Marodić, Aksentije Šaca, srp. slikar (Subotica, 20. VI 1838 – Novi Sad, 20. III 1909). Nakon izučavanja slikarskog zanata kod Petra Pilića u Senti (1851) i Nikole Aleksića u Karlovu (1855), školovanje nastavlja na bečkoj slikarskoj akademiji (1862–1866). Narednih godina boravio je u Italiji, na Cetinju, u Dalmaciji i u Minhenu. Godine 1874. nastanio se u Novom Sadu. Slikao je portrete (Svetozar Miletić, Jovan Subotić i dr.) i ikonostase po Vojvodini. Za ikonostas Crkve Sv. arhangela Gavrila i Mihaila u Kovilju (Bačka) kopirao je slike po Rafaelu i drugim italijanskim renesansnim majstorima. Iako po kolorističkom osjećanju pripada krugu romantičara, bio je vezan za bečke kanonizirane klasicističke postulate i za umjetnike koje je kopirao. Crnogorski temat pojavljuje se kao marginalija u opusu ovog slikara, za koga je ocijenjeno da se javlja „kasno da bude ubeđen romantičar, i dolazi rano da postane pravi realist”. Kako je stipendija za bečke studije bila skromna, pribjegavao je i drugim modusima za pribavljanje novca, uobičajenim za to vrijeme. Tada su slikarski radovi „izigravati putem srećaka”. Tako u Srbskom dnevniku, br. 188 od 14. IX 1863, u rubrici oglasa, obavještava imaoce srećaka da će se 28. IX obaviti izvlačenje prve nagrade – njegove slike Bajo Pivljanin i beg Ljubović (slika poznata pod nazivom Bajo Pivljanin ubija Turčina). Moguće da je Marodić za vrijeme studija imao potporu od strane Bečejaca, jer im dariva portret Mirka Petrovća (1820–1867), crnogorskog Velikog vojvode od Grahovca, sa posvetom „U znak zahvalnosti S. Bečejcima, A. Marodić 1863.” (sada u cetinjskom muzeju). Tako je slikao megdan legendarnog hajdučkog harambaše Baja Pivljanina Nikolića sa begom Ljubovićem, na polju Nevesinjskom, i portretirao vojvodu Mirka, kada je ovaj diplomatskom misijom boravio u austrijskoj prijestonici. Verističkim postupkom naslikao je vojvodu – ličnost vanrednog autoriteta, energije i nepokolebljive odlučnosti. Na Cetinju je prisustvovao svetkovini krštenja princa Danila (1871–1939), kada je vjerovatno nastao nesignirani i nedatirani portret knjaza Nikole. Neke pojedinosti nedvosmisleno upućuju na osmu deceniju XIX v. kao moguće vrijeme njegovog nastanka. Poznato je da je crnogorski knjaz, među serijom evropskih odlikovanja najvišeg ranga, osobito cijenio Đorđevski krst, dobijen od ruskog cara Aleksandra II (1877). Držao ga je kao talisman, što je validan dokaz da su knjaževi portreti bez Ordena Sv. Đorđa III stepena nastali prije 1877. Istina, „neke indikacije, stilske i likovne”, upućuju da bi portret mogao biti atribuiran Marodiću. Vezan za renesansne i manirističke uzore, vremenom zapada u eklektičku neutralnost i nesamostalnost.