Odomaćene sorte vinove loze u Crnoj Gori, sorte koje se dugo gaje u Crnoj Gori i pokazuju značajnu proizvodnu i upotrebnu vrijednost. U vinogradarskim područjima Crne Gore zastupljen je veliki broj odomaćenih sorti koje su nepoznatog porijekla, dok su neke pomorci, trgovci i iseljenici, uglavnom tokom XIX i početkom XX vijeka, donosili iz različitih vinogradarskih krajeva svijeta (→ Introdukcija). One su, pored lokalnih i → autohtonih sorti, veoma značajne u genetskom nasljeđu vinove loze u Crnoj Gori (→ Genetički resursi vinove loze) i predstavljaju važan genetski materijal kako za Crnu Goru, tako i za svjetsku vinogradarsku baštinu. Odomaćene sorte vinove loze u Crnoj Gori su: → bioka (frankavida, zlatarica vrgorska), bratkovina bijela, kadarun, → muškaćela, trojka, plavina crna, radovača, → razaklija, → žilavka, → japudžak i dr. Od odomaćenih → stonih sorti, razaklija je bila najrasprostranjenija polovinom XX vijeka, a zatim sorta → čauš bijeli (petrovsko grožđe). U vinogradima se gajila i rana stona sorta crveni čauš, koja je prenijeta iz Turske, sa → grozdovima sličnim muskat hamburgu. Sazrijeva rano, nekoliko dana kasnije od → julskog muskata. Poneki → čokot se mogao naći u Pečuricama i Dobroj Vodi. Takođe se gajila sorta → điritkinja, koja je prenesena iz Male Azije, zatim sorta bijela razaklija, muškaćela pečurica – stona sorta uglavnom zastupljena samo u Pečuricama, Dobroj Vodi i Baru, i to kao stara, lokalna muskatna sorta. Dobre rezultate imala je u → Crmnici. Krupnih je i zbijenih grozdova, velikih → bobica, muskatnog mirisa, kasnog sazrijevanja, do kasno može ostati na lozi, dobro podnosi transport. Dobre je i redovne rodnosti. Stona sorta krivaja (krivalja u Boki) bila je zastupljena samo na Primorju, naročito u hercegnovskom kraju (Sutorina). Poneki čokot se mogao naći i u Baru. Zapažena su dva tipa: sa crvenom i bijelom bobicom. Gajila se fraskanjela (ruži bard − bijelo grožđe), bijela stona sorta velikih grozdova i krupnih okruglih bobica, kasnog sazrijevanja. Vrlo je prinosna sorta. Poneki čokot mogao je imati u obimu i preko 80 cm. Obično je gajena pored nekog većeg stabla murve (dud), koji joj je služio kao naslon. Nije se orezivala ni prskala, prilično je otporna na gljivična oboljenja (→ Bolesti vinove loze). Od odomaćenih vinskih sorti gajile su se sorte sjerovina (riđe grožđe okruglih bobica), zatim → lisica, muškaćela (muškaćelica, muškat), bioka, žilavka, → alikant buše (francuzica) i dr. Pored ovih, postoje i druge izrazito stone sorte ili sorte kombinovanih svojstava, koje su odavno uvedene, naročito u Boki, Spiču i Pečuricama. Od njih ima samo poneki čokot, i to kod malog broja proizvođača. To su sorte: grkinja, ruža, ružica, carigradska, sultanija, valuj i mnoge druge bezimene. Pored ovih sorti, u Boki su se gajile sorte surac, plavka, kadarun, kalavrija, bratkovina, kao i sorta bioka, muškatio (→ Boka: antropogeografska studija). U primorskim krajevima odomaćene sorte bile su: plavac, plavka, kadarun, bratkovina, rukatac, zlatarica, a u neposrednom zaleđu Primorja, u srezovima bivše zetske oblasti, autohtone sorte → vranac i → kratošija, kao i sorta lisica. Od stonih sorti bila je prisutna i najviše se gajila sorta razaklija. I u Paštrovićima su bile odomaćene brojne sorte. Pored autohtone sorte kratošija, najviše je bilo sorte kadarun, lopušača, lisica i uvat, a manje sorte: vranac, plavka, → zadrimka, mali plavac, bečićka i mršujina loza, japudžak, → gogolj (bijela loza), dračkinja, božovića loza, mekuša, bratkovina, crni i bijeli kadarun, razaklija, krivaja i amerikanka (→ Paštrovići: antropogeografsko-etnološka ispitivanja).
LITERATURA: P. Rovinski, Gajenje loze u Crmnici, Cetinje, 1891; S. Nakićenović, Boka: antropogeografska studija, Beograd, 1913; S. Tomić, Zetska banovina – banovina u Kraljevini Jugoslaviji 1929–1941, Sarajevo, 1931; J. Jovović, Neke naše sorte loze za proizvodnju stonog grožđa, Titograd, 1956; M. Ulićević, „Neka iskustva sa stonim sortama vinove loze u Crnoj Gori”, Naša poljoprivreda, Titograd, 1956; M. Ulićević, „Prilog rejonizaciji vinogradarstva u Crnoj Gori”, Naša poljoprivreda i šumarstvo, Titograd, 1959; J. Vukmanović, Paštrovići: antropogeografsko-etnološka ispitivanja, Cetinje, 1960; V. Maraš, V. Božović, S. Giannetto, M. Crespan, „SSR molecular marker Analysis of the grapevine germplasm of Montenegro”, Journal International des Sciences de la Vigne et du Vin, 2014; M. Žulj, U. Anhalt, E. Ruehl, V. Maraš, M. Mugoša, A. Forneck, G. Ždunić, D. Preiner, I. Pejić, „Cultivar Identity, Intravarietal Variation and Health Status of Native Grapevine Varieties in Croatia and Montenegro”, American Journal of Enology and Viticulture, 2015; V. Maraš, „Ampelographic and genetic characterization of Montenegrin grapevine varieties”, Advances in Grape and Wine Biotechnology, 2019; V. Maraš, J. Tello, A. Gazivoda, M. Mugoša, M. Perišić, J. Raičević, N. Štajner, R. Ocete, V. Božović, T. Popović, E. García-Escudero, M. Grbić, J. M. Martínez-Zapater, J. Ibáñez, „Population genetic analysis in old Montenegrin vineyards reveals ancient ways currently active to generate diversity in Vitis vinifera”, Scientific Report, 10, 2020; V. Maraš, M. Mugoša, S. Vujičić, J. Raičević, A. Gazivoda, „Značaj autohtonih i odomaćenih sorti vinove loze za razvoj modernog vinogradarstva u Crnoj Gori”, Prva međunarodna konferencija o vrancu i drugim crnogorskim autohtonim sortama vinove loze, Podgorica, 2021.
A. Martić, V. Maraš