Brežanin, Marko, vajar (Spič, Bar, 20. V 1883 – Beograd, 11. IX 1956). Pripada prvoj generaciji školovanih crnogorskih vajara. Početna stvaralačka iskustva ostvario je u Sofiji (Bugarska), gdje odlazi kod strica i pridružuje se kamenorescima u izradi fasade glavne gradske pošte. Poslije završenih radova, boravi u Carigradu i Grčkoj, gdje posjećuje muzeje i razgleda antičke spomenike, na kojima ga oduševljavaju skulptorska djela. Likovno obrazovanje stekao je u Ljubljani na Umjetničko-obrtnoj školi (1906–1910), kod prof. A. Repiča. Školovanje nastavlja u Beču na Višoj umjetničkoj školi (1910), gdje mu je 1913. priređena prva samostalna izložba. Naredne godine priređuje drugu samostalnu izložbu u Minhenu. Za vrijeme I svj. rata (1916–1917), u okupiranoj Crnoj Gori, kao ratni zarobljenik, među stručnjacima različitog profila, angažovan je od strane austrougarske vlasti na izradi Reljefne karte Crne Gore (u razmjeri 1 : 10.000). Poslije I svj. rata, 1919. nastanjuje se u Beogradu. Izlagao je 1920. u Kelnu i Lajpcigu. U Beogradu 1922. izlaže sa istaknutim vajarima: → Ivanom Meštrovićem, Rosandićem, Palavičinijem, Kršinićem... Redovno se pojavljuje na jesenjim izložbama beogradskih umjetnika; na prvoj izložbi u Umetničkom paviljonu „Cvijeta Zuzorić” (1928), proljećnim izložbama jugoslovenskih umjetnika do 1940. Krajem 1944. izlaže sa → Ristom Stijovićem i Rosandićem. Akademsko obrazovanje uticalo je na njegovu naklonost prema realističkom izrazu i tematskom opredjeljenju, koje obuhvata portrete, aktove, figure životinja. Na pojedinim radovima evidentan je duh secesije i simbolička ikonografija (Bosanska vila). Radio je skulpture kamernog karaktera prema gipsanim modelima (koji nekada predstavljaju finalna umjetnička djela), reljefe, javne spomenike. Kao materijal koristio je gips, kamen, bronzu, drvo, beton... Portret je bio najzastupljeniji u Brežaninovom vajarstvu. Stvaralačkom inventivnošću predstavljao je likove poznatih ljudi koji su obilježili kulturni i politički život na jugoslovenskim prostorima tokom prve polovine XX v. (Jovan Cvijić; vojvoda Ivo Vojinović, 1929; Uroš Predić; Bora Stanković) i u poslijeratnom periodu, zatim intimne portrete njemu dragih osoba i ljude iz naroda sa karakterističnim tipološkim obilježjima (Crnogorac na straži). Na njima je isticao personalna fizionomska i psihološka obilježja. Radio je realističke portrete kao zatvorene monolitne mase na kojima formu tretira u akademskom maniru, a rjeđe sa efektima ekspresivnog izraza (Glava starice; Dijete koje plače, 1941). Nakon II svj. rata, nastali su brojni portreti boraca NOB-a u formatu biste ili cijele figure u kamernim dimenzijama. U tom periodu realizuje djela spomeničke skulpture u: Štitaru, Šabac; Leskovcu; na Topčideru i u Moskvi (Maksim Gorki). Radi intervencije u Petničkoj pećini kod Valjeva, gdje u kamenu, u monumentalnim dimenzijama, kleše likove narodnih heroja: D. Dudića, Ž. Jovanovića Španca i S. Filipovića. Uradio je nekoliko autoportreta. Ističu se Autoportret II, drvo (1933), korektno zanatski urađen sa akcentima naturalistčkih obilježja, i dvadeset godina kasnije Autoportret, na kojem su evidentne ekspresionističke intervencije. Kao cjeline, izdvajaju se ženski aktovi i životinjske figure intimističkog karaktera (Ćuran, 1918). Legat Marka Brežanina nalazi se u fondu → Narodnog muzeja Crne Gore. Nakon njegove smrti, organizovana mu je komemorativna izložba u Galeriji ULUS-a, u Beogradu. Bio je član ULU „Cvijeta Zuzorić”, kasnije ULUS-a.