnosti, ti ideali evropske slave, za njih ništa ne predstavljaju”. Knjiga je ilustrovana sa 12 gravira, koje sa svim naivitetom u realizaciji imaju jedinstvenu hroničarsko-dokumentarističku i istorijsku dimenziju. Njihova relevancija se manifestuje time što one paginiraju prve stranice likovne enciklopedije djela sa crnogorskim tematskim prosedeom, koju su ispisivali likovni stvaraoci drugih nacionaliteta koji su pohodili Crnu Goru. Tu se situiraju i radovi onih koje je crnogorska tematika inspirisala, a koji u Crnoj Gori nikada nijesu boravili, već su je upoznali kroz istoriografiju, narodnu poeziju i iluminirane putničke zapise. Likovne refleksije ovih autora, u čisto estetskom smislu, najvećma karakteriše ornamentiranost i epistolarna bliskost s naivizmom, narativnost kao esencija slikarske biti, doza iskrenosti i sentimentalizma u transpoziciji etnoloških predstava sa arhetipskim slikama. Romantičarskog zanosa i patosa ima u in vivo notiranim scenama bitisanja i vojevanja ratnika i rabotnika donebesnog gorja. Pod plaštom verističke registracije spoljnog svijeta, nema etiologije događaja, poniranja u lavirint duše portretisanog, metaforičko-simboličkih kvaliteta. Uz akcentirane povijesne momente koji su instruirali posjete stranaca Crnoj Gori Petra I (1747–1830) i Petra II Petrovića Njegoša (1813–1851), nužno je istaći i jednu oficioznu vizitaciju. Fridrih Avgust (1797–1854), kralj Saksonije (1836–1854), koji se u dokolici bavio botanikom, putovao je 1838. zajedno sa dr B. Bjazoletom (1793–1858), tršćanskim botaničarem, u Istru, Dalmaciju i Crnu Goru. To putovanje je još znatnije privuklo pažnju Evrope na ovu zemlju, tim prije što je saksonski kralj bio rijedak gost koji je posjetio Cetinje i Njegoša u prvoj deceniji njegove vlade. Ova posjeta, praćena zvaničnim izvještajima u onovremenoj štampi, kao da je podstakla mnoge hodoljubnike da posjete Crnu Goru i jadransku obalu. Sam Njegoš, s „kojim oživljava crnogorska nacionalna renesansa” i koji je izgledao „kneževski i veličanstveno”, pozira (putujući u Beč, Trst, Rim, Napulj, Petrograd...) eminentnim portretistima: slovensko-italijanskom slikaru → Jozefu Tomincu, austrijskom slikaru → Johanu Besu, srpskom slikaru i grafičaru → Anastasu Jovanoviću i dr. Među prvim romantičarima koji su posjetili Crnu Goru i dali osoben pečat razvoju crnogorske kulturne povjesnice je slovenački slikar → Anton Karinger. Naslikao je više pejzaža „s elementima fantastike” i apoteozno koncipiranu kompoziciju Sprovod knjaza Danila (1862). U retrospekciji svekolikog stvaralačkog aktiviteta zagraničnih likovnih umjetnika, inspirisanih crnogorskim realitetom – kako po broju, motivskom prosedeu i žanru, tako i po istorijskom značaju i umjetničkom dometu ostvarenih djela – najplodnijim se očitava šesnaestogodišnji period započet Drugom Omer-pašinom godinom (1862), da bi dostigao krešendo nakon Nevesinjske puške (1875), u vrijeme crnogorsko-osmanskog rata (1876–1878). Crnu Goru – koja je prolazila kroz patnje i smrti, gubeći gotovo sve sem časti – posjetio je 1862. češki slikar → Jaroslav Čermak, istinski inaugurator romantizma u crnogorsku likovnu umjetnost. Između ostalih, uradio je i sliku Prenos slika iz cetinjskog dvora – „amblem crnogorske državnosti i duhovnosti”, svojevrstan preludijum savremene crnogorske umjetnosti. Kompozicija Ranjeni Crnogorac, visokih epsko-etičkih akcenata, predstavlja u izvjesnom smislu „sintezu njegovog stvaralaštva na crnogorske ratne motive”. Stvarajući sa puno duha i strasti, najvećma u oblasti istorijskog žanra i portreta, djela sa crnogorskom tematikom, koja su mu donijela evropsku eminenciju, zauzeo je jedno od principalnih mjesta u genezi crnogorske umjetnosti, te njenoj inklinaciji ka evropskoj umjetničkoj kulturi XIX stoljeća. Treba istaći fakat da su se, u susretu s Crnom Gorom, evropski romantičari u principu „oslobađali egzaltiranosti orijentalizmima”, nahodeći tu druge motive – „izvorni folklor, lunatički pejzaž, kvrgave fizionomije gorštaka – ratnika, dinarske profile njihovih žena”. Crna Gora invocirala je i druge češke slikare: → Jozefa Hutarija, → Ludvika Kubu, → Františeka Zvjeržinu i dr. Herojski etos naroda i njegovo čojstvo, koje se ne može „drugačije prevesti nego humanitas heroica montenegrina”, podstaklo je → Đuru Jakšića, najizrazitijeg predstavnika romantizma u srpskom slikarstvu, da izobrazi platna velikog temperamenta i dramatičnosti. Prožet bajronskom strašću prema slobodi i buntom protiv tiranije, inspirisao se Crnogorcima i Crnom Gorom iako nikada u njoj nije boravio. Njegova istorijska kompozicija Junačka smrt (antički prizor majke Crnogorke koja namah gubi tri sina pod vojnim barjakom), kao i Čermakova Prenos slika iz cetinjskog dvora, doprinijele su, svaka na svoj način, popularizovanju otpora Crnogoraca i vjerodostojnom informisanju evropske javnosti o poziciji Crne Gore, njenim etičkim i duhovnim vrijednostima, njenoj epopeji. Tako je Crna Gora vizijom lebdjela pred očima strastvenih i emotivnih romantičara, bila ovaploćenje iskonske arkadije, što duh krijepi, misao podstiče i maštu raspaljuje. Istinski kazano, prostor „gdje se kuje svijetla istorija, gdje duh i fantazija nalaze najobilniju hranu” bio je obasjan iz dva ugla romantizma – zapadnoevropskog i južnoslovenskog. Južnoslovenski se pak „razlikovao od zapadno-evropskog prisnošću, uzbudljivošću i nacionalnim zanosom”. U ansamblu umjetnika crnogorske tematike (→ Ferdo Kikerec, → Aksentije Šaca Marodić, → Celestin Mato Medović, → Ivan Rendić, → Paja Jovanović i dr.), različitih individualnosti i divergencija u formalnom govoru, u obimu i kvalitetu radova, ali zajedničke crte in summa u spoju dokumentarnosti i artizma, autonomnošću umjetničkog entiteta, snažno se projektuju korifejske figure → Teodora Valerija i → Vlaha Bukovca. T. Valerio, eminentni francuski slikar i graver, svojim opusom na crnogorske teme, dominantnog pozitiviteta u eksplikaciji istorijske zbilje i etnografskog miljea (Crnogorski senator; Odlazak na trg u Kotor; Garda crnogorskog knjaza i dr.), znatno je doprinio objektivizmu predstave o Crnoj Gori na Zapadu. Njegovi akvareli, crteži i bakrorezi nalaze se u Školi lijepih umjetnosti u Parizu (L’École nationale supérieure des Beaux-Arts). Eminencijom opusa sa crnogorskim motivima, i u aksiološkom vidu i po voluminoznosti, među slikarima izvanjcima izdvaja se ime Vlaha Bukovca, najznačajnijeg hrvatskog slikara s kraja XIX stoljeća. Crnogorski narodnoslovno-istorijski temat inspirisao ga je trajno. Motive iz datog konteksta obrađivao je, sa različitim intenzitetom, do kraja života – u Parizu, Cetinju, Cavtatu, Pragu... Pariski salon, na kojem je redovno izlagao, i prije i nakon boravka u Crnoj Gori, označio je njegovu odistinsku inauguraciju u oblast slikarstva i bio put sticanja renomea, upravo kreacijama na kojima su dati likovi iz Crne Gore. Iako su realizam i „oficijelni eklekticizam” u evropskoj umjetnosti Bukovčeve epohe već dobijali memoracijske obrise, oni su konstanta u ontološkom vidu njegove umjetnosti. U bogatoj kolekciji djelâ, pohranjenih u cetinjskim muzejima, „obradom i duhom najmonumentalniji je Crnogorski guslar” – etološka žanr-scena sa studijama likova u nacionalnim kostimima, inventivno dramaturški raspoređenih u tipičnom crnogorskom ambijentu. Zatočnik bečkog i minhenskog akademskog realizma – srpski slikar Paja Jovanović afirmisao se slikanjem idealizovanih tipova i folklorno živopisnih i etnografski autentičnih žanr-kompozicija iz života Crnogoraca, Albanaca i Hercegovaca, nastalih krajem XIX i početkom XX stoljeća. Uistinu, prometejski duh kao odrednica etosa i etnosa, ovaploćen u dugom istorijskom slijedu borbom za slobodu, očuvanje kulturnog i nacionalnog identiteta, potvrđen osobenom tradicijom državnosti, gradio je Crnu Goru metaforom i oazom, podobnom da iznjedri stvaraoce različitih vokacija i magijskom snagom invocira i inspiriše strance i izvanjce. No, „trebalo je da dođe do oslobođenja kontinentalnih i primorskih gradova ispod turskog i austrijskog ropstva, i da Crna Gora dobije međunarodno priznanje na Berlinskom kongresu pa da se crnogorski ratnik privikne na nova zanimanja”. Knjaz Nikola, civilizator i emancipator, gotovo snagom demijurga kretao je golema preduzeća na prosvjetno-kulturnom, privrednom i državnopravnom planu kako bi, pored starodrevnog junaštva, državu „ovjenčao i zracima kulture i civilizacije”. Sred takve atmosfere, u novom realitetu, formira se i prva generacija slikara i vajara: → Anastas Bocarić, → Špiro Đuranović, → Marko Gregović, → Mihailo Vrbica, → Ilija Šobajić, → Spiridon Špiro Bocarić, → Marko Brežanin, → Vladimir Novosel, → Đuro Radonjić, školovanih u inostranstvu (Atina, Beč, Moskva, Venecija, Napulj), koja krajem XIX i početkom XX v. izvlači „crnogorsko slikarstvo iz zografskih odežda”, navješćujući začetke moderne umjetnosti u Crnoj Gori, utemeljene na osobenoj kulturnoj baštini. Prvonastala likovna djela krase poetički postulati akademizma, čija je okosnica geslo ars est imitatio naturae, nekorespondentnog sa onovremenim umjetničkim strujanjima u Evropi. Evropa je „sa uzdasima ispraćala avanturu impresionizma”, a Sezan, Gogen i Van Gog, vidjevši „prirodu samo posredstvom boje i njome rekonstruisanu”, afirmišu novu filozofiju, odnosno određuju put savremene umjetnosti. Prva generacija crnogorskih školovanih umjetnika bila je, dakle, u diskrepanciji s vodećim pravcem umjetnosti. To je posljedica ne samo zaostajanja male zemlje, nego nadasve nekritičkog prihvatanja estetskih kanona akademizma, u čijem duhu su se obrazovali na rigidno konzervativnim akademijama, na kojima su „bivši velikani – profesorske eminencije – držali da taj pravac znači jedinu cjelovitu umjetnost, sintezu dotadašnjih iskustava”. Osim toga, boravak i rad zagraničnih stvaralaca na Cetinju uticao je kako na stvaranje atmosfere pogodne za emancipaciju umjetničkih potencijala mlađanih Crnogoraca, tako i na njihovu likovnu poetiku. Stoga je razumljivo što prva ostvarenja crnogorskih slikara tematski (figuralna kompozicija nacionalno-epskog karaktera i reprezentativni portret) i koncepcijski konveniraju njihovoj filozofiji. Oni rade najvećma u crnoj gami, a rijetko kad se prepuštaju rasvjetljavanju. Deskriptivnost i gotovo topografska preciznost krase, iznad svega, djela crtača I. Šobajića i vajara M. Brežanina. Vajar → Janko Brajović, nemilosne emigrantske sudbine, pod uticajem akademskog realizma usvojenog tokom školovanja u Rimu i u Beču, radi spomeničku skulpturu i skulpturu intimističkog – lirskog štimunga. Njegovo znamenito djelo – bista u bronzi indijanskog poglavice Yowlacha, izložena u Salonu Kraljevske akademije umjetnosti u Londonu 1933, uz druge njegove mramorne skulpture, „ima u oporosti karaktera neskrivenu crtu crnogorskog gorštačkog tipa”. Crnogorsko primorje – prostor „najljepšeg susreta zemlje i mora”, bilo je povezano nerazlučnim istorijskim, kulturnim, političkim, vjerskim i ekonomskim sponama sa nacionalnom maticom, uprkos vjekovnoj razdvojenosti političko-vojnim limesima. Prostor oplemenjen prožimanjem različitih vjera, kultura i civilizacija, predstavlja magičan svijet pun perceptivnih i transcedentalnih refleksija i neke iskonske emanirajuće energije. Taj egzistencijalni sociogeografski i duhovno-senzitivni milje, mediteranskog štimunga, animirao je stvaralačko-emocionalni habitus grupe akademski obrazovanih autora: Š. Đuranović, A. i Š. Bocarić i M. Gregović, koji su se iskazali i crnogorskim motivima, dajući određeni sukus povjesnici moderne crnogorske umjetnosti. Primus prve – istorijske generacije zagranično školovanih umjetnika, koja Crnu Goru uvodi u savremene likovne tokove, i jedan od, s kritičko-estetskog stanovišta, najvećih koje je ovaj prostor dao, nesumnjivo je Cetinjanin → Pero Poček. Slikarsku inicijaciju ostvaruje na prestižnoj napuljskoj akademiji, kod uglednog profesora Domenika Morelija, kao stipendista crnogorskog dvora. Vedro mediteransko podneblje uticalo je na njega da učini otklon od tamnog akademskog kolorita, inklinirajući ka plenerizmu i impresionizmu. Uistinu, „impresionističke Počekove marine iz napuljskog zaliva i one s obije obale Jadrana, na koje je pao i poneki zrak vangogovske svjetlosti, upoređene s marinama njegovih suvremenika Italijana, koji ni tada ne rasvjetljavaju paletu, osigurale bi mu dostojno mjesto među otoćentistima da nije bio stranac”. Kuriozum je podatak iz prvih stranica ljetopisne knjige crnogorske moderne da je samo dvojici slikara – i to Crnogoraca – Peru Počeku i nadarenom → Đoku Popoviću, koji je „kroz život samo bljesnuo i promakao brzinom meteora”, dato da na Kapriju portretiraju Maksima Gorkog. Veliki proleterski pisac, boreći se protiv carističkog samodržavlja, bio je u imigraciji nakon revolucije 1905. Riječju, ova istorijska generacija, koja je trasirala put crnogorske umjetnosti u moderno evropsko slikarstvo, svojim kreacijama na osoben način ovaplotila je tezu, kasnije snažno fundiranu, da je Crna Gora svojom istorijom i svojom prirodom gotovo predodređena za liturgiju u slikarstvu.