Popović, Đoko, slikar (Ulcinj, 1887 – Beograd, 1911). Ljepotu lika i duha, blagorodnost i radinost zadobio je od oca – vojvode Sima Popovića, guvernera crnogorske primorske oblasti (1880–1895) i ministra prosvjete i crkvenih poslova (1896–1902), i majke – kćerke poznate ljepotice Miluše Đurašković, čiji je lik idealizovao i ovjekovječio češki slikar → Jaroslav Čermak. U svojoj 11. godini, vođen očevim ambicijama, izučava vojni nauk u drugom kadetskom korpusu u Petrogradu. Godine 1903. dobija bjelilo što vjenčava ljepotu i smrt – tuberkulozu, i biva primoran da se vrati u domaju. Drevni Ulcinj, „njegova živopisna silueta, čudna metamorfoza boja i uzbudljiva stihija mora”, blagougodno su djelovali na njega. Sred takvog ambijenta, raspaljena je njegova zatomljena stvaralačka iskra. Okrijepljen, fizički i duhovno, odlazi u Beograd (1907) i upisuje Umetničku školu, gdje uči slikarstvo u klasi prof. Marka Murata. Studije nastavlja u Napulju (1908), na ALU. U gradu „boja, mirisa i sunca” njegova senzibilnost i kreativna imaginacija su dobrano podstaknuti. Isprva radi napuljske pejzaže, a potom u „sažetim i izrazitim skicama” prikazuje Napolitance u atmosferi svakodnevlja. Godine 1909. počeo je da portretiše u duhu akademskog realizma. Od njega je sačuvano malo slika, svjedočanstava „o jednoj velikoj mogućnosti crnogorskog slikarstva”, tapija o slojevitoj individualnosti i sublimiranoj likovnoj misli, o temperamentu umjetnika koji ne apsolutizira tradicionalne slikarske kanone. U Umjetničkom muzeju Crne Gore pohranjene su dvije njegove slike: Motiv iz Portičija, jedno od „remek-djela crnogorskog impresionizma, mala svjetlosna simfonija u plavom”, i Autoportret. Godine 1910. uradio je portret Maksima Gorkog, dok je sa → Perom Počekom boravio na ostrvu Kapri. Portret Gorkog, sa kojim je združio mnoge dane, saobražen je realističkom notom, sintetizujući „skulpturalni lik velikog proleterskog pisca”, poetsko-meditativnog habitusa i harizme nepomirnika moćne riječi i duha. Sa smrtnom sjenom u liku vraća se 1911. u Ulcinj. Tu radi impresionističke ulcinjske pejzaže, koje „zapljuskuju svjetlost i more”, portret brigadira Mila Đuraškovića i impresivnu figuru brodara Ramazama. Slobodnija koloristička paleta i svjetlosni intenzitet atribucije su potonjih radova ovog umjetnika, koji se oprobao i na književnom polju, pišući pjesme, eseje i novelističke zapise. Odlazi u Beograd, tražeći boljci lijeka, no ubrzo umire. Na žalosne glase o smrti ovog autora, koji je „slikarskim tendencijama svoga doba najbliži”, M. Gorki, u pismu njegovoj sestri, pijetetno ističe: „Đokova smrt je gubitak za svakoga ko ga je poznavao, a najviše gubi njegova zemlja, čiji je bio dostojan sin”.