Kikerec, Ferdo (Quiquerez, Ferdo), hrv. slikar (Budim, 1845 – Zagreb, 1893). Izvjesno vrijeme studirao je pravo u Zagrebu, a zatim slikarstvo u Minhenu, Veneciji, Firenci i Rimu. Kao pristalica kulturnog i političkog zbližavanja slovenskih naroda, došao je 1875, preko Dalmacije, u Crnu Goru. Bilo je to vrijeme pečatanja novih anala vojevanja i državotvornih tapija, ishodovano Hercegovačkim ustankom, koji je na nemirnom Balkanu uzrokovao Veliku istočnu krizu (1875–1878). Na Cetinju je primljen s uvažavanjem i pažnjom. Mnogo kasnije iskreno je priznao „da je boravak u Crnoj Gori bilo njegovo najsretnije doba, kad je živio ljudskim dostojanstvom bez bogaljske neimaštine i neprestanog ponižavanja”. Zadobio je nominat „dvorskog” i ratnog slikara aktuelnih zbivanja, a za atelje mu je ustupljena „lijepa i prostrana soba” u Njegoševoj Biljardi. Knjaz Nikola je odranije namjeravao da mu povjeri likovnu transkripciju scena iz Gorskog vijenca. No, mapa nacrtâ za ilustracije nacionalnog eposa, zamišljenih „razbuđenom pjesničkom fantazijom”, netragom je nestala. U ateljeu se Kikerec predao jakom umjetničkom instinktu. Ako nije ostvario zamisao da posve ilustruje Mažuranićev ep Smrt Smail-age Čengića (nekolike skice i studije), uspio je da portretira glasovitog junaka Novicu Cerovića, koji je junačkom agi, sa drobnjačkim, uskočkim i moračkim prvacima, spremio „krvavi konak” na Mljetičku, ljeta 1840. Iz serije portreta vladarske porodice na Cetinju sačuvan je samo jedan nesignirani i nedatirani Knjažev portret. Kikerec prati Knjaza i crnogorsku vojsku kroz „kreševa ljuta” protiv Osmanlija (1875–1876). Učesnik je Bitke na Vučjem Dolu. Kao neposredni sudionik, registruje ratne prizore bez subjektivnog nanosa i romantičarskog ukrasa. Tako je nastao veliki broj skica, crteža i slika, čija je vrijednost prevashodno dokumentarno-istorijska (Hercegovački ustanak; Smrt vojvode Tripka Džakovića; Bitka na Vučjem Dolu; Bitka kod Podgorice; Crnogorci u pokretu; Ustaše u zasjedi i dr.). Pored ratnih scena, crtežima ili u ulju realizovao je nekoliko pejzaža s motivima iz Crne Gore (Grad Kotor; Crnogorske planine; Cetinje sa Manastirom i dr.). Njegove radove iz datog tematsko-motivskog rama, uz Šenoin Vienac, objavljuje i Srpska zora, kao i drugi listovi. Jedinstvena je ocjena da je „prva njegova domen pejzaž koji sadrži u sebi harmoniju boja” i jednu „realističnu osnovicu”, te portret. Nakon povratka u Zagreb (jesen 1876), još nekoliko godina slika većinom romantične istorijske kompozicije (Crnogorski guslar; Poslednji časovi Petra Zrinskog i Krsta Frankopana i dr.), koje mu, oleografski umnožene, donose kratkotrajnu popularnost. Slika i sakralne teme za katoličke i pravoslavne crkve u Hrvatskoj, Sloveniji i Vojvodini. U ocjeni njegovog opusa ekspliciran je stav da ukoliko je Kikerec u „svojim povijesnim slikama negativni završetak hrvatskog romantizma, on je po svojim vedutama, pejzažima i u nekoliko kvalitetnih portreta začetnik hrv. realizma”.