Rendić, Ivan, hrv. vajar (Imotski, 27. VIII 1849 – Split, 29. VI 1932). Akademiju je završio u Veneciji 1871; u periodu 1872–1876. usavršavao se u Firenci, u ateljeu G. Dipréa, koji svojim akademskim realizmom utiče na oblikovanje njegovog stila. Većinu životopisa ispisao je u Trstu (1881–1921), radeći skulpture, alegorijske figure, javne i nadgrobne spomenike, po porudžbinama iz Hrvatske – A. Kačić-Miošić u Makarskoj (1890) i Zagrebu (1891); I. Gundulić u Dubrovniku (1893); P. Preradović u Zagrebu (1894) i dr. U Dubrovniku je izradio fontanu na Pilama s motivima iz Gundulićeve Dubravke. Radio je u realističkom duhu sa elementima naturalizma. Znatne tehničke vještine, nedostatan u kompoziciji, „izvrstan oponašalac prirode, bez tvorne fantazije”. Slijedom vremena (oko 1900), „razvio (je) svoj osobeni stil secesijske dekorativnosti, ali s nacionalnim folklornim elementima”. Sačuvano je oko 200 njegovih radova. Ovaj istinski panslavista prvi put dolazi u Crnu Goru 1876. Udivljen Crnogorcima, koji su „jurili u boj, kao da idu u najsvečanije svatove”, izradio je gipsana poprsja znamenitih vojvodâ Novice Cerovića i Marka Miljanova, kao i narodnog pjesnika Sava Martinovića. U Firenci je izlio portrete vojvoda u bronzi, dok je portret S. Martinovića kasnije isklesan u mramoru (1879). Portreti su bili izloženi u dvorani Accademia di Belle Arti u Firenci (1876). Revija ĽItalia artistica, u pohvalnom prikazu radova, ističe „da su prekrasno djelo i da modelacija nije mogla biti savršenija”. Godine 1877. poprsja vojvoda bila su izložena u Trstu. U tršćanskim novinama Cittadino navode da su portreti „skroz vjerni i prirodni, kano da hoće progovoriti”. Ovi portreti takođe su bili izloženi na pariskoj izložbi (1878), dok je bista N. Cerovića bila eksponirana na Milenijskoj izložbi u Budimpešti (1896) i u Zagrebu (1934) na Drugoj jubilarnoj retrospektivnoj izložbi (1860–1890), pod nazivom „Sto godina hrvatske umjetnosti”, a o pedesetoj godišnjici Štrosmajerove galerije. Cerovićevo poprsje nalazi se u Državnom muzeju na Cetinju, a poprsje M. Miljanova u zagrebačkoj Gipsoteci. Godine 1880. mramorno poprsje S. Martinovića umjetnik šalje na dar engleskom državniku V. Gledstonu (1809–1898), koji se zauzimao za slobodu i nezavisnost Južnih Slovena, a inspirisan pjesmom Crna Gora A. Tenisona (1809–1892), objavio je studiju Apoteoza Crnoj Gori. Rendić je posjetio Cetinje još dva puta – 1884, kada je izradio poprsje knjaza Nikole u bronzi i knjeginje Milene u gipsu, te 1896, kada je bio gost na vjenčanju crnogorske princeze Jelene. Tom prilikom uradio je princezin portret u pastelu i „cijeli dvor izjavio mu je priznanje na umjetničkoj savršenosti”. Poprsja knjaževskog para bila su izložena u Petrogradu, gdje su dobro prihvaćena. Rendić je prvi hrvatski umjetnik izabran za člana Petrogradske akademije. Rodonačelnik novijeg hrvatskog vajarstva, vremenom slavljen i cijenjen, rukopis života zaključio je u zaboravu i krajnjoj bijedi.