Crna Gora i Njemačka. Njemačka je bila velika evropska sila sa kojom je Crna Gora najkasnije uspostavila diplomatske odnose. Prve veze između Crne Gore i neke njemačke države bile su izvan diplomatskih i političkih ciljeva i više bi se mogle smjestiti u pojave „otkrivanja” nepoznatog nego u oblast saradnje, interesnog ili konfliktnog pozicioniranja. Tako se dešavalo da jedan kralj neke njemačke države prije dođe na → Cetinje motivisan radoznalošću i ličnim hobijem nego političkom ili diplomatskom potrebom. Zato je posjeta saksonskog kralja → Fridriha Augusta II Vetina Cetinju imala značenje početnih upoznavanja njemačke javnosti sa Crnom Gorom. Saksonski kralj Fridrih August II je 1838. posjetio → Petra II Petrovića Njegoša na Cetinju. O ovoj posjeti je Bartolomeo Bjazoleto objavio knjigu na njemačkom 1842, što će uz ranije objavljeno djelo Franca Petera (1832) biti prva literatura preko koje će njemačka javnost upoznavati Crnu Goru. Kada je poslije Pariskog kongresa (→ Pariski kongres 1856. i Crna Gora) i rusko-francuskog pritiska na Osmansko carstvo da pristane na razgraničenje sa Crnom Gorom „crnogorsko pitanje” postalo integralni dio evropske diplomatije, posebno pošto je poslije crnogorske pobjede na Grahovcu 1858. postalo izlišno diplomatsko opstruiranje ovog čina od strane Osmanskog carstva i Austrije, koji je faktički imao poseban međunarodni značaj ne samo za Crnu Goru, nego i za odnos velikih sila prema njoj, i kada se konačno jula 1858. sastala u Dubrovniku tehnička komisija, sastavljena od komesara velikih sila potpisnica Pariskog mira, s namjerom da u Crnoj Gori otpočne proces određivanja granica, predstavnika u komisiji je imala i Pruska. Od svih članica koje su činile komisiju, jedino Pruska i Sardinija nijesu posebno bile zainteresovane niti involvirane u „crnogorsko pitanje”. Upravo je takva pozicija Pruske, prema zapisima vojvode → Gavra Vukovića, bila dragocjena za Crnu Goru. Pruski delagat u komisiji i ujedno njen konzul u Dubrovniku, baron Lihtenberg, pružao je Crnoj Gori jaku potporu u komisiji za razgraničenje. To je posebno bilo važno u uslovima kada je Rusija s podozrenjem posmatrala politiku oslonca na zapadne saveznike, koju je vodio knjaz → Danilo I Petrović Njegoš. Na → Carigradskoj konferenciji (oktobar – novembar 1858), pošto je tehnička komisija okončala svoj rad na razgraničenju i na kojoj su ambasadori velikih sila potvrdili kartu razgraničenja Crne Gore i Osmanskog carstva, odnosno prvi međunarodni dokument koji je Crnu Goru uključivao u domen međunarodnog prava, uz ruskog, francuskog i sardinijskog poslanika, u korist Crne Gore glasao je i poslanik Pruske. Sudeći prema zapisima crnogorskih savremenika, pruski konzuli u Skadru i Dubrovniku su prema Crnoj Gori uvijek prijateljski postupali. Potvrda tih odnosa bila je posjeta knjaza → Nikole I Petrovića Njegoša Berlinu (tada prijestonici Pruske), 1868. godine. Po povratku iz Sankt Peterburga, knjaz Nikola je posjetio kraljevski dvor u Berlinu i bio odlično primljen. Tada se sprijateljio i sa rođakom pruskog kralja, Fridrihom Karlom, koji će mu kasnije, u znak prijateljstva, po naročitom izaslaniku poslati sablju svoga djeda, kralja Fridriha III. Njemačka je 1878. bila i jedna od zemalja učesnica Berlinskog kongresa (→ Berlinski kongres i Crna Gora), na kome će se definisati međunarodni položaj Crne Gore. Kongresu je predsjedavao predstavnik domaćina, kancelar Njemačke → Oto fon Bizmark. Crna Gora je kao svoje predstavnike poslala u Berlin predsjednika Senata, vojvodu → Boža Petrovića Njegoša, i šefa kancelarije za inostrane poslove (→ Knjaževska kancelarija za spoljne poslove), vojvodu → Stanka Radonjića. Delegati malih država nijesu mogli učestvovati u radu Kongresa, tako da su Božo Petrović i Stanko Radonjić pokušavali da se susretnu sa predstavnicima velikih sila i iznesu im svoje zahtjeve. Bizmarka su molili da bar imaju konsultativno pravo riječi o pitanjima koja se neposredno tiču Crne Gore, ali uzaludno. Primio ih je samo jednom, stojeći, i rekao im da što im god bude Andraši (→ Andraši, Đula) dao i odobrio, potvrdiće i on i cio Kongres. Time je samo pokazao da bezuslovno stoji iza politike Austrougarske, koja je nastojala da Crnoj Gori onemogući izlaz na more, držeći je i dalje izolovanu i okruženu. Poslije sticanja zvaničnog međunarodnog priznanja na Berlinskom kongresu, Crna Gora je dobila mogućnost uspostavljanja redovnih diplomatskih odnosa sa velikim silama i međunarodno priznatim državama, među kojima je Njemačka zauzimala važno mjesto. Dok je s drugim velikim silama takav razvoj odnosa išao, čini se, normalno i uobičajeno, u slučaju Njemačke, već na samom početku, došlo je do diplomatskog incidenta, koji je rezultirao odlaganjem uspostavljanja diplomatskih odnosa Crne Gore i Njemačke. Odmah po zaključenju Berlinskog ugovora, napravljeni su posebni protokoli za svaku zainteresovanu državu. Iz Berlina je po naročitom izaslaniku poslat jedan primjerak ugovora sa potpisima svih velikih sila, s namjerom da se zvanično uruči knjazu Nikoli. Tim povodom na Cetinje je 1878. doputovao naročiti izaslanik Bizmarka, baron Testa. Na Cetinju je ostao tri dana, a niko nije obratio pažnju na njega. Vratio se u Kotor i obavijestio Bizmarka, žaleći se na nedopustiv postupak crnogorskog knjaza. Bizmark je reagovao na sebi svojstven način. Opravdano shvativši ovakav diplomatski gaf kao čin uvrede, nije ni pokušao da zatraži satisfakciju, već je svim diplomatskim i konzularnim predstavništvima Njemačke poslao cirkular da u svakoj prilici moraju ignorisati Crnu Goru kao da ne postoji. Ostaje do kraja nejasno da li je navedeni diplomatski gaf bio posljedica neorganizovanosti crnogorske države ili pak netaktičan iskaz ozlojeđenosti prema njemačkoj diplomatiji poslije Berlinskog kongresa. U svakom slučaju, odnosi Crne Gore i Njemačke ušli su u fazu neprijateljstva i praktično su prekinuti na samom startu. Naravno, to je moglo samo da šteti Crnoj Gori, bez obzira na to što je sujeta tadašnjeg ministra inostranih djela, vojvode Stanka Radonjića, nadmašivala čak i veličinu i snagu jedne Njemačke, te će se u budućnosti od crnogorske strane uložiti mnogo napora ne bi li se ovi odnosi popravili. Tim prije što je njemačko-austrijski savez iz 1879. Crnu Goru morao učiniti životno zainteresovanom za odnose sa Njemačkom s obzirom na to da je njen štićenik –Austrougarska – granicom i uticajem već bila okružila ovu malu balkansku državu. Bizmarkove instrukcije o ignorisanju Crne Gore i njenih diplomatskih predstavnika, izazvane nesmotrenošću crnogorske strane, činile su velike teškoće ne samo administraciji u Crnoj Gori, nego i svim njenim diplomatskim predstavnicima na strani, koji nijesu uspijevali da uspostave redovnu komunikaciju sa njemačkim diplomatskim predstavnicima, koji su se strogo pridržavali Bizmarkovih instrukcija. Čini se da poboljšanju tih odnosa nije doprinio ni brak prijestolonasljednika → Danila Petrovića Njegoša, koji se, poput ruskih careva, oženio njemačkom princezom. Istina, ne iz vladarske porodice Hoencolern, nego iz porodice Meklenburg-Štrelic. Svoju buduću izabranicu Jutu, kćerku prijestolonasljednika Meklenburg-Štrelica, Danilo je upoznao na ruskom dvoru, gdje je boravio kao gost kod svoje sestre, velike knjeginje → Milice Nikolajevne Romanove. Odmah poslije poznanstva sa Jutom, ruski car → Nikolaj II Romanov objelodanio je vjeridbu, da bi potom Danilo otputovao u Njemačku. Svečanost koja je Danilu i Juti priređena u Nojštrelicu, sjedištu štreličkog vojvodstva, bila je na nivou uobičajenih svečanosti rezervisanih za vladare. Vjenčanje je obavljeno 15/27. jula 1899. na Cetinju, uz kumstvo ruskog cara Nikolaja II, kojeg je na vjenčanju zastupao Konstantin Konstantinović. Ovo nije bilo prvo orođavanje dinastije Petrović sa nekom njemačkom dinastijom. Naime, šesta po redu kćerka kralja Nikole, Ana, od 1897. bila je udata za Franca Jozefa Batenberga, potomka morganatskog ogranka hesenske dinastije, koja je poput ostalih dinastija bivših njemačkih državica u ujedinjenoj Njemačkoj uživala samo formalne vladarske prerogative i više značila za odnose sa Velikom Britanijom, jer su Francova braća bila oženjena engleskim princezama, kćerkom i unukom kraljice → Viktorije Hanoverske. Ili sa Rusijom s obzirom na to da su dvije posljednje ruske carice bile hesenske princeze. Razvijene veze Batenberga sa evropskim dvorovima činile su ovaj brak moguće politički atraktivnijim nego što je to bila ženidba prijestolonasljednika Danila Jutom (Milicom) iz dinastije Meklenburg-Štrelic, koja je poput Batenberga ipak predstavljala samo sjećanje na prošlost nekada brojnih državica sada ujedinjene Njemačke. Danilov brak nije značajnije pomjerio odnose Crne Gore i Njemačke, i u političkom smislu moguće da je on veću političku težinu imao u godinama nestanka crnogorske države, kada je poslije svjetskog rata animozitet Saveznika prema dinastiji Petrović Njegoš pothranjivan i činjenicom da je Danilo bio oženjen jednom princezom iz Njemačke, zemlje koja je smatrana najodgovornijom za izbijanje Prvog svjetskog rata (→ Crna Gora u Prvom svjetskom ratu) i protiv koje je ustala skoro čitava Evropa i SAD. Ipak, to ne znači da se i ova činjenica nije pokušala iskoristiti u pokušajima normalizovanja odnosa sa Njemačkom. Već januara 1900. prijestolonasljednik Danilo je došao u Berlin, noseći sa sobom pismo knjaza Nikole za njemačkog cara Vilhelma, s namjerom da mu ga preda zajedno sa ordenom koji je spremljen za tu prigodu. Da bi se izbjegla javna blamaža u slučaju da car odbije da ga primi, prethodno je, posredstvom ruske ambasade, ispitivana mogućnost za takav prijem. Preko ruske ambasade je uskoro stigao odgovor da za takvu posjetu nije zgodno vrijeme, te se prijestolonasljednik Danilo poslije kraćeg boravka u Berlinu i Njemačkoj vratio, a da niko nije saznao cilj njegove posjete. Neuspješno je bilo i obraćanje crnogorskog ministarstva (→ Ministarstvo inostranih djela Knjaževine Crne Gore ) njemačkom Ministarstvu inostranih djela povodom raznih administrativnih pitanja. Ipak je crnogorski diplomata Gavro Vuković, poslije posjete Parizu i Rimu 1900, uspio da izdejstvuje da njemački car uputi čestitku za titulu „kraljevsko visočanstvo”, koja je dodijeljena knjazu Nikoli povodom četrdesetogodišnjice njegove vladavine. Poslije veoma uspješne posjete Parizu, crnogorski ministar inostranih djela Gavro Vuković došao je u Rim, u misiji pripremanja diplomatskog terena za proglašenje titule „kraljevsko visočanstvo”. Italija je tada bila članica Trojnog saveza, sa Njemačkom i Austrougarskom, a njen kralj → Viktor Emanuel III Savojski, crnogorski zet, odmah je prihvatio da posreduje sa Berlinom i Bečom po ovom pitanju. Još dok je boravio u Rimu, Gavru Vukoviću je bilo saopšteno da će vladari Trojnog saveza depešama čestitati knjazu Nikoli novu titulu. I zaista, na dan proslave upriličene tim povodom, stigle su čestitke: njemačkog, ruskog i austrijskog cara, italijanskog, rumunskog, grčkog i srpskog kralja, britanske kraljice, bugarskog knjaza i sultana, te od četiri pravoslavna patrijarha. Čestitka njemačkog cara bila je samo kurtoazni gest, koji neće značajnije pomjeriti odnose Crne Gore i Njemačke. S druge strane, crnogorska diplomatija je koristila svaku priliku ne bi li ove odnose dovela u protokolarnu normalnost. U tom smislu, smrt jedne njemačke državljanke na Cetinju (1905), koja se prilikom posjete razboljela i umrla u cetinjskoj bolnici, o kojoj je bilo obaviješteno Ministarstvo inostranih poslova u Berlinu, poslužila je za uspostavljanje komunikacije između dva ministarstva. Iste godine zabilježen je i pokušaj da se upriliči susret knjaza Nikole sa njemačkim carem, koji je, krstareći Sredozemnim i Jadranskim morem, namjeravao da posjeti i Dubrovnik. Crnogorska strana je procijenila da bi to bila pogodna prilika da se upriliči kratak susret dvojice vladara. Upućena je i depeša italijanskom kralju Viktoru Emanuelu III, s molbom da posreduje kod njemačkog cara radi eventualnog susreta u Dubrovniku. Njemački car je prihvatio mogućnost susreta, ali da to ne bude tokom njegovog krstarenja po Dalmaciji, već u Berlinu. U drugoj polovini aprila stigao je poziv na Cetinje od cara Vilhelma knjazu Nikoli da dođe u Berlin 17. maja 1906. godine. Knjaz Nikola je u društvu brigadira → Janka Vukotića, ađutanta Mila Cerovića, poručnika → Milutina Tomanovića i upravnika pošta → Jova Popovića krenuo na put deset dana ranije. U Berlin je stigao 17. maja, gdje ga je na željezničkoj stanici dočekao princ Ejtel Fridrih, drugi sin cara Vilhelma, koji je crnogorskog vladara dopratio do carskog dvora. Car Vilhelm je veoma srdačno primio knjaza Nikolu, u njegovu čast priredio ručak, počastvovao ga smotrom njemačke vojske, dodijelio mu Orden crnog orla i ujedno primio crnogorsko odlikovanje. Najveći rezultat ove posjete bila je odluka njemačkog cara da na Cetinju osnuje stalno diplomatsko predstavništvo. Tako je Njemačka, kao posljednja velika evropska sila, i formalno uspostavila diplomatske odnose sa Crnom Gorom. Na ovaj čin je trebalo čekati punih 27 godina od dana kada je baron Testa, kao specijalni Bizmarkov izaslanik, uzaludno tri dana čekao na Cetinju da ga neko primi. Formalno, od 1906. Njemačko carstvo je imalo na Cetinju stalno diplomatsko predstavništvo, a njegov prvi diplomatski predstavnik u rangu izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra od juna te godine bio je Pilgrim-Baltaci, koji je na tom položaju ostao do 1910. godine. Iako vojvoda Gavro Vuković tvrdi da ovog diplomatskog predstavništva nije nikad u Crnoj Gori bilo ni u kojoj formi, zna se da je od 1910. do 1914. u svojstvu izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra Njemačke u Crnoj Gori na Cetinju bio Henri Ekart, odnosno sve do prekida diplomatskih odnosa, 10. avgusta 1914, pošto je dan kasnije Crna Gora objavila rat Njemačkoj. Formalno uspostavljanje diplomatskih odnosa sa Njemačkom neće značajnije uticati na intenzitet odnosa, niti će bitnije uticati na profilisanje njemačke politike na Balkanu (→ Balkan – političke granice). Ona je bila određena odnosima sa velikim silama, unutar kojih su se uobličavala dva snažna i interesno sučeljena bloka. Iako Njemačka nije bila prividno direktno zainteresovana za događanja na Balkanu, ona je u suštini postala najsnažnija diplomatska, vojna i politička logistika ekspanzionizmu Austrougarske na ovom prostoru. Uređen Berlinskim ugovorom, kojim je ograničen ruski interes, Balkan će prvih decenija XX vijeka ponovo postati područje na kojem će se testirati moć velikih. Ambicija Njemačke da Osmansko carsvo učini privredno i politički zavisnim, motivisana sprečavanjem ruskog prodora u Malu Aziju i proširivanjem svog uticaja u pravcu Sueca i engleskih posjeda u Africi, bila je vidljiva od kraja XIX vijeka. Privremeno saglasje Rusije i Austrougarske, postignuto povodom Ilindenskog ustanka, i potrebe reformi u Osmanskom carstvu, što je postignuto na sastanku dva cara u Mircštegu kod Beča (oktobra 1903), samo je prividno odložilo reviziju rješenja Berlinskog kongresa 1878. godine. Slabljenje pozicija Rusije poslije poraza u ratu sa Japanom (1904) i izbijanja revolucije (1905), te izbijanje Mladoturske revolucije (1908), ohrabrilo je Austrougarsku da jednostrano proglasi aneksiju Bosne i Hercegovine, oktobra 1908. godine. Prethodno su ministri spoljnih poslova Rusije i Austrougarske, Izvoljski i → Alojz Erental, postigli u septembru 1908. usmeni sporazum, po kojem se Rusija neće protiviti aneksiji Bosne i Hercegovine, dok se Austrougarska obavezala da se neće protiviti otvaranju moreuza za ruske ratne brodove. S obzirom na to da je za odluku o aneksiji Njemačka saznala tek dan prije potpisivanja toga akta od strane svoje saveznice Austrougarske, njenu početnu ozlojeđenost izazvanu povredom sujete tokom same → Aneksione krize zamijenio je pragmatizam, u kojem je Njemačka odlučno stala iza politike svoje saveznice. Pošto je aneksija bila očigledno narušavanje odredaba Berlinskog ugovora, njenu odluku trebalo je da razmatra konferencija sila potpisnica toga ugovora. Njemačka je bila odlučno protiv održavanja takve konferencije i u tom smislu je izvršila pritisak na Osmansko carstvo, koje je tada bilo spremno da se to pitanje stavi na dnevni red konferencije velikih sila. Stav Njemačke prema Crnoj Gori i Srbiji najbolje ilustruje stav cara Vilhelma II, koji je na referatu, koji je dobio povodom projektovane konferencije, dopisao podrugljiv komentar. Za Njemačku, aneksija je bila svršeni čin o kojem se nema šta raspravljati, te je u tom smislu misija srpskog ministra spoljnih poslova Milovana Milovanovića u Berlinu bila neuspješna i nije mogla ništa izmijeniti. Crna Gora se pak u Aneksionoj krizi držala najratobornije i računala je na mogući ratni sukob sa Austrougarskom. S druge strane, Njemačka je prijetnjom oružjem neutralisala velike sile i njihovo protivljenje nasilnoj reviziji međunarodnog ugovora. Tako je Srbija, po savjetu Rusije, priznala aneksiju, dok je Crna Gora uspjela da izdejstvuje reviziju člana 29 Berlinskog ugovora, koja se odnosila na sanitarno-policijsku kontrolu nad barskom lukom, izuzev obaveze da Barsko pristanište zadrži karakter trgovinskog pristaništa, što je podrazumijevalo zabranu naoružavanja i držanja ratnih brodova. Aneksiona kriza 1908. dodatno će pojačati nepovjerenje između dva bloka velikih sila i njihov sukob će biti odložen sve do 1914, kada će u avgustu Crna Gora objaviti rat Njemačkoj i formalno prekinuti diplomatske odnose sa ovom velikom silom. Istorijat tih odnosa pokazuje da oni ni po svom intenzitetu, ni po sadržini nijesu bili uporedivi sa odnosom Crne Gore sa bilo kojom drugom velikom silom. Počev od kulturnih uticaja i komunikacija unutar kojih je prepoznatljiv proces njemačke spoznaje Balkana, posredstvom recepcije narodne poezije tokom epohe razvijenog romantizma s kraja XVIII i prve polovine XIX vijeka, do primjera školovanja Crnogoraca na prestižnim njemačkim univerzitetima. Geteov prepjev Hasanaginice (objavljen 1778) i saradnja → Vuka Karadžića sa braćom Grim, Herderom, Geteom, Vilhelmom fon Humboltom, Leopoldom fon Rankeom i drugim njemačkim istaknutim intelektualcima, rezultirali su brojnim prevodima narodnih pjesama na njemački jezik, što će uticati na porast interesovanja za poeziju Južnih Slovena na njemačkom govornom području. Godine 1837. na njemački je prevedena Njegoševa Oda knezu Meternihu (preveli Hope, Vuk Karadžić i Julius fon Hamer-Purgštal), koja nije objavljena, dok je 1838. prevedena Njegoševa pjesma u kojoj veliča saksonskog kralja Fridriha Augusta II, koja je objavljena tek 1916. godine. Prvi prevod Gorskog vijenca na njemački objavljen je od Karla Konegena u Beču, 1886. godine. Pored Franca Petera (1832), Bartolomea Bjazoleta (1842), značajna djela na njemačkom jeziku objavili su i Bernard Švarc (1883, drugo izdanje 1888) i posebno veliki njemački geograf Kurt Hasert, koji je više puta boravio u Crnoj Gori. U crnogorskoj periodici objavljivani su prevodi poezije Kernera (1871), Getea, Šilera i Lenaua (počev od 1884), Karla Milera (1899), Hajnriha Hajnea (1891) i mnogih drugih, proze Bodenšteda (1871), Hofmana (1885), Rajs Morica (1891), Jozefa Ajendorfa (1899) itd. U periodu od 1900. do 1914. u Njemačkoj se školovalo 35 đaka i studenata iz Crne Gore. Najveći broj je studirao na univerzitetu u Lajpcigu (14), mada je bilo studenata na fakultetima u Minhenu, Hajdelbergu, Jeni, Berlinu, Štutgartu i drugim univerzitetskim centrima. U cjelini, intenzitet njemačko-crnogorskih veza u kulturnoj i intelektualnoj sferi nadmašivao je, u većem dijelu, državne i diplomatske veze. Crna Gora za Njemačku, saglasno njenim diplomatskim ciljevima, nije mogla biti uporišna tačka njene politike, kao što ni Njemačka za Crnu Goru nije bila pouzdana tačka oslonca u bilo kom pitanju istočne politike. Kao glavni saveznik Austrougarske i najjača politička, vojna i diplomatska potpora njene imperijalne politike, Njemačka je u svim ključnim događanjima crnogorske istorije od 1878. bila na suprotnoj strani. Za Njemačku, Crna Gora je bila samo mali eksponent ruske politike na Balkanu i, u kontekstu iracionalnog straha od ruske ekspanzije, treba sagledavati i njenu odluku 1914. da izazove sudbonosni obračun – svjetski rat. Zanimljivo je da su privredni odnosi dvije zemlje nadmašivali diplomatske, političke, pa i kulturne limite. Udio Njemačke u uvozu roba u Crnu Goru, koja se uglavnom uvozila pod belgijskom zastavom, bio je odmah iza Austrougarske, koja je zauzimala prvo mjesto, a ispred Italije, koja je bila na trećem mjestu. Crna Gora je u junu 1907. sa Njemačkom sklopila Ugovor o trgovini i plovidbi, dok je 1912. sklopila Ugovor o kupovini 50 mitraljeza sa njemačkom fabrikom oružja iz Berlina.

Š. Rastoder

Crna Gora i Njemačka od 1945. Tokom 1970-ih godina, u okviru posjeta SFRJ, u Crnoj Gori su boravili predsjednik Savjeta ministara Njemačke Demokratske Republike Horst Zinderman (1975), a zatim i kancelar SR Njemačke Helmut Šmit (1977). Prve konkretne forme diplomatske saradnje između Crne Gore i SR Njemačke, nakon Drugog svjetskog rata (→ Crna Gora u Drugom svjetskom ratu), uspostavljene su 1980, i to u sektoru ekonomske saradnje. U tom periodu dolazi do ekonomske saradnje između SR Crne Gore i zapadnonjemačkih pokrajina Baden-Virtemberg, Hamburg i Bremen. Saradnja je uglavnom bila fokusirana na podršku njemačkih kompanija crnogorskim firmama. Tako je došlo do saradnje kompanija „Obod” i „Philips Bauknecht” u proizvodnji aparata za domaćinstvo, firmi „Radoje Dakić” i „Liebherr” u proizvodnji građevinskih mašina, angažovanja Agrokombinata „13. jul” u plasmanu prehrambenih proizvoda, tehničke i saobraćajne saradnje Luke Bar i luka Hamburg i Bremen, saradnje privrednih komora, banaka, univerziteta. Prvi oblici diplomatske saradnje uključivali su i više posjeta predstavnika SR Crne Gore njemačkim pokrajinama, kao i posjete predsjednika vlada Baden-Virtemberga, Hamburga i Bremena Crnoj Gori. Raspad SFRJ i uvođenje sankcija SRJ zaustavili su saradnju Crne Gore sa ovim njemačkim pokrajinama, ali je nakon političkih promjena u Crnoj Gori (1998), došlo do intenzivnije saradnje crnogorskih zvaničnika i predstavnika Njemačke. Ti odnosi održavani su na najvišem nivou. Od 2000. intenzivirana je diplomatska komunikacija između predsjednika RCG (→ Predsjednik Crne Gore) → Mila Đukanovića i kancelara Njemačke Gerharda Šredera, i njemačkog ministra vanjskih poslova Joške Fišera. Osim političke, Crna Gora je dobijala i snažnu finansijsku podršku od Njemačke. Godine 2000. Crna Gora osniva predstavništvo u Berlinu (→ Paradiplomatska predstavništva Crne Gore), koje je radilo na realizaciji programa saradnje Crne Gore i Njemačke. Šefovi predstavništva bili su → Ivan Saveljić i → Vera Kuliš. Nakon obnove nezavisnosti Crne Gore, odnosno priznanja od strane Njemačke 14. juna 2006. i uspostavljanja diplomatskih odnosa između dvije zemlje, koje je uslijedilo, ovo predstavništvo je preraslo u Ambasadu Crne Gore u Njemačkoj. Saradnja Njemačke sa Crnom Gorom intenzivno je nastavljena nakon 2006. godine. Njemačka je postala najveći bilateralni donator Crne Gore, pretežno kroz projekte finansirane od strane KfW banke za razvoj i Njemačkog društva za međunarodnu saradnju (Deutsche Gesellschaft für Internationale Zusammenarbeit – GIZ). Ovi projekti su usmjereni na unapređenje javne infrastrukture, posebno u sektoru energetike, razvoja turizma, unapređenje poslovanja i kreiranja poslova, a nakon početka pregovora sa EU realizuju se kroz sredstva Instrumenta za pretpristupnu podršku (IPA). Na kulturnom planu, 2007. je uspostavljena kontinuirana saradnja sa Odsjekom za njemački jezik i književnost Filozofskog/Filološkog fakulteta Univerziteta Crne Gore u Nikšiću i Njemačkog servisa za akademsku razmjenu (DAAD). Gete institut sa sjedištem u Beogradu zadužen je za poslove iz oblasti kulture i jezika i za područje Crne Gore. Prvi ambasador Njemačke u Crnoj Gori bio je Tomas Šmit (2006–2008). Potom su na tom mjestu bili: Peter Plate (2008–2011), Pijus Fišer (2011–2014), Gudrun Elizabet Štajnaker (2014–2016), Hans Ginter Matern (2016–2018) i Robert Hajnrih Veber (od 2018). Pored diplomatskog predstavnika, Njemačka ima i vojne izaslanike na nerezidentnoj osnovi, sa sjedištem u Beogradu, zadužene za Crnu Goru. Ovu funkciju su obavljali potpukovnik (ppuk.) Ulrih Jozef Timerman (2011–2014), pa ppuk. Klaus Inge Gnojke, a trenutno je na tom mjestu ppuk. Tomas Beker. Sa crnogorske strane, prvi ambasador u Berlinu bio je → Vladimir Radulović (2008–2012), a zatim Vera Joličić-Kuliš (2012–2016), → Ranko Vujačić (2016–2018), te ponovo Vera Joličić-Kuliš (2019–2021). Vojni izaslanici Crne Gore u Njemačkoj, sa sjedištem u Berlinu, bili su pukovnik Zoran Bošković (2009–2014), a potom ppuk. Hajrudin Đerekarac. Crna Gora ima i konzularno predstavništvo u Frankfurtu na Majni, otvoreno 2008. godine. Prvi generalni konzul bio je → Abid Crnovršanin (do 2011), a zatim → Željko Stamatović (2011–2015), pa → Branislav Karadžić (2015–2019) i → Ivana Đukanović (od 2019). Pored ovog, Crna Gora je imala konzularno predstavništvo u Minhenu, sa Bavarskom kao konzularnim područjem, u kojem je funkciju generalnog konzula obavljao → Veljko Milonjić (2013–2017). Počasni konzul Crne Gore (→ Počasni konzuli Crne Gore), sa sjedištem u Hamburgu i sa nadležnošću za Hamburg i Bremen, jeste Per Viten (2014). Predsjednik → Vlade Crne Gore → Igor Lukšić boravio je u martu 2011. u zvaničnoj, a juna 2011. u radnoj posjeti Njemačkoj, kada se susreo sa kancelarkom Angelom Merkel, odnosno ministrom vanjskih poslova Gvidom Vesterveleom. Predsjednik → Filip Vujanović u zvaničnoj posjeti Njemačkoj boravio je decembra 2011, kada se susreo s predsjednikom Kristijanom Vulfom. Predsjednik Vlade Milo Đukanović je tokom 2015. bio dva puta u radnoj posjeti Njemačkoj, kada je imao susrete s ministrom vanjskih poslova Njemačke Frankom Valterom Štajnmajerom, a predsjednik Vlade → Duško Marković je u prvu zvaničnu posjetu Njemačkoj otišao avgusta 2018, kada se susreo sa kancelarkom Angelom Merkel, i ponovo u radnu posjetu maja 2019. godine. Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović bio je u zvaničnoj posjeti Njemačkoj marta 2019, a u radnoj posjeti oktobra 2020, kada je imao susrete sa predsjednikom Frankom Valterom Štajnmajerom. Ministar vanjskih poslova Njemačke Gvido Vestervele boravio je u zvaničnoj posjeti Crnoj Gori 9–10. avgusta 2011, kada se susreo sa najvišim crnogorskim zvaničnicima.

A. Vukić